Razgovor:  Bojnica Kornelija Katuša, časnica za održavanje u Logističkom operativnom središtu Zapovjedništva za potporu

U studenom prošle godine tijekom boravka u NATO-ovoj misiji Irak bojnica Kornelija Katuša slučajno je vidjela plakat koji poziva na izazov natjecanja u prijeđenim kilometrima – Mile Challenge i odlučila se okušati u tom izazovu.  Dnevno je hodala u prosjeku od 22 do 25 kilometara i stigla do 3000 kilometara, što je postao rekord u prijeđenim kilometrima ove misije kao i u vremenskom roku u kojem je udaljenost prijeđena

Bojnica Kornelija Katuša časnica je za održavanje u Logističkom operativnom središtu Zapovjedništva za potporu. Kao pripadnica Oružanih snaga od 2005. godine sudjelovala je na brojnim međunarodnim vježbama, kao i u mirovnoj misiji u Afganistanu. Njezin zadnji izazov bio je u NATO-ovoj misiji Irak (NMI) gdje je oborila sve rekorde i postavila nove. Za uspješno izvršenje zadaća u toj misiji pismeno ju je pohvalio načelnik Glavnog stožera admiral Robert Hranj. Za Hrvatski vojnik govorila je o motivima, izazovima i uspomenama vezanim uz prehodanih rekordnih 3000 kilometara, ali i sam rad u misiji.

Recite nam nešto o svojim dužnostima u misiji?

Bila sam voditelj Odjela za protokol koji je zadužen za planiranje, pripremu, koordinaciju i provedbu svih posjeta u NMI-ju. Tijekom misije imali smo velik broj posjeta visokorangiranih vojnih i političkih dužnosnika. Kako bi sve prošlo u najboljem redu rad je iziskivao veliku pripremu i suradnju s ostalim odjelima unutar NMI-ja i s civilnim vladinim i nevladinim organizacijama. U odjelu sam radila s dva kanadska dočasnika. Ponosna sam i zahvalna na prepoznatom trudu i radu koji je nagrađen s nekoliko coinova kontingenta za izvrsnost u radu, od kojih sam posebno ponosna na one od zapovjednika misije, načelnika Stožera misije te coina danskog kontingenta za izvrsnost. Za uspješnu suradnju dobila sam također coinove Luksemburga, Njemačke i JFTC Poljske. 

Koje ćete uspomene pamtiti iz misije?

Osim izazova hodanja, neizmjernog iskustva koje sam stekla, kao i prijatelja i kolega iz cijelog svijeta, još jedan događaj ostat će mi u pamćenju. U NATO-ovoj misiji Irak ulaže se puno truda u građenje tima. Tako smo 11. ožujka 2022. imali natjecanje u team buildingu. Sudjelovala su 22 tima, u sastavu pet časnika, dva dočasnika, civilna osoba, a svaki je tim morao imati žensku članicu. Cilj je bio u što kraćem vremenu na pravilan način proći šest radnih točaka. Od svakog se tima očekivala brza strategija i donošenje odluka kroz timski rad. Članovi mojeg tima bili su pripadnici Kanade, Velike Britanije, Francuske, Italije, Poljske, Litve i Amerike te smo osvojili 1. mjesto za što smo nagrađeni coinom zapovjednika NMI-ja.

Kad ste se odlučili sudjelovati u izazovu hodanja? Koji je bio glavni motiv?

U svakoj misiji pronalazimo načine kako ispuniti slobodno vrijeme, najčešće je to bavljenje sportom. Nakon prva dva tjedna kad sam uhvatila ritam, odnosno kad sam prošla fazu prilagodbe na klimatske uvjete i novu radnu sredinu, počela sam stvarati svoju rutinu u području misije. Dakle, sport je bio izvor i temelj ispunjenja slobodnog vremena. Svakodnevno sam trenirala u teretani, nakon čega sam još i trčala. U svakoj su misiji sportska natjecanja ono što održava duh svakog pripadnika. U studenom sam sasvim slučajno vidjela plakat o izazovu natjecanja u prijeđenim kilometrima – Mile Challenge. Tad sam se odlučila okušati u ovom izazovu, odnosno spojiti ugodno s korisnim.

