Put natrag (ratna i životna priča) bivšeg specijalca

Knjiga Put natrag “Slomio nas zov domovine” autora Mate Ćapina-Bunkera nedavno je izišla iz tiska i na hrvatskom jeziku. Znakovitog naslova, pomislili bismo da je riječ o još jednoj knjizi osobnih priča i događaja iz vremena Domovinskog rata, no ona je puno više od toga. Zapis je to najupečatljivijih ratnih trenutaka koji su se autoru duboko urezali u sjećanje, ali i o ratu koji je vodio poslije rata…

Ovu knjigu ponajprije posvećujem svojim poginulim suborcima. Za mene oni su najveći junaci kojima i ja i cijeli hrvatski narod dugujemo sve. Zbog njih odlučio sam napisati ovu autobiografsku priču – ispovijest koja će, vjerujem, i moje žive suborce potaknuti da učine isto – da opišu slavne dane novije hrvatske povijesti i tako ih otrgnu zaboravu. Oni su trajno odredili našu budućnost, oni su zalog slobode koju će uživati nadolazeća hrvatska pokoljenja… Tako je u uvodu svoje knjige napisao Mate Ćapin, bivši pripadnik elitne ratne postrojbe Bojne Zrinski, rođeni Šveđanin hrvatskih korijena koji se poput mnogih potomaka naših iseljenika stavio na raspolaganje tek oformljenoj Hrvatskoj vojsci u prvim danima Domovinskog rata. Njegova knjiga Put natrag “Slomio nas zov domovine” nedavno je izišla iz tiska i na hrvatskom jeziku. Znakovitog naslova, pomislili bismo da je riječ o još jednoj knjizi osobnih priča i događaja iz vremena Domovinskog rata, no ona je puno više od toga. Zapis je to najupečatljivijih ratnih trenutaka koji su se autoru duboko urezali u sjećanje, ali i o ratu koji je vodio poslije rata, sam sa sobom, boreći se s vlastitim demonima, strahovima, nerazumijevanjem… istim onim koje su vodili ili još uvijek vode mnogi razvojačeni i umirovljeni vojnici, hrvatski branitelji, po povratku u civilni život. Ovo je njegova ratna i životna priča.

Zov Imotskih sokolova

Mate Ćapin rođen je u Švedskoj, u koju mu roditelji imigriraju krajem 1960-ih, iz malog mjesta Zmijavaca u Imotskoj krajini. Kao i mnogima tada, tuđina je bila bolji izbor. Odgoj u domoljubnom duhu protkan obiteljskom idilom i ljeta koja je znao provesti u mjestu svojih roditelja urezuju se negdje duboko u njemu. Mnogo godina kasnije, kao već odraslom mladiću, iako mu je Švedska dom, prava domovina utkana u svijest, sad napadnuta i ranjena, odredila je njegov budući put. Umjesto upisa na fakultet, Mate čuje njezin vapaj, a onda i glas kako su se svi njegovi prijatelji iz kraja prijavili u ZNG i ujesen 91. kreće u domovinu svojih predaka. Zov Imotskih sokolova bio je jači od svega.

Mate nije bio profesionalni vojnik, ali s netom završenim vojnim rokom, koji je odslužio kao švedski državljanin, i još svježim vojničkim iskustvom rukovanja protuoklopnim sredstvima, prijavljuje se u 115. imotsku brigadu. Hrvatska vojska tada je trebala sve one koji su bili vični rukovanju bilo kakvim naoružanjem. Ratni put dalje ga je odveo u Izvidničko-diverzantsku satniju, a potom je susret s dečkima iz Bojne Zrinski bio sudbinski. Sjećanja na to vrijeme bez odmora u kojem se izmjenjivala stalna i iznimno iscrpljujuća obuka s još izazovnijim ratnim zadaćama, na šale koje su ih pred početak akcija spašavale i zbližavale, na najteže trenutke pogibije prijatelja iz postrojbe, ostala su sačuvana u posebnom kutku memorije i na stranicama Matine knjige.

Početkom travnja 1994. napokon u bazi na kratkom predahu nakon jedne iznimno zahtjevne i pogibeljne, no naposljetku uspješne zadaće, u Mati, specijalcu, ratniku koji je nebrojene kilometre i sate prehodao izviđajući i probdio ne skidajući pogled s okulara svojeg snajpera, nešto se prelomilo. I tada je odlučio :”Ja više ne mogu – Bilo je časno služiti.” Više od 800 dana Mate Ćapin ratnog nadimka Bunker proveo je u odori hrvatskog vojnika. Otišao je kao golobradi klinac, a u Švedsku se vraća kao prekaljeni ratnik, no kako i sam navodi u knjizi, i ne znajući da je u ruksaku ratnih uspomena sa sobom poveo još nekog.

Iz rata se nikada ne vraća ista osoba

“Iz rata se nikada ne vraća ista osoba”, shvatio je težinu te činjenice tek godinama kasnije. Sve je više uviđao da povratak starom civilnom životu iz dana u dan postaje veće iskušenje nego ona što ih je prolazio u ratnim danima. Nesanica je sve češća i sve nepodnošljivija, izmjenjuju se bljeskovi ratnih sjećanja, zvukovi, glasovi, noćne more, imaginarni strahovi… svaki se pogled i gesta doživljava kao prijetnja. Ratne traume svom silinom izviru na površinu ispreplićući se s nemogućnošću pronalaska stalnog zaposlenja, sviješću o poljuljanoj slici oca kao oslonca obitelji i mučnim pitanjem kako izgurati novi dan.

