Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Hrvatske

Ja sam Ivona. Rođena sam 27. listopada 2004. god. To je skoro 10 godina otkako je sve službeno završilo, 10 godina nakon što se hrvatska zastava prvi put zavijorila na Kninskoj tvrđavi. Od rata do mog rođenja, dosta se toga obnovilo i nanovo izgradilo pa se može reći da me je dočekao svijet koji se želi oduprijeti ranama prošlih, ne tako davnih vremena. Rat u to vrijeme nije mogao utjecati ni na mene, ni na moje djetinjstvo jer sam se na sreću prekasno rodila da bih išta od toga proživjela. U sjećanju mi je ostalo kako sam stalno htjela biti bilo gdje izvan kuće, na igralištu. Obožavala sam dvije žute ljuljačke, stari, već izblijeđeni, crveni tobogan. Najdraže od svega mi je ipak bilo kad bi me mama vodila na sladoled. Znate, Marina svog sina nije nigdje vodila… Igrala sam se sa starijim bratom. I Anja je sa svojim dok ga nisu odveli. Sad se sigurno već pitate: tko su Marina i Anja? Kakve one veze imaju sa mnom, s mojim životom? Ono što Vam sa sigurnošću mogu reći je to da su njihovi životi oblikovali moj. One su sve izgubile da bih ja, i sva poslijeratna djeca, nešto imala. Kako bih im se odužila, ispričat ću Vam njihove priče. Oprostite mi ako nije dovoljno vjerno jer dok ovo čitate vidite samo mrtva slova na papiru, a kad vam opisujem suze, ne osjećate ih na obrazima. Dok Vam pričam o strahu, ne živite ga. Na meni je da ispričam, na Vama da pamtite.

Spomenula sam Marinu. Ona je imala 25 godina kad je sve počelo. Živjela je u Dubrovniku sasvim običan život. Sve do jedne jeseni koja je trebala biti obična, a bila je sve osim toga. Tada je sve ono što je trebalo biti obično postalo strano. Možda Vam i nije jasno zašto naglašavam ovo obično, ali naglašavam zbog toga što je Marini to obično bilo sve, cijeli život. Voljela je svoj običan život. Nije ga htjela mijenjati, a morala je. Na zimu je trebala na svijet donijeti dječaka i dati mu ime Maro po svom pokojnom ocu. Zbivanja te jeseni dovela su do toga da mali Maro upozna djeda, ali nikad majku. 20. listopada 1991. Dubrovnik je napadnut iz zraka i baš taj listopad će Marina pamtiti do kraja života. Do tada je u sebi imala 2 srca koja kucaju, a onda je jedno, ono manje, prestalo kucati. Nakon što se oglasila sirena, oglasio se plač jer krenuo je porod, a bilo je prerano. Baš kao što je bilo prerano da umre netko tko još nije ni počeo živjeti. Zato sam prvotno spomenula da Marina svog sina nije vodila nigdje. Nije imala prilike. Da je bilo drugačije, običnije, znam da bi Marina bila divna majka. Ali, eto, više sile… Ili ljudske ili božanske. Odlučile su da mora pustiti sina, povjeriti ga djedu na čuvanje na nebu jer anđelima nije mjesto u paklu, a baš to je Dubrovnik bio.

Anja je rođena u Vukovaru 16. 5. 1985. god. Imala je 6 godina kad su se vijesti počele gledati s nekom strepnjom, zvukovi su bili glasniji, sve se rušilo. Tada joj je Petar rekao da se to vani igraju rata, ništa strašno, ali nekako joj je ta igra predugo trajala. Sjeća se da su jednog dana došli i nekuda odveli Luku. Samo su joj ostale u glavi slike ljudi koji su ga odveli, u maskirnim odorama, s puškama na ramenima. Ona je mislila da su ga pozvali na igru i zna da je uplakanoj majci rekla da ne plače, da se samo igraju i da će se vratiti do noći. A nije se vratio iako se nanizalo puno noći. I dalje se nižu noći, ali Anja više ne čeka brata. Zna da neće doći. Da je živ već bi se vratio puno prije. Tražile su ga i majka i ona, ali sve je ostalo nedovršeno. Ta priča ne završava s točkom nego s njih tri. I bit će tri točke na kraju priče sve dok Anja ne ispuni obećanje dano majci. Obećala joj je da će naći brata. Najteža od svega je agonija koja ju sustigne svaku noć prije spavanja. Onda se obraća bratu i kaže mu: “Znaš li ti koliko sam te dugo čekala? Znaš li koliko sam puta pogledala iza zavjese pokraj vitrine, na ono mjesto gdje si se uvijek skrivao kad bi se igrali skrivača? Znam da si me uvijek puštao da pobijedim, da te pronađem i zato te molim da mi još jednom popustiš, da pobijedim, da nađem tvoje kosti. Ovog puta igra skrivača traje predugo. Ne znam koja te noć krije, niti gdje snivaš, ali znam da moram ispuniti ono što je mamu ubijalo. Molila me prije smrti da te vratim kući. Kući – tamo odakle su te odveli onog maglovitog dana. I da znaš da iako je bila magla, meni tvoje riječi nisu izmaglile. Rekao si mi da se ne bojim jer se nemam čega bojati. I nisam se bojala, ali evo sad se bojim. Bojim se da i ja ne odem prije no što mi kažu gdje si, što se s tobom dogodilo. A znaš li ti da ja sve ove godine ne govorim kako sam imala brata nego kako imam brata jer ti u mojoj glavi još imaš 16 godina, još živiš i živjet ćeš zauvijek jer ti u mojim uspomenama ne umireš, ne stariš.”

Anja je, kao što sam već rekla, na početku rata imala 6 godina. Sada ima 38 godina, ali za nju rat nije gotov. Bit će onog trenutka kad bratove kosti pohrani pored majke, opet okupi cijelu obitelj. Tada će završiti rat, a život početi.

To su bile samo dvije priče, ali bilo ih je na tisuće, a to je na tisuće metaka, tisuće suza, tisuće jecaja, tisuće pitanja i odgovora i tisuće zapovijedi da se na tisuće godina pamti rat na brdovitom Balkanu. Kažu da ne postoji veće boli od one kad majka pokopa svoje dijete i da je taj osjećaj usporediv s čupanjem srca iz grudi. Onda valjda možete zamisliti koliko je srdaca iščupano tih dana, mjeseci, godina. Koliko je majki umiralo, a nije moglo umrijeti. Koliko ih je predano tlu, a trebali su živjeti. Svima nam je poznata curica u plavom kaputiću. Takvih je curica bilo previše i zato molim silnike i današnjice i sutrašnjice da im i ne pada na pamet da bacaju projektile jer kad se bacaju projektili, bacaju se i ruže. To Vas molim zato što želim da moja djeca gledaju ruže tek u vazi na stolu, a ne na ljesovima voljenih osoba. Ne trebaju nam novi ratovi, još se od ovoga vuku repovi. Još ni od ovoga nisu zacijelile rane. Žive u ljudima, i na srcu i na koži. Rat još nije gotov jer uspomene ne znaju gledati na kalendar, a ne znaju ni na sat i zato je za uspomene tek 0 godina od završetka rata.

Ivona Kero, učenica 4. razreda Medicinske škole Šibenik