Suvremena ratna iskustva dovela su do toga da se pri nabavi taktičkih kamiona neizostavno mora misliti i na mogućnost postavljanja oklopa na njih

Postoji znatna razlika između klasičnih i asimetričnih sukoba glede pozadinske sigurnosti. Kod klasičnih operacija sa znanim i manje-više jasno definiranim bojišnicama, pozadinski logistički elementi oružanih snaga su relativno sigurni od neprijateljskog djelovanja, ali kad je riječ o asimetričnim (tj. često mirovnim) operacijama, osim u benignijim slučajevima, pozadina ne samo da ne uživa taj stupanj sigurnosti već je upravo najprimamljivija meta pobunjeničkih snaga.
Kako u pravilu te snage imaju prednost odluke gdje i kada će napasti, logično je da to čine protiv “mekanih” ciljeva logistike, a da izravnu borbu protiv dobro opremljenih borbenih postrojbi nastoje izbjegavati. To je mnogo puta potvrđeno, od sovjetske intervencije u Afganistanu do sadašnje situacije u Iraku. Jedan od zanimljivih i zornih primjera je kada su savezničke snage već u ranoj fazi operacije Iračka sloboda bile prisiljene zaustaviti napredovanje na 72 sata ne samo zbog pješčanih oluja već ponajprije zbog toga što je brzo napredovanje ostavilo duge linije opskrbe izložene napadima iračkih snaga. A to je bila samo najava onoga što je slijedilo.

Neugodna ratna iskustva
Kako su od službenog kraja Iračke slobode napadi na konvoje kamiona nastavljeni i pojačani te odnijeli velik broj života, američke su snage bile prisiljene koristiti se tenkovima i borbenim vozilima pješaštva za pratnju konvoja što je pak dovelo do rasta troškova za gorivo i održavanje tih teških oklopnjaka. Posljedica toga je bio hitan program nabave oklopnih kompleta za kamionske kabine: od tvrtki Armor Holdings s kompletima za HEMTT, PLS, HET i M915 kamione i Radian sa 773 CPK kompleta za FMTV seriju kamiona. Istodobno US Marines Corps se odlučio za nabavu kompozitnog oklopa izraelske tvrtke Plasan SASA za kamione Oshkosh MTVR. Ukupno su naručili 796 ECP-58 kompleta u vrijednosti 144 milijuna dolara s opcijom za još 124 kompleta.
Većina dosadašnjih programa koji nude neki oblik zaštite posadi kamiona i drugih vozila logistike uključuje dodavanje već spomenutih oklopnih kompleta na kabine vozila. Isprva su to bila rješenja nastala ne terenu po načelu “uradi sam” da bi se uskoro pojavili industrijski serijski proizvodi. Kod oklopnih kompleta velik je problem što su kabine na koje se trebaju postaviti često s komercijalnih inačica kamiona i imaju zaobljene površine na koje je onda teže postaviti ravne oklopne ploče. Sada se više pazi da vojni kamioni imaju i vojne kabine ravnih površina te mogu primiti oklopne ploče do III. stupnja zaštite
prema NATO STANAG standardu (zaštita od metka 7.62×54 mm ispaljenog s udaljenosti od 30 m). Moguće je postavljanje oklopa i većeg stupnja zaštite od teških strojnica, ali to znači bitno povećanje mase samog vozila sa svim nedostacima koji idu uz to. Kod postavljanja protuminske zaštite osnovni problem proizlazi iz toga što većina kamiona ima kabine s motorom ispod odjeljka za posadu. To znači da posada sjedi iznad prednje osovine, to jest upravo na mjestu gdje se većina mina aktivira. Treba istaknuti da su svi oblici zaštite namijenjeni samo zaštiti posade i rijetko teretnog prostora, sve više od toga je znanstvena fantastika, ako se misli zadržati upotrabljivost kamiona kao transportnog sredstva.
Kod oklopljavanja kamiona osnovni izbor se svodi na to hoće li kabina biti stalno oklopljena ili će oklopne ploče biti postavljane po potrebi. Prvi izbor je jednostavnije rješenje s tehničkog stajališta, ali je drugi u prednosti po odnosu cijene i radnog vijeka te s logističkog gledišta. Relativno mali broj kompleta može se prebacivati sa vozila na vozilo po potrebi, odnosno samo na ona koja idu na zadaću u opasnu zonu. Kompromis između te dvije opcije nude neki proizvođači kao primjerice AMS France u obliku cijelih oklopnih kabina za Renaultove kamione koje se mogu zamijeniti za 16 sati s dva čovjeka. Isto nudi i Armor Holdings za kamione FMTV i HEMTT. Takav pristup znači veće početne troškove zbog proizvodnje dviju kabina (osim toga cijela kabina je sigurno skuplja od kompleta oklopnih ploča).

