U siječnju 2019. godine Iva Radoš postala je nakon završene vojne obuke ugovorna pričuvnica Hrvatske vojske. “Služenje vojnog roka iskustvo je koje bih rado ponovila, a nakon sportske karijere voljela bih raditi u Hrvatskoj vojsci,” kaže dvostruka europska prvakinja u taekwondou…

Iva Radoš, ugovorna pričuvnica Hrvatske vojske i proslavljena reprezentativka u taekwondou, dvostruka europska prvakinja u kategoriji do 73 kg, u razgovoru za naš časopis prisjetila se najljepših trenutaka u karijeri. Posebno je istaknula važnost Hrvatske vojske u cijeloj priči, koja joj je bliža nego što se na prvi pogled čini. Vrhunska je sportašica koja je osvojila brojne medalje na svjetskoj i europskoj sceni u sportu koji je Hrvatskoj donio brojne uspjehe. U siječnju 2019. nakon završene obuke postala je ugovorna pričuvnica Hrvatske vojske. Kako sama ističe, biti dio Hrvatske vojske nešto je što je oduvijek željela, a Sporazumom između Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane ta joj se mogućnost kao vrhunskoj sportašici i ostvarila.

Iva se osvrnula na služenje vojnog roka te nam ispričala neke od anegdota s dvotjedne obuke koju prolaze vrhunski sportaši. Vojni rok odslužila je u Požegi, gdje je bila okružena muškim kolegama. Jedino žensko društvo bila joj je kolegica iz reprezentacije Kristina Tomić, europska prvakinja u taekwondou u kategoriji do 49 kg. “Služenje vojnog roka divno je iskustvo s kojeg nosim puno uspomena, a stekla sam i prijatelje. Kristina i ja povezale smo se s boksačem Marko Milunom i svjetskim prvakom u karateu Ivanom Kvesićem, s kojima se redovito družimo. Dva tjedna rok smo služili u Požegi, a iduća dva mjeseca bilo je zamišljeno da ga služimo u svojim klubovima u radu s trenerima. Zanimljivo mi je bilo sastavljanje i rastavljanje puške, u čemu sam bila najbrža. Ivan Huklek bio je brz, ali ipak nedovoljno za mene. Učili smo pucati iz puške, prolazili smo treninge, radili sklekove, marince, dio onoga što radi i vojska, koja je zaista izvrsno fizički pripremljena,” rekla je Iva.

“Prvo pucanje bilo mi je malo stresno. Bili smo u šumi, gdje je jeka i sve odzvanja, a prije nekoliko godina na povratku s natjecanja eksplodirao nam je bus pa me pucnjava podsjetila na to. Nakon što smo obavili nekoliko pucanja, naviknula sam se i bilo je sasvim u redu. Pucali smo iz kalašnjikova. Pukovnik koji je bio s nama rekao mi je da se opustim, a u sebi sam razmišljala kako se opustiti, pa pucaju oko mene. Na kraju je sve bilo dobro,” prisjetila se.

Obiteljske poveznice

Iva je samo jedan od članova obitelji Radoš čija je karijera vezana uz vojsku. Otac Ivan Radoš također je bio u Sportskoj satniji, djed je bio u Hrvatskoj vojsci, a Ivini su stričevi brigadir Mate Radoš, zapovjednik Pukovnije Vojne policije, te narednik Jozo Radoš, koji radi u vojarni “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia”. Iva sama kaže kako je oduvijek voljela vojsku i kako je zahvalna na prilici koju je dobila te je smatra darom. Osvrnula se i na još neke detalje koje pamti iz vojske. “Hrana je bila izvrsna, dobiješ iskaznicu koja je poput studentske x-ice, imaš izbor jela. Svi su prema nama bili super, mogli smo svaku večer izići, ali do 22 sata morali smo biti u spavaonicama. Naravno, bilo je tu i ostalih obveza o kojima smo morali voditi brigu, poput održavanja i čišćenja čizama, odore i ostalih stvari,” govori Iva. Privikavanje na vojni režim nije joj teško palo jer vrhunski sport također traži disciplinu. Služenje vojnog roka Ivi je ostalo u lijepom sjećanju. “Ustajanje je u šest, što se ne razlikuje puno od našeg svakodnevnog ritma. Inače ustajem oko 6:30 ili sedam, a legnem najkasnije u 23 sata. Nema neke velike razlike između režima u vojsci i na treningu. I jedno i drugo traži disciplinu i odricanje, samo što te na treningu trener tjera do granica izdržljivosti, a u vojsci tu ulogu preuzima narednik. Uvela bih obvezni vojni rok jer meni je bilo odlično i voljela bih to ponoviti. Gledam na to kao na blagoslov, na priliku koju dobiješ, a koju nema svatko mogućnost iskusiti,” nastavlja Iva.

 Sportaši s krunicom

Iva često u razgovoru spominje vjeru, koja je od malih nogu neizostavan dio njezina života. Od ove godine dio je zajednice Sportaši s krunicom. Riječ je o hrvatskim sportašima koji se nalaze širom svijeta te svakodnevno putem videoveze zajedno mole krunicu. Začetnik je te lijepe priče don Stjepan Lončar, voditelj Hrvatske katoličke misije u Parizu. Zanimljivo je da je don Stjepan bio policijski kapelan. “U zajednici Sportaši s krunicom brojni su poznati hrvatski sportaši. Svakog dana zajedno molimo krunicu, a ima više termina. Neki od sportaša koji aktivno sudjeluju su nogometaši, poput Franka Andrijaševića iz HNK Rijeka (op. a.), Ivana Santinija iz kineskog JS Suninga (op. a.), vratara Lokomotive Ive Grbića, Joze Šimunovića iz Celtica, te brojni drugi. Sportaši kad napuste Hrvatsku često odlaze u sredine gdje nemaju mogućnost moliti i živjeti u potpunosti svoj duhovni život na koji su ovdje naviknuli, stoga je to odlična stvar za sve njih. Meni je to predivno i nešto što mi daje dodatnu snagu,” ističe Iva.

