Nakon Prvog svjetskog rata situacija u Dalmaciji bila je iznimno napeta. Jedna se država raspala, druga je bila u osnivanju, a Italija je počela realizirati svoje teritorijalne pretenzije. U takvim je okolnostima u ožujku 1919. u Dioklecijanov Grad stigao sasvim poseban časnik koji će postati dio njegove povijesti

Krajem 1918. završio je Prvi svjetski rat, a Austro-Ugarska Monarhija se raspala. Južnoslavenski narodi koji su bili u njezinu sastavu u listopadu su osnovali Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a 1. XII. 1918. ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom utemeljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Sudbina jadranske obale, posebice dalmatinske, ostala je neizvjesna. Naime, u veljači 1915. sile Antante s Italijom su sklopile Londonski ugovor, kojim se Italija odrekla svoje neformalne neutralnosti te im se priključila kao saveznik. Zauzvrat su joj obećale velik dio tadašnjih austrougarskih teritorija, među njima Istru, velik dio Dalmacije te većinu hrvatskih otoka. Kako je Antanta pobijedila, Italija je očekivala obećani dio. Međutim, 26. studenog 1918. u Rimu su se kao Mornarička komisija za Jadran sastali američki, britanski, francuski i talijanski admirali. Na sastanku su dvije točke dnevnog reda bile ključne. Prva se odnosila na sudbinu, tj. podjelu austrougarske flote, a druga na austrougarsku obalu. Britanci, koncentrirani na Njemačku, nisu bili posebno zainteresirani ni za jedno ni za drugo pitanje, no potonje je bilo puno kompleksnije. Odlučeno je da se formiraju tri okupacijske zone. Sjeverna do rta Planka bila je pod ingerencijom Italije, srednju do Šipana trebale su nadzirati Sjedinjene Države, a Francuska južnu do albanske granice. Kad se govori o SAD-u, ne treba zaboraviti da je tadašnji predsjednik Thomas Woodrow Wilson (1856. – 1924.) bio autor političkog programa poznatog pod nazivom Četrnaest točaka, a posebno je zanimljiva deseta, koja je tražila da se narodima Austro-Ugarske da najšira mogućnost autonomije.

Prometna luka u studenom

Italija je već početkom studenog 1918. okupirala velik dio hrvatske obale pa je rimski admiralski sporazum bio dobrodošao za Hrvate. Doduše, saveznički su brodovi još prije sporazuma uplovljavali u splitsku luku. Primjerice, 9. studenog stigli su francuski razarači Sakalave i Touareg, a potom i Foudre, koji će ući u povijest kao prvi nosač hidroaviona u povijesti. Građani su oduševljeno dočekali Francuze kao saveznike i osloboditelje, a zapovjednike i članove posade primila je gradska uprava. Nekoliko dana kasnije iz Pule su doplovili nekadašnji austrougarski bojni brodovi SMS Radetzky i SMS Zrínyi s gotovo isključivo hrvatskim posadama. Kako nisu željele predati brodove Talijanima, probile su njihovu blokadu te ih u Splitu predale Amerikancima, koji su, čini se, stigli u Split prije Talijana. Kad je u luku uplovio i francuski razarač Bambara, posada je, kako kažu tadašnji zapisi, ostala iznenađena oduševljenim dočekom Splićana. Tog “prometnog” studenog izbio je i tragični incident na trgovačkom parobrodu Baron Kemeny. Iz Boke kotorske krenuo je prema Rijeci sa 2500 mađarskih vojnika koji su se vraćali s albanske i makedonske bojišnice. U blizini Omiša izbio je požar u zatvorenom brodskom skladištu. Uspio je pristati 22. studenog u splitsku luku, a lokalni vatrogasci ugasili su požar. No, poginulo je oko dvije stotine ljudi, koji su pokopani na sustipanskom groblju. Do kraja godine pristiže još stranih ratnih brodova pa je u Splitu bilo sve više i više mornara koji su obilazili brojna mjesta u gradu. Među talijanskim brodovima najzapaženiji je bio dolazak zaštićene krstarice Puglia, koja će postati svojevrstan ambasador iredentizma. Primjerice, posada je vršila podjelu hrane zanemarujući hrvatsko stanovništvo. To je izazivalo različite napetosti i fizičke obračune. Zapovjednik američkih snaga na Jadranu 22. siječnja 1919. postao je kontraadmiral Albert Niblack (1859. – 1929.). U Split je stigao u veljači zaštićenom krstaricom Olympia.

