Čelnici Američke ratne mornarice zaključili su po završetku hladnog rata da će se težište djelovanja prebaciti u pliće priobalne (litoralne) vode. Počela je tako gradnja dviju klasa ratnih brodova čije će se posade žaliti da više vremena troše na otklanjanje kvarova nego na plovidbu

U podlistku smo dosad obradili mnoge promašene projekte čiji su idejni začetnici vjerovali da su izmislili revolucionarni ratni brod. Većina se promašaja dogodila tijekom industrijske revolucije na kraju XIX. i početkom XX. stoljeća, kad je tek trebalo dokučiti sve mogućnosti novih tehnologija i tehničkih rješenja. Nitko nije očekivao da će se iz temelja promašen projekt pojaviti i na samom početku XXI. stoljeća. Raspad Sovjetskog Saveza 1991. definitivno je označio kraj hladnog rata. Trebale su proći godine da političari i visoki časnici, koji su odrasli u poslijeratnom vremenu, počnu shvaćati novu realnost. Doduše, tijekom tog procesa nisu donosili posve racionalne odluke vezano uz opremanje svojih oružanih snaga. Jedna od takvih bila je zabilježena u SAD-u: kraj proizvodnje višenamjenskih borbenih aviona pete generacije F-22 Raptor nakon samo 195 proizvedenih. Ili potpuni prekid razvoja novih tenkova, uz zagovaranje ideje kako sav mobilni kopneni borbeni oklop mora prijeći na kotače. Pentagon i Američka ratna mornarica također su uvelike pridonijeli razvoju tih promašenih ideja, planova i programa. U situaciji kad je Rusija bilježila velik ekonomski i politički pad, započeo je i raspad njezine novoustrojene ratne mornarice. To je američke admirale navelo na zaključak kako više nitko i nikad neće ugroziti američku dominaciju na oceanima. Krstarice, razarači i fregate više neće biti potrebni, osim kao prateći brodovi nosača zrakoplova. Smatrali su da će se težište djelovanja prebaciti u pliće priobalne (litoralne) vode, tj. na brojne lokalne sukobe, kao što je bilo oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije te operacije u Afganistanu i Iraku. Isticali su da veliki brodovi nisu pogodni za djelovanja u priobalnim vodama i zatvorenim morima. Morske mine, brzi brodovi naoružani protubrodskim vođenim projektilima, obalni lanseri tih projektila i brzi čamci natovareni eksplozivom i posadom spremnom umrijeti bili su zanemarive prijetnje za skupocjene razarače i krstarice. Na takve prijetnje trebalo je odgovoriti potpuno novom vrstom brodova.

Prvi uvjet – niska cijena

Viceadmiral Art Cebrowski (1942. – 2005.) i kapetan bojnog broda Wayne Hughes (1930. – 2019.) osmislili su 1999. godine koncept nazvan Streetfighter – brod istisnine oko 1000 tona čija će najbolja odlika biti cijena od samo 90 milijuna dolara. Dvojica mornaričkih časnika otvoreno su zagovarala da je bolje ostati bez broda od 90 milijuna nego bez deset puta skupljeg razarača. Ta ideja baš i nije zaživjela. Onda je 20. siječnja 2001. ministar obrane postao Donald Rumsfeld (1932. – 2021.). Vodio se mišlju o manjim oružanim snagama s osjetno manjim troškovima. Prva je posljedica toga prekid programa gradnje razarača klase Zumwalt. Mornarica je umjesto njih trebala početi gradnju manjih i, puno važnije, jeftinijih brodova.