Mirovne misije kao kriterij
U međuvremenu je postalo jasno da će i u budućim misijama vrijediti scenariji koji su i doveli do potrebe za oklopljenim kamionima i da je potrebno iznaći trajnije rješenje u obliku specijaliziranih vozila sa balističkom i protuminskom zaštitom, obrambenim naoružanjem i drugom opremom. Zanimljivo je da je i u prošlosti bilo sličnih koncepata za logističke snage koje djeluju u neposrednoj blizini prve crte, ali ponajprije zbog visoke cijene nikad nisu zaživjeli. Sva dosadašnja rješenja su optimizirana za klasične mirovne misije sa sporadičnim i lakim ugrozama. Iskustva iz Iraka pak svjedoče da su najveći problem mine i druga eksplozivna sredstva te ručni raketni bacači s kojima imaju problema i puno bolje oklopljena vozila. Prilično je jasno da se tim prijetnjama ne može doskočiti modifikacijama postojećih vozila. Definitivno je najveći problem kako osigurati zaštitu od ručnih bacača, konkretno RPG-7 koji se nametnuo kao kriterij oklopne zaštite lakših vozila. Trenutačno ne postoje i čak se i ne naziru tehnološka rješenja koja bi štitila od RPG-a i istodobno ostala unutar prihvatljive težine i cijene osim možda “kaveza” kakve nose oklopni transporteri Stryker 8×8 koji djeluje tako da izaziva preranu detonaciju kumulativnih bojnih glava. Iako i to rješenje bitno ograničava pokretljivost vozila posebice u urbanim, skučenim prostorima, čini se da je jedino donekle primjenjivo.
Kako bi bilo poželjno kada bi se iz pratnje konvoja mogla izuzeti oklopna borbena vozila ili barem dio njih nužno bi bilo da oklopni kamioni imaju i obrambeno naoružanje u obliku daljinski upravljanih teških strojnica ili još bolje automatskih bacača granata na krovu kabine, otvora kroz koje posada može pucati iz osobnog naoružanja te solidnu zalihu dimnih bombi.
Kada se sve zajedno zbroji dobivamo vozilo na pet osovina s velikim kotačima i težine blizu 40 tona. To čudovište naravno ne bi stalo u transportni avion C-130 Hercules (adekvatnost Herculesa kao suvremenog kriterija i standarda zračne mobilnosti je u najmanju ruku dvojbena, no to je druga tema), ne bi bilo u skladu s nekoliko normi za cestovni promet i zahtijevalo bi bolje izučenu posadu nego u slučaju sadašnjih kamiona. Najveći nedostatak je ipak cijena koja bi bila bliža cijeni kotačnih borbenih oklopnih vozila nego kamiona. U ovom kontekstu spomenimo slovački oklopnjak TATRAPAN nastao na osnovi kamiona Tatra i jedino je vozilo blisko toj kategoriji vozila koje je doživjelo operativnu uporabu, ali u ograničenim količinama i bez izvoznog uspjeha upravo zbog svoje cijene. Sličnu sudbinu je doživjela i inačica oklopnjaka Piranha 10×10 koja je nuđena i u RO-RO verziji.