Dva osnovna problema

I Niblack se morao suočavati s napetostima između posada talijanskih brodova i talijanskih iredentista s jedne, te pristalica nove države, Kraljevine SHS, s druge strane. Primjerice, prilikom dizanja i spuštanja zastave SHS na glavnom gradskom trgu dio okupljenih građana pljeskao je zastavi nerijetko vrijeđajući Italiju, dok bi iredentisti potpomognuti talijanskim mornarima zastavi zviždali. Česti su bili i fizički obračuni, što je nagnalo admirala Niblacka da izda proglas o zabrani okupljanja, ceremoniji dizanja i spuštanja zastave kao i pjevanju domoljubnih pjesama. Niblack se nije dugo zadržao na dužnosti: 26. ožujka 1919. glavni Amerikanac u Dalmaciji postao je kontraadmiral Philip Andrews, svestrani časnik koji je karijeru gradio kao zapovjednik na brodovima, ali i u stožerima, bazama, mornaričkim školama te Ministarstvu mornarice (v. dio teksta pod naslovom Od New Yorka do Splita). Kako je navedeno u tekstu koji je objavila Američka ratna mornarica: “Dvadeset i pet mjeseci gurao je naprijed američke ciljeve uz postojanu oštroumnost, maštu i idealizam – sve potrebne čimbenike za uspješnu misiju.” Andrews je stigao u Split kad je situacija bila iznimno napeta. Sa suprugom Clarom Fuller Andrews (1874. – 1944.) smjestio se u kući na Katalinića brigu na Bačvicama i počeo se suočavati sa situacijom kao neformalni, ali stvarni zapovjednik svih savezničkih snaga. Andrews je, zapravo, imao dva osnovna problema: talijanske pretenzije i komunizam, čije je širenje zabrinjavalo predsjednika Wilsona i nije želio dopustiti da se iz Mađarske “spusti” prema jadranskoj obali. Talijani su bili nezadovoljni što je srednja Dalmacija došla pod američku upravu. Primjerice, u Splitu je bila usidrena talijanska zaštićena krstarica Nino Bixio. Njezina posada unosila je nemir među Splićane dijeljenjem letaka o ujedinjenju Italije i Dalmacije. Svojevrsna kulminacija dogodila se nakon što je 12. rujna 1919. talijanski pisac Gabriele D’Annunzio sa svojim pristašama zauzeo Rijeku i tako stvorio preduvjete za njezino kasnije pripojenje Italiji. Osokoljeni tom akcijom, Talijani odlučuju anektirati i Dalmaciju. Zadar i Šibenik te veliki dijelovi sjeverne Dalmacije bili su okupirani još u studenom 1918. pa su se koncentrirali na srednju Dalmaciju, Trogir i Split. No, planovi su im poremećeni, a velike zasluge za to imao je i Andrews.

