Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo treću od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Hrvatske

Dunav je nemiran, kao da valovima zapljuskuje tugu. I on se sjeća toga kasnog ljeta 1991. Zastala sam, pogledala nebo, i ono je crtalo tugu. Čujem Sinišu, kao i tada: “Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?” Teško je vratiti se. Bila sam mlada, ludo zaljubljena i s velikim planovima. Sve je bilo lijepo. Uselili smo u kuću, novu. Kuhalo se, a mi smo znali da se nešto sprema. Pokušavali smo u toj strci, koja je donosila samo loše, ostati optimistični i misliti na svoj život, svoje planove. Dvije noći prije uopće nisam spavala. Sestra me nazvala i rekla da ćemo morati ići. Neću ostaviti kuću, neću ostaviti ovo što sam započela. Bojala sam se, jako… Tko nije?! U noći je zazvonio telefon. Blijedo smo pogledali jedno u drugo, ustali i krenuli zajedno. Javio se on, kimnuo glavom dva-tri puta, uzeo moju ruku i čvrsto je stisnuo. Sada sam bila sigurna da neće biti dobro. Spustio je slušalicu, duboko udahnuo. Pokušao mi je reći. Čula sam ga, svaku riječ, ali nisam htjela prihvatiti. Neću tek tako ostaviti sve što je ovdje. Sve što smo tek sagradili, sve ovo što je naše, a izgleda više neće biti ničije. Nije prošlo dugo, opet je zazvonio telefon, ovoga puta rekli su da odmah pokupi sve svoje stvari i dođe u Općinu. Tada sam ga prvi put vidjela da plače. Rekao mi je da moram ići. Nisam htjela. Ne mogu ostaviti kuću, ne mogu ostaviti sve ovo što smo, sami, postigli. Ne mogu tek tako sve zaboraviti. Tišina, pa galama, tišina i opet galama. Zašto svaki tužni početak mora ovako završiti, zašto smo se baš sada morali posvađati?

Vrijeme je. Zagrlio me, poljubio u čelo, rekao da me voli i da će se brzo vratiti. Tvrdoglava sam i svojeglava, realna. Znala sam da se neće brzo vratiti, možda se uopće ne vrati. Izašao je iz kuće, nije došao ni do ograde. Kao da se uplašio nečega ili nekoga. Vratio se u kuću, u ruke mi pružio novac i rekao: “Sakrij nakit, sve novce stavi u torbu. Spakiraj i svoje i moje stvari i bježi! Idi kod svojih, kod mojih, kod sestre, idi u Zagreb, ja ću te naći. Samo idi, odmah!” U suzama sam se pakirala, znala sam da moram, ali nisam htjela. Nešto mi je govorilo da ostanem, da ga čekam, nisam znala što više misliti, osjećati. U glavi samo molitva, u srcu on, a u džepu krunica i njegova slika.

Čula sam se s mamom, najavila dolazak. Sestra je živjela u Borovu. Bila je sretno udana za jako dobroga čovjeka. Imali su kćer i drugo dijete na putu. One su došle kod mame nekoliko mjeseci ranije. Darko, njezin suprug, ubijen je u Borovu. Svi smo to znali osim nje i Sare. Jedino što joj je ostalo su Sara i beba u trbuhu. Nismo joj htjeli reći da se ne dogodi nešto njoj, ali i djetetu. Mislili smo da je tako najpametnije, i za nju i za bebu. Malena Sara ima šest godina. Povučena je, ne voli previše pričati. No, kada nešto kaže nimalo nije besmisleno. Nažalost, razumjela je sve što se događa. U ratu je odrasla. Postala je jako odgovorna i zrela. Kradom je slušala radio. Uvijek je crtala Vodotoranj. Bila je oduševljena Sinišinim pričama. Imala je svoju lutku koju joj je tata kupio za šesti rođendan i koferčić u kojem je uvijek držala odjeću za sebe i lutku. Kada bi zasvirala sirena, Sara bi uzela koferčić, svoju lutku te bi je poljubila i šapnula da će sve biti u redu, a onda žurno krenula u kupaonicu jer je to jedino sigurno mjesto u kući. Dugo sam razgovarala s mamom. Pile smo kavu nakon dugo vremena. Nisam ih posjećivala godinu, dvije. Posvađali smo se zbog moga odabira posla pa i samog mjesta stanovanja. Htjela sam prvi put u životu nešto napraviti sama, ali ona je odlučila biti dio svega toga. Nije mi smetalo u početku, znala sam da se brine i da nas želi sve na okupu, ali i ona je odselila od svojih roditelja. To je potpuno normalan tijek. Pričala je da se boji za tatu, da sada shvaća koliko ga voli. Toliko je naviknula na njega, da je tu svaki dan, da svako jutro piju kavu. Postao je rutina. Zato sada, kada ga nema, kada brani našu zemlju, nema više kava, nema više ničega. 

