Specijalne su snage sastavni dio svake vojske od II. svjetskog rata, no upravo je posthladnoratovsko razdoblje idelano za njihovu raznovrsnost i fleksibilnost. Brojne mirovne misije i borba protiv terorizma nove su zadaće u kojima se izvrsno snalaze

Razdoblje od kraja hladnoga rata, a osobito nakon eskalacije terorizma i velikog angažmana država diljem svijeta u borbi protiv njega, mnoge su države odlučile ojačati svoje specijalne snage i povećati njihove mogućnosti. Izbor i izobrazba pripadnika specijalnih snaga dug je i zahtjevan proces. No, osim izobrazbe osoblja treba ulagati i u druge važne elemente, kao što su modereni transportni sustavi (avioni i helikopteri), oprema za komunikaciju svih vrsta a naravno važna je i logistička potpora. Sve bi to trebalo omogućiti brzo razmještanje specijalnih postrojbi na duže razdoblje daleko od teritorija matične države. Među najvažnije elemente opreme svih specijalnih snaga svakako spada osobno oružje, odnosno razne jurišne puške, snajperi, ručni raketni bacači ili pak bacači granata. Postrojbe za specijalne operacije pokazale su se pogodnima i za obučavanje lokalnih snaga te za razne aktivnosti uspostave mira i u nestabilnim državama. Specijalne su snage često prve u testiranju i uvođenju nove opreme koja se poslije uvodi u sastav ostalih konvencionalnih snaga. Oprema specijalnih snaga obuhvaća mnogo raznih sustava, no početak je ipak osobno oružje svakog operativca na terenu. Američko zapovjedništvo za specijalne operacije (SOCOM), u nastojanju da svojim vojnicima osigura moderno, učinkovito i modularno oružje odlučilo je nabaviti novu jurišnu pušku. Pokrenuli su program Scar (Special Operations Forces Assault Rifle, odnosno – jurišna puška snaga za specijalne operacije). Zahtjev za novom puškom odraz je problema koje od operacije u Afganistanu imaju operativci američkih specijalnih snaga na terenu. Naime, pokazalo se kako standardni NATO metak 5,56×45 mm (tip SS109 ili američki M855) nije dovoljno učinkovit. A jedan od zahtjeva je i mogućnost uporabe streljiva kalibra 7,62×39 mm jer je rašireno na područjima operacija.

U potrazi za novom puškom

Definiranje potreba i izbor oružja pokazuju brzinu kojom je američko zapovjedništvo za specijalne operacije SOCOM uvelo novu opremu u uporabu. Zahtjev za podnošenje ponuda SOCOM je izdao u siječnju 2004. i nakon samo 11 mjeseci izabrano je rješenje tvrtke FH Herstal. Terenska su ispitivanja počela sredinom 2005. Scar bi se trebao proizvoditi u američkom pogonu FN Herstala u mjestu Columbia. Očekuje se kako će ugovorom biti pokrivena nabava 84 000 pušaka SCAR, inačica L kalibra 5,56, te 15 000 pušaka inačice H kalibra 7,62 mm. Inačica H će moći rabiti dva metka kalibra 7,62, jedan je standardni NATO metak 7,62×51 mm te metak za pušku AK-47 Kalašnjikov kalibra 7,62×39 mm. Scar je zamišljen i izveden modularno, a dvije inačice Scar-L i Scar-H imaju 70% istih dijelova, a ergonomski su identične 90%. Mogu se postaviti cijevi razne dužine kako bi se oružje maksimalno prilagodilo taktičkim uvjetima na terenu. Na Scar se može postaviti razna dodatna oprema, ciljnici i slično. Uz Scar je predviđen i novi bacač granata EGLM (Enhanced Grenade Launcher Module) kalibra 40 mm koji se postavlja ispod cijevi Scara. Kako se posljednjih desetak i više godina razvijaju bacači nove generacije kalibra 20 i 25 mm, izbor kalibra 40 mm može biti iznenađenje.
Scar je zanimljiv primjer modernog oružja razvijenog postojećim tehnologijama i materijalima. Išlo se na sigurno i rezultat je zato bio brz, oružje je razvijeno i predstavljeno vrlo brzo. Terenska su ispitivanja pokazala kako je riječ o kvalitetnom i učinkovitom dizajnu. I SOCOM je u slučaju vođenja programa Scar pokazao fleksibilnost i mogućnost brzog izbora tražene opreme.

