Iako su joj saveznici Moskovskom deklaracijom priznali status prve žrtve agresije nacističke Njemačke, Austrija nakon oslobođenja 1945. nije stekla potpunu samostalnost, već je podijeljena na četiri savezničke okupacijske zone. Nakon deset godina mukotrpnog političkog i diplomatskog pregovaranja, 15. svibnja 1955. potpisan je u Beču Državni ugovor kojim je ponovno uspostavljena neovisna i demokratska austrijska država

Od pripajanja Njemačkoj u ožujku 1938. u Austriji su organizirane različite skupine za pružanje otpora nacističkom režimu, koje su ujedinjavale ljude najrazličitijih svjetonazora – od monarhista i katolika, preko socijaldemokrata i komunista sve do razočaranih nacionalsocijalista. Iako su i u inozemstvu zaživjele brojne austrijske izbjegličke organizacije, Vlada u izbjeglištvu nikad nije osnovana. Tek potkraj Drugog svjetskog rata saveznici su uspostavili vezu s raznim skupinama pokreta otpora u Austriji.
U proljeće 1945. Austrija je i sama postala ratnim poprištem. Sa sjevera su nadirale postrojbe Crvene armije, iz Italija se britanska vojska probila do Koruške, američka vojska ušla je u Tirol, Salzburg i Gornju Austriju, a Francuzi u Vorarlberg. Beč je proglašen utvrdom, pa je postojala opasnost da bude razoren. Nekolicina časnika Wehrmachta pod vodstvom bojnika Karla Szokolla pokušala je spasiti grad od takve sudbine i pregovarati s Crvenom armijom. Pripadnici Gestapa uhitili su nekolicinu najvažnijih predstavnika vojnog otpora u Beču i strijeljali ih 8. travnja 1945, kad se veći dio grada već nalazio u rukama Sovjeta.
Tijekom raspada njemačkog Reicha uslijedilo je i odvajanje Austrije od Njemačke. Taj proces odražavao je i volju naroda, jer se tijekom sedam godina nacističke strahovlade i ratnih užasa napokon kod svih stvorila svijest o pripadnosti austrijskoj državi.
Sve nade bile su uložene u Moskovsku deklaraciju, dokument koji su 1. studenog 1943. u sovjetskoj prijestolnici potpisali saveznički ministri vanjskih poslova Anthony Eden (Velika Britanija), Cordell Hull (SAD) i Vjačeslav Molotov (SSSR). Deklaracija je Austriji priznavala status “prve žrtve Hitlerove agresije” i obvezivala saveznike na ponovnu uspostavu austrijske države. S druge strane, Deklaracija, naravno, nije isključivala ni suodgovornost Austrije za zločine nacističkog režima. Deklaraciju je 16. studenog prihvatio i francuski Komitet nacionalnog oslobođenja.

Dvadeset i sedmog travnja 1945. prvi austrijski kancelar, socijaldemokrat Karl Renner, koji je još prije završetka rata uspostavio vezu sa sovjetskom vojskom i osnovao privremenu državnu vladu, objavio je Proklamaciju o neovisnosti Austrije. Proklamacija se odnosila na ponovnu uspostavu demokratske Republike Austrije, ustrojene prema Ustavu iz 1920. Pripojenje, nametnuto austrijskim građanima 1938, proglašeno je nevažećim.
Austrijske savezne pokrajine složile su se s Proklamacijom i prihvatile Rennerovu saveznu vladu. Ali time Austrija još nije bila posve slobodna. Saveznici su je, sukladno dogovoru s konferencije na Jalti u veljači 1945, podijelili na četiri zone, dok je najviša vlast pripala Savezničkom vijeću, kojem su bila odgovorna tijela austrijskog zakonodavstva. Od lipnja 1946. austrijskoj vladi priznavale su se veće kompetencije, dok su saveznici zadržali nadzor nad demilitarizacijom zemlje i upravljanjem njemačkom imovinom. Zakonskim odredbama iz 1946. i 1947. nacionalsocijalisti su isključeni iz javnog života.
Francuska okupacijska zona obuhvaćala je pokrajinu Vorarlberg i sjeverni dio Tirola, dok su britanskoj zoni pripali istočni Tirol, Koruška i Štajerska. Pokrajina Salzburg i dio Gornje Austrije južno od Dunava pripali su američkoj okupacijskoj zoni. Sovjetska zona obuhvaćala je manji dio Gornje Austrije, Donju Austriju i Gradišće. Grad Beč podijeljen je na četiri sektora, dok su užim središtem grada (1. kotarom) saveznici upravljali zajednički. Podjela Austrije na okupacijske zone, utvrđene s manjim odstupanjima još u Moskovskoj deklaraciji, nacističkoj vrhuški bila je poznata već u siječnju 1945, zbog čega su mnogi visoko pozicionirani pripadnici Wehrmachta i SS-a još prije svršetka rata iz istočnih dijelova Austrije pobjegli u krajeve koji će biti pod nadzorom zapadnih saveznika.
Savezničko vijeće, ustrojeno 11. rujna 1945, činila su četvorica vrhovnih zapovjednika savezničkih snaga, koje će poslije zamijeniti četvorica visokih komesara. Troškove za 700.000 savezničkih vojnika – čiji će se broj do kraja okupacije postupno smanjiti na 60.000 (20.000 vojnika triju zapadnih savezničkih zemalja i 40.000 sovjetskih) – morala je snositi austrijska država. Troškovi su isprva iznosili 35 posto austrijskog proračuna, dok su u prosincu 1946. smanjeni na 15 posto. Sjedinjene Države odustaju od svog dijela 1947., a 1953. i ostale tri okupacijske sile.

