I danas, nakon četvrt stoljeća, krugovalna postaja Žuta podmornica živi u sjećanjima Osječana, branitelja Osijeka i svih onih kojima je sivu i crnu ratnu svakodnevnicu bojila u žuto. Posadu Podmornice činili su tad dvadeset petogodišnji mladići-ratnici koji su, nakon dana provedena na bojištu, sjedali ispred mikrofona i u svojem programu spajali obitelji, djecu, majke, supruge u podrumima i skloništima s očevima, muževima, sinovima, prijateljima u rovovima, na prvim crtama obrane grada. U emisijama Žute podmornice slali su poruke jedni drugima da su živi, da ustraju…

U jeku Domovinskog rata, kad su na Osijek padale tisuće granata, u gradu je započelo emitiranje ratne krugovalne postaje. Prvi se put u eter javila 8. veljače 1992. godine. Danas, nakon četvrt stoljeća, živa je u sjećanjima Osječana, branitelja Osijeka i svih onih kojima je sivu i crnu ratnu svakodnevnicu bojila u žuto. Posadu Podmornice činili su tad dvadeset petogodišnji mladići-ratnici koji su, nakon dana provedena na bojištu, sjedali ispred mikrofona i u svojem programu spajali obitelji, djecu, majke, supruge u podrumima i skloništima s očevima, muževima, sinovima, prijateljima u rovovima, na prvim crtama obrane grada. U emisijama Žute podmornice slali su poruke jedni drugima da su živi, da ustraju. A o tome kako je sve počelo razgovarali smo s Igorom Vrandečićem, kapetanom Podmornice koji je okupio ekipu, većinom iz 160. brigade, trećeg voda, čiji je bio zapovjednik. Od veljače do početka srpnja 1992. godine, uz najavnu špicu Periskop diži i himnu Podmornice – Yellow Submarine od Beatlesa – prkosili su neprijatelju i pjesmom i porukama. 
No, govori nam Vrandečić, sve je počelo u studenom 1991. kad je jedina komunikacija s braniteljima Osijeka bila putem motorola: “Bila je to svojevrsna prozivka nas branitelja. Nakon što bi pustili Lili Marlen, jedan po jedan bi se počeli javljati. Kad smo vidjeli da je interes velik i da su svi branitelji tad htjeli slušati našu prozivku, počeli smo puštati glazbu onako preko zvučnika, primitivno. Sve je to provociralo i smetalo neprijatelje, a onda se rodila ideja i za radiopostaju.” Program su počeli emitirati na frekvenciji od 97,3 MHz. “Dobili smo frekvenciju, odašiljač, a onda smo krenuli po kućama skupljati opremu i nakon probnog rada prvi smo put isplovili 8. veljače 1992.”

Sokol, Kljun, Torpedo, Laki… bila je to jedna dobra ekipa

Program nikad nisu pripremali unaprijed. “Javljali smo o onome što je tog dana bilo na bojištu, pa red pjesme, red poruka za naše. U isto vrijeme slali smo poruke i za one koji su nas slušali s druge strane. Balansirali između točnih podataka i onog što smo zapravo htjeli da čuju.” Okosnicu posade u početku su uz Vrandečića činili Robert Opačak, Zlatko Dundović, Luka Šarić. U javnosti su ih znali po nadimcima. Vrandečić je bio Sokol, Opačak Kljun, Dundović Torpedo, Šarić Laki, oni koji su ih čuvali Bijesni psi i tako redom. Bila je to dobra ekipa, tad medijski neiskusnih mladih ljudi, koji su se prilagodili trenutku i napravili nešto što je izraslo u simbol obrane grada Osijeka. “U početku ljudi nisu znali tko smo jer smo se predstavljali nadimcima. Ne zato što nas je bilo strah, nego zbog naših obitelji. Da ne bi oni stradali zbog nas. No, malo-pomalo počeli su nas prepoznavati. Radili smo sa skrivene lokacije iz jednog podruma pored hotela Osijek. Neprijatelji su nas tražili, pokušavali otkriti našu lokaciju. A onda smo se počeli polako otvarati pa su nam počeli dolaziti i gosti. Jasmin Stavros, Tereza, Vera Svoboda, Neki to vole vruće, Anja Šovagović… gradonačelnik, zapovjednik obrane grada, svi dragi ljudi koji su to željeli i to zaslužili.”
Bilo je to vrijeme, prisjeća se Vrandečić, kad je grad bio okružen s triju strana. Noćima su padale granate, na tisuće. Život za ne izdržati. Ljudi su bili željni informacija o svojim bližnjima koji su bili u rovovima, na bojišnici, i obratno, oni o svojim obiteljima u podrumima i skloništima u gradu. To im je omogućila upravo Žuta podmornica. “Jedni drugima slali su pozdrave, ispunjavali smo glazbene želje, a mnoge od pjesama koje smo puštali bile su uspješnice upravo hrvatskih branitelja. Bilo je mnogo glazbenika koji su branili grad i koji su s terena odlazili u improvizirana studija i skladali. Nastojali su skladati što više, a mi smo puštali pjesme. Nama je to bilo veselje, a onima drugima to je smetalo.”