Zahvaljujući tako dobrom rezultatu, neki spominju i mogućnost da Scar bude izabran kao nasljednik standardne jurišne puške američke vojske M16. Dosad je kao svojevrsni favorit figurirala puška XM8, no zbog nekih je problema izbor nasljednika stare puške M16 usporen. Ni stari favorit XM8 nije više tako siguran, pa bi puška koju su zamislili specijalci za specijalce jednoga dana mogla završiti u rukama vojnika drugih grana i rodova. Dok se traži zamjena, M16 i njegova skraćena inačica M4 i dalje su u sastavu specijalnih postrojbi. Zato ih nastoje poboljšati kako bi iz starog oružja izvukli što više. Potaknuti nedovoljnim mogućnostima standardnog zrna M855, u tvrtki Black Hills Ammunition razvili su novi metak Mk262 koji ima teže zrno i nešto bolje mogućnosti.
Tvrtka Barrett, poznata po proizvodnji taktičkih snajpera kalibra 12,7 mm, razvila je novu jurišnu pušku M468 u novom kalibru 6,8×43 mm Remington SPC. Riječ je o novom metku koji u odnosu na metak 5,56×45 mm ima mnogo veću učinkovitost na većim udaljenostima. M468 je ustvari kombinacija nekoliko novorazvijenih dijelova, kao što su gornji dio sanduka s cijevi, zatvaračem, plinskom komorom i plinskim klipom, koji su postavljeni na donji dio sanduka i rukohvat puške M4. Može se reći kako je M468 jako modificirana standardna M4 u novom kalibru. M468 se može dobiti kako potpuno novo oružje, ali može se naručiti i komplet za modifikaciju već postojeće puške M4. Tako korisnik može, uz malena izdvajanja, od stare puške dobiti novo oružje u novom kalibru. Jedna od razlika u odnosu na M4 je kapacitet spremnika, naime, metak 6,8 mm Remington SPC ima nešto deblju čahuru pa ih u spremnik stane 28 dok ih u spremnik istih dimenzija stane 30 u kalibru 5,56 mm.

Još je jedna tvrtka razvila modifikaciju standardne puške M4. M416 je M4 koji je također bitno modificirala tvrtka Heckler & Koch na temelju iskustava stečenih razvojem jurišne puške G36, modernizacijom britanske puške SA80 te prototipa XM8. I M416 je moguće kupiti kao potpuno novo oružje ili kao komplet za modifikaciju postojeće puške M4. Očito je kako su oba proizvođača nastojala ponuditi privlačnu i financijski povoljnu ponudu postojećim korisnicima puške M4. Ukoliko žele mogu kupiti novu pušku koja se ipak ne razlikuje drastično od stare. Ukoliko imaju veću zalihu pušaka, mogu kupiti smo komplete i modificirati postojeće oružje, što je svakako jeftinije i financijski olakšava prijelaz na moguće novo oružje.
Koliko se zna, upravo su specijalne snage prvi strani kupac nove izraelske jurišne puške Tavor. Naime, prošle je godine počela isporuka prvih pušaka indijskim specijalnim graničnim snagama. Indijci su naručili više od 3000 tih modernih pušaka bullpup konstrukcije. Postoji i mogućnost pokretanja proizvodnje u Indiji za potrebe ostalih specijalnih i zračnodesantnih postrojbi indijske vojske. Tavor je naručila i izraelska vojska, zasad je nabavljeno oko 15 000 pušaka.
Ne treba zaboraviti da su i snajperi važni za djelovanja specijalnih snaga. I na tom se području stalno razvijaju novi modeli pušaka. Tako je američka tvrtka Knight’s Armament razvila puluautomatsku snajpersku pušku XM110 kao zamjenu za stari snajper M24. Riječ je o puški kalibra 7,62 mm koja je optimizirana za djelovanje po ciljevima na udaljenosti do 1000 metara. Kako se pretpostavlja, Američka kopnena vojska (US Army) i specijalne snage (SOCOM) zamijenit će M24, a XM110 bi mogao biti oružje izbora. U tom bi slučaju, zbog velike količine specijaliziranih i skupih pušaka, Knight’s Armaments mogao profitirati.