Već u travnju 1945. austrijske političke stranke počele su se ponovno organizirati. Austrijska narodna stranka (Österreichische Volkspartei, ÖVP) nastala je 1945. kao nasljednica nekadašnjih kršćanskih socijalista. I Socijalistička stranka Austrije (Sozialistische Partei Österreichs, SPÖ) obnovljena je 1945. Od samog početka te su dvije stranke dijelile vlast. Komunistička stranka Austrije (Kommunistische Partei Österreichs, KPÖ) u političkom životu zemlje bila je relativno slabo zastupljena, unatoč podršci koju je uživala u sovjetskom sektoru.
Dvadeset i petog studenog 1945. održani su prvi parlamentarni izbori. ÖVP je dobila apsolutnu većinu i osvojila 85 mjesta u Nacionalnom vijeću (saveznom parlamentu). SPÖ je osvojila 76 mjesta, a KPÖ četiri. Na osnovi tih rezultata stvorena je nova, koalicijska vlada: savezni kancelar postao je Leopold Figl (ÖVP), a vicekancelar Adolf Schärf (SPÖ). Dvadesetog prosinca Savezni parlament izabrao je Karla Rennera za saveznog predsjednika.
Petog rujna 1946. austrijski ministar vanjskih poslova Karl Gruber i njegov talijanski kolega Alcide de Gasperi potpisali su tzv. Pariški sporazum o Južnom Tirolu, regiji koja je kao i nakon Prvog svjetskog rata pripala Italiji. Austrijancima, koji u Južnom Tirolu čine većinu, zajamčeno je pravo na ravnopravnu uporabu materinjeg njemačkog jezika, osnovno i srednje obrazovanje na njemačkom jeziku, autonomno regionalno zakonodavstvo i izvršnu vlast.
Ali problem Južnog Tirola time nije bio riješen u cijelosti. Njime će se Austrija i Italija morati baviti još desetljećima. Druga, ništa manja teškoća za uspostavu austrijske države bila su potraživanja novonastalog južnog susjeda – Federativne Narodne Republike Jugoslavije. FNRJ je od Austrije tražila koruške gradove Klagenfurt (Celovec) i Villach (Beljak), te štajerski granični pojas, uključujući gradić Radkersburg (Radgona). Kasnije su se potraživanja smanjila na područje južno od rijeke Drave, no britanska vojska uspjela je spriječiti samovolju Titovih partizana, pa je zahvaljujući toj okolnosti, kao i kasnijem raskolu između Tita i Staljina (1948.), granični spor u cijelosti riješen u korist Austrije.