Eto što nečiji interesi rade drugima. Zar je ta Velika Srbija toliko vrijedna svih ovih tužnih ljubavnih, obiteljskih, bratskih priča? Gdje im je savjest? U mojoj djevojačkoj sobi sve je ostalo isto. Sve je na svom mjestu, svaki dnevnik, svaki mogući papir, svaka nota, sve. Volim kod nje to što sve drži pod kontrolom i što poštuje moju privatnost. Već sam tada bila umorna. Shvatila sam da uopće nisam razmišljala o njemu. Gdje je, što je, je li dobro, je li mu hladno, je li jeo? Zaspala sam, vrlo brzo. Sanjala sam ga. Imali smo obitelj, kupali smo se u Dunavu, sve je bilo lijepo. Nije bilo rata, svi su bezbrižno šetali. Sunce je sjalo. Ali, nemamo obitelj, samo smo nas dvoje. Došla sam u sobu. Na stolu su bile dvije kuverte. Na jednoj je pisalo moje, a na drugoj mamino ime. Samo me pogledala, sa suzom u oku. Nije morala ništa reći, znam samo da nema snage otvoriti i pročitati to. Prvo sam otvorila njezino pismo. Otac mi je, znam, ali lakše mi je bilo pročitati to. Njegov rukopis, čak i papir, miriše na njega. Kaže da je dobro, da bi uskoro mogao kući. “Živ sam, zdrav sam! Ljubavi, doći ću brzo! Čuvaj mi moje mezimice i Saru. Nemoj im zaboravit reći da ih volim.” Gledala sam svoje ime na drugoj kuverti. Nisam mogla. Stajala je na stolu do kasno navečer. Cijeli sam dan osjećala mučninu. Napokon sam skupila hrabrosti otvoriti kuvertu. Nisam imala pojma da je prošlo tjedan dana. Izgubljena sam u vremenu, nema me.

Draga, lijepa moja dušo! Srce moje. Dobro sam, koliko-toliko, ali jesam! To je najvažnije. Neću te pitati kako si, znam odgovor. U ovakvim vremenima to su bespotrebna pitanja. U logoru sam, našli su me i zatvorili. Ali, hej, nemoj brinuti! Ovi četnici, ova govna, čak su i dobri. Upao sam u neki blaži logor. Dobro je, čujem priče pa se zgrozim. Nije sve tako crno. Molim se, molim se za tebe, za nas, da ponovo uđemo u našu kuću sretni kao nekada. Napisao sam pjesmu. Dobro, riječi. Volim te, srećo, čuvaj se. Piši mi, molim te! Nedostaje mi, što ću ja bez njega? Trudna sam, devet tjedana. Oduvijek smo maštali o malenom biću u kolicima. Doći će, bit ćemo sretna obitelj. Najsretnija! Sve će biti kao i prije rata. Sve će ovo završiti. Oni veliki prestat će sa svojim bajkama, a mi maleni napokon ćemo uživati u životu. Podijelila sam svoju radost s mamom. Sretna je, znam da je. Samo se brine, brine se da ću morati sama i što ću uopće ako budem, ne daj Bože, morala. Molim svaku večer, svako jutro, prije jela, poslije jela, kad god imam želju. Napisala sam mu pismo. Rekla sam mu da sam trudna i da ga čekam pa makar mi to bilo zadnje. Htjela sam ga ići tražiti. Po susjedstvu sam čula da su ga isjekli, da su ga objesili. Naravno da nisam vjerovala u to. Znala sam da lažu. Lažu te babe, stare vračare. Već su jednom nogom u grobu i misle da ćemo svi za njima. Ljuta sam zbog toga. Vrijeđa me to, vrijeđa me sama pomisao da postoji netko tko bi to izmišljao, radio. Zadnje pismo napisao je 28. rujna. Od tada ni riječi. Vjerovala sam u to da su ga premjestili ili da ga još uvijek premještaju. Vjerovala sam da dolazi, samo da je u postupku pa ne može.

Kiša lije. Ne želim ni misliti kako mu je, ako je uopće tamo. Stiglo je pismo, plava kuverta. Nema njegovog imena, njegovog rukopisa. Dala sam mami da pročita. Plakala je. Ubili su ga. Ubili su ga zajedno s mojim ocem kada su htjeli pobjeći preko granice. Što sada? Kako ću dalje? Kako ću sama odgajati dijete? Gdje im je duša? Kako su mogli ubiti dva oca, dva brata, dva sina. Nisu samo oni očevi, braća i sinovi, puno je njih. Puno je tih nevinih ljudi koji su branili našu zemlju. Što je još žalosnije, puno je onih nevinih koji su bili premladi za braniti zemlju i svejedno su hladnokrvno ubijeni. Zbog čega? Zbog čije sreće? Deset godina kasnije, živim s ranom na srcu. Čula sam mnogo puta kako vrijeme liječi sve rane. Ne liječi, otvorenu i nezbrinutu ranu ne liječi. Kako je samo narasla. Ne mogu vjerovati da je prošlo deset godina. Imam normalan život. Ali, što je normalno bez njega? Nisam joj znala biti tata. Nadam se da će je jednoga dana njezin muž voljeti kao što je mene moj. Šetamo uz Dunav, pustile smo vijenac. Svake godine ispričam joj jednu priču o tati. Uvijek traži više. Sestra…. Ona je s muškarcem kojeg voli i koji voli nju i njezinu djecu. Drago mi je zbog nje, iako znam da je boli. Mama više nije s nama. Razboljela se. Tuga ju je progutala. Znam da je sada s tatom, s Darkom i s mojim dragim, da zajedno s njima ispija turske kave i da nas svi zajedno gledaju i čuvaju. Da su bar ovdje. A ja, čuvam sve stvari i molim. Pjevam u crkvi, tako ih pronalazim. Tu su uz nas, u molitvi. Kuća koju smo gradili, ne postoji. Pomeli su je. Nisam htjela novu. Mamina je bila sasvim u redu. Tu ću ostati i svome djetetu osigurati najljepši život kakav nijedna princeza nije imala.

Tamara Ivanšić, učenica 3. razreda Tehničke škole Ruđera Boškovića Vinkovci