RAZGOVOR: Stipe Pletikosa, tehnički direktor A i U-21 nogometne reprezentacije Hrvatske

Pred nama je Svjetsko nogometno prvenstvo, koje će se od 11. lipnja do 19. srpnja igrati u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Hrvatska reprezentacija nastupa sedmi put, a nakon srebra u Rusiji i bronce u Katru lovi novi veliki uspjeh. O očekivanjima, organizaciji, atmosferi, uspjesima reprezentacije, ali i brojnim drugim temama razgovarali smo s legendarnim Stipom Pletikosom. Mrežu Vatrenih čuvao je 114 puta, što je rekord kad je riječ o vratarima 

Stipe, sjećamo se vaših briljantnih nastupa. Vratarska pozicija nosi specifičan pritisak – zadnja ste crta obrane. Kako ste se nosili s tim vratarskim samotničkim mentalitetom? 

Prvo, želio bih zahvaliti na pozivu. Velika je čast razgovarati za časopis kao što je Hrvatski vojnik. Vratarska pozicija svakako nosi veliki pritisak. To je pozicija koja je vjerojatno najviše opterećena unutar same momčadi. Mislim da su svi vratari – i danas, ali i u moje vrijeme, jako dobro utrenirani za različite situacije. Međutim, razliku u smislu kvalitete branjenja činili su oni koji su se bolje nosili s pritiskom i svladavali pogreške i psihičke barijere tako da, kad napraviš pogrešku, ne živiš u njoj, nego se automatski prebacuješ na neku novu akciju, na neki novi trenutak igre.

Mislim da se sve svodi na ono što su me učili u Hajduku. To je tzv. upravljanje utakmicom, kao i upravljanje momčadi. Kao vratar postavljaš se u određenim trenucima kao trener tako da, bez obzira na to gdje se lopta nalazi na terenu, budeš vrlo aktivan. Moraš biti prisutan komunikacijski, prisutan na način vođe, lidera, tako da postavljaš svoje igrače razmišljajući o mogućim scenarijima utakmice, o prevenciji akcija. Tako su me školovali u Hajduku. Ako nemaš posla na utakmici, imaš dovoljan broj akcija da te mora boljeti glava od razmišljanja. To su mi jako dobro usadili i vjerujem da sam znao dobro primjenjivati. Upravo to upravljanje odnosima i ta samotnost igre bili su mi izrazito korisni. Često kažem da vratar, s obzirom na svoju poziciju, igra jedan protiv 21. Nije to igra 11 na 11. Kao vratar moraš paziti i na suigrače, i na raspored protivničkih napadača, na uvjete igranja – od vjetra, terena itd. Tu je bezbroj komponenti koje moraš uzeti u obzir kako bi upravljao odnosima na terenu.

Sigurno da mi je to pomoglo u poslu koji danas obavljam – tehničkog direktora A i U-21 reprezentacije. Vođenje i upravljanje jedna je od ključnih značajki mojeg posla. S obzirom na vratarsku poziciju, koja je u momčadi jedna i jedina, borba za njezino dostizanje i zadržavanje, pogotovo ako si prvi vratar, nešto je što me je izgradilo: moju radnu etiku, poslovne ambicije, težnju višem. Vratarska obučenost jako mi puno pomaže i na dužnosti koju danas obnašam.

Igrali ste u Hajduku, Šahtaru, Spartaku, Tottenhamu, Rostovu, Deportivu… Koja vas je nogometna kultura najviše oblikovala? 

Najviše me je oblikovala i izgradila Hajdukova nogometna škola. Ušao sam u nju kao sedmogodišnje dijete, a izišao kao odrastao čovjek. Bila je to, prije svega, škola života koja je od nas, vjerujem, stvorila kvalitetne ljude. Veliki treneri su nas kroz nogometnu etiku učili poštovanju prema drugima i važnosti treninga. Tijekom karijere upoznao sam i druge nogometne kulture, od ruske i engleske do španjolske, ali ono što sam dobio u Hajduku bilo je izvorno i to sam uvijek nosio sa sobom. To nije bila samo vratarska tehnika već pobjednički mentalitet utkan u nas. Pritisak nismo osjećali kao teret jer je on bio dio klupske kulture u kojoj smo odrastali.

