Tek će nas pokoja zraka Sunca ovih hladnih prosinačkih dana izmamiti na otvoreno, a s njegovim zalaskom iznova se uvlačimo u tople naslonjače. Vjerojatno su takva predvečerja sanjali hrvatski specijalci koji su dvije duge zime proveli na Velebitu – možda i najsurovijoj našoj planini. Ovo je priča o njihovim hladnim prosinačkim danima ispričana kroz muzejsku instalaciju u Muzeju OZ-a i ZP-a Bjelovar

U jednom od brojeva časopisa Halo 92 pod perom Branka Novakovića napisano je sljedeće: “(… ) tog siječanjskog jutra osvanuo je sunčan dan. Poletjeli smo iz baze za logističku potporu redarstvenim snagama u srce Velebita. Pod nama su promicali duboki kanjoni, gotovo da smo doticali oštre litice i kišovite prijevoje. Temperatura je osam stupnjeva ispod točke smrzavanja – podnošljivo. A prethodnih dana znalo je biti i minus 20 stupnjeva, puhala je orkanska bura, a ponegdje se od guste magle nije vidio ni prst pred nosom – pričat će poslije dečki iz ‘specijalne’.”

Boravak pripadnika Specijalne policije iz gotovo svih policijskih uprava na Velebitu obilježile su operacije Poskok 1 i Poskok 2. Radilo se o nadzoru strateški važnih prijevoja i prometnica koje su spajale Liku s primorskim dijelom Hrvatske i tako su onemogućile prometno presijecanje zemlje. Pozicije su raspoređene od Nacionalnog parka Paklenica u smjeru stare Alanske ceste koja je povezivala Obrovac s Lovincem preko Tulovih greda. Poslije su operacijom Gusar, odnosno Maslenica, osvojene dominantne kote na Velebitu zaključno s linijom Sveti Rok – Mali Alan – Tulove grede – Mala Bobija.

Pripadnici Specijalne policije na Velebitu su boravili po 20 dana. Tijekom jedne smjene organizirane su trodnevne straže u improviziranim objektima na tzv. isturenim položajima. Zbog ekstremnih zimskih uvjeta nakon 23. veljače 1993. smjene su trajale do deset dana. Međutim, upravo zbog vremenskih uvjeta nerijetko nije dolazilo do uvođenja smjene. Improvizirani objekti na početku su građeni od kamena i pokrivani najlonom, a spavalo se na zemlji. Peći su bile improvizirane, radile su se na licu mjesta ili su nošene na nosilima u višesatnim hodnjama do položaja. Tek su kasnije, od proljeća 1993., objekti građeni od dasaka obloženih terpapirom, a helikopter Mi-8 Ministarstva unutarnjih poslova “stara frajla” dostavljao je, uz potrebnu logistiku, i bolje peći. Premda obilje drva za ogrjev daje iluziju užarenih peći, bura je probijala preko jednostrukih daščanih zidova i čim bi se odmakli od izvora topline hladnoća je bila neizdržljiva.

Priče s Velebita su brojne. Jedna od njih govori o dvojici specijalaca koji su pješice krenuli prema improviziranom položaju, ali izgubili su se u bespućima Velebita. Pronađeni su pukim slučajem, promrzli i na korak do smrti. Druga je priča ona o povratku specijalaca s improviziranog grudobrana u objekt gdje su bili smješteni, a koji nisu mogli pronaći jer ga je u svega nekoliko sati zameo snijeg. Prepoznali su tek dimovodnu cijev. Treća je priča o žicama koje su vezisti postavljali tijekom ljeta na visinu od dva metra. Tijekom zime te su veze prekinute jer su životinje i pripadnici Specijalne policije krećući se po snijegu zapinjali o njih.

U spomen na hladne zimske dane izvedena je instalacija s izvornim predmetima pronađenim tijekom ekspedicija na Velebitu: peći s lokaliteta Dušice, radiom Grundig, improviziranim šalicama izrađenim od ambalaže Cedevite ili, pak, petrolejkom koja je skrivena pod daskom ruševine odolijevala surovom Velebitu. Ova će priča o teškim vremenskim uvjetima dobiti nastavak na Dinari 1994. godine. 

Tekst: Marin Sabolović

Foto: Lada Puljizević