U položaju u kakvom se našla tijekom prvih godina poraća Austrija nije mogla prihvaćati prognane Nijemce i Austrijance. Od trinaest milijuna prognanika, koliko ih je tih godina tražilo dom, Austrija ih je prihvatila tek 400 000. Osnove za normalizaciju životnih prilika Austrija je stekla zahvaljujući Marshallovu planu, prema kojem joj je, kao članici OEEC-a (Organizaciji za europsku gospodarsku suradnju) pripala pomoć u visini od milijarde američkih dolara. Gospodarski uspon bio je osjetan. Trideset i prvog prosinca 1950. umro je savezni predsjednik Karl Renner, političar koji je dvaput, u iznimno teškim uvjetima, preuzeo kormilo države. Njegov nasljednik postao je prvi poratni bečki gradonačelnik Theodor Körner. Sljedećih pet godina proteklo je u znaku međunarodnih konferencija i pregovora radi vraćanja pune samostalnosti još uvijek okupiranoj Austriji. Zbog prevelikih političkih razlika i trzavica između Istoka i Zapada uspjeh pregovora bio je izuzetno skroman. Bilo je to doba početka Hladnog rata. Ipak, pristupilo se izradi austrijskog Državnog ugovora.
Prvog i drugog svibnja 1955. u Beču je održana konferencija ministara vanjskih poslova zemalja saveznica i Austrije, nakon koje je 15. svibnja u bečkom dvorcu Belvedere potpisan Državni ugovor. S austrijske strane potpisao ga je savezni ministar vanjskih poslova Leopold Figl (koji je 1953. zbog stranačkih razmirica podnio ostavku na mjesto saveznog kancelara), dok su ga sa savezničke strane potpisali ministri vanjskih poslova Vjačeslav Molotov (SSSR), Harold MacMillan (Velika Britanija), John Foster Dulles (SAD) i Antoine Pinay (Francuska). Savezničke sile priznale su ponovnu uspostavu Austrije kao nezavisne, samostalne i demokratske države, te se obvezale na poštivanje njezina suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti u granicama iz 1938. Propisana je “trajna neutralnost” Austrije, kao i zabrana atomskog, kemijskog i raketnog naoružanja. Članak 4. Državnog ugovora propisivao je trajnu zabranu bilo kakvog ujedinjenja Austrije s Njemačkom. Državnim ugovorom regulirano je i povlačenje savezničkih vojnih postrojbi iz Austrije. SAD, Velika Britanija i Francuska odustale su od svih zahtjeva za ratnim reparacijama, dok je Sovjetski Savez tek u kolovozu odustao od austrijskih skladišta nafte, tristotinjak bivših njemačkih poduzeća i 97 200 hektara zemlje.

Jasne težnje za pripajanjem dijelova austrijskih pokrajina Koruške i Štajerske pokazivala je već Kraljevina Jugoslavija. Prije Drugog svjetskog rata problem je riješen plebiscitom u korist Austrije, dok se nakon rata situacija ponovno zaoštrila ulaskom partizanske vojske u neka austrijska mjesta. FNRJ je priznala austrijske granice iz 1938., no i dalje se postavljalo pitanje “jugoslavenskih” nacionalnih manjina u Austriji – koruških Slovenaca i gradišćanskih Hrvata. Prava manjina regulirana su člankom 7. austrijskog Državnog ugovora, što je uvelike pridonijelo normalizaciji odnosa među dvjema susjednim državama.
Usklik “Austrija je slobodna!”, što ga je ministar Figl nakon svečanog potpisivanja Ugovora s balkona dvorca uputio okupljenom mnoštvu, smatra se najvažnijim događajem u povijesti druge austrijske republike. Ipak, upozoravaju povjesničari, ta scena spada u carstvo legendi, jer je poviješću bremenit citat zapravo izrečen u Mramornoj dvorani Belvedera, dok su na balkonu dvorca austrijski pregovarači samo pokazali potpisan Ugovor. Potpisujući dokument o ponovnoj uspostavi austrijskog suvereniteta, Figl je istaknuo i kako se u njemu “očitava velika tradicija austrijskog zanatstva, jer je isto poduzeće, koje je 1815. uvezalo ugovore Bečkog kongresa, i danas zanatski oblikovalo ovaj Ugovor.”

