U zadnjoj trećini XIX. st. najnaprednije ratne mornarice odustale su od drvenih brodova s jedriljem i flote počele bazirati na oklopnim brodovima na parni pogon te odgovarajućim topovima. Okidač nije bio napredak tehnologije, nego jedna mala bitka

Tehnološki napredak ostvaren od sredine XVIII. do početka XX. st. iz temelja će promijeniti svijet. Promijenile su se i ratne mornarice. Tijekom napoleonskih ratova (od 1804. do 1815.) glavni ratni brodovi bili su linijski s drvenim trupom, jarbolima i topništvom koje se punilo preko usta cijevi. Još prije kraja XIX. st. zamijenit će ih brodovi od čelika, na parni pogon i s topovima sa zatvaračima smještenim u kupolama.

Koliko je taj napredak bio drastičan vidi se na usporedbi dvaju brodova tadašnje najveće i najsuvremenije ratne mornarice – britanske. Zapovjedni brod britanske flote u Bitki kod Trafalgara bio je HMS Victory. S 3500 t istisnine i duljine preko svega 69,34 m bio je naoružan sa 104 topa različitih kalibara. Svi su se punili preko usta cijevi. Porinut je 7. svibnja 1765. kao najsuvremeniji ratni brod na svijetu, a takav je bio i 21. listopada 1805. kod Trafalgara. Pet godina poslije već je bio zastario te je pretvoren u brod za prijevoz postrojbi. Iz operativne je uporabe povučen 1812. i pretvoren u ploveće skladište, a od 1813. do 1817. korišten je kao brod zatvor, što je bio popularan način zatvaranja najgorih kriminalaca. U veljači 1817. nakon opsežnog je remonta vraćen u aktivnu uporabu, no stanje trupa bilo je vrlo loše te je u siječnju 1822. ponovno poslan na remont. U siječnju 1824. vraćen je u uporabu sve do travnja 1830., kad je otpisan. U jednom trenutku čak je bio određen za raspremu s namjerom da se dio drvene građe koja je još bila u dobrom stanju uporabi za popravak drugih ratnih brodova. No prosvjedi javnosti su ga spasili te je sačuvan i danas.

Barut bez upaljača

HMS Inflexible, čija je gradnja počela 1874., a porinut je 1876., imao je u cijelosti metalni trup. Nije imao jedrilje, nego se kretao isključivo snagom parnog stroja, a topovi su bili smješteni u kupolama. Parni stroj osiguravao mu je vršnu brzinu od 14,73 čvora, što nije bilo puno brže od HMS Victoryja (11 čvorova), ali ju je zato mogao ostvariti bez obzira na smjer i snagu vjetra. Glavni topovi bili su RML 16-inch 80-ton koji su se punili preko usta cijevi. Kalibra 16 inča (406,4 mm), imali su ožlijebljene cijevi duljine 7,3 m. S početnom brzinom granate na ustima cijevi od 480 m/s najveći je domet bio 7300 m, no ako je bila riječ o granati Palliser.

Ona je na udaljenosti od 910 m mogla probiti čelični oklop debljine 580 mm. Granatu je izumio bojnik Sir William Palliser (1830. – 1882.) kako bi britanski ratni brodovi dobili učinkovito sredstvo protiv oklopljenih brodova. Rađena je od lijevanog željeza, a iako je bila šuplja nije imala eksplozivno punjenje nego je na cilj djelovala isključivo kinetičkom energijom. Naknadno je razvijena granata s malim barutnim punjenjem koja se trebala rasprsnuti nakon što probije metalnu oplatu broda i tako prouzročiti još veću štetu. Nije imala upaljač, nego bi se barutno punjenje aktiviralo zbog topline koja nastaje tijekom trenja njezine oplate i metalne oplate broda.

Glavni su Inflexibleovi topovi bili smješteni u dvije kupole (po dva topa u svakoj) koje su se mogle zakretati za 360 stupnjeva, ali kako su bile postavljene na bokove broda, polje djelovanja bilo im je znatno manje. S obzirom na to da su imale veliku masu, pokretanje je bilo hidrauličko. Brzina zakretanja kupole bila je iznimno važna. Topovi su se nakon svakog opaljenja morali vratiti u položaj za punjenje jer se hidraulički sustav punjenja nalazio ispod glavne palube. Da bi se topovi napunili, cijev se morala spustiti u najniži položaj. Zbog toga je vrijeme punjenja bilo između dvije i pol i četiri minute.

