25 godina Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja

U 25 godina provedbe Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja uništeno je ukupno 10 292 komada oružja, provedeno je 476 misija, 776 inspekcija i 129 inspekcija redukcije naoružanja

Nakon ratnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji u prvoj polovini 90-ih, Daytonski mirovni sporazum označio je dogovoreni prekid ratnih aktivnosti u Bosni i Hercegovini i stvorio preduvjete za stabilizaciju jugoistoka Europe kroz daljnje pregovore svih sukobljenih strana. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Daytonski sporazum, usuglašen je 21. studenog 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u američkom gradiću Daytonu, savezna država Ohio. Potpisali su ga prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević u ime SR Jugoslavije i Republike Srpske u Parizu 14. prosinca 1995., uz jamstvo međunarodne zajednice koju su predstavljali predsjednik španjolske vlade Felipe González, francuski predsjednik Jacques Chirac, američki predsjednik Bill Clinton, predsjednik britanske vlade John Major, njemački kancelar Helmut Kohl i predsjednik ruske vlade Viktor Chernomyrdin. Glavni cilj sporazuma, zajedno s jedanaest aneksa, bio je uspostaviti mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini te osigurati regionalnu stabilnost.

Nedvojben je ključni doprinos Sporazuma stabilizaciji jugoistočne Europe i okončanju krvavog rata na tim prostorima te zaustavljanju nasilja, uništavanja i patnje. Također, podržao je teritorijalnu cjelovitost i suverenost BiH, geopolitički je odredio entitete u BiH (Republika Srpska i Federacija BiH) i predvidio međunarodne snage za provedbu Sporazuma (IFOR Implementation Forces). Dakle, uspostavio je jednu državu, dva entiteta i tri konstitutivna naroda te obuhvatio četiri najvažnija područja: vojno područje, ustav Bosne i Hercegovine, povratak izbjeglica i raseljenog stanovništva te izgradnju demokracije i demokratskih institucija Bosne i Hercegovine kao jedinstvene suverene države.

Uspostava regionalnog režima nadzora naoružanja

U kontekstu vojne dimenzije, Aneks 1B – Članak IV osigurao je okvir za uspostavu režima nadzora naoružanja između Republike Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije u to vrijeme i Bosne i Hercegovine kao države s dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Pregovori o tekstu Sporazuma, koji bi uspostavio vojnu ravnotežu na području donedavno zahvaćenom ratnim razaranjima, trajali su do sredine lipnja 1996. godine. Strane su se složile da se Sporazum o kontroli naoružanja temelji na sljedećim kriterijima: veličini stanovništva, trenutačnim veličinama oružanih snaga, obrambenim potrebama i relativnoj razini snaga u regiji. Ključna je bila spremnost strana za uspostavljanje novih oblika suradnje na području sigurnosti usmjerenih na izgradnju transparentnosti i povjerenja, uspostavu vojnog balansa te izbjegavanje utrke u naoružanju na ovom području. Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je 14. lipnja 1996. u Firenci i od tada je jedan od ključnih mehanizama za očuvanje i promicanje sigurnosti i stabilnosti u regiji, a svakako jedan od najuspješnijih elemenata Daytonskog sporazuma.

Sporazum uspostavlja sustav mjera i procedura za smanjenje broja naoružanja na dogovorenu razinu. Prava i obveze koje proizlaze iz Sporazuma pravno su obvezujuće, a sadrži sljedeće mjere: konkretna numerička ograničenja za pet kategorija naoružanja (borbeni tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo kalibra 75 mm i više, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri); odredbe o mehanizmu nadzora kroz režim inspekcija, razmjene informacija i verifikacije.

Također, Sporazum sadrži i druge institucionalne aranžmane za nadzor njegove primjene, uključujući ulogu i funkcije Osobnog predstavnika predsjedavajućeg OESS-a za članak IV, Kontaktnu skupinu (predstavnike država: Francuske, Italije, Njemačke, Ruske Federacije, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva) i asistente u provedbi inspekcijskih aktivnosti. Od samog početka, OESS i Kontaktna skupina posvetili su posebnu pozornost prvo provedbi i zaključenju pregovora, a zatim i uspješnoj implementaciji Sporazuma.

