Prvi put u sklopu obuke Središta za razvoj vođa “Marko Babić“ provedena je planinska faza uz pomoć instruktora Slovenske vojske. Na zahtjevnom terenu u okolici Udbine polaznici su morali povezati planinarske i alpinističke tehnike s taktičkim kretanjem, planiranjem i vođenjem ljudi

U prošlom broju Hrvatskog vojnika pratili smo polaznike 13. obuke za razvoj vođa Središta za razvoj vođa “Marko Babić“ tijekom njezine morske faze na Korčuli. Tada smo pisali o vojnicima koji su, dok su se na otoku izmjenjivali sunce, more i turistička vreva, provodili sate u moru, veslali, svladavali vodene prepreke i izvršavali taktičke zadaće. More je bilo njihov poligon, a sposobnost donošenja odluka i vođenja ljudi provjeravala se u okolnostima koje su od njih zahtijevale istodobno fizički napor, koncentraciju i prilagodljivost.

Nakon Korčule i morske faze obuke došao je red na još jedno potpuno drukčije operativno okruženje – planinu. Ovogodišnja obuka pritom donosi i važnu novost. Planinsku fazu prvi su put proveli instruktori Slovenske vojske. Time se postojeći program ne širi samo novim sadržajima nego i novom dimenzijom međunarodne suradnje. Upravo smo se u toj fazi pridružili polaznicima i jedan dan proveli s njima na strmim i zahtjevnim obroncima u okolici vojarne u Udbini.

Bio je to jedan od onih jesenskih dana koji bi se teško mogao poželjeti boljim za boravak u prirodi. Sunce, temperatura oko 20 stupnjeva, bez kiše i gotovo idealni uvjeti za kretanje šumom. No, vrlo brzo postaje jasno kako se ovdje nitko nije došao šetati. Dug makadamski put vodi od vojarne preko okolnih livada prema klancu. Što se više približavamo odredištu, teren postaje strmiji, a ravnica postupno nestaje iza nas. Pred nama se otvara duboka udolina čije su strane zatvorene desecima metara visokim stijenama, gotovo u potpunosti obraslima gustom listopadnom šumom.

Na jednom od vrhova instruktori Slovenske vojske već su postavili tzv. prečnicu odnosno zip line kojim će se prelaziti s jedne strane klanca na drugu. Visina od približno 40 metara sama je po sebi dovoljna da čovjek zastane i dobro razmisli prije nego što zakorači u prazninu. Nama je uspon do tog mjesta bio sasvim dovoljan da osjetimo zahtjevnost terena. No, cijelo vrijeme bilo je teško ne razmišljati o tome kako je isti taj teren izgledao polaznicima koji su ga morali svladavati s približno 30 kilograma opreme na leđima, pritom se taktički kretati, izvršavati zadaće i donositi odluke. A upravo je u tome razlika između planinarenja i planinskog ratovanja.

Sedam kilometara koji nisu samo sedam kilometara

Polaznici tijekom tri dana i četiri noći moraju svladati put od približno sedam kilometara. Sedam kilometara samo po sebi nije udaljenost koja bi iskusnom vojniku trebala biti problem. No, planina se ne mjeri samo kilometrima. Na toj udaljenosti treba svladati približno 600 metara visinske razlike, nositi težak teret, kretati se po zahtjevnom terenu i pritom provoditi taktičke zadaće. Kada se sve to zbroji, sedam kilometara odjednom dobiva potpuno drugo značenje. Planinski teren usporava kretanje, ograničava preglednost, otežava komunikaciju i logistiku te zahtijeva znatno više fizičkog napora nego jednaka udaljenost na ravnom terenu. Svaki uspon troši energiju, svaki silazak zahtijeva koncentraciju, a svaka pogrešno odabrana točka kretanja može imati posljedice za cijelu skupinu.

