Povijest najveće hrvatske luke i sjedišta Primorsko-goranske županije iznimno je zanimljiva i puna preokreta, a to vrijedi i za razdoblje od vladavine Marije Terezije do raspada Austro-Ugarske

Rimsko-njemačka carica i hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija (1717. – 1780.) odlučila je pred kraj svoje apsolutističke vladavine 1776. ukinuti tadašnju tršćansku trgovačku Intendancu i vratiti Rijeku u teritorij Kraljevine Hrvatske. Na Valentinovo te godine dolazi i do osnivanja Severinske županije, kojoj je odmah pripojen i grad Rijeka. Kao produženu ruku svoje politike, središnja vlast u Beču osniva Riječki gubernij. Kraljičinim Reskriptom iz 1779. grad je postao zasebno administrativno tijelo, no pridruženo ugarskoj kruni, što je značilo da je izuzet iz nadležnosti Hrvatskog kraljevskog vijeća i izravno podčinjen Ugarskom namjesničkom vijeću. Sedam godina kasnije najstariji sin Marije Terezije i novi habsburški vladar Josip II. (1741. – 1790.) odlučuje se za nove teritorijalne preustroje pa ukida Severinsku županiju. Za vrijeme napoleonskih ratova Riječki gubernij kratko je došao pod francusku vlast da bi ga 1822., pripajanjem krajeva južno od Save, car Franjo I. (1768. – 1835.) obnovio. Razdoblja koja su tema teksta povjesničari uglavnom dijele u dva dijela: prvi Riječki gubernij (1776. – 1848.) te drugi Riječki gubernij (1870. – 1918). Gubernij je na svojem prostoru imao nadležnost u pitanjima uprave, vojske, zdravstva, školstva, trgovine i financija, a na čelu mu je bio guverner (gubernator). U dva ih se razdoblja izmijenilo 19 i svi su pripadali visokom ugarskom plemstvu. Uz guvernera, središnju upravu Gubernija činila su četiri predsjednika, tri tajnika te četiri člana kancelarije.

Završetak ceste preko Učke

Za prvog je guvernera postavljen u listopadu 1776. grof József Majláth de Székhelyi (1737. – 1810.). Tijekom sedmogodišnje uprave zaslužan je za pripojenje Bakra, Bakarca, Kraljevice i ostalih krajeva lijevo od Karolinske ceste Severinskoj županiji. Tri navedena mjesta proglašena su i slobodnim lukama. U grofovu je mandatu u Rijeci 1780. osnovana trgovačka burza. Na guvernerskoj ga je časti 1783. zamijenio još jedan mađarski grof: Pál Almásy de Zsadányi (1749. – 1821.). U pet godina njegove uprave najzapaženije je postignuće završetak prometnice Anina cesta. Nakon četrdesetak godina gradnje, 1785. je preko Učke povezala Rijeku (Kastav) s Pazinom. Povijesno je zapaženo i ukinuće Severinske županije 1786. godine. Njezin je goranski dio bio pripojen Zagrebačkoj županiji, a primorski od Rijeke do Novog Vinodolskog ustrojen je kao tzv. Ugarsko primorje. Treći je riječki guverner, na vlasti od 1788., grof János Péter Szápáry (1757. – 1815.). Kao i njegovi prethodnici te nasljednici, predstavljao je Riječki gubernij u Hrvatskom saboru. To znači i da je sudjelovao u događajima 1790. godine, kad je za hrvatskog bana postavljen Ivan Nepomuk II. Erdödy (1733. – 1806.), zapamćen po tome što se opirao uvođenju mađarskog jezika u sve javne poslove u Hrvatskoj i povijesnoj izjavi da jedna kraljevina ne može drugoj nametati zakone. Szápáry je ostao na dužnosti do 1791., a zanimljivo je da je prvi od trojice iz iste obitelji koji je obnašao dužnost riječkog guvernera. Zadnji riječki guverner prije trinaestogodišnjeg ukidanja Gubernija bio je József Klobusiczky (1756. – 1826.), koji je na dužnosti bio od 1801. godine. U vrijeme njegove uprave obnovljena je kupola gradskog tornja, na što podsjeća ondje postavljena ploča s uklesanim tekstom. Početkom XIX. stoljeća napoleonski su ratovi doveli do velikih promjena u Europi. Naravno, nisu zaobišli ni hrvatske zemlje, pa tako ni Riječki gubernij. Mađarsku je upravu 1809. godine zamijenila francuska, a Gubernij je do 1813. ušao u sastav Ilirskih pokrajina.