Implementacija odredbi

Implementacija Sporazuma započela je odmah i prvih 18 mjeseci uglavnom bila usmjerena na smanjenje količina naoružanja na terenu. U ovom razdoblju uklonjeno je više od 6500 komada teškog naoružanja. Razdoblje od 1999. do 2010. bilo je vrlo turbulentno i zahtjevno za sve države stranke. Kosovska kriza 1999. rezultirala je izuzećem teritorija Kosova iz zone primjene Sporazuma. Od 1999. do 2001. godine vodili su se intenzivni pregovori pod okriljem članka V Aneksa 1B Daytonskog sporazuma, koji pokriva mjere izgradnje povjerenja i sigurnosti među državama bivše Jugoslavije, njezinim susjedima i zainteresiranim državama u cilju uspostave regionalne ravnoteže unutar i u susjedstvu bivše Jugoslavije. Osim toga, vodili su se pregovori temeljem članka II Aneksa 1B u uspostavi mjera za izgradnju povjerenja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini između Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske s ciljem povećanja uzajamnog povjerenja i smanjenja opasnosti od sukoba. Od 2001. do 2004. puna implementacija mehanizama nadzora naoružanja koji se temelje na člancima II, IV i V Aneksa 1B, zahtijevala je velike napore svih stranaka.

Važna prekretnica u implementaciji Sporazuma bila je 2006. godina. Prije svega ”vojno ujedinjenje“ Bosne i Hercegovine, kojim su dva entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska) prenijeli prava, obveze i odgovornosti na Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu. Drugi važan događaj bio je proglašenje neovisnosti Crne Gore od dotadašnje države Srbije i Crne Gore, čime je promijenjen broj stranaka Sporazuma, što je dovelo do današnjeg broja od četiriju država stranaka: Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Crna Gora i Republika Srbija.

Preuzimanje vlasništva

Razdoblje od 2010. do 2015. bilo je primarno usmjereno na planiranje i provedbu procesa preuzimanja država stranaka vlasništva nad Sporazumom. Pokretanje ovog procesa bio je rezultat dostignute visoke razine znanja i stručnosti stranaka u izvršenju preuzetih obveza. Sama ideja o prijenosu vlasništva nad Sporazumom predstavljena je tijekom redovitog izvještavanja Osobnog predstavnika predsjedavajućeg OESS-a za članak IV, talijanskog generala Periotta Stalnom vijeću OESS-a u rujnu 2009. Prijenos vlasništva izvršen je u dvije faze. Prva faza, zaključena 2011. godine, bila je usmjerena na smanjenje međunarodne pomoći povlačenjem Osobnog predstavnika predsjedavajućeg OESS-a i otvaranjem provedbe Sporazuma za goste promatrače OESS-a umjesto asistenata u provedbi inspekcijskih aktivnosti.

Druga je faza bila izazovnija jer su se odgovornosti Ureda osobnog predstavnika predsjedavajućeg OESS-a prenijele na države stranke. Usto, tijekom ove faze morale su se ažurirati politički obvezujuće odluke, a stalna pravna pitanja zahtijevala su nekoliko izmjena i dopuna, što je ovu fazu učinilo mnogo duljom od prve. Zadaci Ureda osobnog predstavnika predsjedavajućeg OESS-a podijeljeni su među strankama. Tijekom cijelog procesa OESS i Kontaktna skupina pružali su punu političku podršku i pomoć u pripremi potrebnih dokumenata za prijenos vlasništva.

Stalno vijeće OESS-a donijelo je u studenom 2014. odluku o prijenosu vlasništva na stranke Sporazuma, o čemu je usvojena Deklaracija. Ceremonija potpisivanja Izmjena i dopuna Sporazuma održana je tijekom 21. sastanka Vijeća ministara OESS-a, u prosincu 2014. u Baselu, u Švicarskoj. Četiri ministra vanjskih poslova: Zlatko Lagumdžija, Igor Lukšić, Vesna Pusić i Ivica Dačić potpisala su Izmjene i dopune Sporazuma čime je okončan mandat Osobnog predstavnika predsjedavajućeg OESS-a za članak IV. Daytonskog mirovnog sporazuma.

