Povijest britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva ispunjena je brojnim primjerima herojstva, žrtvovanja i velikih uspjeha. Na samom kraju godine u kojoj obilježava stoljeće od ustrojavanja, Hrvatski vojnik predstavlja ga u tri nastavka…

Uz pilote, tehničare i druge pripadnike, zasluge za bogatu i uzbudljivu povijest RAF-a idu i britanskoj zrakoplovnoj industriji, koja je tijekom proteklih sto godina bila i ostala u vrhu svjetske tehnologije. Rezultat toga brojni su zrakoplovi koji su postali ikone RAF-ove i svjetske vojne zrakoplovne povijesti. Proteklih je desetljeća RAF bio važan sudionik dvaju svjetskih ratova, ali i niza drugih sukoba, međunarodnih operacija i humanitarnih kriza na području od Srednje Amerike, južnog Atlantika, Europe, Sredozemlja, Afrike do Bliskog (Srednjeg) i Dalekog istoka.

Posebnosti RAF-a od ustrojavanja do danas jesu fokus na visoku razinu kvalitete školovanja tehničkog i letačkog osoblja te na sustav jednakih mogućnosti. Zastupanje takvog sustava vrijednosti prilično je utjecalo i na razvoj suvremenog britanskog društva, posebice u razdobljima nakon obaju svjetskih ratova. Rezultat toga je činjenica kako se RAF danas u Velikoj Britaniji smatra desetim najpoželjnijim i najvažnijim poslodavcem u javnom sektoru. Usto, RAF iz svojeg proračuna izdvaja znatna novčana sredstva za S.T.E.M (Science, Technology, Engineering, Mathematics) stipendije mladim naraštajima koji će biti nositelji njegove budućnosti.

Počeci i Veliki rat

Službeni je datum ustrojavanja RAF-a 1. travnja 1918. godine. Bio je to rezultat niza okolnosti, prije svega činjenice da je trajao Prvi svjetski rat. No, u sklopu britanskih oružanih snaga tad su već postojala dva zasebna ratna zrakoplovstva: Kraljevski leteći korpus (Royal Flying Corps – RFC) u sklopu kopnene vojske, te Kraljevska mornarička zrakoplovna služba (Royal Naval Air Service – RNAS), a oba su imala velike zahtjeve za osoblje i materijalne resurse. S druge strane, bila su to dva paralelna sustava zapovijedanja i nadzora, a združeni stožeri zaključili su i da zapovijedanje protuzračnom obranom treba biti funkcionalnije. Sve je to rezultiralo odlukom da se sustav racionalizira i objedini. Na sve je utjecao dugotrajan krvavi rat te njemačko strateško bombardiranje britanskih gradova, na što je Velika Britanija odlučila odgovoriti jednakom mjerom.

Britansko Ministarstvo zrakoplovstva ustrojava se 2. siječnja 1918. (Air Ministry – operativno je do 1964.), uz odluku da se RFC i RNAS spoje u jedinstveno i samostalno Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (Royal Air Force). Odluka je operacionalizirana 1. travnja, čime RAF prvi na svijetu postaje samostalna zrakoplovna grana u sklopu oružanih snaga, ali i najveće ratno zrakoplovstvo u Velikom ratu. Do kraja rata na protivničke je ciljeve bačeno 5500 tona bombi te su srušena 2953 protivnička zrakoplova različitih tipova (avioni, zračni brodovi, hidroavioni, baloni).

Zanimljivo, na početku rata RFC je raspolagao s 84 zrakoplova, a RNAS sa 71. Njemačka je tad imala oko 1000 zrakoplova, a Francuska najviše, oko 1500. Tijekom rata znatno su narasli ustroji RFC-a i RNAS-a, pa je RNAS trenutak spajanja s RFC-om dočekao s 55 066 pripadnika, 2949 zrakoplova (aviona, hidroaviona, balona), 103 zračna broda i 126 obalnih postaja.

S ustrojavanjem RAF-a nije se željelo zaboraviti njegovo mornaričko nasljeđe. Tako su u sustavu časničkih činova zadržani nazivi poput flight lieutenant (usporedno: satnik), wing commander (pukovnik), group captain (brigadir) te air commodore (brigadni general). Usto, mornaričke eskadrile koje su pripojene iz RNAS-a zadržale su svoju posebnost tako da su brojčano označavanje u sklopu RAF-a počele od broja 200.

