50 godina Hrvatskog proljeća

 Buđenje Hrvatske u proljeće 1971. nije bio san, nego uvod u osamostaljenje dvadeset godina kasnije

Hrvatsko proljeće danas označava jedno od važnijih razdoblja novije hrvatske povijesti: u njemu su na jasan način definirani zahtjevi za ravnopravniji položaj Hrvatske u Jugoslaviji. U memoriji hrvatskog naroda ponajprije se vezuje uz događaje iz 1971. i tadašnji snažno iskazan nacionalni zanos. Nasilno gušenje Hrvatskog proljeća prozvano je i “sječom Hrvatske”, kad je represivni jugoslavenski aparat proizveo razdoblje “hrvatske šutnje” koja će potrajati nepuna dva desetljeća, kad dolazi do rađanja novog pokreta i osamostaljenja Hrvatske.

Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni i demokratski pokret u tadašnjoj SR Hrvatskoj protiv jugoslavenskog unitarizma i centralizma. Najprepoznatljivije razdoblje tog reformskog pokreta obuhvaća vrijeme između dviju partijskih sjednica, 10. sjednice Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Hrvatske (SKH) u siječnju 1970. pa sve do njegova sloma na sjednici CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u Karađorđevu u prosincu 1971. godine. U širem smislu, početak Hrvatskog proljeća može se smjestiti u razdoblje između 1967. i 1971. godine. Prve naznake reformskih ideja u Hrvatskoj rađaju se ubrzo nakon Brijunskog plenuma 1. srpnja 1966., na kojem je politički maknut glavni nositelj politike terora, potpredsjednik SFRJ i središnja figura njezina obavještajnog i sigurnosnog aparata Aleksandar Ranković (1909. – 1983.). Otprilike u to vrijeme (25. lipnja 1966.) potpisan je Protokol između SFRJ i Svete Stolice, kojim je komunistički režim tražio neki oblik “suživota” s Katoličkom crkvom. Ti su se važni događaji poklopili s dolaskom nove generacije hrvatskih političara na rukovodeće položaje u saveznim i republičkim tijelima. Tako je Ante Miko Tripalo (1926. – 1995.), postao 1966. godine sekretar Izvršnog komiteta CK SK Hrvatske, a od 1969. bio je član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Predsjednica CK SKH postala je 1968. godine Savka Dabčević-Kučar (1923. – 2009.). Njih dvoje ostat će zapisani u povijesti kao politički istaknute figure među hrvatskim proljećarima.

Važan se iskorak dogodio 9. ožujka 1967., kad je u Matici hrvatskoj sastavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Nju je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, a vodstvo SKH stavilo je dokument u kontekst slobode izražavanja i rasprava o nacionalnom pitanju bez poduzimanja represivnih mjera. Kasnije su posebno bili snažni odjeci 10. sjednice SKH iz 1970., na kojoj je čvrsto proklamirano stanovište kako izražavanje ponosa zbog pripadnosti hrvatskom narodu nije nacionalizam te se promovira puna hrvatska nacionalna ravnopravnost. Za Savku, “(…) bila je to promocija hrvatske punoljetnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji.”[1] Političko vodstvo dobilo je za svoju politiku snažnu podršku naroda, nezabilježenu od nastanka Jugoslavije. Prvi put nakon 1945. čuje se glas Hrvatske. To je bilo nešto novo, smjelo i hrabro u tadašnjoj Jugoslaviji, a posebnu živost pokretu davali su mladi jer su vidjeli mogućnost za bolji život i bolju budućnost Hrvatske. To je ujedno bilo prvo javno, nenasilno i masovno izražavanje nezadovoljstva položajem hrvatskog naroda u Jugoslaviji i njezinim političkim poretkom. Ključna stanovišta hrvatskih proljećara mogu se sažeti u sljedeće reformske zahtjeve:

  • korjenita reforma državnog ustroja SFRJ i uspostava novog federalizma na bazi suvereniteta njezinih sastavnica (republika), a time i jačanje elemenata hrvatske državnosti
  • temeljite reforme gospodarskog sustava te čuvanje i jačanje hrvatskog gospodarskog, političkog, jezičnog i kulturnog identiteta
  • demokratizacija, decentralizacija i debirokratizacija društva.