Zašto podmornica i zašto žuta?

Lokalni radio prestajao je emitiranje u 19 sati i onda su se u toj svojevrsnoj medijskoj crnoj rupi pojavili podmorničari. A zašto podmornica i zašto žuta? “Preseljenjem na FM frekvenciju dobili smo vlažni podrum oblog stropa koji me podsjetio na podmornicu. ‘Eto nas u podmornici,’ rekao sam. A zašto žuta? Pa eto, da ne bude siva. Program smo emitirali iz podruma, a u podrumima su tad bili i naši sugrađani tijekom granatiranja. Žuta samo zato da ne bude siva. To mi je prvo palo na pamet.”
Podizala je Podmornica moral, budila u ljudima bunt i želju da ustraju, da ne posustanu i to baš onda kad je bilo najteže. Jer, iako su službeno program emitirali od 20 do 24 sata, u eteru su bili uvijek kad su granate padale na grad, uvijek, kako kaže Vrandečić, kad se bubalo. “Ako je bila mirna noć, slušateljima bismo poželjeli laku noć i Periskop spusti, a kad se bubalo, normalno da smo bili u eteru.” A baš tad su im i emisije bile najžešće.
Rekord im je bio emitiranje tri dana bez prestanka. Mijenjali su se, jedni u Podmornicu, drugi na položaj, pa sve tako dok nije prestalo granatiranje. “Bio je Uskrs 1992. godine. Baš se bubalo i danju i noću. Kako bismo dezinformirali neprijatelje, znali smo reći: ‘E, opet su promašili, nikako da pogode.’ I imalo je to utjecaja. Slali smo putem etera informacije o lažnim, izmišljenim postrojbama koje dolaze u grad, širili priče o nekim njihovim ljudima koje smo znali… Borili smo se na svaki mogući način, pa eto i ovaj naš. Nakon što smo cijeli dan bili na položajima, 160. brigada držala je značajan dio obrane Osijeka, navečer smo se ismijavali s onima koji su nas granatirali i uveseljavali naše ljude.”

