Na američkom tržištu pojavio se šezdesetih godina prošlog stoljeća sustav koji je označio revoluciju u pristupu streljačkom naoružanju…

Jedna od važnih konstanti u svim razdobljima razvoja naoružanja vrlo je različit pristup njegovoj konstrukciji, sve u cilju poboljšanja taktičko-tehničkih i borbenih sposobnosti. To je nerijetko dovodilo do najblaže rečeno ekscentričnih, pa i ekstremnih primjeraka. Na to nije bilo imuno ni vatreno oružje (v. Top u ruci, I. i II. dio, HV br. 545 i 546, veljača 2018.). Popis ne bi bio potpun bez prilično bizarnog, a s druge strane tehnički vrlo dobro riješenog borbenog sredstva koje se danas kategorizira kao Gyrojet oružje. Nastalo je šezdesetih godina prošlog stoljeća i označilo je revoluciju u pristupu streljačkom naoružanju jer je bila riječ o ispaljivanju raketnog projektila iz pištolja ili puške.

Kombinacija termina
Načelo djelovanja razmjerno je jednostavno – projektil kalibra 13 mm (poslije je kod modela Mark-II smanjen na 12 mm) bio je izrađen u obliku raketnog miniprojektila duljine 50 mm. Projektil je u cijelosti bio od čelika, u obliku standardnog pištoljskog zrna, sa šupljom sredinom ispunjenom raketnim barutnim punjenjem. Dno projektila imalo je dvije ili četiri (znatno češće) mlaznice izrađene pod kutom, čime se osiguravala njegova rotacija na balističkoj putanji. U sredini dna nalazila se standardna pištoljska kapsula koja se aktivirala udarnom iglom i služila za paljenje barutnog punjenja. Drugim riječima, projektil je bio zamišljen kao metak koji u cjelinu povezuje zrno, čahuru, barutno punjenje i kapsulu te prilikom ispaljenja u cijelosti leti prema cilju. Po tome je podsjećao na prilično umanjene nevođene raketne projektile tog doba. Primjerice, gotovo u potpunosti je usvojio načelo koje se primjenjivalo i pri konstrukciji raketnog projektila za kineski višecijevni bacač raketa Type 63, jugoslavenski M-63 Plamen ili kasniji hrvatski RAK-12. Naime, potisak izgorjelih barutnih plinova kroz ukošene mlaznice nije projektilu davao samo potisnu energiju, nego je osiguravao i njegovu rotaciju, čime bi se stabilizirao na balističkoj putanji. Taj mehanizam djelovanja dao je i naziv oružju – Gyrojet, što je pokrata od gyroscopic effect (efekt giroskopa) i jet engine (mlazni motor), iako ni oružje ni streljivo nisu imali previše dodirnih točaka sa suvremenim giroskopom (osim rotacije).

Jedinstveni mehanizam za opaljenje
Oružje iz kojeg su ti projektili ispaljivani bilo je razmjerno jednostavne konstrukcije i podrazumijevalo je glatku cijev. Nije bilo potrebe za ožlijebljenom cijevi jer se projektil na putanji stabilizirao potiskom raketnog mlaza iz mlaznica pod kutom. Ostali dijelovi bili su držak ili rukohvat (ujedno spremnik za streljivo), mehanizam za opaljenje i okvir u kojem je sve to bilo objedinjeno. Prvobitna Gyrojet oružja izrađivana su kao pištolji i u takvom su izdanju postigla najveći tržišni uspjeh, dok su karabinske i puščane inačice došle naknadno.
Mehanizam za opaljenje bio je jedinstvene konstrukcije i vrlo inovativnog pristupa, koji nije više nikad ponovljen na nekom drugom oružju. Naime, udarač je bio u prednjem kraju okvira i oslobađao se pritiskom na obarač te je pod utjecajem vrlo snažne opruge udarao projektil s prednje strane, naglo ga potiskujući prema nazad. Kretanjem prema nazad projektil je kapsulom udarao na fiksnu udarnu iglu, pri čemu bi dolazilo do paljenja barutnog (raketnog) punjenja. Ispaljeni projektil počeo bi kretanje naprijed, potiskujući udarač ponovno u zapeti položaj. Opruga izdizača u spremniku streljiva automatski bi pomaknula novi projektil ispred udarača i cijeli se ciklus mogao ponoviti. S obzirom na to da nije bilo potrebe za izbacivanjem čahure, ciklus automatike oružja time je bio završen.