Odluka o trajnoj neutralnosti Republike Austrije jednoglasno je prihvaćena dvadeset i šestog listopada 1955. u Nacionalnom vijeću. Zahvaljujući njoj Austrija je izbjegla podjelu kakva je snašla Njemačku, nakon što je tamošnja vlada odbacila Staljinovu notu o neutralnosti. Zemlje potpisnice Državnog ugovora priznale su austrijsku neutralnost, a potom su im se pridružile i ostale države. U jesen 1955. savezničke vojske napustile su teritorij Republike Austrije, koja je nakon sedamnaest godina tuđe vladavine ponovno stekla neovisnost. U prosincu 1955. Austrija je postala članicom Ujedinjenih naroda.
U svibnju 1956. održani su prvi izbori nakon potpisivanja Državnog ugovora. Većinu glasova osvojila je Austrijska narodna stranka, koja je nastavila vladati  u velikoj koaliciji sa Socijalističkom strankom. Kao nasljednica ranije osnovanog “Udruženja neovisnih” na tim izborima prvi put se pojavila Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ), koja je, kao i Komunistička stranka, osvojila tek vrlo malo mandata u parlamentu. Velika koalicija održala se i na sljedećim izborima. Položaj Slobodarske stranke neznatno je ojačao, dok su komunisti 1959. izgubili i posljednjeg zastupnika u Nacionalnom vijeću.

Poratni Beč – Treći čovjek i Četvorica u džipu
U veljači 1948. godine, kad je engleski književnik Graham Greene posjetio austrijsku prijestolnicu, ne bi li među ruševinama, koje su prvih godina poraća dominirale gradskom slikom, pronašao zanimljivu temu za film što ga je trebao producirati Alexander Korda, Beč je bio podijeljen na četiri savezničke okupacijske zone. Jedina iznimka bilo je središte grada, kojim su saveznici upravljali zajednički. U savezničkim bombardiranjima potkraj Drugog svjetskog rata Beč je, kao i mnogi drugi gradovi, doživio teška razaranja. Uništeno je ili oštećeno 47.000 zgrada i 90.000 stanova; plinska, vodovodna i kanalizacijska mreža oštećene su na 4.000 mjesta. Zbog nestašice namirnica procvalo je crno tržište, na kojem se najunosnijim pokazalo krijumčarenje penicilina, medicinskog “čuda” europskog poraća. U ozračju bečkog krijumčarskog raja Greene nije morao dugo tražiti temu za svoj scenarij. Nedostajala je samo još filmska glazba, koju će pronaći u jednom tipičnom bečkom lokalu, gdje se uz mlado vino slušala citra Antona Karasa. Tako je rođena popularna “Harry Lime Theme”, nazvana po krijumčaru penicilina iz filma “Treći čovjek” (1949) redatelja Carolla Reeda, u kojem će Orson Welles majstorski odglumiti varalicu Harrya Limea, kojeg smrt zatiče upravo u labirintu bečke kanalizacije, dok će se kao statisti pojaviti iskusni djelatnici gradskog odjela za odvodnju (MA 30). Zajedničke patrole američkih, britanskih, francuskih i sovjetskih vojnika u poratnom Beču poslužit će, pak, kao inspiracija za film “Četvorica u džipu” (1951) švicarskog redatelja Leopolda Lindtberga.

Zbog radova na proširenju kanalizacijske mreže privremeno obustavljen, multimedijalni scenski spektakl “Povratak trećeg čovjeka”, što ga je u svibnju 1999. – o pedesetoj obljetnici premijere filmskog klasika čija se radnja odvija među ruševinama poratnog Beča – na autentičnim mjestima snimanja ispod Karlova trga pokrenulo bečko gradsko poglavarstvo, zabilježio je tijekom tri godine održavanja više od pedeset tisuća posjetitelja. Od popularnosti trilera, koji je bečkoj kanalizaciji definitivno priskrbio svjetsku slavu, dunavska metropola ni danas ne odustaje, tako da će ponuda “podzemnog svijeta” uskoro biti obogaćena i novim atraktivnim sadržajima. U rujnu 2004. raspisan je međunarodni natječaj za idejno rješenje budućeg “E-Centra” (environment, entertainment, education) MA 30, u kojem bi se posjetitelji, prema riječima gradske pročelnice za zaštitu okoliša Ulli Sima, “na zabavan i uzbudljiv način upoznali sa značenjem bečkog kanalizacijskog sustava za zaštitu i održavanje čistoće okoliša”. Novi Centar, čiji se program više neće ograničavati isključivo na filmske reminiscencije, već će u svojoj ponudi ujedinjavati ekološke aspekte, informacije i zabavu, prostirat će se na površini od 800 četvornih metara i obuhvaćati više podzemnih objekata.