Američki proces razvoja litoralnog borbenog broda (Littoral Combat Ship – LCS) započeo je 8. studenog 2002. programom High Speed Ship. Trebao je rezultirati ratnim brodovima manjih gabarita sposobnim za djelovanje u plitkim priobalnim vodama. Brodovi su trebali biti sposobni za različite operacije, imati nižu razinu zamjetljivosti te biti vrlo pokretljivi. Temeljne zadaće uključivale su presretanje manjih ratnih brodova, protuminsku te protupodmorničku borbu. Ratna mornarica isprva je pozvala šest tvrtki da sudjeluju u projektu. Nakon tri mjeseca projekt je označen kao LCS, a izbor je sveden na tri: General Dynamicsovo brodogradilište Bath Iron Works, Lockheed Martin te Raytheon. Dana 24. svibnja 2004. objavljeno je da je Lockheed Martin dobio 46,5, a General Dynamics 78,8 milijuna dolara za gradnju prototipova. Kao što Američka kopnena vojska danas ne želi službeno reći da je vozilo M10 Booker laki tenk, tako ni ratna mornarica prije dvadeset godina, a ni danas ne spominje da je LCS zapravo korveta. Morao je biti potpuno novi, revolucionarni brod, koji će moći izvršavati (pre)širok opseg zadaća.

(Pre)velik niz sposobnosti

Plovilo je trebalo biti sposobno za samoobranu, precizno navigirati i u teškim vremenskim uvjetima, a opremljeno tako da može poslužiti i kao zapovjedni brod. Planirano je da se zbog modularne gradnje (Mission Packages) i opremanja dobiju plovila koja se lako i brzo mogu prilagođavati određenim zadaćama. Dakle, flote LCS-ova bi, uz preinake, mogle izvršavati i kompleksnije operacije, a u okviru njih protuzračnu obranu, protupodmorničko, površinsko i protuminsko djelovanje, djelovanje po ciljevima na kopnu, potporu specijalnim snagama i operacijama…

Dakle, u finale izbora ušli su Bath Iron Works i Lockheed Martin, te su se latili gradnje prototipova. Iako potpuno različiti, na kraju su prihvaćeni prijedlozi obiju tvrtki. Kritičari su govorili da je razlog bio politički, tj. očuvanje radnih mjesta u posustaloj američkoj brodogradnji. Mornarici se to nije nimalo sviđalo, no nije mogla ništa. Admirali već do 2006. godine nisu bili oduševljeni LCS-om, no povratka nije bilo.

Kobilica za brod klasične konstrukcije USS Freedom (LCS-1) položena je 2. lipnja 2005., a porinut je 23. rujna iduće godine. Kobilica za USS Independence (LCS-2) s trimaranskom konstrukcijom položena je 19. siječnja 2006., a porinut je 16. travnja 2008. Bio je to, kako će mnogi ustvrditi, tužan početak promašaja, problema i patnje, ponajviše za posade, koje su ih nazivale različitim i maštovitim pogrdnim imenima.

Što nije valjalo? Lakše bi bilo odgovoriti što jest. Program LCS trebao je prije svega stvoriti jeftine brodove. Početna cijena od samo 90 milijuna dolara bila je nerealna, no ona od oko 220 milijuna po brodu bila je prihvaćena. Tolika je na početku stoljeća otprilike bila cijena dobro opremljene korvete. Međutim, već su troškovi gradnje prvih dvaju brodova bili puno veći. Freedom je stajao 637, a Independence 704 milijuna dolara. Toj cijeni treba pridodati troškove razvoja i izrade borbenih modula, pa je ukupni trošak svakog od brodova uvelike premašio milijardu dolara. To je trošak iz 2010. godine, a kad se doda stopa inflacije, danas bi bio oko 1,44 milijarde. Za usporedbu, trošak gradnje nove klase fregata Constellation, koja je u tijeku, trebao bi biti oko 1,05 milijardi po brodu.

Problem s korozijom

Iznimno visoka cijena nije bila jedini problem. Ubrzo nakon ulaska brodova u operativnu uporabu postalo je jasno da su loše projektirani i izgrađeni. Trimaranska klasa Independence ima aluminijski trup koji bi trebao, osim male istisnine, donijeti i otpornost na koroziju. Međutim, dogodilo se potpuno suprotno. Pojavila se elektrokemijska (galvanska) korozija. Za taj proces potrebna su dva metala s različitim korozijskim potencijalom, elektrolit te njihova međusobna električna veza, bilo da su spojeni izravno ili preko nekog vodiča. Na prvom (prototipnom) brodu u klasi, USS-u Independence, to se dogodilo zbog kombinacije aluminijskog trupa i pogona izrađenog od čelika. Trošak popravka i otklanjanja uzroka bio je 5,3 milijuna dolara. Takav se problem pojavio i na klasi Freedom jer je i njezin trup bio od aluminija.