Grad oživljava 

Italija je još krajem 1918. okupirala dijelove trogirskog zaleđa, a 23. rujna 1919. uz pomoć lokalnih talijanaša predvođenih grofom Ninom Fanfognom pokušala je zaposjesti Trogir. Talijani zauzimaju sve važne točke po gradu te na Pjaci postavljaju talijansku zastavu. Premda im se Trogirani opiru i prosvjeduju, Talijani ih guraju doslovno do Rive, prijeteći im strojnicama. Međutim, vijest je stigla do kontraadmirala Andrewsa koji šalje mornare s razarača USS Cowell i krstarice USS Olympia. Prema fotografijama dostupnim na web-stranici američkog Zapovjedništva za mornaričku povijest i baštinu, u Trogir je pristao lovac podmornica SC338. Dolazak Amerikanaca oduševio je Trogirane, koji su se otvoreno suprotstavili okupacijskoj sili. Prema tadašnjim svjedočenjima, neki od njih uputili su se na lovac podmornica i obavijestili Amerikance o talijanskim prijetnjama. Brod je navodno uperio top prema talijanskoj strojnici, a američki izvori kažu da su Amerikanci uputili talijanskoj strani ultimatum za povlačenje u roku od dva sata. To su i učinili pa je zahvaljujući hrabrosti Trogirana i američkoj pomoći talijanska okupacija grada propala.Kad nije rješavao napete situacije, Andrews se posvećivao odnosu sa Splićanima i humanitarnom radu. Organizirao je podjelu hrane, lijekova, odjeće i drugih nužnih potrepština, iz američkih fondova financirao i organizirao popravke u ratu porušenih putova i telegrafskih centrala, uređivao zgrade, prodavaonice i skladišta… Raste potražnja za radnom snagom, posebice u špediciji. Andrews posjećuje bolnice i škole, organizira darivanja za djecu, ali zanima ga i kulturni život Dioklecijanova Grada i u njega uključuje i svoje posade. Tako se po splitskim kavanama i plesnim dvoranama, posebice kazalištu, održavaju različite glazbene priredbe s džez-repertoarom, plesne priredbe s fokstrotom i čarlstonom…. Posebno popularne plesne večeri priređivane su u kavani na Novoj obali blizu željezničke stanice. Tako je Split postao prvi europski grad u kojem su održavani džez-koncerti. Splićani im uzvraćaju: primjerice, zbor Guslar održao je koncert na brodu Olympia. Nakon sumornih ratnih godina, Split je oživio. U njega ulazi američka roba, posebice čokolada, a u gradnji objekata rabe se betonske opeke. Uspostavljaju se i brodske veze s američkim kontinentom, a Split dolazi i na naslovnice američkih i ostalih svjetskih novina.U grad dolaze i dvije kršćanske organizacije, i to protestantska Young Men Christian Association (YMCA), čije se sjedište nalazilo u Arheološkom muzeju u Splitu, te katolička Knights of Columbus, čije je sjedište bilo na Dioklecijanovoj obali, tj. Rivi.  

Pucnjava na Rivi 

Posebno je svečano bilo 30. svibnja 1919., kad su američki mornari obilježili Dan sjećanja (Memorial Day) posvećen vojnicima koji su položili živote u netom završenom ratu. Mimohod mornara protezao se preko Rive sve do grobova američkih vojnika na Sustipanu, odakle su se praćeni američkom vojnom glazbom vratili u središte grada. U poslijepodnevnim je satima organiziran zabavni sportsko-glazbeni program na tadašnjem igralištu Hajduka (Stari plac), u kojem su sudjelovali američki mornari. Organiziran je i humanitarni sajam, dok je navečer u prostorijama udruge Knights of Columbus održan ples.Splićani su 4. srpnja 1920. proslavili i američki Dan nezavisnosti. Po cijelom su gradu bile postavljene zastave SAD-a i Kraljevine SHS, a bili su okićeni i svi brodovi u luci. Održani su i koncerti limene glazbe, kao i predstave za djecu u kazalištu. Ipak, američki mornari nisu uvijek bili uredni. Znali su činiti i kaznena djela, poput krađa vrijednih predmeta. Česti su bili i incidenti povezani s alkoholom. Andrews je i tu nastojao uvoditi red pa je u jednom trenutku zabilježeno da je za 37 mornara izrekao kaznu nečasnog otpusta, a 11 ih je prijavio vojnom sudu radi kršenja Zakona o prohibiciji. No, mornare koji su bili posebno primjerni nagrađivao je novčano, promaknućem, ali i putovanjima.Unatoč svemu, u gradu su i dalje izbijali nemiri. Vladalo je snažno protutalijansko raspoloženje, a uzrok je mnogih sukoba u odlukama donesenim na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Vrhunac sukoba nastupio je 11. srpnja 1920., kad su građani Splita, koje su isprovocirali talijanski mornari koji su spustili zastavu Kraljevine SHS, održali demonstracije na Rivi. S talijanske zaštićene krstarice Puglia spušten je čamac koji je pristao uz gat. Talijanski su se mornari iskrcali i došlo je do pucnjave u kojoj je sudjelovao i talijanski torpedni čamac MAS. Poginuo je Murteranin Mate Miš, koji se u Split sklonio pred talijanskom okupacijom, te Aldo Rossi, član posade Puglie. U pucnjavi je ranjeno više ljudi, među kojima i Tommaso Galli, zapovjednik Puglie, koji je kasnije od posljedica ranjavanja preminuo. Nakon incidenta osnovana je komisija koja je trebala istražiti njegove okolnosti. Član komisije bio je i Andrews. Istraga je pokazala da je krivac bila talijanska strana. Američki admiral u lokalnom listu Život objavljuje 23. srpnja Otvoreno pismo građanima Splita, u kojem objašnjava svoju ulogu medijacije i nadzora nad njihovim teritorijem. Zamolio je također Splićane da poštuju Saveznike i njihove odluke, kao i da surađuju u održavanju reda i mira. Nakon toga mu je popularnost među Splićanima još narasla.  

