Offset u Turskoj

Turska pripada skupini zemalja koje već niz godina imaju razvijenu industrijsku participaciju pri nabavi vojne opreme iz inozemstva. Polovicom 2003. godine revidirali su dotadašnju offset regulativu iz 2000. godine na osnovi postignutih iskustava u provedbi offseta pri nabavi vojne opreme od stranih partnera iz inozemstva (Directive on offset implementations in the Defense procurement transactions)

Analizom provedbene regulative za implementaciju offseta u velikom broju zemalja regije i šire, Turska je na neki način specifični primjer zbog njezinog geopolitičkog položaja u regionalnom i globalnom okruženju. Te specifičnosti se prije svega odnose na njezin utjecaj na status Cipra, a još više od toga na odnos Turske prema poštivanju ljudskih prava Kurda. Nasuprot toga, SAD i ostale članice NATO-a, a u posljednje vrijeme i Rusija pokazuju strateške interese prema ovom području. U takvom političkom okruženju Turska je više od ostalih prisiljena poštivati Kodeks ponašanja EU, (EU Code of Conduct for Arms Exports) pri nabavi i transferu oružja, te drugih režima kontrole transfera naoružanja. Stiješnjena takvim okolnostima, Turska je u situaciji da se njezine narudžbe vojne i specijalne opreme promatraju kroz dvostruko povećalo, pa je lako zaključiti da njihovi pregovarači imaju tešku zadaću pri definiranju i ugovaranju bilo kakvih offset obveza kao oblika gospodarskog balansa pri nabavi oružja.
No unatoč tome Turska je završila desetak offset sporazuma, a trenutačno je na snazi više od 40 različitih sporazuma u vrijednosti 4,2 milijarde USD od čega je 2,4 milijarde USD realizirano, što je 100 % pristiglih obveza. U realizaciju offset obveza uključeno je oko 30 kompanija koje su u tim poslovima angažirale više od 300 malih i srednjih poduzetničkih tvrtki.
Počeci primjene offseta u Turskoj poklapaju se s narudžbom aviona F-16 C/D za potrebe turskog zrakoplovstva. Opremanje je ugovoreno po američkom programu prodaje FMS (Foreign Military Sales). Prvih osam aviona proizvedeno je u američkim pogonima, dok je njih 148 bilo sklopljeno u turskim pogonima TUSAS (Turkiye Ucak Sanayii AS), engl. TAI. Zbog obveza iz FMS programa da oprema mora biti isporučena iz SAD-a, prvi let aviona proizvedenih u Turskoj bio je do najbliže američke zračne baze u Turskoj. Nakon zadovoljenja tog uvjeta (touch-and-go) avioni su napuštali američke baze i isporučeni turskom zrakoplovstvu. S vremenom je turska industrija uključena i u proizvodnju određenih dijelova aviona (krila, trup, motori i dr.) koji su se u SAD proizvodili za potrebe USAF-a. Isto tako u Turskoj su se sklapali i avioni koje su SAD prodavale drugim zemljama, npr. Egiptu i Saudijskoj Arabiji.