Unatoč tomu što im je u skladu s ugovorima zabranjeno održavanje mnogih brodskih sustava, posade LCS-ova otpočetka se žale da se tijekom uporabe više vremena troši na otklanjanje kvarova nego na plovidbu. Održavanje tih sustava i otklanjanje kvarova u isključivoj je nadležnosti isporučitelja. To je donekle prihvatljivo dok su brodovi u američkim teritorijalnim vodama, ali što ako bi morali djelovati u Perzijskom zaljevu ili na Crvenom moru?

Puno veći problem, koji je LCS-ove učinio ograničenim plovilima, činjenica je da borbeni moduli nikad nisu postali uporabljivi. Najvažniji je trebao biti modul za protuminsku borbu. Glavna komponenta trebalo je biti plovilo bez posade Spartan s podvodnim, daljinski upravljivim sustavom za otkrivanje mina. Kao potpora Spartanu trebala se rabiti besposadna letjelica RQ-8 Fire Scout s okomitim polijetanjem i slijetanjem. Svaki je brod trebao nositi najmanje tri Fire Scouta. Bilo je planirano dronove opremiti sustavom COBRA (Coastal Battlefield Reconnaissance and Analysis), koji ima brojne senzore i sustav za prijenos podataka u stvarnom vremenu. Što je od toga ostvareno? Ništa. Prema izvješću iz 2023. godine, više je sustava nepouzdano. Operaterima često šalju lažne podatke, a kvarovi su više pravilo nego iznimka.

Privatne ceremonije

Sredinom prošlog desetljeća postalo je jasno da je projekt Littoral Combat Ship uvelike promašen. Usprkos tomu, Kongres je nastavio upumpavati novac u njega. Oni koji kritiziraju cijeli projekt kažu da je to prije svega posljedica snažnog lobiranja kongresnika u američkim državama i okruzima u kojima su brodogradilišta koja grade LCS-ove, te u državama i okruzima u kojima se nalaze pogoni tvrtki koje isporučuju opremu i naoružanje za njih. Odlučnost vezano uz financiranje izgradnje svih 35 planiranih LCS-ova (19 klase Independence i 16 klase Freedom) nije pokolebala ni činjenica da je Američka ratna mornarica počela otpisivati prve izgrađene. I to u rekordnom roku. Neki analitičari jako se protive otpisu, govoreći da ratnoj mornarici treba svako plovilo.

USS Independence otpisan je 29. srpnja 2021. nakon manje od 11 godina uporabe i to na, kako američki mediji opisuju, privatnoj ceremoniji. To znači što dalje od očiju javnosti. USS Freedom otpisan je 29. rujna 2021., također na privatnoj ceremoniji. On je ipak izdržao nešto dulje, gotovo 13 godina. U međuvremenu su otpisani USS Coronado (LCS-4, trajao osam godina), USS Milwaukee (LCS-5, osam godina) i USS Sioux City (LCS-11). Potonji brod porinut je 30. siječnja 2016.; na flotnu listu Američke ratne mornarice upisan je 17. studenog 2018., a s nje je brisan 14. kolovoza 2023. To znači da je u operativnoj uporabi proveo manje od pet godina.

Na listi za otpis bila su još dva broda, ali još nema informacija da su i otpisani: USS Jackson (LCS-6) i USS Montgomery (LCS-8). S druge strane, USS Detroit (LCS-7) i USS Little Rock (LCS-9) vode se kao brodovi namijenjeni prodaji stranom kupcu, što zapravo znači da su brisani s flotne liste. Jedina je razlika u tome što neće završiti u pričuvi, već bi trebali biti prodani. Kupaca još nema. I dok se sve to događa, brodogradilišta trebaju isporučiti mornarici još dva nova broda.

TEKST: Mario Galić