Dvoboj u svemiru
Pištolji Gyrojet, a poslije i karabini te jurišne puške koji su radili na jednakom načelu, široko su ispitivani u borbenim uvjetima tijekom Vijetnamskog rata. Istodobno je počela i njihova komercijalna proizvodnja i prodaja, a reklamirani su i kao buduće oružje astronauta! Doduše, po taktičko-tehničkim i tehnološkim značajkama, Gyrojet oružje vjerojatno se moglo koristiti i u svemirskom prostoru. Međutim, nitko u tim reklamnim materijalima nije navodio protiv koga bi se ondje trebalo koristiti. Otprilike u to vrijeme počelo je ispitivanje balističkih značajki Gyrojeta kao podvodnog oružja, ali već su prvi testovi pokazali potpunu neučinkovitost u tom mediju.
Promidžba je vjerojatno učinila svoje jer se Gyrojet oružje, isključivo u formi pištolja, u drugoj polovini šezdesetih godina dosta dobro počelo prodavati na američkom komercijalnom tržištu. No, kako se prodaja zahuktala, tako su i razmjerno brzo uočeni osnovni (ujedno i najozbiljniji) nedostaci . Naime, prilikom opaljenja početna brzina projektila bila je razmjerno mala, da bi ubrzanje postajalo sve veće kako je rasla količina barutnih plinova. Stoga je projektil dosezao najveću brzinu, samim tim i najveću kinetičku energiju, tek na 10 do 20 m od usta cijevi. Za oružje koje je trebalo biti u prvom redu obrambenog karaktera (konkretnije, Gyrojet pištolji), to je bilo apsolutno nedopustivo, ima li se u vidu da se zaustavni učinak većine pištolja ili revolvera mora očitovati puno prije. Statistike FBI-a u tom razdoblju pokazivale su kako se najveći broj sukoba vatrenim oružjem, oko 85 %, događa na udaljenosti do 10 m. Nakon što bi dostigao najveću brzinu na balističkoj putanji, Gyrojetov projektil ostvarivao bi dva puta veću kinetičku energiju od u to vrijeme standardnog američkog vojnog pištolja Colt M11A1 u kalibru .45 ACP, što ga je nedvojbeno činilo ozbiljnim borbenim sredstvom.

Sporost u cijevi
Zahvaljujući tehničkim značajkama, trzaj oružja prilikom ispaljenja razmjerno masivnog projektila bio je zanemariv pa se može govoriti o gotovo bestrzajnom oružju. Međutim, plamen na ustima cijevi i bočnim otvorima bio je iznimno velik. Ne samo da je otkrivao strijelca, nego je i znatno otežavao precizno ciljanje i ispaljenje novog projektila. Osim toga, ispaljenje razmjerno masivnog projektila koji ima malu početnu brzinu znači da se dulje vrijeme kreće kroz cijev oružja. Gyrojetov projektil je, u usporedbi sa svim kalibrima klasičnog streljačkog oružja jednakih ili sličnih duljina cijevi, najdulje prolazio kroz cijev. Ta je značajka zahtijevala iznimno mirnu ruku, iskusnog i potpuno koncentriranog strijelca, što je u uvjetima borbene uporabe oružja ipak vrlo rijetko. Naime, u protivnom se svaki, pa i najmanji pomak cijevi odražavao na (ne)točnost pogotka. Zapravo, već samom svojom masom i malom početnom brzinom, projektil je imao snažnu tendenciju skretanja s početne balističke putanje pa je, najkraće rečeno, oružje bilo prilično neprecizno.

Zaboravljena epizoda
Svi su navedeni nedostaci uvelike utjecali na stavove američkog establišmenta, koji Gyrojet oružje nikad nije usvojio u naoružanje vojnih postrojbi. S druge strane, ti nedostaci nisu toliko utjecali na njegov plasman na tržištu koliko iznimno visoka cijena streljiva. Naime, zbog vrlo složene konstrukcije projektila, ona je dostizala gotovo 20 dolara po komadu. U to se vrijeme svako drugo streljivo prodavalo po cijeni od nekoliko desetaka centi do najviše nekoliko dolara po komadu. Koliko je Gyrojet pištolj bio razmjerno jeftin, toliko je njegovo streljivo bilo neuobičajeno skupo, što je bio zadnji čavao u lijesu tog oružja. U svakom slučaju, za razmjerno kratko vrijeme Gyrojet je bio samo jedna od epizoda u konstrukciji vatrenog oružja. Preživjeli primjerci, ali i projektili, danas dostižu ozbiljne cijene kao kolekcionarsko oružje. Prema nekim podacima, ispravni projektili za Gyrojet dostižu i do 50 dolara po komadu. Teško je reći je li rečeno zadnje slovo o tom oružju jer se sve s vremenom mijenja. Tehnologija se ubrzano razvija pa nije sigurno da se u neko vrijeme znanstvenici i konstruktori neće vratiti tom načelu djelovanja streljačkog oružja, naravno, pod novim tehničko-tehnološkim uvjetima. No, zasad Gyrojet ostaje zaboravljena epizoda u razvoju streljačkog naoružanja za kojom nitko ne žali.

Marinko OGOREC