Turska offset regulativa
Offset regulativa u Turskoj se temelji na Zakonu (No 3238) prihvaćenom u turskom parlamentu 1985. godine. Tim zakonom je uspostavljena institucija (agencija) mjerodavna za dugoročnu politiku i načela gospodarskog balansa pri nabavi posebne opreme iz inozemstva u domeni obrambene industrije, tj. Agencija za obrambenu industriju SSM (Savunma Sanayii Mustesarligi). Glavna zadaća SSM-a bila je uspostava moderne obrambene industrije u Turskoj koja će omogućiti modernizaciju svojih oružanih snaga.
Tursku obrambenu industriju je zapravo najjače obilježilo razdoblje od 1985. godine na ovamo. Glavni ciljevi postavljeni zakonskom regulativom bili su:
• Maksimalno angažiranje postojećih industrijskih kapaciteta
• Osiguranje novih investicija koje donose visoku tehnologiju
• Uključivanje stranih tehnologija angažiranjem stranog kapitala
• Poticanje razvojno-istraživačkih aktivnosti.
Već 1991. godine SSM je izdala offset smjernice u kojima su u 13 članaka postavljene odrednice za provedbu offset poslova.
Agencija za obrambenu industriju uključena je u poslove nabave kada je riječ o industrijalizaciji, kooperaciji, stranim ulaganjima, razvoju i istraživanju ili drugim riječima offset, dok je izravna nabava opreme za potrebe oružanih snaga u ovlasti ministarstva obrane.
Offset regulativa iz 2003. godine se sastoji od 17 članaka i poznata je kao “offset piramida”. Na njezinom predstavljanju stranim i domaćim predstavnicima tvrtki tijekom održavanja šeste izložbe naoružanja IDEA-2003 nazočni su iskazali određene kontroverze. Naime, primijećeno je da su tehnološka suradnja, istraživanja i razvoj na samom dnu piramide koja ima koeficijent prioriteta 0,25, dok je izvoz opreme i usluga na samom vrhu s koeficijentom 1,00. No za vjerovati je kako su sve izmjene koje su uvrštene u novu regulativu utemeljene na petnaestogodišnjem iskustvu provedbe offseta u Turskoj.
Člankom četvrtim regulative jednoznačno je određeno da nabave koje se realiziraju preko SSM-a čija je uvozna vrijednost jednaka ili veća od 5 milijuna USD podliježu primjeni najmanje 50 % offseta. Provedba offset sporazuma može biti jednaka vremenu provedbe ugovora za nabavu, a ovisno o specifičnosti posla može trajati najviše 2 godine duže od trajanja ugovora o nabavi. Tvrtke koje nude svoje offset ponude pripremaju ih prema prioritetima iz offset piramide.
U odnosu na regulativu iz 2000. godine, najvažnije je to što je primjena izravnog i neizravnog offseta zamijenjena razinama prioriteta ili tzv. “offset piramidom”. Koeficijenti za stimulaciju offseta od 1 do 8 zamijenjeni su širokom paletom koeficijenata od 1 do 10 s mogućnosti poticaja ulaganja u područja od posebne skrbi. U staroj regulativi nije bilo jednoznačno propisano vrijeme trajanja realizacije offseta, dok je novom regulativom određeno vrijeme u trajanju od 2 godine duže od glavnog projekta.

Zaključak
Početak razvoja offset regulative u Turskoj može se povezati s nabavom aviona F-16 od američke tvrtke Lockheed Martin. Tada se zaključilo da bi turska industrija mogla participirati u proizvodnji dijelova tih aviona kao i njihovoj montaži što je rezultiralo razvojem domaće tvrtke Turkish Aerospace Industries (TAI) koja je u 49 %-tnom vlasništvu američke tvrtke Lockheed Martin. Drugi primjer zajedničkih ulaganja (joint venture) je udruživanje američke tvrtke FMC Corporation i turske tvrtke Nurol Savunma Sanayii u zajedničku kompaniju FNSS s ciljem ulaska u licenčnu proizvodnju velikog broja borbenih vozila u više izvedenica za potrebe oružanih snaga Turske. Turske tvrtke razvile su suradnju i s europskim zemljama. Tako je tvrtka MKEK koja je specijalizirana za proizvodnju oružja i streljiva razvila suradnju sa švicarskom tvrtkom Oerlikon Contraves, njemačkom Heckler & Koch, te Rheinmetall, nizozemskom Eurometaal, francuskom GIAT Industries i dr.
Nakon postignutog iskustva na realizaciji ugovorenih offset sporazuma u Turskoj je polovicom 2003. godine donesena nova offset regulativa koja problematiku offseta razrađuje vrlo slojevito što bi u konačnici značilo još povoljnije rezultate za tursko gospodarstvo. Iako neki analitičari izražavaju sumnje u transparentnost takvog pristupa, kada se regulativa prouči u detalje može se zaključiti da je daleko naprednija od one iz 2000. godine. Veći iznosi koeficijenata, realniji izračun penala, precizno definirano vrijeme trajanja offset obveza i dr. samo su neki pokazatelji da se u Turskoj vodilo računa o trendovima razvoja primjene offseta u svijetu. Jednako tako može se zamijetiti da je provedba offseta u Turskoj povjerena specijaliziranoj agenciji SSM koja je osposobljena za uspostavu kooperacije, zajedničkih ulaganja, transfera tehnologije i drugih pogodnosti za razvoj i modernizaciju turske obrambene industrije. Zahvaljujući takvom pristupu turska industrija je danas osposobljena za djelomičnu proizvodnju i sklapanje borbenog zrakoplova F-16, kao i proizvodnju drugih zahtjevnih borbenih sustava. Zbog svoje osposobljenosti za proizvodnju zrakoplovne opreme turske tvrtke participiraju u proizvodnji civilnih zrakoplova tvrtki Airbus i Boeing te helikoptera tvrtke Eurocopter i dr. Mogućnosti turske industrije su najbolji odgovor onima koji tvrde da Turska nema razvijenu obrambenu industriju.

Josip MARTINČEVIĆ MIKIĆ