Ključni promotori Hrvatskog proljeća:

  • hrvatsko političko vodstvo (SKH)
  • Matica hrvatska
  • studenti i sveučilišna zajednica.

Političko vodstvo

Govor Savke Dabčević-Kučar 7. svibnja 1971. na Trgu Republike (danas Trg bana Josipa Jelačića) u Zagrebu (Foto: Pavao Cajzek / Izvor: Mrežna izdanja Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Težnje za reformskim promjenama podržane su iz tad jedine dopuštene političke stranke, od struje liberalnijih i mlađih političara koji su tražili ukidanje monopola SKJ u svim područjima života. Posebno se cijenila njihova otvorenost i razumijevanje za slobodno iznošenje različitih ideja i pogleda na pojedina politička i gospodarska pitanja. Postali su vodstvo koje sluša glas naroda i vodstvo koje narod snažno podržava, a osim šire javnosti potporu su imali i kroz aktivnosti Matice hrvatske i sveučilištaraca. To im je dalo zamah u političkom djelovanju i ostvarenju postavljenih ciljeva demokratizacije i decentralizacije političkog sustava i jasno definiranih gospodarskih odnosa, što se može najbolje prepoznati u krilatici “za čiste račune”. Tako je Hrvatska 1969. u SFRJ sudjelovala sa 37 % u izvozu robe na konvertibilna područja, a u izvozu usluga (turizam, trgovačka mornarica…) sa 60 %, što jasno govori o prelijevanju novca i dobara stvorenih u Hrvatskoj u druge krajeve i savezne projekte.

Uloga, važnost i vizionarstvo hrvatskog političkog vodstva bili su prepoznati i na međunarodnoj sceni. Ugledni američki novinar i autor te stručnjak za jugoistočnu Europu David Binder (1931. – 2019.) kasnije, 1. srpnja 1991., u uvodniku New York Timesa navodi kako je “(…) uzrok krvavog raspada Jugoslavije u tome što je Tito 1971. likvidirao sjajnu mladu ekipu političarki i političara, koji su dvadeset godina prije pada Berlinskog zida znali kako izvesti Jugoslaviju na liberalniji put.”[2]

Matica hrvatska

Zahvaljujući dugoj tradiciji djelovanja u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta, književno i kulturno društvo Matica hrvatska postalo je neodvojiv dio pokreta za snažnije pozicioniranje hrvatskih nacionalnih interesa u Jugoslaviji. Članovi su osjećali snagu nacionalnog naboja hrvatskog naroda te se Matičini ogranci iz središta Zagreba šire do manjih sredina. S nešto više od 2000 članova Matica je narasla na više od 40 000, a njezin je predsjednik u vrijeme Hrvatskog proljeća bio jezikoslovac Ljudevit Jonke (1907. – 1979.). Posebno su vrijedna bila publicistička izdanja Matice hrvatske u kojima je književni i kulturni krug hrvatskih intelektualaca objavljivao radove, ali i politička stanovišta kroz uvodnike i komentare. Jedan od omiljenijih u javnosti bio je Hrvatski tjednik, čiji je glavni urednik 1971. godine nakon Igora Zidića (r. 1939.) postao Vlado Gotovac (1930. – 2000.).