Emisije išle i u svijet…

Sjeća se kako je u to vrijeme, iako izložen granatiranju, Osijek svaki dan imao i struje i vode, prehrambenih artikala… “Sve je funkcioniralo, za što su bili zaslužni svi prekrasni ljudi: vatrogasci, medicinske sestre, liječnici, pekari, oni u Elektroslavoniji, Vodovodu… Sve što se po noći porušilo, ujutro se počistilo. To je bio grad Osijek u to vrijeme. Strašan grad.” Govori i kako su se on i velika većina ljudi oko njega od prvih dana stavili na raspolaganje obrani Hrvatske, još tamo početkom studenog 1990. godine.
“Ovo na radiju nas je zapravo samo veselilo. Bio je to kao neki dobar začin u cijeloj toj priči našeg uključivanja u Domovinski rat. To nas je veselilo, tim više što je veselilo i branitelje i građane.”
Od jedne donacije nabavili su tranzistore, male, na baterije i svi su ih branitelji imali sa sobom. “Otići bez tranzistora na bojišnicu i ne slušati Podmornicu, e, to je bila katastrofa.”
Nisu očekivali da će polučiti takav uspjeh. O popularnosti nisu uopće razmišljali, ali to se jednostavno dogodilo. Cilj im je bio podizati moral ljudima, spajati obitelji, ismijavati, zbunjivati i ljutiti neprijatelja.
Iako se program čuo samo u krugu od pedesetak kilometara, njihove su emisije išle u svijet. Osječani su ih snimali, a kasete slali kamo god je bilo naših: u Italiju, Mađarsku, Njemačku,… ali i u Australiju.
“Jednu večer buba po gradu. Nama zvoni telefon: ‘Ovdje Hrvatski radio Melbourne, Australija,’ kaže glas s druge strane. ‘Dobro, da, dobro,’ odgovaram misleći da je neka šala. ‘Htio bih vas nešto zamoliti. Došao sam u posjed jedne vaše vrpce od 30 minuta i tražim dozvolu da to objavim.’ ‘Lega, puštaj. Ovdje mi gori nad glavom,’ odgovaram, a on pita što se to tamo trese… Eto, bilo je i takvih situacija.”
Posadu Podmornice vodili su tad prkos, inat, domoljublje, ljubav prema svojem gradu, Hrvatskoj… Tko će ga znati što još. Ali, kaže Vrandečić, bili su spremni na sve. Njegov ratni put započeo je već početkom studenog 1990. godine. Ranjen je kad je pala osječka vojarna. Iz bolnice u Lovranu, gdje je bio na liječenju, pobjegao je kad je pao Vukovar. Izvadio je, kaže, dren, lagao liječnicima da će se za koji dan vratiti, ali nije. Ostao je u Osijeku. Ništa vas nije moglo zaustaviti? “Izgleda da je tako,” odgovara Vrandečić. Kad se vratio, točnije pobjegao iz bolnice, dobio je zapovijed da formira samostalni izviđačko-diverzantski vod, pa je počelo, prisjeća se, i formiranje treće bojne 160. brigade, a onda je nekako u to vrijeme isplovila i Podmornica.
Žuta podmornica prestala je emitiranje programa 1. srpnja. Od svojih se slušatelja oprostila velikim koncertom na kojem je bilo 2500 ljudi. “Više jednostavno nije bilo potrebe da nastavimo emitiranje, počelo je primirje. Tad je nastao Slavonski radio kao naš svojevrsni nasljednik. Njegov je program, naravno, bio drukčiji od našeg.”
Nitko od njih iz Žute podmornice nije ostao u novinarstvu. Danas su, kaže kroz smijeh, malo stariji i malo deblji, ali sretni što se Osječani sjećaju Žute podmornice i kad ih prepoznaju na ulici.

Po nama prašina, a mi plešemo valcer!
“Tu noć na grad je palo par tisuća granata. Grad je gorio. Bilo je zamračenje, ali je grad tu noć svijetlio od granata. Zgrade su se tresle. Čudo. Sjednem za mikrofon u osam sati i ne znam što ću. I kažem kolegi da pusti Na lijepom plavom Dunavu i počnem: ‘Dragi naši sugrađani, mi smo u našim podmornicama. Mogu oni granatirati koliko hoće, ali ne mogu nam ništa. Evo jedan lijepi valcer i dame biraju.’ Imali smo stotinjak poziva tu večer i nije to bilo ništa neobično da se u emisiju nije javio jedan stariji ženski glas. On mi je ostao u sjećanju. ‘Sine, hvala ti,’ rekla je žena, ‘zgrada nam je dobila tri granate. Po nama prašina, a mi plešemo valcer. Hvala ti.’ Eto, to je bila Žuta podmornica,” kaže Igor Vrandečić.

Leida Parlov, fotoarhiva Žute podmornice, Zlatko Dundović