Točno značenje riječi robot nije određeno, ali se koristi objašnjenje da je to stroj koji bez radnika (operatera) izvodi složene radne operacije na inteligentan način

Riječ robot uvedena je u engleski jezik početkom 20. stoljeća, nakon što je 1921. godine prevedena češka drama RUR (Rossumori univerzalni roboti) filozofa Karela Čapeka. Izraz robot izveden je iz češke riječi robota koja znači prisilan rad i riječi robotnik koja znači kmet. Riječ robotika prvi je upotrijebio pisac znanstvene fantastike Isac Asimov. U priči pod naslovom Runaround, iz ožujka 1942., Asimov je prvi put iznio tri glasovita zakona robotike:
1. Robot ne smije ozlijediti ljudsko biće niti zbog svoje neaktivnosti dopustiti da ljudsko biće pretrpi štetu.
2. Robot mora slušati naredbe koje mu daju ljudska bića, osim u slučaju kada bi te naredbe kršile prvi zakon.
3. Robot mora štititi svoju egzistenciju, osim ako bi to kršilo prvi i drugi zakon.
Međunarodna suglasnost oko definicije pojma robot do današnjeg dana još uvijek ne postoji, pa čak i kada je riječ o razmjerno novoj koncepciji industrijskog robota. Točno značenje riječi robot nije određeno, ali se koristi objašnjenje da je to stroj koji bez radnika (operatera) izvodi složene radne operacije na inteligentan način.
Značajniji razvoj robotike počeo je šezdesetih godina 20. stoljeća. Iako u društvu prevladava mišljenje da su roboti čovjekoliki strojevi, to nije točno. Oblik robota prilagođava se zadacima koje bi trebao obavljati, ali i estetici. Većina današnjih
robota su specijalizirani strojevi u tvornicama, ali koriste se i u drugim djelatnostima (istraživanja, medicina, vojska, itd.). Kao napomenu navodimo da izraz robot ne obuhvaća sljedeće uređaje: manipulatore s daljinskim upravljanjem, umjetne bioničke udove ili proteze, iako se uvelike koriste istom tehnologijom kao i roboti, ali zapravo njima upravljaju ljudi, a ne računala.

Evolucija robotike
Brzi razvoj tehnologije poluvodiča, a s tim i razvoj računalstva najviše je pridonio razvoju robotske tehnologije. Iako usko povezano s robotikom, strojarstvo je u većini slučajeva moglo zadovoljiti njezine potrebe. Ograničavajući čimbenik je ponajprije bilo upravljanje. Ekonomski moćna društva su, nakon brzog rasta računalstva uložila velika sredstva u razvoj robotike kao tehnologije za budućnost. Zanimljivo je da je od 1972. do 2002. broj robota u svijetu porastao s tisuću na oko milijun ili 1000 puta u 30 godina. U bližoj budućnosti očekuje se još veći porast broja robota.
Zemlja koja se najviše koristi robotikom je Japan čiji znanstvenici i danas predvode u razvoju moćnih robotskih sustava.
Kao još jednu zanimljivost možemo istaknuti da se roboti najčešće rabe u automobilskoj industriji, gdje obavljaju veliki dio posla u sastavljanju automobila. Kao potporu toj tvrdnji stoji podatak da se oko 70% robota u SAD-u koristi upravo u automobilskoj industriji. Potpora navedenim tvrdnjama jest i podatak da su u
Sjevernoj Americi 2003. godine domaći proizvođači robotske tehnologije udruženi u RIA-u (Robotic Industries Association) zaprimili 19 % više narudžbi nego 2002. godine. Cijela vrijednost poslova za naše prilike iznosi vrtoglavih 876,5 milijuna USD, dok je ukupan broj jedinica 12 367. Zanimljiv je i podatak da je vrijednost narudžbi iz ostatka svijeta samo 26,5 milijuna USD. Navedeni podaci potkrepljuju tvrdnje o važnosti američkog tržišta koje je drugo u svijetu (odmah iza japanskog).

