Stidljive pretpostavke da postoji Nepoznata Južna Zemlja (Terra Australis Incognita) javljale su se još tijekom antičkog doba, a intenzivirale se u doba velikih geografskih otkrića. No, ledeni kontinent na jugu planeta prve su ugledale dvije vojne ekspedicije tek 1820. godine

 

Tijekom XVIII. stoljeća tadašnje velike sile sve su više intenzivirala istraživanja neotkrivenih i onih zemalja koje su bile samo djelomice istražene. Tome je pridonio napredak znanosti i usavršavanje navigacije te općenito pomorske plovidbe. Logično, kraljevstva i carstva opasne su zadaće otkrivanja novog i nepoznatog povjeravale vojnim organizacijama, koje su za to bile najbolje opremljene i osposobljene. Velika Britanija, kao vodeća pomorska i trgovačka sila tog doba smatrala je da je došlo vrijeme za velike ekspedicijske pothvate i da je važno da prije konkurentskih zemalja pronađe nove teritorije, koje će prisvojiti ili na njih širiti svoj utjecaj. Jedan od ciljeva britanskog Admiraliteta bio je istraživanje nove zemlje ili kontinenta na jugu planeta. Najuspješniji u tom poduhvatu bio je mornarički časnik James Cook (1728. – 1779.). Tijekom prve ekspedicije (1768. – 1771.) u južne krajeve, koju je vodio s činom poručnika bojnog broda, primarna su mu bila astronomska istraživanja, no postavljeni su temelji za daljnja otkrića južnih područja: na zemljovid su ucrtani dijelovi istočne Australije i istražen je Novi Zeland.

Pisma Admiralitetu

Zahvaljujući dobrim rezultatima prve ekspedicije, mornar rođen u mjestu Marton-in-Cleveland  u sjeverozapadnoj Engleskoj promaknut je u čin kapetana korvete u britanskoj Kraljevskoj ratnoj mornarici. Osim toga, odobrena mu je nova ekspedicija s ciljem oplovljavanja Južnog pola. Smatralo se da će se samim oplovljavanjem doći i do pronalaska novog južnog kontinenta. Cook je na raspolaganje dobio dva naoružana ratna broda, korvetu HMS ”Resolution“  i bark HMS ”Adventure“ s ukupno 119 članova posade.

Ekspedicija je sredinom srpnja 1772. krenula iz Plymoutha. Tijekom stanki u plovidbi na Madeiri, a zatim i na Zelenortskim otocima, Cook je pisao pisma Admiralitetu u kojima je hvalio plovidbenu kvalitetu brodova i govorio o namirnicama koje su im potrebne za daljnje uspješno putovanje. Naglašavao je i strogi režim prehrane i čistoće kako ne bi došlo do izbijanja zaraze i bolesti kod članova posade. Nakon što su se krajem godine brodovi preko Rta dobre nade zaputili dalje prema jugu, prvi su put naišli na ledene sante u moru, koje su dodatno otežale ionako tešku plovidbu zbog polarne hladnoće i neugodnih vjetrova.

Nikako do kopna

Usprkos svim poteškoćama, početkom 1773. Cook je sa svojom ekspedicijom uspio oploviti cijeli Antarktički krug i doći dalje na jug od bilo koje prethodne ekspedicije. No, nisu ugledali kontinent: neko vrijeme pokušali su čamcima ploviti i istražiti ima li nekog kopna u blizini, no teški uvjeti i gusta magla, zbog koje nisu vidjeli dalje od nekoliko metara pred sobom, omeli su ih u tom naumu. Nekoliko neuspješnih pokušaja i gotovo pola godine bez stupanja na kopno nagnalo je Cooka da zaplovi prema Novom Zelandu i ondje pristane zbog odmora i opskrbe. Nakon nekog vremena Cook je odlučio otploviti na Tahiti, odakle se ponovno otisnuo u južna ledena mora i potragu za novim kontinentom. Ipak, loši vremenski uvjeti i sve veći nedostatak prehrambenih zaliha nagnali su Cooka da potpuno odustane od istraživanja.