Ustrajnost mornarice

Početak RFC-a obilježen je ustrojavanjem zrakoplovne bojne u sklopu Kraljevskih inženjeraca (Royal Engineers) 1. travnja 1911., te Kraljevske mornaričke letačke škole (Royal Naval Flying School) u prosincu 1911. u sklopu Kraljevske mornarice (Royal Navy – RN). Zrakoplovnu bojnu tad su činile dvije satnije sa zapovjedništvom u Farnboroughu. Prva satnija bila je opremljena zračnim brodovima, a druga avionima ASL Valkyrie, Nieuport IV i Breguet III. Ubrzo, 13. travnja 1912., dolazi do njihova objedinjavanja pod nazivom Royal Flying Corps (RFC). Na ustrojavanje RFC-a dobrim je dijelom utjecala Italija, koja je u listopadu 1911. na području Libije u borbi protiv Osmanskog Carstva počela koristiti avione. Ubrzo su u sklopu RFC-a operativne dvije zrakoplovne bojne (Wing), armijska bojna (Military Wing) zadužena za potporu britanskoj kopnenoj vojsci te mornarička bojna (Naval Wing) u potpori ratnoj mornarici. Za školovanje pilota bila je zadužena Središnja letačka škola (Central Flying School), koja to čini i dan-danas.

Britanska ratna mornarica ustrajala je na vlastitom mornaričkom zrakoplovstvu, što je opravdavala posebnostima pomorskih operacija. To je 1. srpnja 1914. rezultiralo ustrojavanjem Kraljevske mornaričke zrakoplovne službe (Royal Naval Air Service – RNAS), stavljene pod nadzor Admiraliteta (Admiralty), odnosno britanskog ministarstva mornarice, koje je bilo ustrojeno 1709. i operativno do 1964. godine.

Prisiljen na slijetanje

Velika Britanija 4. kolovoza 1914. objavljuje rat Njemačkoj, i RFC, koji tad raspolaže četirima eskadrilama aviona i eskadrilom balona, u zapadnu Europu upućuje sve avione kao potporu Britanskim ekspedicijskim snagama (British Expeditionary Force). Prvi avioni RFC-a koji su 13. kolovoza stigli u Francusku bili su Royal Aircraft Factory B.E.2 (izvidnički avion i laki bombarder). Ubrzo, tijekom studenog 1914., dolazi do ustrojavanja dodatnih eskadrila (engl. Squadron, načelni ustrojbeni ekvivalent satniji), koje u ožujku 1918. narastaju do broja od 150 eskadrila u sklopu novoustrojenog RAF-a.

Načelno je organizacijska struktura eskadrila ovisila o dodijeljenim zadaćama, ali prosječno su ih činila po tri zrakoplovna voda (engl. Flights), označena slovnim oznakama A, B i C. Svaki vod činilo je između šest i deset pilota, ovisno o tipu, tj. zadaćama eskadrile. Najmanje dvije do tri eskadrile činile su strukturu zrakoplovne bojne (engl. Wing), a zadnja ustrojena u ožujku 1918. bila je 54. bojna. U proljeće 1918. bilo je zrakoplovnih bojni koje su se sastojale od devet eskadrila. Tijekom 1915. javlja se inicijativa za početak ustrojavanja zrakoplovnih brigada sastavljenih od dviju i više zrakoplovnih bojni. Do 1915. avioni RFC-a označavani su britanskom zastavom, poznatom kao Union Flag ili Union Jack. Tad dolazi do preuzimanja francuskog stila standardiziranog označavanja rondelama, koje RFC počinje stavljati na krila i trup svojih aviona.

RFC do kraja 1914. provodi letačke zadaće koje se odnose isključivo na izviđanje iz zraka avionima (19. kolovoza prva takva operativna zadaća u ratu), ili motrenje iz zraka balonima. Prvi gubitak u Prvom svjetskom ratu RFC je pretrpio 22. kolovoza, kad je srušen avion Avro 504. Prvu zračnu pobjedu RFC ostvaruje 25. kolovoza, kad nenaoružani avion iz sastava 2. eskadrile uspijeva prisiliti njemački dvosjed na slijetanje.

