Senka Slivar je primarijus fizikalne medicine i rehabilitacije u Toplicama Lipik, liječnica, doktorica znanosti, sudionica Domovinskog rata, pjesnikinja, a njena priča Crvena haljina osvojila je prvo mjesto na književnom natječaju Palijativnog tima LiPa: Žena – braniteljica u ratu i miru. U ovom broju predstavljamo prim. dr. sc. Senku Slivar i njenu pobjedničku priču

Kad je saznala za raspisani književni natječaj Žena – braniteljica u ratu i miru, Senka se odlučila uključiti. Htjela je, kaže, podržati dobru ideju – bilježenje ženskog iskustva Domovinskog rata. A onda je njena priča Crvena haljina na natječaju pobijedila. Onima koji prate književno-poetsku scenu Senkino je ime dobro poznato. Dosad je objavila pet zbirki poezije, uvrštena je u antologije lirike, pobjeđivala je na natječajima. I oni koji traže pomoć u bolesti i predanu, stručnu liječnicu znaju njeno ime. Senka Slivar je primarijus fizikalne medicine i rehabilitacije u Toplicama Lipik, liječnica, doktorica znanosti. A bila je liječnica i kad je usred rata, 1993., putujući svakoga dana iz Kutine gdje je živjela, u Lipiku počela raditi.

Literarna fikcija i odživljeno vole se akvarelski pretapati i nepotrebno je, gotovo nepristojno tragati za jasnom granicom među njima. Kao kad piše stihove, s raskoši detalja, boja i mirisa, Senka pripovijeda o svom djetinjstvu, odrastanju u Hercegovcu, u Hrvatskom zagorju, o ranom školovanju u Garešnici i Bjelovaru, o baki svoje prijateljice – babički, njenim brokatnim zavjesama i finom porculanu koje je kao djevojčica tako voljela osjetiti pod jagodicama prstiju, o medicinskom fakultetu i specijalizaciji u Zagrebu, roditeljstvu. Na isti način, nižući slike breze kojoj je granata odsjekla vrh ili ciglenog zida izbušenog rafalima i gelerima, slike pustih ulica kojima u sumrak sama korača na putu do kolodvora, Senka se prisjeća razorenog Lipika u koji je došla napuštajući dobar posao u ordinaciji u Garešnici – jer, bio je rat a ona je osjećala da nešto mora učiniti.

Nije Senka tih godina nosila pušku niti jurišala na neprijateljske rovove, ali branila je vrijednosti u koje vjeruje tamo gdje je to trebalo, čineći dobro, pomažući bolesnima, tješeći ih, bodreći prognane kojih je tada bio pun Lipik. Prisjeća se kako je iz Kutine dolazila svojom zelenom peglicom, onda kad bi je uspjela ujutro pokrenuti, ali često ne bi pa je putovala vlakovima koji su u to doba znali satima stajati na kolodvorima, otvorenoj pruzi ili u snježnim nanosima; priča i kako je u tim kupeima, a vonjali su i bili hladni, često bila jedina žena u mnoštvu prevoditelja i vojnika koji su tada tuda putovali; kako je starici, Srpkinji, koja je u tada uspostavljenoj UNPA zoni živjela preko pruge odlazila mjeriti tlak i pomagati. Sjeća se toplog gutljaja čaja koji bi joj u zimskom danu ponudili pripadnici UNPROFOR-a, Nepalci, na rampi u Poljani kuda je svakoga dana putovala i kako su oni za nju zaustavljali vozila tražeći nekoga da je preveze, da ne hoda sama. Puno toga je, kaže, zaboravila, izbrisalo se, ali ono čega se sjeća opisuje s osmijehom. Sjeća se i crvene haljine koju je tako često, tako rado tada odijevala.

U sivilu, zimi, u prljavim vagonima, među ruševinama grada i u dosegu tko zna čijih sve pušaka – crvena haljina? Klima glavom i kaže: “Da. To je bio moj prkos, moja poruka. Biti drukčija. Biti svoja. To je bila moja borba protiv straha, razaranja, mraka i ružnoće rata.” Pričala je Senka toga dana dugo o djetinjstvu, ratu, sinu, svom poslu i pacijentima o kojima razmišlja i kada završi posao, svojim pjesmama i načinu kako pisanje ozdravljuje čovjeka a stihovi zacjeljuju dušu. Pričala je o životu, o usponima i ponorima, o danima koje sada živi u Pakracu – i o čemu god da je pričala zračila je jedinstvenom toplinom i ljepotom. “Bilo je u svemu tome više ljepote nego muke,” zaključuje na kraju od svega običnog drugačija, sasvim svoja, Senka Slivar.

Tekst I foto  Lada Puljizević