Zanimljivo je kako je Hrvatski književni list (HKL), tiskan od 1968. do 1969., bio ujedno i prvi časopis u Hrvatskoj pod komunističkom vlašću koji je u nazivu nosio pridjev “hrvatski”. U njemu je 1969. posebno odjeknuo članak Žrtve rata autora Brune Bušića (1939. – 1978.), kao i članak slovenskog umirovljenog generala Jake Avšiča (1896. – 1978.), koji je problematizirao uporabu srpskog jezika kao službenog u JNA i zalagao se za uvođenje slovenskog kao službenog u vojarnama na teritoriju SR Slovenije.[3] Zasigurno se to pitanje na jednak način moglo preslikati i na područje Hrvatske, u kojoj su snage JNA imale brojne vojarne i druge resurse. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito (1892. – 1980.), za Maticu je zbog prohrvatskog djelovanja govorio kako stvara paralelno političko tijelo protiv SKJ, a kao glavni “jastrebovi Matice hrvatske” označeni su Franjo Tuđman (1922. – 1999.), Šime Đodan (1927. – 2007.), Vlado Gotovac i Marko Veselica (1936. – 2017.).

Studenti i sveučilišna zajednica

Miko Tripalo govori u Drnišu 25. srpnja 1971. Uz Savku Dabčević Kučar ostat će zapisan u povijesti kao politički istaknuta figura među hrvatskim proljećarima (Izvor: Mrežna izdanja Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Kao predstavnici mlade generacije, studenti su utisnuli važan pečat događajima tijekom Hrvatskog proljeća. Osjetili su kako se i njihov glas može čuti te su davali poseban ritam cijelom pokretu. Lideri studentskog pokreta 1970. postaju Ivan Zvonimir Čičak (r. 1947.), koji je izabran za studenta prorektora zagrebačkog sveučilišta, te Dražen Budiša (r. 1948.), koji je vodio Savez studenata Zagreba, dok je Ante Paradžik (1943. – 1991.), izabran za predsjednika Saveza studenata Hrvatske. Rektor Sveučilišta bio je Ivan Supek (1915. – 2007.). Studentske metode i ciljevi mogli su se smatrati nešto radikalnijim, što se može sagledati i u formuli o kojoj će kasnije pisati Dražen Budiša: “Pišem i govorim ravnopravnost, a mislim samostalnost.”[4] No, organizacijom generalnog studentskog štrajka pružena je nedvojbena potpora političkom vodstvu Hrvatske. Snažno su pozdravili i promovirali jednu od poruka 10. sjednice SKH: “Devize onima koji ih stvaraju.” Iznijeli su i zahtjev za obuku vojnika u JNA na jeziku republike u kojoj služe vojsku te da se tri četvrtine vojnika upućuju na služenje u matične republike.

Mediji i publicistika

Hrvatsko novinstvo i općenito publicistika doživjeli su nakon 1970. procvat. Posebno je značenje časopisa Matice hrvatske, Društva književnika i hrvatskih sveučilišta. Od listova najtiražniji je bio Vjesnik u srijedu (VUS) pod uredništvom Krešimira Džebe (1935. – 1993.). Dostizao je nakladu veću od 300 000 primjeraka, a imao je i posebno izdanje za hrvatsko iseljeništvo. Uz VUS, izlazio je i dnevnik Vjesnik, s nakladom od 100 000 primjeraka, no najveći iskorak napravio je Večernji list, koji se prodavao i izvan Hrvatske te dostizao nakladu od 400 000 primjeraka. Svima njima glavna je zadaća bila predstaviti hrvatskoj javnosti položaj i tretman Hrvatske u Jugoslaviji. I crkvena izdavačka djelatnost također je procvala. Tako Glas Koncila, Mali Koncil i Kana postižu visoke naklade i čitanost. Najveće religijsko-izdavačko postignuće bilo je objavljivanje Biblije 1968. godine, koju su priredili fra Bonaventura Duda (1924. – 2017.) te sveučilišni profesor i književnik Jure Kaštelan (1919. – 1990.), što je u dijelu javnosti zabilježeno i kao “biblijsko proljeće” u Hrvata.

Medijska borba za hrvatske nacionalne interese vodila se kroz poštivanje načela: hrvatska javnost ima pravo znati. Tako je VUS, među ostalim, objavljivao kako prije odlaska u JNA ročnici iz Hrvatske u dosjeima dobivaju moralno-političke karakteristike u kojima su se navodila i politička opredjeljenja njihovih djedova. Istraživali su se i progoni unutar JNA, kao i struktura njezine obavještajne službe KOS-a, zbog čega je Josip Broz apelirao: “Prestanite čačkati po Armiji!” Veliku ulogu imala je i Radiotelevizija Zagreb, čiji je generalni direktor Ivo Bojanić (1928. – 2016.), uveo 1968. ponovno, nakon deset godina, samostalni dnevnik TV Zagreb odvojen od JRT-a.

