Desetnica Jelena Vujić, pripadnica Središta za međunarodne vojne operacije “Josip Briški”, u SAD-u je uspješno završila obuku S.E.R.E. Specialist training for foreign national students, koja je provedena u bazi “Fairchild” Američkog ratnog zrakoplovstva

U jednom od prošlih brojeva Hrvatskog vojnika predstavili smo suradnju Zapovjedništva za specijalne snage i pripadnika 57. spasilačke eskadrile Američkog ratnog zrakoplovstva (57. RQS Pararescuemen). Cilj te suradnje bilo je usavršavanje znanja i sposobnosti vezano uz spašavanja i izvlačenja u slučajevima zarobljavanja, obaranja zrakoplova ili potonuća broda. Pripadnici zaduženi za takve zadaće moraju raspolagati širokim spektrom znanja i sposobnosti kako bi ih efikasno i brzo izvršili. Kako, s druge strane, pripremiti one koje treba spasiti, imala je priliku iskusiti desetnica Jelena Vujić za vrijeme obuke za S.E.R.E. (Survival, Evasion/Escape, Resistance, Extraction; u prijevodu: preživljavanje, izbjegavanje/bijeg, otpor, izvlačenje) specijalisticu. Obuka je provedena u Sjedinjenim Državama, a trajala je šest mjeseci.

Prva žena S.E.R.E. specijalist u Hrvatskoj vojsci

Jelena je prva pripadnica OSRH koja je završila ovu iznimno tešku obuku. Dosad je tek jedan pripadnik OSRH imao čast nositi titulu S.E.R.E. specijalista. Obuka je započela 7. srpnja i trajala više od pet mjeseci. Provelo ju je Američko ratno zrakoplovstvo u bazi “Fairchild”, koja se nalazi u saveznoj državi Washington na samoj američko-kanadskoj granici. Cilj obuke jest stvoriti vrhunskog stručnjaka za S.E.R.E. taktike. Provodi se u zabačenim šumskim, planinskim, pustinjskim, tropskim, obalnim, priobalnim i oceanskim uvjetima. Fizički su preduvjeti za pristupanje obuci: izvođenje minimalno osam zgibova u dvije minute, 48 trbušnjaka i 40 sklekova u isto toliko vremena, moći pretrčati milju i pol (oko 2400 m) za manje od 11 minuta. Svi polaznici moraju biti napredni plivači. Zanimljivo je napomenuti kako za svaki izlazak iz zgrade ili ulazak u zgradu unutar baze svaki polaznik mora napraviti deset zgibova ili 35 sklekova.

I sam odlazak na drugi kraj zemaljske kugle bio bi hvalevrijedan i zanimljiv pothvat. Kad je, međutim, dio priče šestomjesečna obuka koja testira granice ljudske izdržljivosti i mentalnih sposobnosti, shvatimo da osoba koja je prošla taj put nije prosječna. Unatoč tomu što ova 34-godišnja Osječanka za sebe kaže kako se ne voli isticati, ono što je prošla na obuci u SAD-u nešto je po čemu se svakako ističe. Obuku je započelo 57 polaznika, a 36 ju je završilo. Prema riječima instruktora, riječ je o jednoj od uspješnijih generacija. Osim desetnice Vujić, bila je još samo jedna žena. Usto, osim desetnice Vujić, svi su bili pripadnici Američkog ratnog zrakoplovstva.

Podatak da u svijetu postoji svega petstotinjak S.E.R.E. specijalista jasno govori da je posrijedi zahtjevna obuka. Kandidati prolaze sve moguće scenarije preživljavanja u prirodi u svim uvjetima. Od snalaženja u gustoj šumi, orijentacije u planinama preko preživljavanja u pustinji pa sve do desalinizacije morske vode u gumenom čamcu usred oceana i iskapanja školjki iz pijeska. Sve su to segmenti koje polaznici moraju proći kako bi uspješno završili obuku. Osim toga, moraju znati uloviti pojedine životinje kako bi se prehranili, moraju znati sigurno ih pripremiti, ali i sigurno zakopati njihove ostatke kako se ne bi izložili napadu gladnih predatora. Naime, susreti s grizlijima, crnim medvjedima, vukovima i planinskim pumama uobičajeni su u tom dijelu svijeta.