Posebno pamtim nevjerojatnu brigu tih trenera. Bilo je nezamislivo da zimi netko od djece ode kući, a da trener prethodno ne provjeri jesmo li se tuširali, osušili kosu, stavili kape i toplo se odjenuli. Trener nije odlazio dok zadnji igrač ne bi napustio svlačionicu. To su životni primjeri koji te izgrade i beskrajno sam zahvalan svim svojim trenerima. Bilo ih je zaista mnogo i neću ih nabrajati da nekoga ne izostavim, ali svima im hvala. Hajdukova kultura stvaranja igrača bila je jasna, a moji su roditelji znali da su dijete dali u sigurne ruke kluba iz kojeg će izići izgrađen čovjek. Taj kultni status i vrijednosti danas nastojim prenijeti na mlađe generacije, ali i na svoju obitelj.

Danas se od vratara traži da igraju nogom kao dodatni stoperi. Kako gledate na tu evoluciju nogometa u usporedbi s vremenom kad ste vi stajali među vratnicama? 

Evolucija nogometa u zadnjih je 20 godina konstantna, a uloga vratara najviše se modernizirala. Igra se spustila prema dolje i vratari su danas zapravo preuzeli ulogu šestice, odnosno zadnjeg veznog igrača. Broj odluka koje današnji vratar mora donijeti tijekom utakmice neusporediv je s vremenom od prije desetak godina, kad sam prestao igrati. Uvijek sam volio igru i tehniku, što mi je pomoglo, no u moje se vrijeme s integracijom vratara u momčadski i situacijski trening počinjalo tek kad sam imao 26 ili 27 godina. Dotad je sve bilo strogo individualizirano. Zato današnjim mladim vratarima nije lako. Previše ih se gleda kroz prizmu onih najvećih. Ono što kao Savez stalno naglašavamo jest da i mlađima i starijima moramo dopustiti pogreške jer se jedino tako uči. Tu nam treba više razumijevanja struke, medija, ali i roditelja. Djecu treba ohrabrivati i poticati, a ne odmah otpisivati zbog pogrešaka.

Vratar koji je dominantan nogom, koji zna pronaći prvu, drugu, pa sve do četvrte linije, danas donosi prevagu. Igra se promijenila, elementi poput preciznog ispucavanja dugih lopti iza protivničke linije postali su ključni i zato danas razvoj vratara zahtijeva golemo strpljenje. Sretni smo što to u Hrvatskoj znamo prepoznati i što naša iskustva možemo prenositi na nove generacije.

Odigrali ste 114 utakmica za Vatrene. Koji vam je trenutak u kockastom dresu bio najemotivniji, a koji najteži? Postoji li neka obrana u karijeri za koju možete reći da se isplatila svaka kap znoja? 

Iza mene je 114 utakmica i jednako toliko emocija. Sve je počelo još ’91. u Malom Lošinju, kad sam kao 12-godišnjak sudjelovao na prvom okupljanju mlađih selekcija. Kao dječak rođen u Splitu, maštao sam o Hajduku i reprezentaciji. Ta me je mašta tjerala naprijed, a moji su se snovi u velikoj mjeri ispunili i ni za čim ne žalim. Posebno pamtim debitantski nastup za A selekciju i čast da zaigram s famoznom generacijom iz ’98. Oni su nas natjerali da vjerujemo da i mali mogu postati veliki, a ta ambicija živi i danas. Ulazak u svlačionicu prepunu velikih imena, poput Bobana, Šukera, Bilića i Prosinečkog trenutak je koji mi i danas grije srce. Puno smo utakmica odigrali bez primljenog pogotka, što sam tek nedavno saznao. Ipak, zbog važnosti i pritiska, najdraža mi je obrana protiv Srbije u Zagrebu. Iako smo na poluvremenu vodili 2 : 0, bili smo u podređenom položaju, i ta mi je obrana ostala u najemotivnijem sjećanju.