Dva njemačka zračna broda Zeppelin L3 i L4 u noći 19. siječnja 1915. izvode prvi zračni napad na Veliku Britaniju, u kojem je poginulo četvero te ranjeno 16 građana Great Yarmoutha na samom istoku Engleske. Uskoro, 31. svibnja, dolazi do prvog zračnog napada na London zračnim brodom Zeppelin LZ 38.

Ambiciozan časnik

RFC se tijekom 1915. počinje intenzivnije koristiti za fotografiranje bojišnice iz zraka, što je bio golem korak naprijed za vojni sustav zapovijedanja i nadzora te pregled situacije na bojištu. Nove zadaće te godine uključuju i bombardiranje zemaljskih ciljeva, isprva onih na samom bojištu, kao potporu savezničkom pješaštvu. Međutim, ubrzo se zrakoplovstvo počinje koristiti i za strateško bombardiranje ciljeva na području Njemačke, ponajviše željezničke mreže te industrijskih središta. Strateško bombardiranje Britanija će kontinuirano razvijati i jačati, što će u razdoblju između dva svjetska rata rezultirati ustrojavanjem zasebnog RAF-ova Bombarderskog zapovjedništva (Bomber Command).

U kolovozu 1915. zapovjednik (field marshal) RFC-a u Francuskoj postaje general-bojnik Hugh Trenchard (1873. – 1956.). Bio je to potez s dugoročnim rezultatima za britansko zrakoplovstvo. Iznimno energičan časnik, koji je u 39. godini stekao pilotsku dozvolu, nepopustljivo se zalagao za daljnji razvoj RFC-a. Primjerice, tijekom 1915. uspio je u namjeri da se avioni Sopwith 1½ Strutter, u ratu korišteni kao laki bombarderi i lovci, prvo isporuče RFC-u na francuskom bojištu iako su primarno bili proizvedeni za RNAS. Do kraja godine od postojećih eskadrila RFC-a dolazi do ustrojavanja četiriju zrakoplovnih brigada, a svaka je dodijeljena jednoj britanskoj pješačkoj armiji.

Trenchard tijekom 1916. inzistira na tome da RFC u najvećoj mjeri koristi svoje nove potencijale, pa se sve više uključuje u zračnu borbu protiv njemačkih aviona i pružanje vatrene potpore pješaštvu. No, to je dovelo do sve većeg broja žrtava u eskadrilama. Uz europsko bojište, RFC počinje slati svoje eskadrile na područje Bliskog istoka i Balkana, gdje ostaju do kraja rata.

Brownova pobjeda

Velik je udarac RFC pretrpio tijekom tzv. krvavog travnja 1917., kad je tijekom Bitke za Arras u borbi protiv njemačkog zrakoplovstva (Deutsche Luftstreitkräfte) poginulo 207 članova posade i izgubljeno 246 aviona. Do kraja 1917. na raznim su bojištima poginula 2094 pripadnika RFC-a, što je bila dotad najteža godina rata za britanske zrakoplovce.

Njemačko ratno zrakoplovstvo sredinom 1917. dostiže vrhunac dominacije u zraku, no okolnosti na nebu počinju se mijenjati. Britanci počinju opremati eskadrile RFC-a novim lovcima kao što su Royal Aircraft Factory S.E.5, Sopwith Camel i Bristol F.2 Fighter. RFC počinje stoga bilježiti sve više zračnih pobjeda uz manje gubitke posada. Nebom zapadne Europe počinju vladati Francuzi i Britanci i takav omjer snaga ostaje do kraja rata. Zbog loše situacije na Talijanskom bojištu u studenom 1917. RFC šalje kao pomoć tri eskadrile lovaca Sopwith Camel, dvije eskadrile izvidničko-bombarderskih aviona Royal Aircraft Factory R.E.2 te eskadrilu balona. Naknadno će biti upućena i eskadrila lovaca Bristol F.2 Fighter. U listopadu 1917. ustrojava se 41. zrakoplovna bojna (Wing) RFC-a, koja se oprema bombarderima Airco DH.4, Royal Aircraft Factory F.E.2 (Farman Experimental 2) i Handley Page O/400 (H.P.12). Temeljna zadaća 41. bojne bilo je strateško bombardiranje njemačke industrije.