Pedeseta obljetnica austrijskog Državnog ugovora
Velikom svečanošću u bečkom dvorcu Belvedere u Beču 15. svibnja obilježena je 50. obljetnica potpisivanja Državnog ugovora, kojim je Austrija, nakon desetogodišnje vladavine Savezničkog vijeća, ostvarila potpuni suverenitet. U dvorcu Belvedere susreli su se brojni uglednici iz austrijskog javnog života i njihovi gosti iz inozemstva, među kojima su bili i najviši diplomatski predstavnici triju zemalja potpisnica ugovora – Rusije, Francuske i Velike Britanije. Američka državna tajnica Condoleeza Rice ispričala se zbog nenajavljenog puta u Irak. Ruski ministar Sergej Lavrov istaknuo je kako je Državni ugovor bio “simbol austrijske samostalnosti”, dok njegov francuski kolega Michel Barnier u Ugovoru vidi “prvi znak prema ujedinjenoj Europi”. Britanski ministar za europska pitanja Alexander Douglas Državni ugovor je nazvao “povijesnim događajem u doba Hladnog rata, a bivši američki senator Rudi Boschwitz “trijumfom diplomacije”. Državni ugovor bio je prvi korak u novu slobodu i samopouzdanje, naglasio je austrijski predsjednik Heinz Fischer. Savezni kancelar Wolfgang Schüessel istaknuo je kako “zemlje potpisnice ugovorom Austriji nisu vratile samo slobodu nego i povjerenje da zajedno grade ujedinjenju Europu na zajedničkim vrijednostima”.

U povodu 50. obljetnice potpisivanja austrijskog Državnog ugovora u parku ispred dvorca Belvedere organiziran je cjelodnevni kulturni program, na kojem je nastupilo više od dvjesto umjetnika, dok je 14. svibnja u galeriji “Gornji Belvedere” otvorena opsežna izložba “Nova Austrija”, kao dokument vremena proteklog od raspada Austro-Ugarske, preko nastanka Druge Republike i pristupa Austrije Europskoj uniji 1995. do danas. Među eksponatima izložbe našli su se relevantni politički dokumenti poput mirovnog sporazuma iz St. Germaina, Moskovske deklaracije, ili samog Državnog ugovora, čiji se izvornik čuva u Moskvi, a prvi put je izložena i protestna nota meksičke vlade protiv nasilnog pripojenja Austrije njemačkom Reichu. Izložba je otvorena do 1. studenog.

Kontroverze: Državni ugovor i Hladni rat
Za mnoge autore austrijski Državni ugovor u prvom redu je proizvod Hladnog rata. Sovjetski Savez nastojao je nakon rata proširiti svoju sferu utjecaja, dok je Zapad htio obuzdati komunistički režim, čemu u prilog govori i podjela Austrije s izrazito odijeljenom sovjetskom zonom. Ipak, glavna preokupacija saveznika nakon rata bila je budućnost Njemačke. Njemački kancelar Konrad Adenauer odbio je Staljinov zahtjev da Njemačka bude neutralna kao uvjet za ponovno ujedinjenje privremeno podijeljene države, što je rezultiralo trajnom podjelom Njemačke na istočni i zapadni dio. Tek nakon Staljinove smrti, tvrde povjesničari, sazreli su uvjeti za austrijski Državni ugovor. Sovjetska europska politika doživjela je krah: zapadna Njemačka priključila se NATO-savezu i počela se ponovno naoružavati. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov suočava se s posljedicama tog vanjskopolitičkog poraza i upleće u politiku dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Molotova, pa tako i u pitanje ujedinjavanja Austrije.

Mnogi povjesničari i suvremenici, među njima Rastislav Sergejev, koji je 1955. bio suradnik sovjetskog Ministarstva vanjskih poslova ili austrijski povjesničar Rolf Steininger, mišljenja su da Austrija neutralnost nije proglasila iz uvjerenja, već ju je samo prihvatila kako bi Sovjeti napustili zemlju. O tome, kaže Steininger, svjedoče i dokumenti o tajnim akcijama koje je Austrija nakon sporazuma poduzimala u suradnji s NATO-om. Po mišljenju ruskog povjesničara Alekseja M. Filitova na ponovnu uspostavu austrijskog suvereniteta nije utjecao Hruščov, već sovjetski ministar obrane Nikolaj Bulganjin, koji se pribojavao utjecaja kapitalizma na sovjetske građane stacionirane u Austriji, dok su prema Güntheru Bischofu s austrijskih studija u New Orleansu s potpisivanjem Ugovora odugovlačili Amerikanci, koji su u Austriji prvo željeli ustrojiti sigurnosne snage – žandarmeriju kao preteču savezne vojske.

Boris PERIĆ