Oružje za osobnu obranu

Početak trenda razvoja PDW oružja, P90 kalibra 5,7×28 mm. Uz P90 je novorazvijeni pištolj FiveseveN istog kalibra
Kategorija oružja za osobnu obranu (PDW – Personal Defence Weapon) pojavila se 1991. Kategoriju je uvela poznata belgijska tvrtka FN Herstal predstaviviši svoju inovativnu kratku strojnicu P90. Uz novu je strojnicu predstavljen i novi kalibar 5,7×28 mm. Riječ je, u osnovi, o visokotehnološkoj kratkoj strojnici i odgovarajućem metku koji su razvijeni od početka, bez ikakve zadrške u odnosu na kompatibilnost s postojećim oružjem i streljivom, a zamišljeni su kao zamjena za postojeći iznimno popularni metak 9×19 mm i oružja u tom kalibru. Rezultat je novi metak iznimnih mogućnosti i kratka strojnica nove i inovativne konstrukcije, i naravno novo ime – PDW, što treba gledati više kao marketinški potez no što je taktička i tehnološka novost. No, taj odlučan pristup nije oduševio vojske i policije diljem svijeta. Uvođenje novog oružja, a osobito novog kalibra, povezano je s mnogim teškoćama i velikim financijskim troškovima. Zato su vojske i policije i dalje ustrajale na tradicionalnom pristupu zadržavši stari metak i oružje za njega.
Specijalne su snage diljem svijeta odmah uočile sve prednosti kratke strojnice i novog metka, a zbog drukčijih potreba i samostalne nabave oružja bilo im je jednostavno kupiti manje količine novih kratkih strojnica i streljiva za njih. Tako je dosad prodano više od 12 000 kratkih strojnica P90, i to uglavnom specijalnim postrojbama, vojnim i policijskim. Tvrtka FN je kako bi poboljšala prodaju i raširenost novog kalibra razvila i pištolj FiveseveN u novom kalibru 5,7×28 mm.
Iako se ideja kategorije PDW nije u potunosti iskazala, naime P90 je zamišljen kao oružje za masovno naoružavanje vojnika kojima ne treba jurišna puška, sticajem okolnosti stvorena je nova tržišna kategorija – napredno oružje za specijalce. Njemačka tvrtka Heckler&Koch je zaključila kako se isplati razviti vlastito rješenje u istoj kategoriji.

Zato su odlučili iskoristiti novi metak kalibra 4,6×30 mm, koji je razvila tvrtka Royal Ordnance, inače dio koncerna BAE Systems. Riječ je o metku koji je po svoji značajkama sličan belgijskom metku 5,7×28 mm. Heckler&Koch je razvio novu kratku strojnicu MP7 koja je nakon desetak godina vladanja tržištem belgijskoj kratkoj strojnici bila konkurenciju.
Zanimljivo oružje, dobra reputacija njemačke tvrtke i solidni rezultati belgijskog prethodnika, čine se kao dobra formula za uspjeh. A on nije izostao, dosad je oko 20 država pokazalo zanimanje za opremanje ili već kupilo MP7, uglavnom specijalnih vojnih i policijskih postrojbi. Očito je kako koncept PDW polagano osvaja kupce, i to uglavnom one iz područja specijalnih operacija. Specijalne su snage odavno počele rabiti i drugu opremu za povećanje preciznosti i učinkovitosti. Tu su ponajprije razne vrste ciljnika, optičkih, dnevnih, noćnih, laserskih označivača cilja, uređaja za djelovanje po noći i slično. Te su uređaje prvi masovnije počeli rabiti pripadnici specijalnih snaga. No, dobri rezultati koje je upraba takvih uređaja polučila rezultirali su probojem i u ostale dijelove oružanih snaga. Danas sve moderne tehnološke vojske puške svojih pješaka opramaju raznim vrstama optičkih ciljnika. Najveći je kupac, naravno, američka vojska, koja svakom strijelcu nastoji osigurati najbolje uvjete za preciznu uporabu osobnog oružja. Industrija je odgovorila brojnim modelima prilagođenim raznim vrstama oružja. Tražena je i oprema za djelovanje po noći, razne vrste mono i bikularnih uređaja koji djeluju na načelu pojačanja dostupne svjetlosti ili termalni senzor. U zadnje su vrijeme dostupni i napredni termalni senzori rezolucije 640×480 točaka i modeli s nehlađenim tražilom koji uvelike smanjuju dimenzije termalne kamere.