Upravo zato stožerni narednik Goran Turudić, prvi dočasnik slovenskog Centra za planinsko ratovanje, naglašava kako je za ovakvu vrstu djelovanja fizička i psihička priprema tek prvi preduvjet. “Polaznici moraju biti sposobni nositi na leđima svu opremu za višednevni boravak na terenu“, kaže Turudić. Ali sposobnost nošenja tereta samo je početak. Iskusnog vojnika za djelovanje u planinama ne može se stvoriti u nekoliko dana. Tehnike se mogu naučiti, postupci uvježbati, a opremu upoznati. Međutim, iskustvo u planini dolazi tek dugotrajnim boravkom i stalnim ponavljanjem.

“Da bi iskusan vojnik obavljao operacije na planinskom terenu nužno je iskustvo, a ono se stječe godinama. Ova obuka ne prestaje nego treba biti način života i stalno se treba održavati, obnavljati i provoditi jer jedino tako možete imati stalno pripremljenog vojnika koji se zna nositi sa svim izazovima koje planina, a pogotovo ratovanje u planinskim uvjetima može staviti pred pojedinca“, ističe Turudić.

Ta rečenica možda najbolje opisuje razliku između klasične obuke i sposobnosti koju zahtijeva planinsko ratovanje. Planina nije samo još jedan teren na kojem vojnik treba znati pucati, kretati se ili zapovijedati. Ona mijenja način na koji se sve te aktivnosti provode.

Od užeta do taktičkog djelovanja

Na obuci se zato ne uči samo kako se popeti ili spustiti niz stijenu. Polaznici uče cijeli niz tehnika rada s užetom: kako ga pripremiti, kako ga pravilno fiksirati za drvo ili stijenu, kako izvesti spuštanje te kako organizirati siguran prijelaz preko zahtjevnog terena. “Na ovoj ih obuci učimo svim tehnikama rada s užetom, kako se spustiti s njim, kako pripremiti uže, kako ga fiksirati za drvo ili stijenu. Polaznici će proći i različite tehnike penjanja kao i priprema ferate odnosno njezino postavljanje“, objašnjava nadnarednik Matej Bizjak, jedan od slovenskih instruktora.

No, tehničko svladavanje užeta tek je jedan dio priče. Drugi, jednako važan, jest psihološki. Visina je ovdje vrlo konkretan protivnik. Stijena pod nogama, strmina ispred, dubina ispod i spoznaja da svaki pokret mora biti precizan stvaraju pritisak koji se ne može simulirati u učionici. “Jedan od najvećih izazova ove faze obuke, osim prije spomenutih fizičkih i mentalnih izazova, jest sama visina odnosno boravak na visokim liticama, kretanje po njima i njihov prelazak. Možemo slobodno konstatirati kako ovo nije obuka za one koji ne podnose visine“, kaže Bizjak.

Upravo je zato svaka od ovih tehnika više od pukog tehničkog postupka. Vojnik mora naučiti kontrolirati vlastitu reakciju, ostati koncentriran i vjerovati opremi, postupku i ljudima oko sebe. A budući vođa mora napraviti korak više – mora biti sposoban istodobno brinuti o sebi i voditi druge. To je posebno važno u situacijama poput one kojoj smo svjedočili na prelasku klanca.

