Tržište školskih aviona odlikuje veliki raspon ponude čija je prodaja često potpomognuta političkim utjecajem. Na relativno malom tržištu ima mjesta za samo nekoliko

Avioni za osnovnu obuku opremljeni klipnim motorima najbolji su primjer prevelike ponude za premalo tržište. Situacija će u bliskoj budućnosti biti još nepogodnija jer sve veći broj država ima mogućnost projektiranja i proizvodnje tih relativno jednostavnih aviona. U takvim uvjetima čak i avioni sa zvučnim imenima kao što je britanski Slingsby T67M-260 Firefly, avion s fiksnim stajnim trapom i Textron Lycoming motorom snage 194 kW, proizvode se u malim serijama. Slingsby, koji je dio tvrtke Chelton Group, zapravo preživljava proizvodeći kompozitne strukture za veći broj naručitelja. Za potrebe selekcije i obuke budućih vojnih pilota većina ratnih zrakoplovstava traži avione koji će imati bolje letne odlike (motore veće snage) nego oni namijenjeni civilnim potrebama. Jedna iznimka je odabir američkog ratnog zrakoplovstva iz 2002. koje je za svoju školu Embry-Riddle Aeronautical University odabralo kanadski školski avion Diamond DA20-C1. Ovaj avion s fiksnim stajnim trapom napravljen od kompozita ima motor Teledyne Continental snage samo 93 kW. Ono privlačno na Da20-C1 svakako je njegova cijena od samo 140 000 američkih dolara, ali i mogućnost akrobatskog letenja. Uobičajeniji odabir su avioni kao što je njemački Grob G120A s uvlačivim stajnim trapom i motorom snage 194 kW. Oko 250 G120 isporučeno je kupcima. Zadnja poznata narudžba je iz 2005. kojom je kanadsko ratno zrakoplovstvo za svoju školu Portage La Prairie naručilo devet G120A ukupne cijene 3,2 milijuna američkih dolara. Tvrtka Eads-Socata je dobila ugovor za isporuku i održavanje G120A aviona koji se rabe u francuskoj vojnom zrakoplovnom učilištu Cognac. Desetogodišnji ugovor uključuje isporuku 18 Grob G120A aviona koji će se rabiti zajedno s 24 Socat TB-30B Epsilons aviona koji su već u uporabi.

Stariji primjer uspješnog lakog školskog aviona s uvlačivim stajnim trapom i s rasporedom sjedala za instruktora i učenika jedan pored drugoga je talijanski Aermacchi SF260. Pokretan motorom snage 194 kW SF260 ulazi u skupinu najuspješnijih lakih školskih klipnih aviona s prodanih 870 primjeraka. Aerimacchi trenutačno obavlja isporuku 30 SF260AE aviona s moderniziranom avionikom koje je za 33 milijuna američkih dolara kupilo talijansko ratno zrakoplovstvo. Školski avioni s tandem rasporedom sjedišta pružaju bolje letne odlike. Jedan takav uspješan laki školski avion je čileanski Enaer T-35 Pill?n koji rabi neke komponente avione Piper. Čile je Pillana uspio prodati u šest država te očekuje daljnje narudžbe jer su s tvrtkom Eads potpisali ugovor o zajedničkoj prodaji poboljšane inačice s modificiranim krilima i repom. Na i ovako prenapučenom tržištu odnedavno se pojavio i jedan duh iz prošlosti – jugoslavenska Lasta. Lastu je razvila tvrtka Utva i prvi je put poletjela 1985., ali je taj prototip ubrzo izgubljen u nesreći. Drugi su prototip uništili Saveznici tijekom bombardiranja 1999. Nedavno je srpsko ratno zrakoplovstvo od Utve zatražilo da razvije poboljšanu inačicu Laste koja bi služila kao osnovni avion za obuku prije prijelaza na turbomlazni G4 Super Galeb. Utva je zbog toga razvila inačicu Lasta 3 (ponekad označena i kao Lasta 95) čiji je kokpit sličan onom na G4.