Paljbena potpora

Osim kratkih strojnica i jurišnih pušaka, specijalne snage rabe i moćnija oružja. Jedno od popularnijih je jamačno laka strojnica Minimi već spomenute belgijske tvrtke FN Herstal. Riječ je o lakoj strojnici kalibra 5,56×45 mm koju rabi mnogo vojski diljem svijeta, a osobito je popularna među specijalnim snagama jer nudi veliku paljbenu moć, a masom ne odskače mnogo od obične jurišne puške. Postoji i inačica ParaMinimi koja je skraćena i olakšana i izvrstan je izbor za razne desantne i specijalne postrojbe.
Američko zapovjedništvo za specijalne operacije SOCOM naručilo je posebnu olakšanu inačicu oznake Mk 46. Olakšana je uporabom lake cijevi i uklanjanjem razne manje važne opreme, kao što je ručica za nošenje. FN Herstal je razvio i inačicu u kalibru 7,62×51 mm kao dopunu postojećem modelu. Tako su pokrivena dva osnovna “zapadna” puščana kalibra, a učinkoviti domet bitno povećan. Krajnji korisnici su dobili dva razna oružja, ali ergonomski vrlo slična, a i logističari su sretni jer dvije inačice imaju 70% istih dijelova. Istodobno, inačica u jačem kalibru 7,62 mm je za oko trećinu lakša u odnosu na prosječnu masu univerzalne strojnice u istom kalibru.
Još jedno oružje je vrlo popularno među specijalnim snagama diljem svjieta. Riječ je o bacačima granata, najčešći su oni kalibra 40 mm. Proizvode se kao samostalna oružja, ručna ili automatska na postolju, ili kao dopunsko oružje koje se postavlja na standardnu jurišnu pušku. Među popularnijim samostalnim bacačima granata je model MGL južnoafričke tvrtke Milkor. Riječ je o oružju koje ima spremnik revolverskog tipa za 6 granata. Domet granate je oko 400 metara.
Za taj su kalibar razvijene razne vrste granata. Uz uobičajene eksplozivne, osvjetljavajuće i slične, u zadnje se vrijeme pojavljuju i novi usavršeni modeli.
Jedna je od njih Hellhound, proizvod tvrtke Martin Electronics. Njezina je posebnost u tome da eksplozijom oslobađa 50% više krhotina nego standardna granata M433. Razvili su i granatu Huntir, a riječ je o izvidničkom projektilu koji nosi CCD kameru koja se nakon postizanja radne visine padobranom spušta na zemlju. Tijekom spuštanja kamera snima područje ispod sebe i sliku u realnom vremenu šalje zemaljskoj postaji. Zemaljska postaja može biti i ručno ili prijenosno računalo, pa je sustav pogodan za terensku uporabu jer ne ovisi o kompliciranoj infrastrukturi.