Trenutačna situacija
Robotika je danas, više nego ikad prije, ušla u sve djelatnosti, pa tako i u vojsku.
Ipak, može se reći kako robotika ima jednaku ulogu u razvoju civilnih i vojnih tehnologija. Sve češće se mogu pronaći podaci o novim projektima zasnovanim na robotici. U skladu s tim pojavljuju se roboti namijenjeni svakodnevnoj upotrebi. Među takvim robotima ističu se oni namijenjeni obavljanju kućanskih poslova (usisavanje na nepristupačnim mjestima bez potrebe izravnog nadzora ljudi i slično). Također, mnoge razvijene tvrtke i korporacije razvijaju humanoidne robote koji imaju jednostavan zadatak demonstrirati tehnologije. Predvodnici na tom polju su prije svega japanske tvrtke Honda, Sony, Toyota, Fujitsu i druge. Upravo zahvaljujući navedenim tvrtkama, do prije samo nekoliko godina nezamislive slike robota koji stabilno hoda na dvije noge, svira trubu, dirigira orkestrom ili čak razgovara s visokim dužnosnicima drugih zemalja, postale su stvarnost. Običnom laiku takve stvari ne izgledaju impresivno, ali svatko tko imalo poznaje problematiku zna da su upravo to veliki koraci u razvoju robotike.
Kao primjer razvoja u vojne svrhe nešto više ćemo reći o projektu Grand Challenge u organizaciji DARPA-e (Defence Advanced Research Projects Agency).

Grand Challenge
Grand Challenge je svojevrsno natjecanje koje je pokrenula DARPA u svrhu razvoja inovativnog tehničkog pristupa koji bi omogućio autonomno djelovanje besposadnih borbenih vozila. Predviđa se da će u budućnosti slična vozila obavljati složene (borbene) zadaće na bojišnici na različitom terenu. Prema pravilima natjecanja, vozila koja ne mogu demonstrirati inteligentno i autonomno ponašanje neće biti prihvaćena. Također, vozila bi trebala samostalno napredovati od točke do točke (chekpoint). Glavna nagrada je milijun USD, uz napomenu da organizator ne jamči nikakve daljnje ugovore, bilo za pobjednika ili ostale sudionike. Zadana staza je prema DARPA-i bila duga 142 milje (oko 225,8 km) i postavljena između Los Angelesa i Las Vegasa. Staza je bila prošarana prirodnim i umjetnim preprekama koje se mogu naći na modernoj bojišnici. Upravo takva staza bila je velik problem svim momčadima, ali je isto tako organizatoru trebala pokazati koje su mogućnosti današnjih tehnologija. Točnu rutu natjecatelji su dobili samo dva sata prije početka natjecanja. Na taj se način organizator zaštitio od mogućnosti da netko od natjecatelja programira svoje vozilo prije utrke i na takav, neprimjeren način, postigne bolji rezultat od konkurencije. Natjecanje je od samog početka izazvalo veliko zanimanje, te se javilo 106 momčadi. Od tih prijava, 15 je ekipa dobilo zeleno svjetlo za sudjelovanje u utrci.

Već prije starta utrke bilo je jasno da većina momčadi ima probleme sa svojim vozilima. Tako su odmah na startu povučena dva vozila. Od ostalih vozila čak 6 nije uspjelo prijeći niti jednu milju. Dakle, već nakon starta postalo je jasno da postoji velika mogućnost da niti jedno vozilo ne dođe do cilja. Na prvoj milji odustale su još tri ekipe, a na osmoj milji utrka je završila za sve natjecatelje. Problemi koji su se javljali, pokazali su da je svim vozilima potrebna dorada i daljnje testiranje kako bi uopće mogla ozbiljno sudjelovati u ovakvim pothvatima. Svojevrsni favoriti Red Team (Sandstorm) opravdali su svoj ugled došavši do sedme milje. Uz njih je do iste milje došlo i vozilo SciAutonics II.
Vjerojatno su najzahtjevniji i najkompliciraniji uređaji na vozilima bili oni za navigaciju. Na većini vozila navigiralo se pomoću integriranih GPS uređaja, dok su kao dodatna pomoć trebali poslužiti raznovrsni senzori, radari, laseri, pa čak i videokamere. Vozila su bila različita, tako da se na startu pojavio čak i jedan motocikl, modificirani vojni Humvee i Honda Acura, dok su ostala vozila većinom bila razvijana namjenski za ovu prigodu.
Neuspjeh prve u nizu utrka koje namjerava organizirati ista agencija nije pokolebao ni momčadi ni organizatora. Tako je DARPA već najavila drugu utrku koja bi se trebala održati 2006. godine. Isto tako i momčadi nastavljaju svoje aktivnosti usmjerene na poboljšavanje inteligencije i autonomnosti vozila. Očekuje se da će druga utrka privući još više sudionika.