Svjetlo koje gori

Najava obračuna s Hrvatskim proljećem počela je Titovim zahtjevom hrvatskom političkom vodstvu za promjenu dotadašnje politike i uhićenje ključnih proljećara. Nakon protivljenja takvom zahtjevu uslijedila je “presuda” na sjednici CK SKJ 1971. godine u Karađorđevu. Iako je pokret bio miroljubiv i nenasilan, savezni državni represivni aparat na grub se način obračunao s proljećarima. Tisuće ljudi proganjane su, uhođene, protjerane iz javnog djelovanja te izložene policijskoj odmazdi, što je u javnosti slikovito označeno kao “sječa Hrvatske”. Brutalne i nerazumne protuhrvatske progone ponajbolje je oslikao Miko Tripalo riječima: “Vi možete smijeniti tisuće rukovodilaca, ali ne možete promijeniti hrvatski narod!”[5]

Jugoslavenski vrh prikazao je svijetu obračun s Hrvatskim proljećem kao obračun s fašistima, o čemu je progovorio i Vlado Gotovac, koji je također bio zatvoren u Staroj Gradiški: “(…) svi progoni prikazani su kao suzbijanje secesije, kao sprječavanje separatizma, kao onemogućavanje neofašizma.”[6] S pokretom se povezivao i termin maspok (masovni pokret), koji je zapravo lansirala državna i partijska vrhuška odmah nakon 1971., pokušavajući mu pridodati što negativniji prizvuk koji podrazumijeva politizaciju masa u Hrvatskoj.

No Hrvatsko proljeće nije se moglo ubiti ni izbrisati iz hrvatske povijesti. Dojmljivu ocjenu onoga što je značilo Hrvatskoj iznijela je Savka Dabčević-Kučar: “Bili smo preuranjena povijest. Zato Karađorđevo nije bilo simbol poraza, već simbol otpora. Vjesnik mogućeg. Bili smo naznaka budućnosti. Svjetlo Hrvatskog proljeća nikada nije, niti smije biti ugašeno.”[7]


Uhićenje budućeg predsjednika

Franjo Tuđman uhićen je u siječnju 1972. te osuđen na dvije godine zatvora i dvije godine zabrane javnog nastupanja (Izvor: Ante Nazor: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb, 2011.)

Nakon što je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu, Franjo Tuđman posvećuje se znanstvenom radu, najprije kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske te kasnije kao izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Svojim radovima o nacionalnim pitanjima suprotstavlja se unitarističkim jugoslavenskim krugovima i njegovo djelovanje sve snažnije poprima nacionalno-disidentsko obilježje. Zajedno sa suradnicima kritički progovara o Pregledu istorije SKJ, ocjenjujući ga pristranim i promovira istinito pisanje povijesti na republičkoj razini, a sa svakim novim radom dolazi na udar struja koje njegovo djelovanje i Institut proglašavaju leglom nacionalizma.

Vrhunac političkog progona Franje Tuđmana nastupa 1967., kad je isključen iz SKJ te prisiljen napustiti Institut. Zabranjen mu je i rad na zagrebačkom sveučilištu i prisilno je umirovljen u 45. godini života. Nakon uklanjanja iz službenog i javnog djelovanja, Tuđman se još intenzivnije posvećuje znanstvenom djelovanju u kojem dominiraju teme iz hrvatske povijesti. Djeluje kroz Maticu iseljenika Hrvatske i Maticu hrvatsku, nastupa na tribinama i objavljuje radove o povijesnim i suvremenim temama. Nešto prije Hrvatskog proljeća, 1969. godine, u izdanju Matice hrvatske objavljuje važnu knjigu Velike ideje i mali narodi. Nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. te osuđen na dvije godine zatvora i zabranu javnog nastupanja od dvije godine. Kazna mu je kasnije smanjena na devet mjeseci.