Pogledi koji govore više od riječi

Nakon što su polaznici prešli preko prečnice, uslijedio je postupak koji se na prvi pogled čini jednostavnim. Trebalo je prihvatiti ruksake s druge strane i organizirati se za nastavak kretanja. No, upravo se u takvim naizgled banalnim situacijama najbolje vidi koliko je napredovala suradnja među ljudima koji su prije samo nekoliko tjedana bili pripadnici različitih vojski i koji su se morali prilagoditi novim ljudima, procedurama i načinu rada. Troje polaznika prelazi preko klanca, brzo uspostavljaju kružnu obranu i potom se organiziraju za prihvat ruksaka. Jedan od njih pripadnik je Slovenske vojske. Nema nepotrebnog dozivanja ni dugih objašnjenja. Pogledi, kratke geste i nekoliko riječi dovoljni su da svatko zna što treba učiniti. Ruksaci od približno 30 kilograma jedan za drugim dolaze na njihovu stranu. Ljudi se pomiču, prihvaćaju ih, raspoređuju i nastavljaju dalje. Čitav proces djeluje gotovo koreografirano. Upravo je to ono što instruktori žele postići. Ne samo da pojedinac zna izvršiti određeni postupak nego da skupina funkcionira kao cjelina. Da svaki pripadnik zna što radi, ali i da razumije što rade ljudi oko njega. Za međunarodnu skupinu polaznika to je posebno važno. U planini se ta sposobnost prilagodbe više ne može promatrati kao poželjna osobina. Ona postaje preduvjet.

Suradnja koja je počela u NATO-u

Za slovenske instruktore ovo nije samo još jedna aktivnost u Hrvatskoj. Suradnja je rezultat kontakata razvijenih tijekom zajedničke obuke u NATO-ovu Centru za planinsko ratovanje. “Neko se vrijeme dogovarala ova suradnja, a inicijalna je ideja nastala za vrijeme zajedničke obuke u NATO-ovu Centru za planinsko ratovanje gdje su slovenski i hrvatski polaznici razvili ideju o tome da se suradnja između dvije susjedne zemlje još više produbi“, objašnjava Turudić.

Tako je ideja koja je nastala tijekom zajedničkog školovanja prerasla u konkretnu suradnju na hrvatskom terenu. “Evo, zahvaljujući NATO-ovoj obuci danas smo mi ovdje u ulozi instruktora na obuci koju provodi Središte za razvoj vođa ‘Marko Babić’“, dodaje.

Za obje vojske takva suradnja ima višestruku vrijednost. Hrvatski polaznici dobivaju priliku učiti od instruktora koji su se desetljećima bavili planinskim i alpinističkim tehnikama, dok slovenski instruktori dobivaju priliku svoja iskustva prenijeti u drugačiji nacionalni i organizacijski kontekst. Još je važnije što suradnja neće završiti završetkom ove obuke. “Nadam se da će se naša suradnja još više produbiti i kako je ovo tek početak dugotrajne suradnje naših dviju vojski. Da je to stvarno tako, već smo dogovorili i buduću suradnju prema kojoj očekujemo naše hrvatske kolege u Sloveniji kako bi prošli obuku koju ondje provodimo“, najavljuje Turudić. Upravo je taj zadnji dio posebno važan. Cilj nije samo dovesti stranog instruktora u Hrvatsku i provesti jednu fazu obuke. Dugoročni je cilj prijenos znanja i stvaranje vlastitog instruktorskog kapaciteta. Drugim riječima, ono što se sada uči od slovenskih instruktora trebalo bi se postupno pretvoriti u hrvatsku sposobnost.

Planina traži više od snage

Skupnik Antonio Bjelović kaže kako mu je obuka zanimljiva upravo zato što svaka njezina faza pred polaznike stavlja drukčiji set izazova. “Super se osjećam, zanimljivo mi je sve što ovdje učimo jer nam instruktori prenose niz korisnih informacija. Fizički je čitava obuka naporna i svaka faza ima specifičan set izazova koje instruktori stavljaju pred polaznike, međutim to je očekivano i vojna obuka ne bi bila to da nije fizički, ali i mentalno zahtjevna“, kaže Bjelović.

U tome se krije i šira svrha obuke Središta “Marko Babić“. Ona nije zamišljena kao natjecanje u izdržljivosti niti kao dokazivanje tko može više trpjeti. Fizička spremnost jest preduvjet, ali cilj je razviti ljude sposobne preuzeti odgovornost za svoje podređene u složenim i nepredvidivim situacijama.