Potapanje vlastitih brodova

Zanimljivo je da je tijekom prvog opremanja nakon porinuća na HMS Inflexible postavljeno šest topova Armstrong Breech Loading 20-pounder s punjenjem preko usta cijevi. Iako bi samo 20 godina ranije ti topovi bili suvremeni, početkom osamdesetih godina XIX. st. bili su zastarjeli. Zbog toga su već 1885. zamijenjeni znatno suvremenijim topovima sa zatvaračem BL 4-inch (101,6 mm). No, ni ti topovi nisu dugo ostali na palubama Inflexiblea jer su već 1897. zamijenjeni topovima QF 4.7-inch (120 mm).

Iznenađuje podatak da je HMS Inflexible na pramcu imao rilo (ram). Iako je na prvi pogled uporaba rila na brodovima naoružanim topovima tako velikog dometa neobična, ona je itekako imala smisla. U obzir se mora uzeti da je većina ratnih mornarica sredinom XIX. st. u naoružanju još uvijek imala i drvene brodove na jedra ili kombinaciju jedrilja i parnog stroja, a njihova je pokretljivost u odnosu na brodove isključivo pokretane parnim strojem bila znatno manja. I drveni je trup u odnosu na metalni bio znatno osjetljiviji na paljbu topova velikog kalibra. Stoga je bilo logično da su se veliki ratni brodovi izgrađeni isključivo od metala vrlo lako mogli približiti manjim i znatno manje okretnim drvenim brodovima te ih potopiti izravnim udarom pramca. No, na žalost britanske mornarice, uporabljivost rila dobro su potvrdile dvije nesreće. Prvo je oklopnjača HMS Iron Duke klase Audacious 1. rujna 1875. zbog guste magle rilom pogodila “sestrinski” brod iz klase HMS Vanguard i potopila ga. Takva se tragedija dogodila i 22. lipnja 1893. kod Tripolija u današnjoj Libiji: HMS Camperdown, bojni brod klase Admiral, bio je fatalan za bojni brod HMS Victoria iz istoimene klase.

Što je potaknulo promjenu?

Razlog tako naglog razvoja ratnih brodova tek se djelomično skriva u brzom razvoju tehnologija, prije svega parnog stroja. I prije i poslije tehnologija bi napredovala, ali bi se tadašnji tvrdokorni generali i admirali opirali promjenama. Dakle, što je potaknulo da najnaprednije ratne mornarice doslovno u nekoliko desetljeća potpuno odustanu od drvenih brodova s jedriljem i počnu gradnju oklopnih brodova na parni pogon? Dogodila se jedna mala bitka dvaju brodova koja je na kraju završila neodlučnim rezultatom.

Tijekom Američkog građanskog rata ratna mornarica Unije (Sjevera) nametnula je pomorsku blokadu američke atlantske obale pokušavajući spriječiti da Konfederacija (Jug) izvozi pamuk i uvozi sve ostalo, ponajprije oružje. Industrija pobunjenog Juga nije bila dostatno snažna da u kratkom vremenu izgradi flotu koja će parirati floti Sjevera. Jedini način da se blokada probije, ili barem znatno oslabi, bila je gradnja manjeg broja najnaprednijih ratnih brodova. Tako je počela gradnja oklopnjače CSS Virginia. Kao osnova uzet je dio trupa i (još važnije) parni stroj fregate USS Merrimack koja je zapaljena i potopljena 20. travnja 1861. kako ne bi dospjela u ruke Juga. Na žalost Sjevera, vatra i voda nisu dostatno oštetile parni stroj i pogonski sklop, koji se mogao obnoviti i poslužiti za pogon CSS Virginije. Još na početku gradnje špijuni Sjevera otkrili su što se događa u brodogradilištu Gosport u Virginiji te su čak uspjeli doći do nacrta novog broda. Naravno, otkriće planova da Jug gradi plovilo koje bi bez problema potapalo sve njegove drvene brodove odmah je izazvalo reakciju Sjevera. Kongres je već 3. kolovoza 1861. odobrio čak 1,5 milijuna dolara (oko 24 milijuna u današnjoj vrijednosti) za gradnju prve sjevernjačke oklopnjače USS Monitor. Brod CSS Virginia dovršen je 7. ožujka 1862., a USS Monitor porinut 30. siječnja te godine.