 

Bez obzira na to, ekspedicija je uspjela polučiti druge uspjehe kao što je bilo otkrivanje otoka u Koraljnom moru. U srpnju 1775. konačno su se vratili u Veliku Britaniju, a tijekom trogodišnjeg putovanja poginula su ili umrla četvorica članova posade što je za to vrijeme bio iznimno malen broj. Sudionici ekspedicije dočekani su s velikim počastima i smatrani su  junacima. James Cook postao je pripadnik Kraljevskog društva i dobio čin kapetana fregate. Na Antartik se više nije vraćao jer je 1779. na svojem sljedećem putovanju ubijen na Havajskom otočju, ali otvorio je prostor idućim istraživačima da na njegovu tragu dođu do otkrića kontinenta Antartika. 

Oko svijeta, pa na jug

Britanci su oplovljavanjem prvi došli do manje-više sigurnog zaključka da se na jugu nalazi novi kontinent,  no prve prave korake i rezultate u istraživanju Antarktike postigli su Rusi. Od 1803. do 1806. ruski mornarički časnik njemačkog podrijetla Ivan Adam Fjodorovič Kruzenštern (1770. – 1846.) predvodio je ekspediciju prvog ruskog puta oko svijeta. U njoj je sudjelovao još jedan časnik istih korijena Fadjej Fadjejevič Belinsgauzen (1778. – 1852.), koji se istaknuo i kao vrstan kartograf. Desetak godina poslije, točnije 1819., to mu je iskustvo bilo dragocjeno u zapovijedanju velikim putovanjem na jug. Ekspedicija je bila znanstvena, no provodila ju je ratna mornarica s potpuno novim korvetama ”Vostok“ i ”Mirnij“. Prvim brodom zapovijedao je Belinsgauzen, a drugim poručnik Mihail Lazarev (1788. – 1851.), još jedan časnik s iskustvom oplovljavanja svijeta.

Ukupno je na oba broda bilo stotinu i devedeset članova posade. Za razliku od Britanaca, Rusi su imali iskustvo plovidbe morima prekrivenim ledom i tome prilagođene brodove. Dva broda krenula su 4. srpnja 1819. iz ratne luke u gradu Kronštadtu prema Riju de Janeiru kamo su stigli nakon gotovo četiri mjeseca plovidbe. Ekspedicija se krajem studenog zaputila izravno prema vodama u kojima je bio i Cook. Brodovi su bili dobro opremljeni hranom i ostalim potrepštinama, a vladala je i velika disciplina u održavanju kvalitetnih higijenskih uvjeta. Brigu o stanju posade vodio je brodski liječnik, a zanimljivo je da su Rusi na put poveli pravoslavnog svećenika, ne samo zbog bogoslužja, nego da pokrsti domoroce na koje bi eventualno naišli. Naravno, kako su se približavali Antartici, bilo im je jasno da čovjek teško može voditi normalan život u tako ekstremnim uvjetima, pa se i oružje kojim su se opremili za putovanje pokazalo nepotrebnim.

Poluotok na vidiku

”Vostok“ je tijekom putovanja imao problema zbog oštećenja koja je uzrokovala plovidba kroz led, pa je često morao stajati zbog popravaka. Za razliku od njega, ”Mirnij“ je napravljen po tada suvremenim ruskim vojnopomorskim standardima plovidbe zaleđenim morima i nije imao većih problema. Izvješća koja je vođa puta Bellingshausen slao Ministarstvu ratne mornarice u Sankt Peterburgu govore o teškim uvjetima za plovidbu, iznimno neugodnoj hladnoj klimi, vjetrovima, velikim pokrovima i planinama leda. Zbog toga se ruska posada nije mogla dugotrajnije zadržavati u blizini Antarktike pa su za stalnu bazu odredili australsku luku Port Jackson, gdje bi predahnuli nakon određenog ekspedicijskog razdoblja. Službeno i prema većini izvora, ekspedicija je otkrila novi kontinent 28. siječnja 1820. (neki navode i datum 27. siječnja), ugledavši šelf (divovska masa plutajućeg leda uz obalu) na Palmerovu (Antarktičkom) poluotoku koji je dio kontinentalnog kopna.