Za neke polaznike planinska faza ima i dodatnu dimenziju. Skupnik Antonio Miletović dolazi iz Slavonije. “Meni je ova faza obuke dosta zanimljiva jer se dosad nisam imao prilike susresti s ovim tehnikama koje ovdje učimo, a s obzirom na to da sam Slavonac i dolazim iz ravnog kraja, boravak u planinskom i brdovitom kraju mi je odličan, a s vrhunskim instruktorima iskustvo obuke još je bolje“, kaže Miletević. Za njega je, kao i za ostale polaznike, planina istodobno učionica i poligon.

Poručnik Nikola Prgomet, jedan od polaznika, dobro opisuje kako je izgledao početak njihova dana. “Faza obuke planinskog ratovanja započela je tako da smo u područje operacije došli helikopterom, metodom touchdown ušli u područje. Teren je vrlo brzo postao strm, pa smo radili repelling, napravili uporište, odnosno sidrište, te smo se počeli spuštati metodom repellinga do naših kontrolnih točaka“, opisuje Prgomet. Već je i iz tog opisa jasno kako se pojedine aktivnosti ne provode izolirano. Helikopterski ulazak u područje, kretanje, uspostavljanje sidrišta, spuštanje, dolazak do kontrolnih točaka i nastavak zadaće samo su različiti elementi iste operacije. A onda dolazi klanac.

“Nakon što smo došli do kanjona, izvedbeni tim postavio je prečnicu, odnosno zipline, i sad smo u procesu njegova prelaženja. Teren je zahtjevan, treba se jako paziti gdje se staje, trenutačno više-manje idemo nizbrdo, a posebno izazovno bit će kad većinu vremena budemo išli uzbrdo“, kaže Prgomet. Njegova zadnja rečenica možda najbolje opisuje ono što tek čeka polaznike.

Od susjeda do partnera

Suradnja hrvatskih i slovenskih oružanih snaga na ovoj obuci ima vrijednost koja nadilazi samu tehniku penjanja i spuštanja. Slovenija ima dugu tradiciju razvoja specijaliziranih planinskih sposobnosti, dok Hrvatska u svojim Oružanim snagama nastoji razvijati sposobnosti prilagođene vlastitom prostoru i operativnim potrebama.

Za Hrvatsku je posebno važno što planinski teren nije neka daleka i egzotična kategorija. Značajan dio hrvatskog prostora obilježen je planinama, krškim terenom, šumama i velikim visinskim razlikama. Vojna postrojba koja želi biti sposobna djelovati u različitim dijelovima zemlje mora biti spremna i na takve uvjete.

To ne znači da će svaka postrojba postati planinska postrojba. Naprotiv, cilj je razvijati sposobnost djelovanja u planinskom okruženju kao dio šire vojne sposobnosti. U suvremenim operacijama planinski teren ne može se promatrati odvojeno od ostalih sposobnosti, izviđanja, komunikacija, medicinske potpore, zračnog prijevoza, logistike i zapovijedanja. Upravo zato vojnik koji razumije planinu daje vrijednost i drugim sposobnostima koje se koriste na tom prostoru. U konačnici, planinsko ratovanje nije samo penjanje po stijeni. To je način razmišljanja o prostoru.

Vojnik koji zna djelovati samo u jednom okruženju ograničen je prostorom u kojem je obučen. Vođa koji razumije kako se njegova postrojba mora prilagoditi različitim uvjetima može svoje ljude učinkovito voditi i kad se okolnosti promijene. A okolnosti se u stvarnom djelovanju uvijek mijenjaju. More je drukčije od kopna. Grad je drukčiji od otvorenog prostora. Planina je drukčija od svega toga. Zato i obuka mora biti različita. I možda je upravo to najvažnija poruka planinske faze obuke Središta za razvoj vođa “Marko Babić“.

Tekst: Tomislav Vidaković; foto: Tomislav Brandt