Osim što su bili potpuno oklopljeni, dva su se broda znatno razlikovala. Kako bi se povećao učinak rikošeta topovskih kugli, CSS Virginia dobila je zakošenu nadgradnju pod kutom od 36 stupnjeva. Osnova joj je bila daščana konstrukcija debljine 610 mm na koju su postavljene čelične ploče debljine 102 mm. Brod je imao 14 ambrazura: po četiri na svakom boku i po tri na pramcu i krmi. Iza njih je bilo smješteno deset topova. Najmoćnija su bila dva topa Brooke Rifles kalibra 178 mm te dva topa kalibra 160 mm koje je projektirao i izradio John Mercer Brooke (1826. – 1906.). Njihova je najbolja značajka bila ožlijebljena cijev koja je povećavala učinkoviti domet i preciznost paljbe. Učinkoviti domet topa kalibra 178 mm s probojnom granatom mase 44 kg bio je oko 1800 m protiv drvenih brodova. No s obzirom na to da brodski topovi na brodovima Sjevera ni na puno manjoj udaljenosti nisu mogli probiti oklop CSS Virginije, mogla ih je napadati i s puno manje udaljenosti. Zbog toga je brod bio naoružan i sa šest topova s glatkom cijevi Dahlgren gun kalibra 229 mm. Najveći nedostatak svih topova bio je što su se morali puniti preko usta cijevi.

Povijesni sukob

USS Monitor izgrađen je kao potpuno novi brod prema nacrtima švedskog konstruktora Johna Ericssona (1803. – 1889.). Koncepcijski gledano bio je znatno napredniji od CSS Virginije. Donja paluba virila je samo 460 mm iznad vodne linije te ju je praktički bilo nemoguće pogoditi. Naoružanje se sastojalo od samo dva Dahlgren topa kalibra 280 mm, koji su se punili preko usta cijevi. No topovi su postavljeni u kupolu koja se mogla okretati za svih 360 stupnjeva. To je topnicima omogućavalo stalno djelovanje po cilju bez obzira na međusobne položaje. Kako su oba broda imala iznimno loše maritimne odlike, to je bilo važno. Kupola je bila promjera 6,1 i visine 2,7 m. Debljina oklopa varirala je od 203 mm na stražnjem dijelu kupole do 279 mm na prednjem.

Bitka je počela ujutro 8. ožujka 1862. godine. CSS Virginia krenula je u napad protiv blokirajuće flote Sjevera kod Hampton Roadsa. Drveni brodovi Sjevera nisu imali nikakve šanse protiv oklopljenog broda. Konfederacijski brod bez problema je izdržao pogotke i rilom se zabio u fregatu USS Cumberland, čijih 50 topova nije moglo zaustaviti oklopnjaču. USS Cumberland brzo je potonuo, a jedina šteta na CSS Virginiji bio je gubitak rila. Potom je CSS Virginija potopila i fregatu USS Congress. Fregatu USS Minnesota od potapanja je spasila oseka.

Bitka se nastavila i idućeg dana, no s bitno promijenjenim odnosom snaga jer je na bojište tijekom noći doplovio USS Monitor. Virginijin pokušaj ponovljenog napada na Minnesotu nije uspio jer se između fregate i CSS Virginije postavio USS Monitor. Iako je USS Monitor pogođen 22 puta, a CSS Virginia 41, niti jedan brod nije dostatno oštećen da bi bio onesposobljen. Niti jedan član posade obaju brodova nije poginuo, a najteže je nastradao kormilar s Monitora, čiju je kućicu na pramčanom dijelu pogodila topovska kugla s Virginije. Bitka je na kraju okončana oko podneva (zbog dolaska oseke) bez pobjednika. No vijest od borbi dvaju koncepcijski potpuno novih brodova brzo je obišla svijet i trajno promijenila ratne brodove. Doba drvenih brodova pokretanih jedrima trajno je završilo.

Tekst: Mario GALIĆ