Dnevno ste hodali po 25 kilometara nakon radnog vremena. Što vam je bio izvor snage i motivacije?

Da, dnevno sam hodala u prosjeku od 22 do 25 kilometara, što je ovisilo o vremenskim uvjetima kao i o obvezama na poslu. Bilo je dana kad vremenski uvjeti, poput pješčanih oluja i niskih temperatura nisu omogućavali da prijeđem kilometražu koju sam si postavila. Bila sam pripadnica 1. mehanizirane bojne Tigrovi od njezina osnutka te sam i prije odlaska u područje misije znala da je moram napustiti zbog nove dužnosti. Kao pripadnica Tigrova već četrnaest godina, zaključila sam da bih ovim izazovom mogla dati svoj zadnji doprinos postrojbi. Oduvijek smo postrojba na visokoj razini obučenosti, prepoznatljivi kao vojnici koji su spremni odgovoriti na sve izazove, a moje postignuće samo je još jedan dokaz toga. Htjela sam testirati svoju psihofizičku izdržljivost, a potpora hrvatskog kontingenta u hodanju dodatno je ojačala koheziju našeg tima.

Primaran cilj bio vam je 800 kilometara, no postupno ste pomicali granice. Kad i kako ste se odlučili tražiti dopuštenje da postavite nove rekorde?

Primaran cilj bio mi je 800 kilometara odnosno druga postavljena razina. Ponuđene razine su 400, 800, 1200 i 1600 kilometara, a prolaze se u vremenu trajanja misije. Prilikom prijave za tu razinu odmah sam rekla da ću to završiti za dva mjeseca, na što su mi rekli da je to nemoguće jer se kilometri broje nakon radnog vremena. Taj je odgovor u meni pobudio još veću motivaciju da ja to mogu završiti i za manje od dva mjeseca. Tako sam prvih 800 kilometara prešla u četrdesetak dana. Kad sam dosegnula prihvaćenu razinu, već je tad svakodnevno trčanje i hodanje postalo dio moje rutine i sve je više postajalo dio mojeg života u području misije. Osobe zadužene za praćenje dosegnutih kilometara bile su iznenađene prijeđenom kilometražom u tako kratkom vremenu. Tad sam odlučila uzeti krajnju granicu 1600 kilometara. Prilikom prijave za drugi cilj rekla sam da ću i ovo preći u istom vremenu, dakle za dva mjeseca. Nakon nekoliko tjedana od prihvaćanja nove razine, shvatila sam da sam uskoro na krajnjem cilju odnosno na 1600 kilometara. Tad sam zatražila odobrenje za postavljanje nove, 5. razine, odnosno 2000 kilometara, što mi je bez problema odobreno. U tri i pol mjeseca uspjela sam preći udaljenost od 2000 kilometara. Zadnji krug, odnosno zadnje kilometre, prešla sam s kolegama iz hrvatskog kontingenta. Bio je to vrlo poseban i iznimno emotivan trenutak za mene.

Misija će vas pamtiti kao osobu koja je postavila rekord prošavši 3000 kilometara. Što to znači za vas?

Nakon što sam došla do zadane udaljenosti od 2000 kilometara, zapovjednik NMI-ja general-pukovnik Michael Lollesgaard uručio mi je 31. ožujka 2022. certifikat o postignutom uspjehu. Tada sam rekla zapovjedniku misije i njegovu zamjeniku da nastavljam svakodnevno hodati te da će sljedećih 1000 kilometara biti neslužbeno, iz osobnih razloga.