Tijekom plovidbe otkrili su i manja otočja koja su dobila imena po članovima ekspedicijskog korpusa, a veći dijelovi teritorija po ruskim carevima Petru I. Velikom (1672. – 1725.) i Aleksandru I. (1777. – 1825.). Nakon stanke od gotovo godinu dana, ruski brodovi vratili su se na područje Antartike ne bi li ucrtali što veći teritorij na kartama. Prilikom te nove ”ture“ ponovno su na vidjelo izišli tehnološki problemi broda ”Vostok“, zbog čega istraživanja nisu mogla biti nastavljena te su u siječnju 1821. službeno prekinuta. Unatoč tome, Rusi su postigli veličanstven uspjeh i članovi ekspedicije slavljeni su jer su, među ostalim, pretekli Britance u otkrivanju novog kontinenta. Prilikom povratka u domovinu, u kolovozu 1821., priređen im je velik doček u Kronštadtu. Car Aleksandar I. sve sudionike ekspedicije nagradio je odlikovanjima i promaknućima. Tijekom ekspedicije umro je jedan mornar.

Trgovac i kralj

Međutim, povijest otkrića Antarktike ipak nije tako jednostavna. Kompliciranija je zahvaljujući nekom tko nije bio vojni časnik, Englezu Williamu Smithu (oko 1790. – 1847.). Taj je kapetan u veljači 1819. zapovijedao trgovačkim brikom ”Williams“ i obilazio rt Horn prevozeći robu iz argentinskog Buenos Airesa u čileanski Valparaíso. Tom prilikom, na lokaciji nešto sjevernije od već spomenutog Palmerova poluotoka, ugledao je kopno danas poznato kao otočje Južni Shetland. Nakon što navodno u Čileu nitko nije povjerovao njegovu otkriću, tvrdoglavi se mornar vratio na istu lokaciju u listopadu 1819., iskrcao se na najvećem od otoka i nazvao ga King George. Britanska Kraljevska ratna mornarica ovaj je put povjerovala Smithu i odlučila istražiti te ucrtati otoke. Tu zadaću povjerila je svojem časniku Edwardu Bransfieldu (1785. – 1852.), rođenom Ircu i peljaru na fregati HMS ”Andromache“ koja je tad bila usidrena u Valparaísu.

Kraljevska ratna mornarica unajmila je ”Williams“ i Bransfield je imenovan zapovjednikom broda, a na njemu je ostao i Smith kao potpora istraživačkoj misiji. Ekspedicija je trebala službeno utvrditi je li nova zemlja kontinent ili skupina otoka, ucrta moguće lokacije za pristajanje, uzme uzorke stijena, flore i faune te  očita vremenske i magnetske uvjete. Sredinom siječnja 1820. Bransfieldova ekspedicija ugledala je otok Livingston, da bi se uskoro iskrcala na otok King George, potvrdivši ga još jednom britanskim. Zanimljivo, kralj Đuro III. po kojem su nazvali otok umro je u domovini baš u to vrijeme (30. siječnja), a danas se na njemu nalazi nekoliko znanstveno-istraživačkih baza.

Čija je teorija točna?

Nastavljajući dalje plovidbu prema jugozapadu, Bransfield i ostali otkrili su otoke Deception i Tower, te prošli kroz pomorski prolaz između otočja i Antarktike, koji je po zapovjedniku ekspedicije poslije nazvan Bransfieldovim tjesnacem. Konačno, 30. siječnja 1820., samo dva dana nakon ruskog otkrića, Bransfieldova posada ugledala je planine poluotoka Trinity, najsjevernije točke Palmerova poluotoka i antarktičkog kopna. Nakon što je još neko vrijeme nastavio istraživati otoke u smjeru sjeveroistoka, odlučio se na povratak u Valparaíso. Ondje je službeniku britanskog Admiraliteta predao sve dokumente s putovanja.