Uloga JNA

Konzervativni većinski vojni vrh promatrao je hrvatski pokret kao pokušaj rušenja Jugoslavije. Tako je 1969. poznato postalo stanovište visokog vojnog funkcionara koji je poručio: “Ako i kad bude potrebno, mi ćemo nastupiti oštro i jasno.”[8] Skupina generala i viših oficira tražila je i od Savke Dabčević-Kučar izvješće o borbi protiv, kako su ga nazivali, hrvatskog nacionalizma. Svjetski tisak najavljivao je pripremu vojnog udara te pisao o zahtjevu generala za nadzor nad jedinicama općenarodne obrane.


Dva načelnika

Janko Bobetko smijenjen je nakon Karađorđeva sa svih dužnosti u bivšoj vojsci zbog javno iskazane potpore hrvatskom vodstvu (Foto: Davor Kirin)

Među pripadnicima JNA hrvatske nacionalnosti koji su zbog podrške Hrvatskom proljeću izbačeni iz JNA i progonjeni bili su Vlado Mutak (1914. – 1974.), Ivan Rukavina (1912. – 1992.), Šime Ivas (1917. – 1995.), Janko Bobetko (1919. – 2003.) i Zvonimir Červenko (1926. – 2001.). Bobetko i Červenko kasnije su postali načelnici Glavnog stožera HV-a i imali divovsku ulogu u ustrojavanju Hrvatske vojske te obrani i pobjedi u Domovinskom ratu.

Janko Bobetko priključio se antifašističkom pokretu kao pripadnik Prvog sisačkog partizanskog odreda. Nakon rata završio je Visoku vojnu akademiju vojske JNA te je uoči Hrvatskog proljeća raspoređen na dužnost načelnika Štaba u Petoj armijskoj oblasti u Zagrebu. Na toj dužnosti uočava kako se oficiri srpske nacionalnosti u pravilu postavljaju na ključna mjesta i brzo napreduju. S druge strane, hrvatski kadrovi bili su pod stalnim nadzorom tajne policije Uprave državne bezbednosti (UDBA) i Kontraobavještajne službe (KOS). Pokušavaju ga premjestiti u Beograd jer je davao punu podršku hrvatskom političkom vodstvu. Uzvraćao je kako nije ničiji zarobljenik nego hrvatski general i hrvatski čovjek. Odmah nakon Karađorđeva smijenjen je sa svih dužnosti zbog javno iskazane potpore hrvatskom vodstvu. Idućih 18 godina bio je u svojevrsnom kućnom zatvoru jer su ga stalno pratili režimski policajci.

Na početku Domovinskog rata uključio se u obranu Hrvatske na Banovini, a vodio je deblokadu Dubrovnika i akcije u dubrovačkom zaleđu. Nakon toga 1992. postaje načelnik Glavnog stožera HV-a. Vodio je operacije Maslenica i Medački džep. Na toj dužnosti ostaje do srpnja 1995., kad odlazi u mirovinu. Janko Bobetko hrvatski je general pobjednik. Dobio je sve bitke. Omiljen u narodu, čvrst u stanovištima, a posebno u obrani prava hrvatskog naroda. Stvaranje slobodne i demokratske Hrvatske za njega je bio povijesni izazov u kojem je darivao cijelog sebe, što je za njega najčasnija etapa života. Ponosio se što hrvatski narod ima svoju vojsku i domovinu koja ima sigurnu budućnost. Posebno ostaje u sjećanju njegovo obraćanje u Saboru 25. siječnja 1991., kad je hrvatskoj javnosti poručio: “Hrvatsku više nitko neće na koljena baciti. Svi njeni sinovi spremni su za obranu domovine, a ja sam sa svojim godinama, znanjem i vojničkim iskustvom spreman stati na čelo kolone!”[9]