Najuspješniji pilot lovac u Prvom svjetskom ratu Manfred von Richthofen (poznat i po nadimku Crveni Barun, s postignutih 80 zračnih pobjeda), poginuo je 21. travnja 1918. godine. Rušenje njegova aviona pripisuje se satniku Royu Brownu (1893. – 1944.), Kanađaninu i pripadniku 209. eskadrile RAF-a. Iznad belgijskog grada Middelkerkea bačena je 25. srpnja 1918. iz britanskog bombardera Handley Page O/400 (iz sastava 214. eskadrile) najteža bomba u Prvom svjetskom ratu, mase 1612 kg. Početkom kolovoza, pripremajući se za Bitku kod Amiensa, Velika Britanija i Francuska prikupile su 1900 zrakoplova, nasuprot 365 koliko je imala Njemačka.

Velika brojnost

Početak Prvog svjetskog rata mornarički RNAS dočekao je sa 727 pripadnika djelatnog sastava te 93 aviona, šest zračnih brodova, dva balona i 12 mornaričkih postaja. Glavna zadaća RNAS-a bila je potpora britanskoj pomorskoj blokadi Njemačke, pa su nadzirali područje od deset tisuća četvornih kilometara na Engleskom kanalu i južnom dijelu Sjevernog mora, odnosno stalno tražili njemačke brodove i podmornice. Tijekom 1917. avionima uočavaju čak 175 njemačkih podmornica i napadaju njih 107. Te godine počinju upućivati eskadrile i na područje Bliskog istoka. Britanska mornarica već na početku rata počinje prilagodbu brodova za nošenje aviona, koji se počinju koristiti i za napade na njemačke pomorske i zrakoplovne baze. Laka krstarica HMS “Hermes” bila je prvi improvizirani nosač aviona.

Novoustrojeni RAF dočekao je kraj Prvog svjetskog rata s gotovo 300 000 pripadnika tehničkog i letačkog sastava, uključujući 25 000 pripadnica Ženskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (Women’s Royal Air Force – WRAF). Letački sastav RAF-a činila su 5182 pilota. Flotu RAF-a činilo je više od 22 000 zrakoplova različitih tipova, uključujući 4000 lovaca i bombardera. Ukupni gubici svih RFC/RNAS/RAF postrojbi procjenjuju se na 9378 poginulih i nestalih, uz 7245 ranjenih. Ukupno je ostvareno 900 000 sati naleta, na protivničke ciljeve bačene su 6942 tone bombi i srušena su 7054 protivnička aviona.

Borba za opstanak

Iscrpljena Velika Britanija počela je nakon rata veliko smanjenje personalnog sastava te organizacijski preustroj oružanih snaga. RAF ostaje na nešto više od 35 000 pripadnika i mora braniti svoj status zasebne grane oružanih snaga. U prvoj polovini dvadesetih godina kopnena vojska i ratna mornarica rade velik pritisak da im se vrati zrakoplovna komponenta, no ne uspijevaju, barem ne još nekoliko godina. Velike zasluge za očuvanje RAF-a imao je tadašnji načelnik njegova zrakoplovnog stožera Hugh Trenchard.

Očuvanju RAF-a pridonio je od 1925. i aeromiting na letjelištu u Hendonu (Hendon RAF Air Display, koji se redovito održavao do 1938.), u predgrađu Londona, koji počinje koristiti za promidžbu te pridobivanje šire potpore britanske javnosti. Uz redovito održavanje aeromitinga, Hendon postupno postaje važna zrakoplovna baza RAF-a, iznimno aktivna tijekom Drugog svjetskog rata. Konačno, u studenom 1972. pretvorena je u zrakoplovni muzej Royal Air Force Museum London, jedan od najboljih na svijetu.

Ubrzo nakon rata Trenchard povlači nove organizacijske ustrojbene poteze s dugotrajnim značajem za RAF. Tijekom 1919. inicira ustrojavanje zrakoplovno-tehničke škole RAF Halton, primarno namijenjene za školovanje zrakoplovno-tehničkog sastava. Te godine Trenchard sudjeluje u ustrojavanju zrakoplovnog učilišta Royal Air Force College Cranwell (RAF Cranwell), namijenjenog školovanju pilota, odnosno cijelog časničkog sastava RAF-a. Pritom se u sklopu RAF-a Halton, također na Trenchardovu inicijativu, pokreće obvezni obrazovni program (Aircraft Apprentice Scheme) za srednjoškolsku mladež u dobi od 15 do 17 i pol godina. Time se željelo postići da mladi steknu dobru tehničku naobrazbu, neovisno o tome žele li nastaviti karijeru kao zrakoplovno-tehničko osoblje ili nastaviti školovanje na zrakoplovnom učilištu RAF Cranwell. To postaje model školovanja od kojeg RAF ni danas ne odustaje, a primjer počinju slijediti i mnoge druge zemlje.

