Brigadir Ivan Galović (51), pripadnik ZOD-a, stručni suradnik Hrvatskog vojnika i pasionirani trkač na duge…
600 kilometara na biciklu
Vozili smo u spomen na žrtvu Vukovara i za pomoć udruzi Vukovarske iskrice, koja pomaže osobama s intelektualnim teškoćama. Za završetak smo imali 40 sati, uključujući stanke za jelo, odmor i spavanje
U subotu, 7. studenog 2026., u šest ujutro krenuli smo ispred trgovačkog centra u Sesvetama na brevet od 600 kilometara. Na startu se okupilo 80 sudionika breveta od 300 i 600 kilometara. U mraku smo provjerili rasvjetu i navigaciju. Ruta nas je vodila preko Slavonskog Broda i Đakova do Vukovara, a zatim istim putem natrag. Vozili smo u spomen na žrtvu Vukovara i za pomoć udruzi Vukovarske iskrice, koja pomaže osobama s intelektualnim teškoćama. Za završetak smo imali 40 sati, uključujući stanke za jelo, odmor i spavanje. Odlučio sam voziti zajedno s Markom Pavičićem.

Iza mene je sedam godina trčanja i gotovo 300 završenih utrka, od pet kilometara do ultramaratona. U Hrvatskom vojniku (br. 652) već sam govorio o trkačkim ciljevima koje sam želio ostvariti do pedesete godine. Ozljeda i problemi s koljenima prisilili su me da promijenim sport. Biciklizmom se bavim nešto više od godinu dana. Postavio sam si novi cilj: do 55. godine završiti seriju Super Randonneur, odnosno brevete od 200, 300, 400 i 600 kilometara u istoj kalendarskoj godini. Breveti su organizirane vožnje na duge udaljenosti koje treba završiti zadanom rutom i unutar propisanog vremena. U njima nema nadmetanja za plasman, ali pronašao sam poznati izazov: pripremiti se, rasporediti snagu i stići do cilja.
Prvi kilometri prolazili su u mraku, pod svjetlima bicikala. Unatoč zimskoj odjeći, hladnoća se posebno osjećala u stopalima, ponajviše u nožnim prstima. S izlaskom Sunca i porastom temperature vožnja je postala ugodnija, a ritam brži. Ipak, nismo željeli prerano potrošiti snagu: pred nama su bili cijeli dan i duga noć.
Do Slavonskog Broda, približno 200 kilometara od starta, napravili smo jednu kraću i jednu dulju stanku za jelo, nadopunu bidona i predah od sjedenja. U Slavonskom Brodu zadržali smo se nešto dulje. Presvukli smo se u topliju odjeću, pripremili dodatna svjetla i provjerili baterije. Noću su mogućnosti za okrepu i zagrijavanje manje, a propust s odjećom ili rasvjetom teže je nadoknaditi.
Vukovar – pola rute
Nastavili smo prema Đakovu, gdje je za sudionike bio organiziran obrok u konobi. Vojnički grah iz kuhinje Pletera svima je dobro došao, kao i kratak predah na toplom. Ondje nas je dočekao organizator breveta Vjekoslav Ditrih, rođeni Đakovčanin kao i ja. Potporu nam je pružao tijekom vožnje u oba smjera. Potom smo krenuli prema Vukovaru preko Semeljaca, mojeg sela. Ceste su mi bile dobro poznate, ali nakon više od 200 kilometara i poznati kraj izgleda drukčije. Prolazak kroz Semeljce bez zaustavljanja bio je neobičan. U drugim bih okolnostima ondje sigurno zastao; ovaj put nastavili smo prema Vukovaru.
U Vukovar smo stigli oko 22 sata, nakon nešto više od 300 kilometara i 16 sati od polaska. Kraj osvijetljenog Vukovarskog vodotornja napravili smo kratku stanku. Iza nas je bilo pola rute, ali to nije značilo da smo svladali pola napora. Pred nama je bio povratak kroz hladnu slavonsku noć, zatvoreni objekti i sve izraženiji umor.
Povratak je brzo pokazao koliko ista cesta može biti drukčija noću. Temperatura je padala, promet je gotovo nestao, a mogućnost da se ugrijemo postala je važnija od brzine. U Nuštru smo se na nekoliko minuta sklonili na benzinsku postaju. Od Nuštra do Đakova nismo pronašli otvoreno mjesto za predah na toplom. Na đakovačkoj benzinskoj postaji popili smo čaj, ali ondje nismo mogli ostati na toplom jer konzumacija pića unutar objekta nije bila dopuštena. Nakon svakog zaustavljanja nastavak je bio neugodan: tijelo bi se ohladilo, a hladan zrak ponovno bi prodirao kroz odjeću.
