Nakon što Europa baš i nije imala puno sreće sa zajedničkim mornaričkim projektima, francuska i talijanska ratna mornarica i vojna industrija započele su te realizirale program razvoja i gradnje površinskih borbenih brodova koji će se pokazati iznimno uspješnim – FREMM

Ironično je da se lako može reći da je 26. prosinca 1991. bio najgori dan za europsku vojnu industriju od 1945. godine. Tog se dana raspao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Još prije ukinut je Varšavski pakt te su sve europske zemlje koje su do tada bile komunističke krenule prema liberalnoj demokraciji. Jedna od brojnih posljedica raspada SSSR-a bila je golemo smanjenje izdvajanja za oružane snage. Posljedično, masovno ukidanje programa razvoja oružja i opreme. Oni koji su bili u razvoju ili su obustavljeni ili su toliko usporeni da mnogi od njih ni danas nisu dovršeni.

Istodobno, oružane snage i dalje su imale zadaće i obveze djelovanja. Doduše, kopnene su snage uglavnom potpuno zanemarene. Nešto se novca našlo za ratna zrakoplovstva. S obzirom na nove političke odnose, najbolje su prošle ratne mornarice. One su se vratile na postavke djelovanja od prije 1939. godine – a to znači zaštitu plovnih putova. Doduše, do 1939. ta se zaštita prije svega provodila zbog potrebe održavanja sigurnosti plovidbe između Europe i njezinih kolonija. Početkom 1990-ih godina zaštita plovnih putova bila je presudna za širenje globalizacije, prije svega ekonomske.

Otezanja na naslovnicama

Europska brodogradnja dugo je vremena odolijevala trendovima europske međudržavne suradnje. Bilo je pokušaja, ali gotovo su svi završili neslavno. Iza nekih su se dugo, dugo vukli sporovi i sudski procesi. Jedan od takvih koji je godinama bio na naslovnicama medija je francusko-španjolski spor oko gradnje zajedničke podmornice. Sve je počelo sredinom 1990-ih godina, kad je francuska tvrtka Direction des Constructions Navales (DCN) započela razvoj podmornice čija je tehnologija trebala biti prilagođena potrebama mornarica XXI. stoljeća. Temelj projekta bila je klasa jurišnih podmornica na nuklearni pogon Amethyste, no za novu klasu Scorpène odabrana je kombinacija dizelsko-električnog i zračno neovisnog AIP pogona. Međutim, nuklearno okrenutoj francuskoj ratnoj mornarici te podmornice nisu bile potrebne. DCN (poslije DCNS, pa Naval Group) projekt je pokrenuo zbog izvoza pa su ga učinili međunarodnim i uključili španjolsko brodogradilište IZAR (današnja Navantia). Preduvjet te suradnje da će Španjolska naručiti podmornice za svoju ratnu mornaricu, no to se na kraju nije dogodilo. Umjesto toga nastao je velik spor.

Naime, španjolska vlada u ožujku je 2004. zaista naručila podmornice od Navantije, ali tražila je njezin originalni projekt i samostalnu gradnju. I tako je pokrenut španjolski projekt S-80, no DCNS se požalio da to nije originalni španjolski projekt, nego je uvelike uključivao rješenja iz Scorpènea. Francuzi su, među ostalim, nabrojili uporabu, obradu i varenje čelika povećane čvrstoće, ali i uporabu računalnih programa u projektiranju. Sve to izazvao je nemali ekonomski, ali i politički spor između Francuske i Španjolske. U međuvremenu je Navantia morala potpuno prestati nuditi podmornicu Scorpene stranim kupcima. U svakom slučaju, francuska klasa pokazala se puno uspješnijom, kupili su je Čile, Indija, Malezija, Brazil i Indonezija te će dosegnuti barem 14 plovila. Klasa S-80 prolazi kroz brojne odgode i probleme, pa je zasad za Španjolce završena tek jedna podmornica, a još tri su u gradnji.

Tko treba nosače?