Odlazak i povratak

Kraljevina SHS i Kraljevina Italija potpisuju u studenom 1920. godine Rapalski ugovor. Italija je njim dobila velik dio jadranske obale, i to cijelu Istru (osim dijela Općine Kastav), grad Zadar, otoke Cres i Lošinj, Lastovo i Palagružu. Formirana je i Slobodna Država Rijeka, koja će kasnije biti priključena Italiji. U Splitu je sporazum izazvao razočaranje. Stotine tisuća Hrvata ostale su pod talijanskom vlašću. Saveznici su početkom 1921. odlučili da njihova prisutnost i svojevrsna uprava na Jadranu više nisu nužni, a 2. travnja admiral Andrews dobio je zapovijed o ukidanju američke misije na Jadranu. Napustio je Split 26. travnja 1921., otplovivši brodom USS Olympia. Prije toga na Rivi mu je organiziran svečani ispraćaj, uz okupljeno mnoštvo građana, lokalne i državne dužnosnike te počasne plotune. Uručena su mu i visoka državna odlikovanja Kraljevine SHS. Po povratku u SAD nastavio je uspješnu karijeru, preuzeo je Zapovjedništvo mornaričkog brodogradilišta u Norfolku. U prvoj polovini 1923. bio je i zapovjednik Pete pomorske oblasti, a u drugoj polovini godine vraća se na drugu stranu Atlantika, kako bi u činu viceadmirala bio zapovjednik Američkih snaga u Europi. U rujnu 1925. vraća se u SAD te zapovijeda Prvom pomorskom oblašću sve do umirovljenja 1930. godine.Međutim, dok je bio na zapovjednom mjestu u Europi, još je jednom posjetio Split, i to u rujnu 1924. godine. U svečano ukrašen grad prepun ljudi koji su ga dočekali stigao je iz Opatije. Vijeće Općine Split na svečanoj sjednici 26. rujna jednoglasno ga je imenovalo, kao drugu osobu dotad, počasnim građaninom. Povelja počasnog građanina uručena mu je idućeg dana u Općinskom domu, na današnjoj Pjaci, do kojeg je došao kroz središte grada praćen razdraganim ljudima i špalirom mornara. Zanimljivo je da je u američkom izaslanstvu koje je pratilo Andrewsa bio i član njegova Stožera, tadašnji kapetan fregate Raymond Spruance (1886. – 1969.), koji će se u Drugom svjetskom ratu proslaviti kao pobjednik nad Japanom kod Midwaya. Nakon što je primio povelju, admiral je još jednom pokazao humanu crtu, doniravši 3500 dinara za siromašnu djecu Splita.

“Moj boravak u Splitu bio je vrlo ugodan i moj susret s njegovim građanima bio je vrlo prisan i vrlo srdačan. I sve ono što mi je u toliko prilika iskazano vani i na brodu, priraslo mi je srcu i vrlo mi je milo, jer sam vidio toliko puta da me voli u Splitu cio grad, pa čak i malena djeca,” rekao je.

Viceadmiral Philip Andrews, Amerikanac koji je postao počasni građanin Splita, umro je u San Diegu 18. prosinca 1935. godine. Grad Split nikad nije nazvao po njemu ni najmanju ulicu, premda je, po autorovu mišljenju, više učinio za njega nego neki gradonačelnici. Zanimljivo je da su najeksponiraniji ratni brodovi iz ove priče – USS Olympia, te Puglia – sačuvani i postali brodovi-muzeji.