Detaljna reorganizacija

Do novih promjena dolazi 1924., ustrojavanjem Flotnog zrakoplovstva (Fleet Air Arm – FAA), kao zasebne cjeline u sklopu RAF-a i podređene Ministarstvu zrakoplovstva. To je zahtijevao Admiralitet, koji 24. svibnja 1939. napokon uspijeva preuzeti kontrolu nad FAA-om te od njega ponovno stvoriti zrakoplovstvo u sklopu ratne mornarice.

RAF u međuvremenu nastavlja razvoj i širenje svojeg ustroja. Tako se u listopadu 1924. ustrojava Kraljevsko pomoćno ratno zrakoplovstvo (Royal Auxiliary Air Force – RAuxAF), koje je aktivno i danas. Riječ je o ugovornoj pričuvnoj komponenti ratnog zrakoplovstva, koja RAF-u osigurava dodatno zrakoplovno-tehničko, letačko i administrativno osoblje. Koncept angažiranja osoblja takav je da osobe uz civilna zvanja i karijere imaju određena znanja i kvalifikacije bitne RAF-u (osobe s pilotskim dozvolama, tehnički inženjeri…), a spremne su služiti u RAF-u. Prema potrebi, na godišnjoj se razini angažiraju do nekoliko tjedana, na najmanje petogodišnje razdoblje, što se definira sklapanjem ugovora. Koliko je takav koncept ugovorne pričuve značio RAF-u govori i činjenica kako je do ožujka 1939. bilo ustrojeno 19 eskadrila RAuxAF-a. One su tijekom Drugog svjetskog rata s velikim uspjehom korištene u brojnim operacijama, posebice tijekom Bitke za Britaniju.

Idući veliki organizacijski korak RAF poduzima 14. srpnja 1936., kad se ustrojavaju četiri nova zrakoplovna zapovjedništva. Lovačko zapovjedništvo (RAF Fighter Command), Bombardersko zapovjedništvo (RAF Bomber Command), Obalno zapovjedništvo (RAF Coastal Command), te Zapovjedništvo za obuku (RAF Training Command). Dvije godine poslije, 1. studenog 1938., ustrojava se i Zapovjedništvo balona (RAF Ballon Command). Nova zapovjedništva ustrojena su kako bi omogućila funkcionalnije zapovijedanje specijaliziranim dijelovima zrakoplovstva koji se počinju sve intenzivnije razvijati, odnosno da budu nositelji uvođenja novih tipova zrakoplova u operativnu uporabu. Usto, idućih godina svako od tih zapovjedništava prolazi dodatne unutarnje preustroje na obrambene i napadne dijelove. Na ustrojavanje tih zapovjedništava utjecala su i ratna djelovanja u Aziji (u rujnu 1931. počela je japanska invazija na Kinu), te nagovještaji skorog rata na području Europe.

Letački dragulji

Velika Britanija doživljava nakon Prvog svjetskog rata vrhunac teritorijalnog širenja i utjecaja. “Imperij u kojem Sunce nikad ne zalazi” vrlo brzo postaje svjestan kapaciteta ratnog zrakoplovstva kao dobrog instrumenta za nadzor tako velikog područja. Tako se RAF već od 1919. počinje koristiti za razne policijsko-vojne zadaće na području Afganistana, Pakistana, Indije, Iraka, Jemena te raznih dijelova Afrike. Zanimljivo je napomenuti i to kako se prvih poslijeratnih godina avioni RAF-a intenzivno koriste za civilne poštanske potrebe, prevozeći poštu između Velike Britanije i ostatka svijeta. Usto, RAF-ovi avioni između dva rata redovito se natječu na prestižnim međunarodnim zrakoplovnim natjecanjima kao što je Schneider Trophy, koji nekoliko puta osvajaju za postignute brzinske rekorde.