Neki su mornarički projekti propali u samom začetku. Pokušaj razvoja zajedničkog francusko-britanskog projekta nosača zrakoplova na nuklearni pogon s početka ovog stoljeća neslavno je skončao, iako su i francuska i britanska ratna mornarica trebale te brodove. Razloga propasti bilo je mnogo. Prije svega nedostatak novca. Ali i lobiranje britanskih sindikata koji nisu htjeli da se dio poslova obavlja u Francuskoj. Po izvornom planu, Francuska je trebala izgraditi jedan, a Ujedinjena Kraljevina dva nosača na nuklearni pogon. Osnova projekta bio bi francuski nosač Charles de Gaulle. Međutim, zbog nedostatka novca i procjene da im dva nosača ne trebaju, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy 21. lipnja 2008. objavio je odluku o prekidu projekta. Britanci su nastavili projekt gradnje dvaju nosača, ali odustali su od nuklearnog pogona i dobili su dva nosača klase Queen Elizabeth. Francuski Charles de Gaulle još je uvijek u operativnoj uporabi, a u idućem desetljeću trebala bi početi gradnja novog nuklearnog nosača kroz projekt Porte-avions de nouvelle génération (PANG).

Početak razvoja europske fregate još je stariji, seže sve do sredine 1980-ih godina i pokušaja oživotvorenja programa NATO Frigate Replacement for 90s (NFR-90). No on nije daleko odmaknuo i nakon njegova gašenja Francuska, Italija i Ujedinjena Kraljevina u prosincu su 1992. potpisale sporazum o zajedničkom programu Common New Generation Frigate (CNGF). Fregate CNGF trebale su biti specijalizirane za uništavanje ciljeva u zračnom prostoru, a osnovno naoružanje trebao je biti raketni sustav Principal Anti-Air Missile System (PAAMS).

Prvi brod programa CNGF trebao je postati operativan 2004. godine. Međutim, zbog stalnih izmjena projekta došlo je do kašnjenja. Zbog toga je u travnju 1999. Ujedinjena Kraljevina odlučila istupiti iz CNGF projekta i pokrenuti vlastitu klasu razarača Daring koja se u mnogome temelji na projektu CNGF-u. Preostali dvojac nije odustao i u listopadu 2000. francuski i talijanski ministri obrane potpisali su ugovor o gradnji četiriju fregata, po dvije za svaku ratnu mornaricu. Odlučeno je da će naziv za novu klasu biti Horizon (Orizzonte) iako nijedan brod u klasi ne nosi to ime. Prva fregata Forbin (D620) porinuta je 10. ožujka 2005. Zadnja od četiri fregate Caio Duilio (D 554) porinuta je 23. listopada 2007. Sve su fregate ušle u operativnu uporabu do kraja 2009. godine.

Modularni i svestrani

Svi planovi za gradnju dodatnih fregata klase Horizon odbačeni su jer su francuska i talijanska ratna mornarica odlučile preći na program koji će biti puno uspješniji, a aktualan je i danas – FREMM. U stvari, Frégate européenne multi-mission ili Fregata europea multi-missione dosad je najuspješniji međunarodni europski projekt razvoja ratnog broda. I upravo zbog međunarodnog pristupa, tj. prilagodbe potrebama dviju ratnih mornarica, FREMM su modularni i svestrani brodovi. Osnovni projekt može se prilagoditi u inačicu za protupodmorničko djelovanje, za protuzračnu obranu ili višenamjensku.

Najveći nedostatak fregata klase Horizon bio je što su bile isključivo specijalizirane za protuzračnu obranu. U praksi to je značilo da su francuska i talijanska ratna mornarica imali svaka po dva velika, jako dobro naoružana i skupa broda koji su mogli obavljati samo jednu zadaću. Odlično za obranu nosača zrakoplova Charles de Gaulle i Giuseppe Garibaldi i ni za što drugo. Početkom XXI. stoljeća, kad je globalna sigurnosna situacija bila kudikamo drukčija nego danas, to je bilo neprihvatljivo razbacivanje novcem.

Zbog toga su i francuska i talijanska ratna mornarica počele s programom razvoja višenamjenske fregate. Francuska ratna mornarica trebala je 17 fregata da zamijeni stare i odslužene. Talijanska ih je trebala deset. Međutim, zbog potreba štednje i procjene da je globalna sigurnosna situacija jako dobra francusko ministarstvo obrane naknadno je smanjilo broj fregata na samo osam. Doduše, veliku zaslugu za tu odluku imaju i strane narudžbe zbog kojih su se francuski brodograđevni kapaciteti trebali osloboditi. S francuske strane nositelj programa je tvrtka Armaris, tj. konzorcij današnjeg Naval Groupa i Thalesa. S talijanske strane tvrtka realizirala ga je konzorcijska tvrtka Orizzonte Sistemi Navali koju su osnovali Fincantieri i Finmeccanica (današnji Leonardo).