Jedini službeni projekt koji bi mogao rezultirati spomenutom vozilu ili koji zadovoljava većinu navedenih zahtjeva je FTTS (Future Tactical Truck System) za američku kopnenu vojsku. FTTS se vidi kao 8×8 vozilo u klasi nosivosti od 10 tona, kompatibilno s C-130 i pokretano motorom od 450 KS. Prvobitni FTTS je temeljen na zahtjevima za boljim iskorištenjem goriva, naprednom mobilnošću, boljim mogućnostima samostalnog manipuliranja teretom, suvremenom vetronikom, većom pouzdanošću i jednostavnijim održavanjem. Zahtjev za vetronikom proizlazi iz činjenice da bi buduće borbene postrojbe temeljene na vozilima iz programa Future Combat System (FCS) trebale izdržati tri do sedam dana u borbi bez vanjske potpore. Zbog toga američka kopnena vojska (US Army) traži da ta buduća oklopna vozila moraju moći izravno komunicirati s potpornim vozilima i naručiti opskrbni materijal što znači da i budući kamioni moraju biti integrirani u C2 mrežu. Kao rezultat iračke kampanje postavljen je novi prioritetni zahtjev pred FTTS i on se naravno tiče zaštite posade.
Za razliku od Amerikanaca ostale zapadne vojske provode skromnije i jednostavnije programe nabave novih “običnih” kamiona s dodatnom zaštitom.
Iako se ti programi uvelike temelje na COTS (Commercial Off the Shelf) komponentama, nedavna iskustva su dovela do dva nova momenta. Prvi je da vozilo mora izdržati intenzivnu upotrebu u mirovnim misijama s do deset puta većom godišnjom kilometražom i to najviše po oštećenim i neasfaltiranim cestama. Drugi moment je da se kabine dizajniraju baš za vojne potrebe i moraju imati opciju opremanja dodatnim oklopom.
Tako na primjer Belgija uvodi u uporabu srednje i teške taktičke kamione IVECO 6×6. Riječ je o 400 vozila s opcijom za još dodatnih 379. Trenutačno su u tijeku prijamna ispitivanja, a isporuka bi trebala početi 2005. i trajati slijedeće tri godine. Kamioni su model M 250.40WM iz SM serije i svi će imati kabinu zaštićenu od mina i mogućnost primanja kompleta za balističku zaštitu od paljbe lakšeg streljačkog oružja. Naručeno je 300 takvih kompleta. Nizozemci su se odlučili za kamione zasnovane na komercijalnom programu Scania P 124CB 8×8 HZ s motorom od 400 KS, kranom i sustavom za manipuliranje teretom LHS Multilift. Naručili su 535 kamiona i 257 kompleta za zaštitu kabine. Inače ta narudžba je dio velikog programa reorganizacije logističkog sustava njihove kopnene vojske temeljene na sustavu zamjenjivih ISO kontejnera.

I Britanci su u potrazi za novom generacijom kotačnih potpornih vozila. Taj program koji već traje nekoliko godina uključuje nabavu do čak 8500 vozila s početkom isporuke predviđenim za 2007. i završetkom do 2013.godine. Planirane su tri klase taktičkih kamiona:
lako teretno vozilo (LCV) s 4×4 pogonom i nosivošću od 6 tona; srednje (MCV) sa 6×6 pogonom i nosivošću od 9 tona; i teško (HLDC) sa 8×8 konfiguracijom, nosivošću od 15 tona i LHS sustavom koji će zamijeniti sadašnje DROPS MMCV kamione od 2008. godine.
Sve tri klase će imati kabine na koje se brzo može postaviti oklop i obrambeno naoružanje. U programu se natječu četiri kompanije:
MAN sa HX i SX obitelji kamiona; Mercedes Benz s novom S2000 serijom (vrijedno je spomenuti da ovi kamioni imaju “staromodnu” kabinu s motorom sprijeda što znači da ju je lakše zaštititi od mina i streljačke paljbe te je olakšano održavanje, to jest pristup motoru); Oshkosh Truck Corp. nudi seriju MTVR, također s motorom ispred odjeljka za posadu; i Stewart & Stevenson koji nudi FMTV porodicu u 4×4, 6×6 i 8×8 izvedbama temeljenim na konfiguracijama odabranim od američke kopnene vojske.
Možemo zaključiti da i dalje ostaje pitanje hoće li vodeće vojske ili samo američka biti spremne i hoće li uopće moći zamijeniti dio sadašnjih kamiona nekom budućom transportnom oklopnom i naoružanom grdosijom. Bolje rečeno, vrijeme će pokazati je li takvo vozilo luksuz ili nužda.

Vedran SLAVER