Mnogi bivši igrači biraju trenersku klupu, no vi ste odabrali menadžersku, direktorsku ulogu. Koliko je bilo teško ugasiti igrača u sebi i prebaciti se u urede HNS-a? Koliko ste zadovoljni stanjem nogometa u Hrvatskoj? 

Odabrao sam menadžersku ulogu jer imam šestero djece. Nakon 13-14 godina inozemne karijere, trenerski ili menadžerski posao u inozemstvu značio bi da sa sobom ne nosim jedan, nego sedam kofera i ponovno putujem svijetom. Poštujem svačiji izbor, ali za mene bi to bilo preteško. Želim se posvetiti supruzi i obitelji, koje su tijekom moje karijere bile podređene meni i mojim potrebama. Kad završiš karijeru igrača, najvažnije je ego i opterećenost vlastitim nogometnim likom i djelom ostaviti iza sebe. Tek tad možeš normalno krenuti u svakodnevni život, a da ne opterećuješ svoje bližnje. Priliku za ovaj posao dobio sam zahvaljujući predsjedniku Marijanu Kustiću, koji me pozvao u svoj tim i imam potrebu to naglasiti. Igrački pedigre ti pomogne ući na vrata, ali u novoj ulozi počinješ od nule. Onaj organizacijski dio, koji ti je kao igraču uvijek bio serviran, sad ti moraš osigurati drugima.

Već je prošlo pet godina otkako sam na ovoj dužnosti i osjećam golemu radost što mogu pomagati u kreiranju hrvatskog nogometa. Kao krovna organizacija nastojimo poticati komunikaciju s klubovima, koji su nam partneri u stvaranju igrača. Svi želimo bolju infrastrukturu jer bez nje ćemo teško držati ovaj ritam rezultata. Svojevrsno je čudo ovo što radimo. Nekad su klubovi u akademijama imali po tri-četiri ekipe, a danas ih imaju po 12. Potrebe za terenima višestruko su se povećale. Vlada RH pruža iznimnu podršku izgradnji novih stadiona te našeg kampa u Velikoj Gorici, ali moramo nastaviti razvoj infrastrukture kako bismo i dalje stvarali igrače koji će s ponosom nositi dres svojeg kluba i hrvatske reprezentacije.

Hrvatska reprezentacija godinama prkosi zakonima logike i broja stanovnika. Što je, iz perspektive direktora, tajna tog uspjeha i kako HNS balansira između obiteljske atmosfere i vrhunske profesionalnosti? 

Tajna je jednostavna i nema tu velike filozofije: svi igrači, i nekadašnji i današnji, vole igrati za Hrvatsku. Čak i svoje klupske odluke donose na temelju reprezentacije. Ta ljubav i atmosfera utkani su još od ’98. godine, a na svima nama koji smo prošli taj put jest da ga održavamo i prenosimo na nove generacije. Taj se odnos prema hrvatskom dresu prepoznaje već u mlađim selekcijama, a donosi se iz obiteljskog doma.

U užem krugu reprezentacije, pod vodstvom izbornika Dalića, nastojimo stvarati upravo takvo okruženje. Kad smo bili kod Pepa Guardiole u Manchesteru, rekao nam je kako mu je od svake taktike važnije imati sretne i zadovoljne igrače te dobru atmosferu i to ne samo među igračima nego unutar cijelog kluba, među svim zaposlenicima. Kad tomu dodaš i podršku s tribina, koju imamo svih ovih godina, jasno je koliku snagu dobivamo.

U tom je smislu najveći uspjeh Zlatka Dalića, ne umanjujući same medalje koje pokreću nove generacije, jasan stav s kojim Hrvatska danas ulazi u nadmetanje s najvećim protivnicima. On uvijek traži pobjedu, želi da budemo konkurentni, da napadamo i igramo svoj stil. Taj pobjednički mentalitet i ravnopravan stav protiv najvećih na svijetu najveća su pobjeda Dalića i svih nas u tom procesu.