Zaslužna supruga

Nakon Bonaparteova konačnog poraza, Rijeka je 1816. priključena novoj habsburškoj upravnoj jedinici Kraljevini Iliriji, i to kao dio Primorskog gubernija, koji je imao sjedište u Trstu. Međutim, car Franjo I. (1768. – 1835.) vraća Rijeku 1822. godine Banskoj Hrvatskoj te obnavlja Riječki gubernij. Iduće godine za guvernera je imenovan Ferenc Ürményi (1780. – 1858.), koji je tu čast obnašao prilično dugo, do 1836. Ostao je zapamćen kao jedan od najuspješnijih guvernera, koji je pokrenuo gospodarski rast i opći napredak grada. Brinuo se i o zdravstvu, barem u tadašnjim okolnostima, jer je pokrenuo projekt izgradnje novog riječkog lazareta, tj. ustanove za provedbu karantene i raskuživanja. Podignut je na Martinšćici kao lazaret sv. Franje. Prema podacima na internetskoj stranici Riječka baština, od 1833. do 1851. kroz lazaret je prošlo 557 jedrenjaka. Ostaci lazareta vide se i danas, u kompleksu Brodogradilišta Viktor Lenac.

Pál Kiss de Nemeskér (1799. – 1863.) predzadnji je guverner prvog Riječkog gubernija. Tijekom uprave od 1837. do 1844. istaknuo se brigom o zdravstvu i najugroženijim skupinama građana. Velika potpora u tome bila mu je supruga Ida (1807. – 1856.), koja je imala važnu ulogu u utemeljenju i izgradnji prvog gradskog prihvatilišta za djecu. Niz revolucija koje su 1848. izbile u Europi snažno se odrazio i u Habsburškoj Monarhiji. U Rijeku 31. kolovoza ulazi hrvatska vojska, a vlast u Guberniju kao banski povjerenik preuzima Josip Bunjevac (1797. – 1868.). On je bio pouzdanik bana Josipa Jelačića (1801. – 1859.), koji je nakon velikih pobjeda i drugih ratnih zasluga 2. prosinca imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije. Trenutak kad je Bunjevac preuzeo dužnost de facto se smatra krajem prvog Riječkog gubernija. Zbog ratnih, političkih, revolucionarnih i drugih dramatičnih zbivanja, Beč i Budimpešta u idućim desetljećima opet provode različite administrativne promjene.

Traži se primjereniji prostor

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868., prema tzv. provizorijskim odredbama 1870. dolazi do obnove Riječkog gubernija, koji se službeno naziva Kraljevski gubernij za Rijeku i Ugarsko-hrvatsko primorje. Za prvog guvernera izabran je József Zichy (1841. – 1924.). U njegovoj nadležnosti bio je nadzor javne uprave u gradu te pomorskog sektora od Rijeke do Karlobaga. Kao guverner uselio je u palaču na današnjem Jadranskom trgu. Naslijedio ga je 1873. drugi guverner iz obitelji Szapáry, Géza (1828. – 1898.). Njegov je desetogodišnji mandat u velikoj mjeri obilježen razvojem riječke luke, a zapamćen je i po osnivanju brojnih dobrotvornih ustanova. Guverneri su s vremenom shvatili da je njihova palača prestara i premalena i da im je potreban primjereniji prostor. Na kraju su ga i dobili: četvrti guverner, Lajos
Batthyány (1860. – 1951.), imenovan 1892., najzaslužniji je za projekt rušenja stare palače te izgradnju veće i ljepše na novoj lokaciji. Projekt je izradio glasoviti mađarski arhitekt Alajos Hauszmann (1847. – 1926.), a gradnja je trajala od 1893. do 1896. godine. Zanimljivo je da Batthyány nikad nije uselio u novu palaču: zbog zalaganja za interese Rijeke u sklopu Austro-Ugarske, odstupio je 31. kolovoza 1896. s dužnosti. Kao jednu od istaknutih osoba drugog Riječkog gubernija vrijedi spomenuti Tibora Gaala de Hatvana (1861. – 1917.), koji je od 1897. do 1917. čak četiri puta bio na dužnosti privremenog guvernera.

Raspadom Monarhije u listopadu 1918. zadnji je riječki guverner Zoltán Jekelfalussy (1862. – 1945.) napustio grad, a palaču su preuzeli predstavnici Narodnog vijeća SHS. Nažalost, prošlo je još dosta godina dok se Rijeka nije vratila u sastav Hrvatske. Rezidencija riječkih guvernera, poznatija kao Guvernerova palača, danas je zaštićeno kulturno dobro. U središtu je grada, neposredno iznad Rive, a u njoj je smješten iznimno vrijedan Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.

Tekst Josip Buljan

Foto Domagoj Vlahović