Monitoring međunarodne zajednice

Prije preuzimanja vlasništva nad Sporazumom, Osobni predstavnik predsjedavajućeg OESS-a za članak IV imao je značajnu ulogu u njegovoj provedbi. Na početku je pomagao strankama u pregovorima i provedbi mirovnih sporazuma, kao i sporazuma o nadzoru naoružanja. Imao je ulogu posrednika u postizanju političkog konsenzusa, jamčio je nesmetano odvijanje postupka i pružao pomoć u prevladavanju prepreka u provedbi preuzetih obveza. Bio je također odgovoran za koordinaciju inspekcija, organizaciju tečajeva za inspektore, pomoć verifikacijskim centrima u održavanju kvalitete dokumenata za razmjenu informacija i obavijesti, promicanje usvajanja OESS-ove komunikacijske mreže i koordinaciju povremenih ažuriranja Sporazuma s ciljem usklađivanja sa svim relevantnim izmjenama i dopunama SRKK koje su stranke usvojile. Općenito, nadzirao je i pomagao najvažnija pitanja provedbe. Od 1. siječnja 2015. ova je funkcija ugašena.

U skladu sa statusom Kontaktne skupine u Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini, države članice bile su svjedoci i kod Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Sudjelovale su u pregovorima o Sporazumu te aktivno pratile i pomagale u njegovoj provedbi. Kontaktna skupina i danas je prisutna u procesu implementacije SSKN-a kroz aktivan angažman na sastancima Subregionalne konzultativne komisije i upućivanje gostiju promatrača u inspekcijske aktivnosti.

Od svojeg osnutka RACVIAC podržava provedbu Sporazuma organizacijom tečajeva za inspektore svake godine. Međutim, RACVIAC se koristi i kao forum za raspravu ne samo o SSKN-u već i o regionalnoj provedbi ostalih mjera nadzora naoružanja i neproliferacije, kao što su Bečki dokument, Ugovor o otvorenom nebu ili aktivnosti posvećene novim sigurnosnim izazovima. Također organizira značajan broj aktivnosti o temama iz područja sigurnosti i stabilnosti jugoistočne Europe. Ova je organizacija osnovana na njemačko-hrvatsku inicijativu kao regionalni forum za raspravu o sigurnosti jugoistočne Europe, a 2010. godine postala je međunarodna organizacija u regionalnom vlasništvu. RACVIAC i danas aktivno prati obučne potrebe implementacije Sporazuma, a povodom obilježavanja 25. obljetnice njegova potpisivanja organizirat će Simpozij o nadzoru naoružanja s temom implementacije Sporazuma.

Poseban doprinos njegovoj uspješnoj provedbi daju njegova glavna tijela. Naime, Sporazum je definirao upravljačka tijela za provedbu: Stalna radna skupina (SRS) kao stručno tijelo i Subregionalna konzultativna komisija (SRKK) kao političko tijelo. SRKK je formirana od po jednog visokog predstavnika svake stranke te vojnih eksperata, a odluke se donose konsenzusom. Predsjedaju joj stranke po načelu rotacije, po abecednom redu, a promjena se obavlja nakon svakog sastanka. Stranke na sastancima planiraju i analiziraju aktivnosti po Sporazumu, raspravljaju o aktualnim pitanjima i rješavaju moguću problematiku te daju i usklađuju prijedloge za poboljšanje provedbe. Na SRS-u sudjeluju eksperti stranaka koji na stručnoj razini raspravljaju o svim predloženim temama te ih pripremaju za raspravu i odobrenje SRKK-a. Godišnje se održavaju dva redovna sastanka SRS-a i dva redovna sastanka SRKK-a te u prosincu svake godine jedan izvanredni sastanak SRKK-a za razmjenu godišnjih vojnih informacija. Osim toga, u okviru nadzora primjene Sporazuma sudjeluju i predstavnici Kontaktne skupine (na sastancima Konzultativne komisije) te gosti promatrači OESS-a (u provedbi inspekcijskih aktivnosti). Obveza je svake države stranke izrada i razmjena godišnjih vojnih informacija koja se organizira u prosincu svake godine. Također, svake dvije godine u Beču se održava Pregledna konferencija koja potvrđuje sve odluke upravljačkih tijela Sporazuma. Za praktičnu provedbu izrađen je Priručnik sa svim protokolima, obrascima i prilozima potrebnim za provedbu.

Učinak i budućnost

U 25 godina provedbe Sporazuma uništeno je ukupno 10 292 komada oružja, provedeno je 476 misija, 776 inspekcija i 129 inspekcija redukcije naoružanja, smanjen je broj objekata inspekcije i broj inspekcijskih kvota, te oko 1300 asistenata i 140 gostiju promatrača iz 29 zemalja članica OESS-a svojim je sudjelovanjem podržalo provedbu inspekcija. Ovo potvrđuje predanost stranaka, ali i međunarodne zajednice, jačanju suradnje u području sigurnosti kako bi se ojačala transparentnost i povjerenje u regiji.