Operacija SAD – logistika, svlačionica i navijači

Pred nama je povijesno prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Kako iz perspektive tehničkog direktora izgledaju pripreme? Koliko ljudi zapravo putuje u delegaciji i koliko je logistički bilo zahtjevno organizirati kamp i smještaj na tako velikoj udaljenosti? 

Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku iznimno je zahtjevno. To smo osjetili zamjenica glavnog tajnika Iva Olivari, glasnogovornik Tomislav Pacak i ja kad smo obilazili i birali kamp. Shvatili smo koliko je to okruženje specifično, a njihov mindset i pristup samom sportu potpuno drugačiji od našeg, europskog poimanja nogometa. Ipak, sjajno smo se pripremili i svaka čast svima u Savezu na uloženom naporu.

Odlično razumijemo koliko je igračima važno osigurati vrhunske uvjete kako bi se osjećali dobro i bili maksimalno zbrinuti. Svi ljudi u delegaciji, od predsjednika do ekonoma, daju svoj obol toj atmosferi kako bi momčad mogla dati maksimum. Inzistiramo na tim detaljima i mislim da je posao logistički izvrsno napravljen. Moram istaknuti kolege iz Saveza, koji su pokazali iznimnu profesionalnost i koji u dušu razumiju potrebe igrača.

Prvenstvo donosi novi, prošireni format s 48 reprezentacija. Kako gledate na tu promjenu – gubi li natjecanje na ekskluzivnosti ili donosi novi šarm? Koliko će vremena igračima trebati za aklimatizaciju na vremenske zone? 

Neću reći ništa novo ako se složim s predsjednikom FIFA-e Giannijem Infantinom da je novi, prošireni format poslovni model koji donosi goleme prihode. Jedan od motiva FIFA-e sigurno je i želja da nogomet učini uistinu globalnim na svim kontinentima, i u tome uspijeva. No, poštujući svaku odluku FIFA-e, za nas je ključno zadržati ono po čemu smo prepoznatljivi i drugačiji od drugih, a što nam na kraju donosi rezultatsku prevagu. To su naša ambicija i ljubav prema domovini. Sinergija s našim navijačima nevjerojatna je i golem broj upita za ulaznice, i iz Hrvatske, i iz dijaspore, djeluje iznimno motivirajuće na igrače i na sve nas.

Moramo razmišljati o sebi, dobroj igri i brzoj adaptaciji na sve uvjete. Putovanja i vremenske prilike sigurno neće biti laki, što nas čeka već u prvoj utakmici u Teksasu koju igramo u tri sata popodne. Moramo biti apsolutno spremni. Jedan od preduvjeta za ostvarenje tog cilja bila je i naša američka turneja u ožujku, baš kao što smo prije četiri godine testirali uvjete u Katru. Ta su putovanja ključna da igrači iz prve ruke osjete stadione i klimu te shvate što ih točno čeka. Poduzeli smo sve da momčad ima vrhunske uvjete za igru.

Amerika je poznata kao skupa zemlja. Cijene ulaznica i smještaja su astronomske. Pribojavate li se da bi naši navijači zbog toga mogli izostati u svojem prepoznatljivom broju? Vjerujete li ipak da će dijaspora i vjerni navijači opet napraviti domaću atmosferu? 

Vjerujem da će atmosfera biti sjajna. Prema informacijama koje imamo od naših ljudi, u Torontu bismo se trebali osjećati kao da igramo kod kuće, na domaćem terenu. Cijene ulaznica su zaista astronomske i skidamo kapu svakome tko odvoji tolika sredstva iz kućnog budžeta kako bi nam uživo dao podršku. To je golema obveza za sve nas u Savezu, ali i za same reprezentativce. Duboko cijenimo taj napor, ljubav i podršku; to nas zapravo najviše i motivira. Kad vidiš te kockice na tribinama – bilo na prošlom Svjetskom prvenstvu, bilo na završnici Lige nacija – nema većeg motiva ni ponosa. Taj huk i pjesma s tribina guraju igrače naprijed čak i u onim trenucima kad su na izmaku snaga i kad je najteže. Upravo nas ta prepoznatljiva ljubav prema domovini najbolje oslikava kao narod.