Od New Yorka do Splita

Philip Andrews rođen je u New Yorku 31. svibnja 1866. godine. Već 1882. pristupa Mornaričkoj akademiji Sjedinjenih Država (United States Naval Academy) i diplomira sa samo 20 godina. Nakon toga služi na ratnom jedrenjaku (slupu) USS Brooklyn te oplovljava svijet preko Atlantskog oceana i Sredozemnog mora kroz Sueski kanal sve do Dalekog istoka.

Sljedeći ukrcaj junaka ove priče bio je na ratni jedrenjak – parobrod na vijak USS Pensacola, zatim na zaštićene krstarice USS Chicago, USS Raleigh, USS Newark te USS Columbia. Bili su to brodovi na parni pogon, ali opremljeni i jedrima. Tijekom 1898. prelazi na kopno jer je imenovan na mjesto inspektora za bojna sredstva. Međutim, brzo se vraća na more i služi na nekoliko brodova, dok 19. svibnja 1901. nije dobio prvu dužnost zapovjednika broda i to na naoružanom tegljaču USS Wompatuck. U to vrijeme bjesni Filipinsko-američki rat, koji je počeo u veljači 1899., a Wompatuck je nedugo prije Andrewsova preuzimanja stigao na to otočje. Brod i posada ondje su izvršavali širok spektar zadaća prijevoza, zaštite, tegljenja brodova u nevolji i drugih različitih oblika potpore. Nakon rata već iskusan časnik obnašao je različite stožerne, ali i dužnosti na brodovima. U ožujku 1907. postaje “izaslanik” Ratne mornarice kod brodograđevne tvrtke New York Shipbuilding Corporation iz New Jerseyja, gdje je vršio nadzor završnog opremanja novog predrednota USS Kansas. Brod je ušao u operativnu uporabu u travnju te se s Andrewsom kao jednim od časnika pridružio brodovima Velike bijele flote (Great White Fleet) koja je u prosincu 1907. krenula na oplovljavanje svijeta. Vrativši se nakon više od godine, Andrews se zapošljava u američkoj Mornaričkoj ratnoj školi, zatim dobiva visoku dužnost pomoćnika ministra Ratne mornarice, a onda postaje čelnik Ureda za navigaciju pri tadašnjem Ministarstvu Ratne mornarice. U to vrijeme promaknut je u privremeni čin kontraadmirala, a iz ureda se ponovno u svibnju 1913. vraća na more i to s činom kapetana bojnog broda na oklopni krstaš USS Montana. Ondje je bio tek dva mjeseca jer preuzima zapovjedništvo oklopnog krstaša USS Maryland, s kojim uglavnom patrolira uz pacifičku obalu američkih kontinenata. Posebno je bio koncentriran na Srednju Ameriku, spreman pomoći američkim državljanima koji bi bili ugroženi previranjima i nemirima u Meksiku i Nikaragvi. Nakon što 31. prosinca 1914. predaje zapovjedništvo Marylanda, nova 1915. donosi mu dva lijepa dara. Promaknut je na više dužnosti: zapovjednika Mornaričkog obučnog središta u San Franciscu, Kalifornija; nadzornika Dvanaeste pomorske oblasti; višeg člana odbora za nadzor plovila na pacifičkoj obali. Kad je razriješen zapovjedništva u San Franciscu, ponovno je radio na Ratnoj školi, a 29. ožujka 1917., nekoliko dana prije no što je SAD objavio rat Njemačkoj i ušao u Prvi svjetski rat, pridružuje se Stožeru zapovjednika Pete pomorske oblasti u Norfolku, Virginia. Andrewsova stožerna dužnost prestaje koncem siječnja 1918. i nakon tri godine vraća se na more kao zapovjednik tad supermodernog bojnog broda USS Mississippi iz klase New Mexico. Međutim, brod nije imao priliku izravno sudjelovati u ratu, već je plovio po Karibima i uz istočnu obalu SAD-a. Edwards je 24. rujna 1918., pred sam završetak rata, ipak bio raspoređen u Europi, zapovijedajući američkom pomorskom bazom u Cardiffu u Walesu. S tim je došlo i novo, taj put trajno promaknuće u čin kontraadmirala. Kad je rat završio, uputio se u inspekciju njemačkih luka zapovijedajući Baltičkim odredom, skupinom brodova koju je činila laka krstarica USS Chester te razarači USS Aylwin i USS Wickes. Od 22. ožujka 1919. na dužnosti je zapovjednika američkih mornaričkih snaga na istočnom Sredozemlju i tu počinje splitski dio njegove biografije…