U drugoj polovini tridesetih godina britanska zrakoplovna industrija počinje isporuku više tipova aviona koji će uvelike obilježiti RAF-ovo iduće desetodišnje razdoblje. Tijekom veljače 1937. u operativnu uporabu ulazi zadnji tip dvokrilnog lovca: Gloster Gladiator, kojim je prva opremljena 72. eskadrila. Zanimljivo je napomenuti kako u svibnju te godine RAF preuzima prvu radarsku postaju, instaliranu u Bawdsey Manoru. U prosincu 1937. u operativnu uporabu ulazi jednokrilni lovac Hawker Hurricane Mk I i preuzima ga 111. eskadrila RAF-a. Hawker Hurricane bio je prvi RAF-ov lovac naoružan s osam strojnica. U lipnju 1938. u RAF stiže Westland Lysander, laki transportni avion koji je zrakoplovstvo uspješno koristilo na svim bojištima tijekom Drugog svjetskog rata, a u kolovozu te godine novi jednokrilni lovac Supermarine Spitfire Mk I. Pravi dragulj britanskih inženjera prva je dobila 19. eskadrila i postat će jedan od najvažnijih lovaca (borbenih aviona) u RAF-ovoj povijesti. Tijekom listopada 1938. počinje opremanje 99. eskadrile srednjim bombarderom Vickers Wellington, dok u prosincu 25. eskadrila dobiva lake bombardere Bristol Blenheim IF.

Početak Drugog svjetskog rata RAF će dočekati sa 135 eskadrila, i to: 74 bombarderske, 27 lovačkih, 12 transportnih, 17 izvidničkih, četirima bombarderskim s torpedima te eskadrilom za radiokomunikacijsku potporu. Tom broju treba pridodati i 19 eskadrila RAuxAF-a.

---

Najuspješniji as Prvog svjetskog rata

Edward Corringham “Mick” Mannock rođen je 24. svibnja 1887. u irskom Ballincolligu (prema nekim izvorima u engleskom Brightonu). Početak Velikog rata dočekao je na području Turske radeći za britansku telefonsku kompaniju. Po povratku u Veliku Britaniju, 1915. pristupa Kraljevskom armijskom medicinskom korpusu (Royal Army Medical Corps), a zatim prelazi u Kraljevske inženjerce (Royal Engineers), gdje dobiva čin poručnika.

U kolovozu 1916. odlučuje pristupiti RFC-u. Nakon završetka letačke obuke u travnju 1917. raspoređuje se u 40. eskadrilu RFC-a na području Francuske, gdje počinje letjeti na francuskom lovcu Nieuport 17. Krajem godine dobiva novi raspored u 74. eskadrilu RFC-a, gdje postaje zapovjednik voda i leti na lovcu Royal Aircraft Factory S.E.5. Početkom srpnja 1918. preuzima zapovijedanje 85. eskadrilom RAF-a, koju vodi do pogibije 26. srpnja 1918. kod Calonne-sur-la-Lysa na sjeveru Francuske.

Za nešto više od godine, koliko je proveo na bojištu, priznato mu je 61 obaranje protivničkih zrakoplova (ukupno se spominju 73 obaranja), što ga čini najuspješnijim britanskim pilotom lovcem tijekom Prvog svjetskog rata. Mick Mannock bio je iznimno zaslužan za razvoj RAF-ove taktike zračne borbe, autor je 15 pravila zračne borbe, što je brojnim pilotima pomoglo u preživljavanju te postizanju zračnih pobjeda.

Dodatna velika posebnost Micka Mannocka njegovo je podrijetlo i životni put. Naime, rođen je u radničkoj obitelji i imao je razmjerno nisku naobrazbu, te irsko podrijetlo. Unatoč svemu, uspio je ostvariti zapaženu časničku karijeru u sklopu RAF-a isključivo zahvaljujući motiviranosti, predanosti i radu. To je mogao realizirati u otvorenom sustavu poput RAF-a, koji se zalaže za jednake mogućnosti, odnosno potiče i nagrađuje radna postignuća. Takav primjer ostaje karakteristično obilježje RAF-a i tijekom XXI. stoljeća.

---

Igor SKENDEROVIĆ