Što kažu sami igrači, posebno ovi iskusniji, o odlasku u Ameriku? Kakva razmišljanja i ozračje vladaju među njima kad razgovarate o skupini i potencijalnim suparnicima? 

Igrači, posebno oni iskusniji, istinski se vesele svakom okupljanju i obožavaju provoditi vrijeme zajedno. S obzirom na sve što su prošli, u njih nema pada motivacije. Štoviše, to golemo iskustvo sjajno prenose na mlađe. Stalno se u javnosti provlači priča o našem kapetanu Luki Modriću i o tome što će biti nakon njega. Ja sam uvjeren da je Luka odgojio neke nove luke modriće i to ne samo u igračkom smislu nego prije svega u smislu odnosa prema hrvatskom dresu. Mlađi igrači, koji su proteklih godina stigli u reprezentaciju, apsolutno su spremni nastaviti tim putem. Najvažnije je da svi koji dolaze budu svjesni te odgovornosti, privrženosti i emocije. Najveća je snaga ove generacije psihička stabilnost. Kad igraju protiv onih najvećih, ti momci na teren istrčavaju sa stavom. Ne razmišljaju samo o obrani nego se žele nadmetati, napadati i igrati svoj nogomet. Tu drskost i mentalnu čvrstoću imala je generacija iz ’98., imao je i dio moje generacije, a ovi momci su to podignuli na još višu razinu.

Retrospektiva i pogled unatrag

Prošli ste tri Svjetska prvenstva kao igrač: Japan i Južnu Koreju 2002., Njemačku 2006. i Brazil 2014. Na kojem vam je bilo najljepše igrati? Koje vam je bilo najteže i čega se najviše sjećate iz tih dana? 

Imao sam sreću igrati na Svjetskom prvenstvu do 20 godina. Prvenstvo 2018. pratio sam i kao stručni sukomentator HRT-a i kao član tima FIFA Legends. Na zadnjim sam dvama velikim natjecanjima, uključujući ono u Katru, radio kao tehnički direktor. Svako je razdoblje posebno. Neću pretjerati ako kažem da je svaka utakmica i svako okupljanje priča za sebe, pa je iz svega toga uistinu teško izdvajati pojedine trenutke. Iznimno sam sretan što sam i kao igrač i kao direktor bio dio te globalne priče o hrvatskoj prepoznatljivosti. Dajem si za pravo reći da su padovi nekih prijašnjih generacija zapravo bili nužan preduvjet za osvajanje medalja 2018. i 2022. godine. Kroz te smo se neuspjehe gradili, očvrsnuli i uspijevali se izdići iznad svega. Što je najvažnije, odbacili smo sve psihičke barijere i onaj stari kompleks male zemlje. Danas je naša prepoznatljivost u svijetu potpuno jasna.

Dvaput ste, 2006. i 2014., na otvorenju Svjetskog prvenstva stajali nasuprot jakog Brazila. Kakav je to osjećaj? Osjećate li unutarnji nemir prije nego što sudac označi početak? 

Kad je riječ o nošenju s pritiskom na velikim utakmicama, poput one protiv Brazila na otvorenju Svjetskog prvenstva, s vremenom sve postaje lakše. Što si stariji, bolje kontroliraš pritisak i možeš više pomoći drugima. Velika je razlika bila igrati 2002. i 2014. godine. Mladim igračima koji se bore s tremom uvijek savjetujem jedno: da nisam imao tremu prije svake utakmice, bio bih zabrinut i pitao se je li sve u redu sa mnom. Ta je odgovornost uvijek prisutna i potpuno je normalna. Strah od pogreške sam, zahvaljujući tomu što sam vrlo rano počeo braniti za A selekciju, uspio rano i odbaciti, iako je uvijek bilo boljih i lošijih dana.