Pred kraj misije u svibnju, zamjenik zapovjednika general Don R. Bevis pozvao me u svoj ured i rekao da ne može dopustiti da tih zadnjih 1000 kilometara budu neslužbeni te da on želi da se cjelokupan rezultat zabilježi kao rekord misije. Uručio mi je 17. svibnja 2022. certifikat za cjelokupnu kilometražu, odnosno 3000 kilometara, što je bio rekord u prijeđenim kilometrima ove misije kao i u vremenskom roku u kojem je udaljenost prijeđena. Prekrasan je osjećaj kad ljudi oko vas cijene vaša postignuća, kad cijene vaš svakodnevan posao. To daje motivaciju i snagu za ići još dalje. Kad sam prošla ovaj izazov, shvatila sam koliko je važna snaga uma i volje, bez obzira na vremenske uvjete kao i bolne noge. Odustajanje nije bila opcija, već je svaki novi kilometar bio poticaj za još jedan. Tko zna gdje bih došla da je ova misija trajala duže odnosno koju bih udaljenost prešla.

Zašto baš 3000 kilometara? Koja je simbolika?

Nakon što sam dosegnula 2000 kilometara, razgovarala sam s kolegom iz kontingenta i rekla mu kako sam prošavši ovaj cilj izgubila jedan dio svakodnevnog života, jer je ova rutina hodanja postala dio mojeg života u misiji. Tad se rodila ideja da prođem još 1000 kilometara. Stavili smo na papir računicu udaljenosti do Vukovara, koliko dnevno kilometara moram preći te kojim tempom. Tempo je bio puno lakši jer je ostalo dovoljno vremena do kraja misije, a u konačnici tih zadnjih 1000 kilometara samo je za mene. Zašto Vukovar, i sami znate koliku važnost za nas Vukovar ima. Kad radite s 30 različitih nacija gdje svi imamo nedovoljno znanja o povijesti svake nacije, samo spominjanje Vukovara i njegove važnosti u Domovinskom ratu bila je idealna prilika da druge nacije znaju više o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Sloboda i pobjeda u Domovinskom ratu imale su svoju cijenu, koja je plaćena životima hrvatskih branitelja i stanovništva. Svi znaju da smo vojska koja sve zadaće izvršava motivirano, vođeni domoljubljem, u duhu i tradiciji koje su nam u nasljeđe ostavili hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Kolege u misiji prozvali su vas ”hodajuća Hrvatica“. Kako ste se osjećali kad ste prvi put čuli za taj nadimak?

Staza po kojoj sam svakodnevno hodala iznosila je 1,6 kilometara, dakle da bih prešla 3000 kilometara istu sam stazu prošla 1900 puta. Svakodnevno hodanje po četiri sata nije moglo ostati neprimijećeno od drugih pripadnika misije. Tijekom hodanja drugi pripadnici NMI-ja pridružili bi mi se te tako pravili društvo, a ujedno ih je zanimao razlog prijeđenih kilometara. Kad sam čula za taj nadimak ”hodajuća Hrvatica“ bila sam iznenađena, a ujedno i ponosna jer bi svaki put govorili o Republici Hrvatskoj i Vukovaru, što smatram da je dobro za promociju Republike Hrvatske u području misije.

Koje značenje, po vašem mišljenju, ima rekord za Oružane snage?

Smatram da je svako postignuće hrvatskog vojnika unutar Republike Hrvatske, a pogotovo izvan granica vrlo važno za Oružane snage. Izvan teritorija Republike Hrvatske hrvatska zastava na odori je ono što hrvatski vojnik predstavlja, a to su odanost, domoljublje, povjerenje i visoka profesionalnost. Naša zastava s ovim rekordom postavljena je na centralnu ploču u kampu Union III, i koliko god bude trajala ova misija, vidjet će se da su Oružane snage RH ostavile svoj doprinos u Iraku i na ovakav način.

Razgovorala:  Jelena Dedaković

Foto;  NATO-ova misija Irak