Prema Slavonskom Brodu napredovali smo sve teže. Sve su se jače osjećali prijeđeni kilometri, hladnoća i potreba za snom. Držali smo se zajedno i vozili bez nepotrebnog ubrzavanja. U Slavonski Brod vratili smo se nakon približno 400 kilometara i ondje odspavali nešto više od tri sata. San nije uklonio umor, ali nam je omogućio sigurniji nastavak prema Zagrebu.
Ponovno kretanje sve teže
Drugi dan počeo je teže nego što sam očekivao. Ni nakon sna noge nisu bile odmorne, a ukočenost se osjećala već na prvim kilometrima. Posebno zahtjevna bila je dionica od 400. do 500. kilometra. Sjedenje na biciklu, prvog dana sasvim prirodno, pretvorilo se u neprekidno traženje podnošljivijeg položaja. Kad bih rasteretio sjedalo, počela bi boljeti leđa ili koljena. Povremeno uspravljanje i ustajanje na pedale donosili su tek kratko olakšanje. Na tih stotinu kilometara napravili smo tri stanke za jelo, vodu i odmor. Svaka je pomogla, no ponovno kretanje bilo je sve teže.
U tim trenucima razmišljanje o cijeloj preostaloj udaljenosti samo je otežavalo vožnju. Lakše je bilo usredotočiti se na sljedeće mjesto za jelo i vodu. Marko i ja nastavili smo bez požurivanja. Prvog sam dana češće vozio na čelu, a drugog je Marko preuzeo vodstvo. Ta jednostavna podjela i međusobna potpora značile su više od razgovora o prosječnoj brzini. Na takvoj vožnji ritam se ne može određivati samo prema onome tko se osjeća bolje. Nastavak je ovisio o tome da obojica sačuvamo dovoljno snage za preostalu dionicu.
Od Kutine nas je pratila lagana kiša, koja se u Ivanić-Gradu pretvorila u jak pljusak. Zadnjih tridesetak kilometara vozili smo po kiši koja nije popuštala. Odjeća se natapala, vidljivost je slabjela, a promet od Ivanić-Grada postajao sve gušći. Posebno su smetala svjetla automobila koja su se odražavala na mokroj cesti. Nakon gotovo 600 kilometara nije bilo mjesta rizičnom ubrzavanju. Trebalo je sačuvati koncentraciju i sigurno stići do cilja.
U nedjelju 8. studenog, nakon 37 sati, 12 minuta i pet sekundi od polaska, Marko i ja stigli smo na cilj ispred trgovačkog centra u Sesvetama. Iza nas je ostalo 605,29 kilometara. Prevladavali su umor, olakšanje i zadovoljstvo što smo zajedno dovršili put započet prethodnog jutra.
Od ukupno 80 sudionika dvaju breveta, u Vukovar je uspješno stigao 71 biciklist. Ondje su završavali sudionici prijavljeni za 300 kilometara, dok je onima koji su odabrali 600 kilometara Vukovar bio tek okretište na pola puta. Cijelu rutu s povratkom u Zagreb uspješno su završila 33 biciklista.
Bio je to moj 18. brevet u 2026. godini: 14 vožnji od 200 kilometara, dvije od 300, jedna od 400 i ova od 600 kilometara. Na brevetima sam tijekom sezone prešao više od 4500 kilometara. Ukupno vrijeme iznosilo je 223 sata, od toga 163 sata vožnje i 60 sati stanki. Ovom sam vožnjom dovršio seriju Super Randonneur i ostvario svoj biciklistički cilj.
Do hrvatskog priznanja RC12 preostao mi je još jedan brevet, koji planiram odvoziti u prosincu. Njim bih zaokružio 12 uzastopnih mjeseci s najmanje jednim uspješno završenim brevetom i zaključio ovogodišnju sezonu.
Ozljeda me je udaljila od trčanja, ali nije ugasila potrebu za sportskim izazovima. Promijenio sam način na koji ih ostvarujem. Vojna služba naučila me je da uspješno izvršenje zadaće počinje temeljitom pripremom. Na ovih 605 kilometara trebalo je ostati usredotočen na cilj, racionalno raspolagati snagom i prilagođivati plan uvjetima na putu. Jednako je važno bilo prepoznati kad treba predahnuti, a kad preuzeti veći dio napora i pomoći čovjeku uza sebe. Zadaću smo završili onako kako smo je i započeli – u binomu, oslanjajući se jedan na drugog sve do cilja.
Tekst: Ivan Galović; Foto: osobna arhiva Ivana Galovića