Kad pogledam unatrag, osjećam golem ponos što sam čak 114 puta nosio hrvatski dres. Mislim da mi kao narod ponekad nismo ni svjesni koliki su to uspjesi i koliko nas u svijetu cijene. Naša je mentalna otpornost nevjerojatna, a igra nas u konačnici duboko zbližava. Bez obzira na današnje društvo, koje je poprilično polarizirano, oko nogometa uvijek postoji poseban osjećaj zajedništva. Tad se cijeli narod ujedini, mi to na terenu i u Savezu istinski osjećamo, i to nam je svima najveći mogući motiv.

Fascinantan je podatak iz vaše biografije to da ste prvu pravu utakmicu za reprezentaciju odigrali 1999. protiv Meksika, a protiv njega ste u Brazilu 2014. odigrali i zadnju. Kako gledate na taj savršeno zatvoren krug? S kojim ste izbornikom najbolje surađivali? Tko vam je bio najdraži suigrač? Osim u vašem Splitu, gdje vam je bilo najljepše igrati i živjeti? 

Taj savršeni krug od Meksika do Meksika pomogao mi je izgraditi se u osobu kakva sam danas. U to sam vrijeme naučio da mi koji smo prošli taj put imamo znanje, ali i odgovornost prenijeti to iskustvo na mlađe generacije. Naša je dužnost nesebično dijeliti ono što znamo. Povijest hrvatske reprezentacije naučila nas je da uvijek moramo i možemo težiti višem. Ta je naša ambicija zdrava i poticajna, no ključno je da pritom nismo ostali imuni na ono ljudsko i individualno u nama. Kontinuiran rad, komunikacija i jasna vizija liderstva naučili su me prepoznati prave prilike i pravodobno na njih reagirati.

Bez obzira na sve zahtjeve svakodnevice, smatram da drugima uvijek moramo pokloniti ono najvrednije što imamo, a to je vrijeme. Danas se svi žalimo kako nemamo vremena, ponekad nažalost, ni za vlastitu obitelj. Zato je najljepši dar koji nekomu možeš dati upravo tvoja prisutnost, iskrenost i vrijednosti koje počivaju na teškom radu i marljivosti. Uvijek treba biti sumnjičav prema onima koji nude prečace i lak put do uspjeha. Svemu tome naučili su me nogomet i hrvatska reprezentacija. Neizmjerno sam zahvalan svima koji su bili dio te priče – od trenera i predsjednika, do liječnika, ekonoma, fizioterapeuta i svih ljudi koji su godinama disali s nama. Hvala im na toj životnoj školi koju sam prošao kroz reprezentaciju, ali naravno, i kroz svoj najdraži klub Hajduk.

Prognoza za kraj

Na temelju golemog iskustva, koga biste izdvojili kao favorita za podizanje pehara svjetskog prvaka? Gdje u toj križaljci vidite Hrvatsku? 

Mislim da smo svi itekako svjesni optimizma koji preplavi Hrvatsku kad reprezentacija igra na velikim natjecanjima, ali i goleme odgovornosti koja je stavljena pred nas. Ako smo išta naučili, to je da vjerovati možemo i moramo. Naša ambicija uvijek mora biti velika, a za nju imamo opravdane razloge. Imamo sjajnog izbornika, koji godinama izvrsno vodi momčad, a pod vodstvom predsjednika Kustića stvoreno je vrhunsko okruženje za igrače. U njihov motiv, s obzirom na to da su oni ipak najbitniji u cijeloj priči, nema nimalo sumnje. Momci to dokazuju godinama igrajući u kontinuitetu na najvišoj razini. Prihvaćaju tu ambiciju i pritisak te istinski uživaju donositi radost svojem narodu.

Što se prognoza tiče, to je uvijek nezahvalno jer se u nogometu sve može svesti na zadnje dvije sekunde. Nažalost, osjetili smo to na vlastitoj koži, kad smo primali golove u sudačkoj nadoknadi i ispadali u grupnoj fazi na zadnjem Europskom prvenstvu. No, ono što sigurno mogu obećati uime cijelog Saveza i predsjednika jest da ćemo dati sve od sebe da ponovno razveselimo naše ljude. Iznimno cijenimo njihovu podršku. Ta sinergija nas i navijača naša je najveća snaga.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: Drago Sopta / HNS