Uviđajući da nešto ne štima odlučuje potražiti stručnu pomoć. Ali ne nalazi je, bar ne onakvu kakva je njemu trebala. Dubinu problema s kojima se nose bivši vojnici, Švedska unatoč tomu što slovi kao zemlja iznimne tolerancije, zaštite ljudskih prava i dostojanstva i visokih standarda u svakom pogledu, ne prepoznaje. Bio je to za njih tamo neki daleki rat. Spoznaja o sredini hladnoj i bez razumijevanja gura ga sve dublje u ponor, ostavlja samog s njegovim demonima i ožiljcima, vodi u destrukciju, samoizolaciju, samouništenje. Slika vojnika, besprijekorna izgleda i ponašanja, gubi svoje jasne obrise i pretvara se u problematičnog lika koji sve češće upada u probleme, utapajući depresiju i rastrojstvo pomiješano sa suicidalnim mislima u tabletama, a lažno samopouzdanje tražeći u Hennessyju. U svojoj nutrini Mate vapi za pomoć, ali nitko ga ne čuje ili ga ne može razumjeti. Geleri PTSP-a putovali su mu venama i polako ali sigurno mijenjali njegovu osobnost. Sve se oko njega, njemu najdraže, raspadalo pa i on sam. Život je postao neizdrživ.

Put povratka

A onda je smogao snage i sam počeo istraživati, iščitavati i proučavati vojne i medicinske priručnike, polako shvaćajući što mu se zapravo događa. Svoje strahove, pitanja bez odgovora i objašnjenja, sjećanja, razmišljanja… istresa na papir, bila je to svojevrsna terapija. Sve je svjesniji kako su ga traumatično ratno iskustvo u kombinaciji s nerazumijevanjem i odbacivanjem okoline gurnuli do samog ruba s kojeg se, zbog sebe, ali i svoje obitelji, morao što prije maknuti. Ako pronađeš izvor problema, mora postojati i rješenje. I počeo je njegov put povratka, dug i težak. Put izlaska iz mraka. Zahtijevalo je to dramatičan zaokret prema zdravom načinu života, sportu, čestim boravcima u prirodi s prirodom, prema vjeri iz koje je crpio snagu da ne posustane na svojem putu povratka.

Završio je u međuvremenu studij sociologije, pedagogije i socijalnog rada te svoje znanje i iskustvo usmjerio u pomoć onima koji ga najviše trebaju, oboljelima od posttraumatskog stresnog poremećaja, beskućnicima, žrtvama obiteljskog nasilja, ovisnicima. Danas drži predavanja u švedskim školama i zdravstvenim ustanovama o temi ratnih trauma i kako se nositi s posljedicama PTSP-a, pomaže savjetima na društvenim mrežama, radi kao motivacijski savjetnik, bavi se humanitarnim radom. Želja mu je sličan program oporavka ratnih veterana pokrenuti i u Hrvatskoj. Ništa se od svega toga nije dogodilo preko noći, no ova ukoričena intimna autobiografska priča Mate Ćapina putokaz je i primjer da izlaz i rješenje postoji i ono najvažnije, da se od sebe nikada ne smije odustati. Iako njegova borba i put povratka još nije gotov, kaže kako nikad nije požalio odluku da sudjeluje u Domovinskom ratu, jer: “Danas možda ne bih bio takav čovjek, otac, učitelj.” I na kraju, Put natrag ima još jednu simboliku koja se provlači od samog početka knjige, a to je duboka Matina potreba trajnog povratka
korijenima, u, kako kaže, prelijepu pradolinu Imotu, gdje Sunce ljubi Nebo, nigdje toliko snažno kao iznad Modrog jezera…

Sav prihod od knjige namijenjen je u humanitarne svrhe.

“Ovu knjigu ponajprije posvećujem svojim pokojnim suborcima. Za mene oni su najveći junaci kojima i ja i cijeli hrvatski narod dugujemo sve. Zbog njih odlučio sam napisati ovu autobiografsku priču – ispovijest koja će, vjerujem, i moje žive suborce potaknuti da učine isto – opišu slavne dane novije hrvatske povijesti, i tako ih otrgnu zaboravu.”

Kratki pregled jednog ratnog puta sa svim posjekotinama i ožiljcima, vrlo potresno u zapis pretočena od aktera same priče bojovnika Bunkera, osim dramaturške vrijednosti začinjen je i beskompromisnim intimnim ispovijedima koje je čine vrlo vrijednim djelom za inspiraciju umjetnicima različitih interesa i talenata, stoji u predgovoru knjige

Ratni put Mate Ćapin počeo je u 115. pričuvnoj brigadi Hrvatske vojske, zatim u ID satniji, a potom prelazi u Bojnu Zrinski – koja će kasnije s drugim sastavnicama prerasti u 1. hrvatski gardijski zdrug. U Hrvatskoj vojsci je do 1. travnja 1994. godine.

“Danas mi stiže mnogo upita u kojima me ljudi pitaju – je li mi žao što sam bio u Domovinskom ratu? Kratko i jasno – svima kažem NE, nije mi žao. Možda danas ne bih bio ovakav otac, učitelj i čovjek, da se nisam suočio sa svim bolnim situacijama i traumama kojima sam bio izložen. Stoga je i ova knjiga neka vrsta gradnje spomenika – koji slavi život.”

“U knjizi sam izdvojio to što je u meni ostavilo najdublji trag. Danas redovito držim predavanja u švedskim državnim zdravstvenim ustanovama o tome kako prevenirati PTSP i nositi se s njegovim posljedicama. Želja mi je sličan program uspostaviti, u suradnji s državnim ustanovama, i u Hrvatskoj.”

TEKST: Vesna Pintarić; Foto: osobna arhiva