Najpopularniji automatski bacač granata je Mk19, kojeg uz američku rabe i brojne druge vojske. No, Mk19 je stara konstrukcija i više ne zadovoljava najviše standarde pa su zato pokrenuti programi razvoja novih automatskih bacača. Tako je razvijen novi bacač CG40 Striker istog kalibra ali s novim, tzv. airburst (programibilnim streljivom koje eksplodira iznad cilja) streljivom i naprednim sustavom za upravljanje paljbom. Rezultat je veća preciznost u odnosu na stari Mk19. Striker može točkaste ciljeve precizno pogađati do udaljnosti od 1500 metara u svim vremenskim uvjetima, danju i noću. Masa sustava CG40 je 43,5 kg, što je otprilike 40% manje nego masa starog Mk19. Striker je tvrtka General Dynamics počela dostavljati američkoj vojsci 2004. godine, a vojska ga označava kao Mk46. Među oružjem za specijalce zastupljeni su i razni ručni raketni bacači (RRB). Ta je kategorija oružja zbog učinkovitosti i dostupnosti vrlo raširena i viđa se na svim ratištima diljem svijeta.
Jedno od najpoznatijih oružja tog tipa je ručni raketni bacač “Carl Gustaf” kalibra 84 mm. Razvijen je davno, još 40-ih godina prošlog stoljeća, no riječ je o svojevrsnom evergreenu pa ga danas rabe američki Rangeri pod oznakom M3. Riječ je o trećoj generaciji mase 10 kg i dužine 1065 mm. Za “Carl Gustaf” odnosno M3 postoji širok izbor streljiva, od klasičnog trenutačnog preko protuoklopnog pa do dimnog i osvjetljavajućeg. Pokrenuti su i projekti razvoja naprednog streljiva i streljiva za djelovanje u urbanom okruženju. Kod tog je tipa streljiva bitna mogućnost probijanja raznih vrsta zidova, (betonskih, od cigle ili nekog drugog sličnog materijala), te dopunskog djelovanja iza probijene zapreke. “Carl Gustaf” proizvodi švedska tvrtka Saab. Ista tvrtka proizvodi i jednokratni ručni raketni bacač kalibra 84 mm oznake AT4, u američkoj vojsci nosi oznaku M136. Uveden je kao zamjena za popularni M72 kalibra 66 mm. SOCOM je naručio posebnu inačicu prilagođenu ispaljenju iz skučenih prostora kao što su sobe i slično.

No, američko zapovjedništvo za specijalne operacije SOCOM odlučilo je zadržati i M72 koji je zbog manjih dimenzija i manje mase pogodniji za specijalne operacije.
Naručili su novu inačicu, M72A7, koja je prilagođena djelovanju u urbanom okruženju. Ima poboljšane mogućnosti djelovanja protiv utvrđenih objekata, odnosno probijanja zapreke (npr. zida) i nakon toga fragmentacijskog djelovanja na ciljeve iza zapreke. Osim Saaba i brojne druge tvrtke nude razne tipove ručnih raketnih bacača. Proizvode ih diljem svijeta, od Zapadne Europe (poznati ručni raketni bacači Panzerfaust III, Armbrust itd.) preko istočnoeropskih proizvođača (npr. novi ruski ručni raketni bacač RPG 29 ili poznati RPG 7), pa do brojnih proizvođača iz Trećeg svijeta.
Specijalne su snage zbog strukture, ustroja i predviđenih zadaća idelane za ispitivanje novog oružja. Zbog relativne malobrojnosti, specijalne se snage lakše odlučuju za nabavu najmodernijih i najinovativnijih sredstava na tržištu. S obzirom na to da su malobrojni, ne traži se nabava većeg broja sustava pa je to financijski lakše podnijeti. Specijalne snage imaju prednost i u pogledu ljudstva. Pripadnici specijalnih snaga su redovito izvrsno uvježbani, mnogi od njih sa stvarnim terenskim i borbenim iskustvom pa su s te strane idealni za isprobati novi sustav i dati kvalitetno i realno mišljenje o njemu. Iskustvo s novim sustavima, koji su tek postali dostupni i njihova brza primjena na terenu omogućava pak specijalnim snagama povećanu učinkovitost koju pruža nova tehnologija. Nova tehnologija ponekad omogućava razvoj novih, učinkovitijih taktika koje u konačnici dovode do bržeg i sigurnijeg obavljanja zadaća i smanjenja žrtava. Tako se veza specijalnih snaga i novih tehnologija pokazuje kao dvostrana, korisna za obje strane. Specijalne snage prve dobivaju ono što nema nitko drugi te mogućnost da to maksimalno iskorisite. S druge strane, industrija dobiva provjeru i procjenu novih sustava te mogućnost da iskoristi primjedbe pripadnika specijalnih snaga kako bi još poboljšali proizvod. Tako poboljšani i provjereni proizvod se onda nudi ostatku oružanih snaga koje znaju da u slučaju nabave ne dobivaju nepoznati proizvod već nešto što su neki njihovi dijelovi isprobali i stekli vrijedno uporabno iskustvo.

Pripremio Igor SKENDEROVIĆ