Zvonimir Červenko otvoreno se suprotstavljao tezi kako se hrvatski mladići ne javljaju u vojne škole JNA jer Hrvati nemaju vojnu tradiciju (Foto: Davor Kirin)

Zvonimir Červenko u vrijeme Hrvatskog proljeća službovao je u Štabu Teritorijalne obrane Zagreba u činu potpukovnika i smijenjen je zbog zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Otvoreno se suprotstavljao tezi kako se hrvatski mladići ne javljaju u vojne škole JNA jer Hrvati nemaju vojnu tradiciju. Dapače, tvrdio je kako se ne javljaju jer nisu ravnopravni i jer se ne govori hrvatskim jezikom. Zalagao se za pisanje vojnih knjiga na hrvatskom jeziku te korištenje vojne terminologije koja postoji od 1868. i hrvatskog domobranstva. Prilikom pretresa stana jedino što su mu našli bio je tekst himne Lijepa naša domovino. Uhićen je i osuđen na godinu i pol kazne strogog zatvora u Staroj Gradiški te kažnjen oduzimanjem čina i gubitkom svih stečenih prava. Nakon izlaska iz zatvora s etiketom “nacionalista” teško pronalazi posao te radi kao sakupljač televizijske pristojbe. Početkom Domovinskog rata organizira obranu Zagreba i sudjeluje u ustrojavanju zagrebačkih brigada HV-a. Znatno je pridonio razvoju Domobranstva u Domovinskom ratu, a ostaje zapamćen po dužnosti načelnika Glavnog stožera HV-a u čije je vrijeme provedena VRO Oluja. Skromnošću, jednostavnošću, čestitošću i nesebičnim žrtvovanjem za dobro hrvatskog naroda ostaje u sjećanju kao simbol časnika i domoljuba kojem je Hrvatska bila ispred svega. Za Hrvatsku vojsku uvijek je nastojao naglasiti kako mora biti spremna i učinkovita, ali i imati čvrstu vezu s narodom.


Izvori:

  1. Hrvatska enciklopedija, 4 Fr-Ht, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
  2. Mikuljan, Miroslav, Generalova priča – Zvonimir Červenko, Alineja d. o. o., Koprivnica, 2004.
  3. general Janko Bobetko, Sve moje bitke, Vlastita naklada, Zagreb, 1996.
  4. Tripalo, Miko, Hrvatsko proljeće, III. dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.
  5. Budiša, Dražen, Hrvatska i Hrvatsko proljeće u povijesnom kontekstu (1945–1991), Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971., Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.
  6. Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971., Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.
  7. Šušak, Ivica: Hrvatsko proljeće – počeci političkog interesnog pluralizma, Hrvatska javna uprava, god. 8. (2008.), br. 3., 776., file:///C:/Users/family/Downloads/HJU_2008_3_09_Susak%20(1).pdf.

[1] Novak, Božidar, Hrvatski politički vrh i sloboda misli i novinstva u Hrvatskom proljeću, Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971., Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., str. 151.

[2] Novak, Božidar, Hrvatski politički vrh i sloboda misli i novinstva u Hrvatskom proljeću, Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971., Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., str. 190.

[3] Šušak, Ivica: Hrvatsko proljeće – počeci političkog interesnog pluralizma, Hrvatska javna uprava, god. 8. (2008.),br. 3., 776., pristup ostvaren 9. 2. 2021. file:///C:/Users/family/Downloads/HJU_2008_3_09_Susak%20(1).pdf.

[4] Budiša, Dražen, Hrvatska i Hrvatsko proljeće u povijesnom kontekstu (1945–1991)., Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971., Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., str. 24.

.[5] Tripalo, Miko, Hrvatsko proljeće, III. dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001., str. 311.

[6] Novak, Božidar, Hrvatski politički vrh i sloboda misli i novinstva u Hrvatskom proljeću, Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971., Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., str. 170.

[7] Isto, str. 191.

[8] Isto, str.148.

[9] general Janko Bobetko, Sve moje bitke, Vlastita naklada, Zagreb, 1996., str. 795.

Marinko Karačić