Izvrsna prodaja

Za razliku od fregata klase Horizon, fregate projekta FREMM odlično se prodaju. Egipat je želio kupiti tri fregate, ali pod uvjetom da ih dobije u što kraćem roku. Jedino rješenje bilo je prepustiti mu brodove koji su već bili u nekoj od faza gradnje. Prva fregata bila je Normandie koja je građena u protupodmorničkoj izvedenici. Francuska ratna mornarica predala je Normandie egipatskoj 23. lipnja 2015. te je preimenovana u ENS Tahya Misr (FFG 1001). Druge dvije su bivše talijanske višenamjenske fregate Spartaco Schergat (danas Al-Galala) i Emilio Bianchi (danas Bernees).

Maroko je kupio jednu fregatu i to protupodmorničku, ali s puno manje opreme i naoružanja kako bi se cijena zadržala ispod 500 milijuna eura. Indonezija je trenutačno najveći izvaneuropski kupac FREMM fregata. Ugovor o gradnji čak šest fregata potpisan je 10. lipnja 2021. Nositelj projekta je talijanski Fincantieri koji je odgovoran za prijenos vještina, znanja i tehnologija u indonezijsko brodogradilište PT PAL Indonesia.    

Pentagon je 30. travnja 2020. objavio da će se nova klasa američkih fregata graditi na osnovama FREMM programa te da će nositelj programa FFG-62 biti Fincantieri Marinette Marine (FMM), američka podružnica talijanske tvrtke Fincantieri. Naknadno je objavljeno da je prva fregata dobila ime USS Constellation te da će sukladno tome tako zvati i cijela klasa. Za sada je planirana gradnja dvadeset fregata, no sasvim je izvjesno da će biti izgrađeno puno više. Ili možda neće?

Porinuće USS Constellationa planirano je za 2026. godinu, no program je u međuvremenu upao u velike probleme. Kad je Pentagon 2017. objavio program buduće fregate FFG(X) on je tražio jednostavnu i jeftinu protupodmorničku fregatu s provjerenim tehnologijama. Zbog toga je Fincantieri i pobijedio, jer je predložio protupodmorničku izvedenicu FREMM-a koja je već bila izgrađena i provjerena. Pentagon je odobrio ugovor vrijedan 800 milijuna dolara za projektiranje i gradnju prvog broda. I tu su nastali problemi.

Ništa od izvornog projekta

Vrlo brzo postalo je jasno da američke admirale ne zanima jednostavna i jeftina fregata već višenamjenski ratni brod. Pa su odlučili ugraditi borbeni sustav AEGIS Baseline 10 s radarom AN/SPY-6 AESA 3D. Takav se radar ne ugrađuje u fregate namijenjene protupodmorničkoj borbi, on je ponajprije namijenjen protuzračnoj obrani. Osim toga projektanti su trebali naći prostor za smještaj čak 32 okomita lansera Mk41 VLS, ali i 16 protubrodskih vođenih projektila NSM (Naval Strike Missile). Na pramcu će biti top Mk 110 kalibra 57 mm. Projektanti su morali naći mjesto i za proturaketni sustav Mk 49 RAM Block III. Umjesto sonara u pramcu ili trupu klasa Constellation rabit će tegljeni sonar CAPTAS-4 tvrtke Thales.  Projektanti su i za njega morali pronaći prostor na krmi. Naravno, izmijenjen je i pogonski sustav, te zatražena ojačanja trupa kako bi se povećala vjerojatnost preživljavanja u borbi.

Na kraju, Amerikanci od izvornog projekta FREMM neće ostaviti gotovo ništa. Čak ni trup, a kamoli nadgrađe. Projektanti su morali krenuti praktički od početka, što je značilo (puno) više vremena. Najgore od svega jest što su izmjene tražene nakon što je osnovni projekt već bio dovršen, a gradnja prve fregate započela u rujnu 2022. Kobilica je položena u travnju 2024. u vojnom brodogradilištu Everett u državi Washinigton. Kašnjenja su već tolika da američka ratna mornarica na službenim internetskim stranicama više ne spominje kad je planirano porinuće. Prvotni plan za 2025. godinu sigurno se neće ostvariti. Puno je vjerojatniji rok krajem 2028. ili početkom 2029. U međuvremenu su lobisti američke brodogradnje započeli s kampanjom koja prijeti okončanjem cijelog programa.

TEKST: Mario Galić