“Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana,” rekao je u obraćanju naciji te večeri prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman                                

Ostvarenje samostalne i međunarodno etablirane hrvatske države bio je izazov, ali i nedosanjani san mnogih hrvatskih velikana. Prečesto je tijekom naše duge i burne povijesti hrvatski čovjek bio prisiljen boriti se pod tuđim zastavama i za tuđe interese, nadajući se, kako će i sam ostvariti svoje težnje o vlastitoj državi. Ipak, tek je suvremena Hrvatska predvođena prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, odbacujući sve iluzije i postavljene zamke uspjela u stvarnost pretočiti te višestoljetne težnje hrvatskog naroda.
Međunarodno priznanje RH dogodilo se u trenutku kad je gotovo trećina zemlje bila pod okupacijom jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojbi, u jeku Domovinskog rata, u danima kad su hrvatski branitelji braneći svoje ognjište ginuli diljem domovine. Iako međunarodno priznati, bili smo suočeni s još većim i razornijim aktivnostima neprijatelja koji je po tko zna koji put započeo s kršenjem potpisanog primirja. Znali smo da ćemo se za slobodu morati sami izboriti. No, međunarodno priznanje bilo je potvrda naših težnji i borbe za istinu i pravdu. Potvrda naših žrtava, nadanja i vjere. Bila je to potvrda da smo na dobrom putu… Poticaj da ne posustanemo… I premda smo na svoje tada priznate granice, izišli tek nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, šest godina poslije, ni jednog trenutka nismo sumnjali u ispravnost puta kojim smo krenuli.

Danas, s vremenskim odmakom od 25 godina, možda nedovoljno cijenimo istinsku vrijednost i važnost tog događaja. Tog je dana, naime, dobar dio svjetskih zemalja potvrdio našu Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti te priznao našu odluku o neovisnosti. Republika Hrvatska postala je realnost međunarodne zajednice u koju se etablirala kao demokratska zemlja. Bio je to prvi i nezaobilazan korak prema ostvarenju ključnih međunarodnih ciljeva – članstvu u NATO savezu i EU-u.
Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 1991. godine objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još u prosincu 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim članicama Europske zajednice. Tako je Republiku Hrvatsku tog 15. siječnja priznalo dvanaest zemalja tadašnje Europske zajednice (EZ), a istog dana pridružile su im se i Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska.
Prva zemlja koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991. Isti dan takvu odluku donijela je i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica EZ-a. Međunarodno priznanje Hrvatske dva dana prije Europske zajednice objavila je Sveta Stolica, a 14. siječnja San Marino.

Zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. godine bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.
Do kraja siječnja 1992. godine Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Prva azijska i islamska zemlja, ne računajući Tursku, koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, dok je od afričkih zemalja to bio Egipat. Potom su, među ostalim, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja), te Kine (27. travnja). Hrvatska je potom, 22. svibnja iste godine, primljena u Ujedinjene narode.
“Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana,” rekao je u obraćanju naciji te večeri, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Iako se borba za međunarodno priznanje odvijala na brojnim područjima, posebnu zahvalnost i ovom prigodom upućujemo onima koji su mu dali najviše, hrvatskim braniteljima, a osobito onima koji su za ostvarenje sna o Hrvatskoj – neovisnoj, samostalnoj i međunarodno priznatoj položili svoje živote. Neka nam upravo oni budu na prvom mjestu u mislima kad obilježavamo ovaj izniman dan novije hrvatske povijesti.

Željko Stipanović