Obuka je koncipirana tako da svi polaznici moraju proći 15 faza. Desetnica Vujić prošla je sve osim jedne. Riječ je o fazi koja se odnosi na dio zarobljavanja, a rezervirana je samo za pripadnike Američke vojske. Podaci o njihovim tehnikama ispitivanja klasificirani su i ne mogu biti poznati stranim državljanima. Unatoč zahtjevnosti obuke, polaznici su bili motivirani, sposobni i predani. Instruktori su iskusni pripadnici Američke vojske. Rigorozni su i očekuju da sve zadaće budu gotove u točno određeno vrijeme. Pritom ih ne zanima koliko je polaznik umoran i gladan, a ono što napravi gotovo nikad nije dovoljno dobro. Za poštivanje rokova pobrinuli su se organizatori obuke. Polaznici, primjerice, zadužuju digitalne satove koji pokazuju vrijeme i imaju štoperice i alarme kako bi mogli na vrijeme znati kad im istječe rok za pojedini zadatak.

Kronična neispavanost

Izvršavanje kolektivnih i individualnih zadaća nerijetko je oduzimalo toliko vremena da su svi često ostajali budni cijelu noć izrađujući, primjerice, vlastiti pribor za jelo ili kopajući zemunice u pustinji. Cilj je takve obuke namjerno preopterećivanje polaznika kako bi i sami iskusili okolnosti u kojima se jednog dana njihovi kolege mogu naći. “S obzirom na to da sam veliki gurman i jako volim kuhati, prije obuke bila sam uvjerena da će nedostatak hrane biti najteži dio. Nakon što sam prošla obuku, sa sigurnošću mogu reći kako je najteži dio nedostatak sna”, istaknula je desetnica Jelena Vujić. Tomu u prilog govori i činjenica kako su svi polaznici u nekoj od faza obuke iskusili slabije ili jače halucinacije, pri čemu nisu bili sigurni što je san, a što java.

Do sna su zato svi došli u trenutku kad su sjeli u autobus i uputili se prema pacifičkoj obali. Vožnja je trajala deset sati i bila je jedna od rijetkih prilika da se polaznici malo opuste, odmore i pripreme za iduću fazu obuke – preživljavanje na otvorenom oceanu. Unatoč tomu što su svi ispod tzv. mustang odijela (odijelo koje sprečava pothlađivanje u moru i nerijetko ga nose pripadnici Obalne straže, op. a.) imali ronilačka odijela, Tihi ocean bio je toliko hladan da im ni ta oprema nije pomogla. “Kad ste u hladnom oceanu gotovo dva puna dana, jedino što može pomoći da izdržite do kraja jest da surađujete sa svima koji su s vama i da imate određenu dozu crnog humora koji vam pomaže da ne izgubite zdrav razum”, s osmijehom nam objašnjava Jelena Vujić. Završetak te faze obilježio je dolazak helikoptera, koji je uz pomoć košare sve polaznike izvukao iz oceana. Ni taj naoko jednostavan zadatak nije bio lak kad se uzmu u obzir uvjeti u kojima se provodi. Gotovo dva dana boravka u hladnom oceanu, izmorenost, pothlađenost, glad i, uza sve to, velika količina vjetra i vode koji zasljepljuju sve koji se žele približiti netom spuštenoj košari, faktori su koji otežavaju ulazak u dugo iščekivani helikopter.

I taman kad su svi pomislili da je najteži dio obuke završio izlaskom iz oceana, uslijedila je obalna faza. U toj fazi obuke polaznici su trebali preživjeti sedam dana, pri čemu su im jedini izvor hrane bile školjke koje su iskopali iz pijeska. Na prvu se to čak ni ne doima toliko teško, ali kad znate da je to jedino što ćete jesti sedam dana i da ćete pritom opteretiti tijelo tolikom količinom proteina da će se ono početi lagano gasiti, onda znate u kakvom su se problemu svi našli.

Međutim, ništa od toga nije pokolebalo desetnicu Vujić. Uporno i odlučno prešla je sve prepreke i izišla kao pobjednica. Kako i sama kaže, sjećanja su još uvijek jako svježa i još uvijek se privikava na normalan život i komociju koju uzimamo zdravo za gotovo. Puno je naučila o sebi i shvatila da su joj krajnje granice puno veće nego što je i sama mislila. “Volim raditi na sebi i volim si postavljati izazove jer svladavanje svakog od njih čini me boljom osobom”, ističe te dodaje kako se veseli prenošenju znanja i iskustava svojim kolegama u OSRH.

TEKST: Tomislav Vidaković; FOTO: privatna arhiva Jelene Vujić