Velika bijela flota

Svrha američke Velike bijele flote, s kojom je Philip Andrews oplovio svijet, bila je višenamjenska. S jedne strane, Amerikanci su je koristili u navodnu svrhu pokazivanja dobre volje i promicanja ideje svjetskog mira, no sigurno je da se radilo i o demonstraciji američke moći.

Flota je na put krenula 16. prosinca 1907. iz Hampton Roada u Virginiji, a američki predsjednik Theodore Roosevelt (1858. – 1919.) ispratio ju je riječima: “Želim da se svi neuspjesi, pogreške i nedostaci očituju u vrijeme mira, a ne u vrijeme rata.” Uputila se prema jugu te se sidrila u Trinidadu, Brazilu, Čileu, Peruu i Meksiku, da bi se prošavši Magellanov prolaz u lipnju 1908. vratila u Ameriku, točnije u San Francisco. Uslijedio je kratki jednomjesečni odmor, nakon čega je flota krenula prema Honoluluu, potom do novozelandske i australske obale, Filipina, japanske Jokohame i kineskog Amoya. Nešto je dulje bila usidrena u Manili, nakon čega plovi na Cejlon, a 3. siječnja 1909. stiže u Suez. Nakon što je ušla u Sredozemlje, nije se zaustavila nigdje osim na Gibraltaru. Dana 22. veljače 1909. vratila se u Hampton Road nakon godine i dva mjeseca plovidbe.

Brodovi Flote bili su obojeni u bijelo, a imali su na sebi plave i crvene detalje. Osnovu Flote činilo je 16 bojnih brodova (predrednota) sa 14 000 mornara podijeljenih u dva divizijuna. Bili su to: USS Connecticut (klasa Connecticut, zapovjedni brod Flote), USS Kearsarge (klasa Kearsarge), USS Kentucky (klasa Kearsarge), USS Illinois (klasa Illinois), USS Alabama (klasa Illinois), USS Maine (klasa Maine), USS Missouri (klasa Maine), USS Ohio (klasa Maine), USS Virginia (klasa Virginia), USS Georgia (klasa Virginia), USS New Jersey (klasa Virginia), USS Rhode Island (klasa Virginia), USS Louisiana (klasa Connecticut), USS Vermont (klasa Connecticut), USS Kansas (klasa Connecticut), USS Minnesota (klasa Connecticut).

 Hajduk protiv mornara

Kao žitelji domovine nogometa, britanski su mornari tijekom boravka u Splitu bili iznimno zainteresirani za djelovanje Hajduka pa su dogovarali i nogometne utakmice. Primjerice, Hajduk je igrao s posadama brodova Veronica, Lowestoff, Cyclamen, Forester, Glasgow, Cardiff, Ceres, Seadfast i Torch. Tijekom 1919. hrvatski je klub s momčadima britanskih brodova odigrao ukupno 28 utakmica. Postigao je 18 pobjeda, sedam je puta poražen, a tri je puta rezultat bio izjednačen.

Veliki ljubitelj sporta bio je i admiral Andrews. Često je posjećivao Hajdukove utakmice, na koje je dovodio i američku mornaričku limenu glazbu. Hajduku je, ali i ostalim splitskim sportskim klubovima, donirao opremu. Bogumil Doležal, tadašnji tajnik Hajduka, uručio mu je zahvalnicu. Andrews je kao Amerikanac volio bejzbol te je u Split donio prvu loptu za taj sport, a i radio je i na njegovoj popularizaciji u Dalmatinskoj zagori. Bejzbol su na splitskim igralištima rado igrale posade američkih brodova, što je privlačilo djecu i mlade. Sportska društva Hajduk i Borac (danas RNK Split) i same su osnovale bejzbol sekcije.

Tekst: Ante JELAVIĆ