 

Naravno, u to vrijeme Bransfield nije bio svjestan da su ga Rusi pretekli u otkrivanju Antarktike za samo dva dana. No, mnogima to nije niti važno: u britanskim i ruskim znanstvenim te istraživačkim krugovima i dandanas postoje prijepori o tome tko je prvi ugledao novi kontinent. Britanske teorije kažu da Belinsgauzen 28. siječnja i nije vidio kopno, nego zaleđeno more, santu ili otok, a da su glavno kopno ugledali tek u kasnijim dijelovima ekspedicije. Rasprava se vjerojatno zahuktala tek nakon 1945. godine, jer su Belinsgauzenove zabilješke s putovanja tek tada prevedene na engleski jezik.

Pogled s ”heroja“

Rusi i Britanci nisu bili jedini koji su se upustili u istraživanja Antartike. Američki moreplovci, istraživači te lovci na tuljane i kitove početkom XIX. stoljeća često su ukazivali na to da se u južnim polarnim krajevima kriju neotkriveni dijelovi kopna. Među njima je najdalje dospio Nathaniel Brown Palmer (1799. – 1877.). Bio je lovac na tuljane i istraživanja je poduzimao uglavnom zato da bi otkrio nova staništa tih životinja. Na palubi brodića ”Hero“ 18. studenog 1820. nedvojbeno je ugledao kopno najsjevernijeg poluotoka Antarktike, postavši tako prvi Amerikanac koji je ugledao obale kontinenta. No, za razliku od Bransfielda i ruskih istraživača on nije imao potporu ratne mornarice svoje zemlje, pa otkriće nije mogao podrobnije istražiti niti objaviti. Naravno, postoje teorije da je upravo Palmerov pogled bio prvi i da su i Belinsgauzen i Bransfield ugledali samo led, otok ili šelf, a ne kontinent. Ipak, nekoliko mjeseci poslije, točnije 7. veljače 1821., njegov sunarodnjak John Davis (1784. – 1864.) postao je prvi čovjek u povijesti koji je kročio na tlo Antarktike, no i to je bio pojedinačni pothvat lovca na tuljane.

Šest brodova u potrazi

Prva ekspedicija pod pokroviteljstvom Američke ratne mornarice, koja je istraživala Antarktiku, krenula je tek u ljeto 1838. godine i na njezinu čelu bio je mornarički časnik Charles Wilkes (1798. – 1877.). Istraživačka ekspedicija Sjedinjenih Država (United States Exploring Expedition), bio je velik pothvat koji je trebao pokazati znanstveno-istraživačke kapacitete nove svjetske sile. Bio je općenito fokusiran na Pacifik i zemlje koje ga okružuju, a istraživanje Antarktike bio je jedan od najvažnijih ciljeva.

 

Wilkes je na raspolaganju imao čak šest brodova: korvete USS ”Vincennes“ i USS ”Peacock“, brik USS ”Porpoise“, te brodove za potporu ”Relief“, ”Sea Gull“ i USS ”Flying Fish“. Na put su povedeni razni znanstvenici iz prirodnih znanosti, pa i jedan filolog. Sydney je bio polazna stanica za istraživanje Antarktike. Uskoro su se članovi ekspedicije uvjerili da će uvjeti za istraživanje biljnog i životinjskog svijeta biti nemogući zbog velike hladnoće koja ne dopušta dulje zadržavanje na kopnu. Utjeha je ipak bila otkrivanje pojedinih dijelova Antartike krajem 1839., koji su poslije nazvani Wilkesova zemlja. Najveći problem zbog kojeg je Wilkes 1842. morao odustati od daljnjih istraživačkih pohoda na krajnjem jugu bili su brodovi neprilagođeni za plovidbu vodama prekrivenim ledom, no mnogi ga nazivaju čovjekom koji je konačno potvrdio da je Antarktika pravi kontinent.