Budućnost
Iz navedenog vidimo kako robotska tehnologija već danas demonstrira neke od svojih mogućnosti. Za pretpostaviti je i očekivati još brži napredak ove tehnologije. Konstantnim povećanjem sposobnosti računalske tehnike ostvarit će se i ono što je potrebno za brži napredak robotike. Svakim danom već postojeći projekti dobivaju nove mogućnosti, roboti ruše postojeće granice, ali također svakim danom javljaju se nove ideje za potpuno nove, revolucionarnije tehnologije.
Trenutačno najveći problem (kao i u prošlosti) predstavljaju upravljačke komponente i umjetna inteligencija. Postojećom tehnologijom vrlo je teško stvoriti robot s učinkovitom umjetnom inteligencijom (što su iskusili mnogi na svojim projektima). Sigurno je da se znanstvenici pitaju gdje je granica postojećih tehnologija. Odgovor na to pitanje nećemo lako saznati, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da je računalstvo, kakvo danas poznajemo, napravilo velike pomake i da se postupno približava nekim granicama. Tako je vrlo upitno gdje leži granica minijaturizacije elektroničkih komponenti. Upravo bi na tom polju najveći napredak moglo biti neuronsko računalo. To je računalo zamišljeno tako da radi slično kao što radi i ljudski mozak. Ukoliko doista uspije razvoj takvih računala, to bi otvorilo nove mogućnosti i potaknulo brži razvoj robotike, a osobito novu generaciju robota s umjetnom inteligencijom zasnovanom na istoj tehnologiji.

Položaj Hrvatske
Nakon ovog kratkog osvrta na robotiku na svjetskoj razini, normalno je da se zapitamo gdje je u svemu time Hrvatska. U Hrvatskoj postoje primjeri kako se upravo na toj tehnologiji može zasnivati uspjeh, čak i u nemilosrdnom okruženju koje čine inozemne tvrtke s mnogo većim financijskim mogućnostima. Potpora je ovoj tvrdnji podatak da su domaći stručnjaci u svim granama znanosti traženi na svjetskoj razini. Sigurno je da hrvatske znanstvene i obrazovne institucije imaju kapaciteta za stvaranje vrhunskih stručanjaka na polju robotskih i srodnih tehnologija. Isti stručnjaci mogli bi donijeti Hrvatskoj toliko traženi gospodarski rast, visoka inozemna ulaganja, napredak u proizvodnji i već prije zasluženo mjesto u znanstvenim i stručnim krugovima općenito. Već danas postoje u Hrvatskoj obrazovne ustanove (fakulteti) koje školuju stručnjake za robotske tehnologije. Vodeće takve institucije u Hrvatskoj su svakako FER (Fakultet elektrotehnike i računarstva – Zagreb), FESB (Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje – Split), FOI (Fakultet organizacije i informatike – Varaždin), Elektrotehnički fakultet Osijek, FSB (Fakultet strojarstva i brodogradnje – Zagreb), kao i neke druge institucije. Treba napomenuti da veliku ulogu u izgradnji stručnjaka ovoga profila ima i srednjoškolska naobrazba, u prvom redu tehničke škole koje konstantno šalju nadarene učenike na daljnje obrazovanje na navedene fakultete. Uz obrazovne ustanove, važnu ulogu trebale bi imati i ostale znanstvene institucije, osobito instituti. Jedan od prijedloga, koji bi mogao zaživjeti u kratkom vremenu, jest da upravo obrazovne i znanstvene institucije pokrenu projekte razvoja naprednih robotskih sustava. Takve projekte vodili bi stručnjaci, dok bi najveći dio posla obavljali zainteresirani studenti koji bi na taj način došli do važnog iskustva, koje bi im moglo pomoći pri zapošljavanju nakon završetka školovanja. Ipak, za neke veće projekte, koji bi se pokrenuli na ovaj način, političke bi institucije morale odigrati važnu ulogu u sufinanciranju čime bi dobiveni proizvodi bili značajno jeftiniji i pristupačniji za širu upotrebu.

Ostvari li se u idućih nekoliko godina napredak na polju financiranja znanosti i moguća veća financijska ulaganja iz inozemstva, može se očekivati da će se veliki broj domaćih stručnjaka ravnopravno uključiti u znanost na svjetskoj razini. Sigurno je da bi to potaknulo rad na robotskim sustavima, čime bi domaća industrija i znanje pokušali svijetu ponuditi neke sigurno zanimljive ideje i uređaje. Važno je reći da je robotika jedna od tehnologija koje “dolaze” i čije će tržište na svjetskoj razini biti jedno od najvećih u pogledu vrijednosti. I kad bi mali dio toga kolača pripao Hrvatskoj, bio bi iznimno važan za nas u globalnom pogledu. Ne treba zanemariti činjenicu da bi ta tehnologija bila mnogo bliže Hrvatskoj (također i Hrvatskoj vojsci, koja bi uz manju cijenu ostvarila tehnološki skok) ukoliko bude osmišljena i proizvedena u domaćim pogonima, čime bi dokazali koncept “know-how”. Sve bi to omogućilo brži tehnološki razvoj, a ne treba zaboraviti da je to kumulativan proces koji će omogućiti daljnja povećana ulaganja u nove tehnologije.

Josip VLAHOVIĆ