Suočene s novim izazovima zbog krize uzrokovane COVID-om 19, države stranke u 2020. godini prvi put nisu provele inspekcije prema Sporazumu. Ipak, predstavnici stranaka održali su niz sastanaka u formi videokonferencija s ciljem dogovora o daljnjem djelovanju u tim promijenjenim okolnostima te s ciljem održavanja postignute razine transparentnosti i međusobnog povjerenja.

To su zasigurno impresivni rezultati iz perspektive današnje situacije kad smo suočeni s nezapamćenom erozijom europske sigurnosne arhitekture. Sustav nadzora konvencionalnog naoružanja i oružja za masovno uništenje, kojem su bila potrebna desetljeća za izgradnju, brzo se urušava, a ništa ne zauzima njegovo mjesto. Incidenti tijekom vojnih aktivnosti i različite vrste sukoba između zemalja (često uključuju i nevojne aktere) prijete eskalacijom. Ideja multilateralnog poretka, utemeljenog na jasnim pravilima koja reguliraju uporabu sile i ispunjavanje obveza jednakih za sve, danas je uglavnom upitna. Globalni sigurnosni okvir značajno je promijenjen. Rizici i prijetnje rastu i postaju sve raznolikiji. Istodobno svjedočimo novoj, puno sofisticiranijoj utrci u naoružanju. Ako tome dodamo nevjerojatno nisku razinu povjerenja među državama i sve veći broj aktera u sigurnosnoj areni, rezultat je nesigurnost i nepredvidljivost, konfrontacija i izgubljeno povjerenje, što nas može dovesti do novih sukoba.

U takvim uvjetima potrebno je postići široku svijest da nije moguće nadoknaditi gubitak sporazuma i konvencija o nadzoru naoružanja te o diplomaciji i dijalogu kao ključnim stupovima naše sigurnosne arhitekture. U protivnom, mogli bi se vrlo brzo naći u situaciji globalne utrke u naoružanju neviđenih razmjera i na štetu svih nas. Pronalaženje zajedničkog odgovora na izazove i nove prijetnje europskoj stabilnosti, koji utječu na našu sigurnost i mijenjaju naš uobičajeni i ustaljeni način života, zahtijeva zajednička rješenja svih relevantnih aktera i saveznika.

U kontekstu rastuće zabrinutosti za sigurnost našeg kontinenta, Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja prepoznat je kao jedan od rijetkih i jedinstvenih mehanizama koji se kontinuirano i dosljedno primjenjuje od svojeg potpisivanja i ispunjava svoju svrhu, ali također stvara mostove gdje ih je rat uništio. Države stranke žele nastaviti daljnju afirmaciju i prijenos iskustva u provedbi Sporazuma, ali i održati ga relevantnim u XXI. stoljeću, surađujući ne samo s OESS-om već i s drugim međunarodnim partnerima poput NATO-a, EU-a, RACVIAC-a, kroz bilateralne kontakte, ali i kroz mogućnost poboljšanja suradnje s nevladinim sektorom i podizanje svijesti donositelja odluka o važnosti nadzora naoružanja kao alata u funkciji nacionalne, regionalne i globalne sigurnosti.

Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja dao je velik doprinos stabilnosti i predvidljivosti u regiji i jugoistočnoj Europi u cjelini. Iskustva i lekcije naučene tijekom pregovaračkog procesa i njegova uspješna provedba tijekom četvrt stoljeća mogu biti koristan doprinos široj raspravi o budućnosti nadzora konvencionalnog naoružanja u Europi, posebno u svjetlu činjenice da je ovaj Sporazum jedini OESS-ov mehanizam koji ostaje dosljedno i kontinuirano u primjeni. Ono što je Europi danas potrebno više nego ikad jesu jedinstvo, sigurnost i dobrobit njezinih građana. Taj cilj zahtijeva uporabu svih dostupnih alata, uključujući postojeće (ili nove) mehanizme nadzora naoružanja. Prijenosom vlastitih iskustava u provedbi Sporazuma, stranke će dati svoj doprinos jačanju mira i stabilnosti u Europi te revitalizaciji nadzora naoružanja utemeljenog na jasnim pravilima ponašanja, pravilima koja su jednaka za sve zemlje članice OESS-a. Takva pravila mogla bi poslužiti i kao dobro polazište globalnom uređenju područja nadzora naoružanja.

Tekst: Svjetlana Šimičić

Foto: OJI