Naziv zemlje po supruzi

Istraživanja su pokrenuli i Francuzi, njihova ratna mornarica poslala je istraživača i časnika Julesa Dumonta d’ Urvillea (1790. – 1842.) da istraži južni i zapadni Pacifik, Australiju, Novi Zeland te Antartik i to je činio od 1826. do 1840. godine u dvama putovanjima. Bio je iskusni kartograf i moreplovac tako da je zahvaljući čitanju karata prethodnih putovanja na drugoj ekspediciji 1838. dospio u vode oko Antartike. U pothvat je krenuo jedrenjakom ”Astrolabe“ posebno prilagođenom istraživanjima i korvetom ”Zélée“. Uspio se domoći Weddelova mora u blizini Antarktike, no daljnji put prema jugu spriječila je neadekvatnost brodova za plovidbu zaleđenim morem.

Nakon dvogodišnjeg predaha, ponovno je 1840. godine uputio brodove prema Antartici. Tad je otkrio kopno prekriveno ledom, proglasio njegovo pripojenje Francuskoj te ga po svojoj supruzi nazvao Adéliejinom zemljom. Neki autori tvrde da je čak došlo do bliskog susreta s američkim brodovima Charlesa Wilkesa te rasprave oko toga tko je prvi ugledao navedeni teritorij. Jules d’ Urville pokušao je nastaviti potragu za Južnim magnetskim polom, no izrazito loši vremenski uvjeti i neugodno prirodno okruženje naveli su ga da od toga odustane.

Istodobno kad i Amerikanci i Francuzi, u vodama oko Antartike nalazio se novi istraživač u ime britanske Kraljevske ratne mornarice. Bio je to James Clark Ross (1800. – 1862.), koji je zapovijedao brodom-bombarderom ”Erebus“, dok je brodom-bombarderom ”Terror“ u pratnji zapovijedao Francis Crozier (1796.-?). Britanski brodovi bili su puno prilagođeniji za istraživanja južnih polarnih mora.

Pionirska istraživanja

Rossova ekspedicija krenula je iz Australije krajem 1840., da bi već početkom iduće godine otkrila kopno koje je nazvano Viktorijinom zemljom. U daljnjim istraživanjima otkrili su dva vulkana, jedan aktivni, nazvavši ga Mount Erebus te drugi neaktivni, koji je dobio ime Mount Terror. Ohrabreni navedenim otkrićima nastavili su ploviti dalje, otkrivši Rossovo more i McMurdov prolaz. Nakon što su naišli na beskrajnu bijelu crtu leda, koja je tvorila visoke klisure, prekinuli su napredovanje. Velika ledena ploča nazvana je Rossov ledeni šelf.

Međutim, nije to bio kraj istraživanja. Uporni je Ross potkraj 1841., nakon što je detaljno proučio putanje Wilkesa i d’ Urvillea, ponovno zaplovio i dospio na dotad najudaljeniju točku na koju je neki istraživač uspio doći. Njegov rekord u približavanju Južnom polu potrajat će sve do početka XX. stoljeća kad je započela znamenita utrka za osvajanje Južnog pola. Zanimljivo, Francis Crozier te brodovi ”Erebus“ i ”Terror“ poslije će postati dijelom zlosretne Franklinove ekspedicije koja je nestala na Arktiku krajem 1840-ih dok je pokušala pronaći Sjeverozapadni prolaz (više u tekstu Otapanje ledene tajne, HV 457).

Sve nabrojene istraživačke ekspedicije u XIX. stoljeću smatraju se pionirskim istraživanjima Antartike. Nakon duge stanke od šezdesetak godina bez većih istraživačkih pothvata, uoči Prvog svjetskog rata, počelo je podrobnije istraživanje novog kontinenta. U međuratnom razdoblju, a posebice nakon Drugog svjetskog rata, vojna istraživanja Antartike posebno će se intenzivirati, s postavljanjem brojnih istraživačkih postaja.  

Josip BULJAN