Put do uspjeha

Iva je dvostruka europska prvakinja u taekwondou u kategoriji do 73 kg. Prvi naslov osvojila je s nepunih 19 godina, još kao srednjoškolka, na Europskom prvenstvu u Bakuu 2014., kad je u finalu pobijedila srpsku reprezentativku Milicu Mandić. “U reprezentaciju sam 2014. ušla kao nepoznata natjecateljica. Bila sam maturantica, zadnji mjesec škole. Dala sam sve ispite, uslijedile su pripreme i rekoh: ‘Idemo u Split’. Bila sam najlošija na pripremama, pod stresom još od mature, a ispred mene Europsko prvenstvo. I kažem tad sama sebi: ‘Idem, pa što bude’. Trener mi je rekao da sam stvarno bila loša, čega sam bila svjesna, ali vjerovala sam u sebe i da mogu do uspjeha,” nabraja Iva dojmove. Na put je s Ivom otišla i starija sestra Mia, koja je također trenirala taekwondo. Uslijedili su odlični rezultati hrvatskih reprezentativaca. Medalje su nizali Vedran Golec, Mateja Kunović, sestre Zaninović… Mia Radoš bila je nadomak medalje, no, nažalost, nije ju uspjela osvojiti.

“Prva borba bila je najteža, borile smo se za zlatni bod. Protivnica je bila Nizozemka Reshmie Oogink, pogodila sam je u glavu i pobijedila. U drugoj borbi protivnica mi je bila najbolja prijateljica iz Slovenije Dunja Lemajić. Uvjerljivo sam je pobijedila. Kad sam osigurala medalju pobjedom protiv Turkinje, nisam bila ni svjesna veličine natjecanja jer to mi je bilo prvo Europsko prvenstvo. U finalu sam se borila protiv Milice Mandić iz Srbije. Osjećala sam neki poseban naboj i želju za pobjedom. Povela sam 2 : 1, ali njezin je trener podignuo karton i uložio žalbu te zatražio bod za nju. Tad sam pomislila: ‘OK, ovo je gotovo, ona je olimpijska pobjednica’. Suci su, međutim, odbili trenerovu žalbu i tad se sve otvorilo. U zadnjih 30 sekundi zadala sam joj udarac nogom u glavu za koji sam dobila tri boda i povela 5 : 1. Ono što nikad neću zaboraviti pjesma je naših navijača, odnosno mojih kolega, koji su ustali i zapjevali hrvatske pjesme, poput Srca vatrenog. To je bilo pravo zdušno navijanje. Do kraja borbe ostala sam koncentrirana i pobijedila. Svi skaču i luduju, a ja prvih deset sekundi nisam bila svjesna ničega. Stajala sam u gardu dok nisam došla k sebi i shvatila veličinu uspjeha,” prisjetila se.

Iva je postala europska prvakinja i dvije godine nakon toga. Mjesto radnje bio je švicarski Montreux. Brončane medalje osvojile su Matea Jelić, Martina Zubčić i Lucija Zaninović, a Toni Kanaet osvojio je srebro u muškoj konkurenciji. U riznici medalja Iva ima i broncu sa Svjetskog prvenstva 2015. u Čeljabinsku, Rusija, koju je osvojila unatoč slomljenom prstu. Na Europsko prvenstvo 2016. stigla je načeta ozljedama, no to je nije spriječilo u naumu da ponovno postane prvakinja Starog Kontinenta. “Te 2016. bila je Božja volja. Bila sam sva ‘strgana’, mjesec prije natjecanja popucali su mi ligamenti desnog zgloba, a dva tjedna prije pukla mi je desna prepona. Otišla sam na natjecanje sa stanovištem – idem pa što bude. Super sam se osjećala, atmosfera u ekipi bila je fenomenalna. Dan prije borbe uvijek molim krunicu i čitam Bibliju. Otvaram Bibliju, Psalam 23, u kojem piše – ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim’. Počela sam plakati kao kišna godina, osjetila sam da je Duh Sveti uz mene. Nakon molitve rekla sam sebi: ‘Bit ću prva, pobijedit ću’. U svakoj borbi pobijedila sam s bodom prednosti, što je nevjerojatno, praktički nemoguća misija u ovom sportu,” istaknula je.

I taj se put, kao i dvije godine prije, Iva u finalu susrela s Milicom Mandić. “Ponovno sam se borila protiv Milice Mandić. Znala sam da ne mogu fizički protiv nje jer jednostavno nisam imala kondicije. Ne mogu joj nametnuti tempo, mogu samo blokirati. No, obavila sam taktički jako dobar posao i pobijedila,” rekla je Iva. Uz sportske uspjehe i pripadnost Hrvatskoj vojsci, Iva je uzorna studentica ekonomije na Sveučilištu VERN’ i članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kašina. Za kraj je spomenula što namjerava raditi nakon profesionalne sportske karijere. “Ovo je trebala biti moja zadnja godina, međutim, korona je malo poremetila planove. Voljela bih završiti faks i onda otići u vojsku jer mislim da je to dobra podloga za sve. Voljela bih otići i u misije, no neću žuriti. Idem korak po korak,” zaključila je.

 Tekst: Ivan Šurbek

Foto: Mladen Čobanović, privatna arhiva, www.worldtaekwondo.org