Vrhunac ponude lakih školskih aviona s klipnim motorima je ruski Jakovljev Jak-52 opremljen motorom snage 270 kW. Rumunjska tvrtka Aerostar proizvela je čak 1800 Jak-52. Nakon raspada Sovjetskog Saveza novonastalo rusko ratno zrakoplovstvo odlučilo je svoje Jak-52 zamijeniti znatno modernijim Suhojima Su-49 opremljenim motorima snage 313 kW, ali je cijeli projekt zaustavljen zbog nedostatka novca. Takav razvoj događaja otvorio je vrata za razvoj inačice Jak-52M iz koje je kasnije nastao lakši i brži Jak-152. I Jak-52M i Jak-152 dobili su laka katapultirajuća sjedala Zvezda SKS-94M. Tvrtka Jakovljev je 2005. najavila da će početna cijena za Jak-152 biti manja od 200 000 američkih dolara, te da rusko ratno zrakoplovstvo namjerava do 2012. kupiti 48 primjeraka.

Najnoviji smjer razvoja lakih školskih aviona s klipnim motorima je ugradnja dizelskih motora koji rabe gorivo za mlazne motore. Francuska tvrtka SMA (Société des Motorisations Aéronautiques), u vlasništvu Safrana, razvila je dvije inačice motora SR305 snage 170 i 225 kW. Njemački Thielert Aircraft Engines razvio je motor Centurion 1.7 snage 99 kW i Centurion 4.0 snage 230 kW. Mogućnost ugradnje dizelskog motora u laki školski avion trenutačno je dostupna u Eads-Socatainom TB2X, koji je razvijen na osnovi aviona TB20 Trinidad. Za TB2X odabran je motor SR305. Eads planira proizvodnju aviona TB20/21 premjestiti u Avioane Craiova i Eurocopter-Romania.

Turboelisni školski avioni
Zbog sve jače konkurencije lakih školskih aviona s klipnim motorima, čija snaga sve češće prelazi 200 kW, tržište je sve manje zainteresirano za turboelisne školske avione s motorima snage oko 300 kW. To je jedan od razloga zbog kojeg je tvrtka Enaer definitivno odustala od svog T-35DT turboelisnog školskog aviona razvijenog na bazi Pillana te se okrenula isključivo razvoju inačice s klipnim motorom.

Švicarska tvrtka Pilatus pionir je u razvoju turboelisnih školskih aviona te ih je do sada isporučila više od 800 komada u 32 ratna zrakoplovstva. Početak ponude Pilatusa je PC-7 MkIIM koji je opremljen motorom Pratt & Whitney Canada PT6A-25C snage 520 kW. Malezija je jedan od najvećih kupaca PC-7. Još početkom 1980. kupila je 44 PC-7, da bi 2001. naručila devet PC-7 MkIIM. U veljači 2006. Malezija je naručila dodatnih deset MkIIM za 70 milijuna švicarskih franaka. Ova dodatna narudžba namijenjena je zamjeni dotrajalih PC-7.
Za posao isporuke školskih turboelisnih aviona Maleziji natjecala se i tvrtka Korea Aerospace Industries (KAI) koja je nudila svoj KT-1 opremljen motorom P&WC PT6A-62A snage 708 kW. KAI je pri kraju isporuke 85 KT-1 i 20 KO-1 korejskom ratnom zrakoplovstvu i dvanaest KT-1B Indoneziji te je u potrazi za novim kupcima. U razvoju je i inačica KT-1C s glass kokpitom kanadske tvrtke CMC Electronics. Prvi prototip te inačice trebao bi poletjeti potkraj 2006. KAI se nada da će pobijediti na natječaju za novi turski školski zrakoplov (predviđena je kupnja 55 aviona), iako ima snažnu konkurenciju u Embraerovom Super Tucanou i Taytehonovom T-6B.

Brazilski Super Tucano pokreće motor PT6A-68/3 snage 1195 kW koji pokreće elisu s pet krakova. Tako snažan motor omogućio je da Embraer razvije inačicu Super Tucanoa namijenjenu uništavanju ciljeva na zemlji. Zbog toga je pobijedio na brazilskom ALX programu, što je Embraeru donijelo narudžbu za 25 jednosjeda A-29 i 51 dvosjeda AT-29 (s mogućnošću za dodatnih 23). Dvadeset i pet Super Tucanoa kupila je i Kolumbija te je za njih platila 235 milijuna američkih dolara. Isti je avion izabrala i Venecuela (dvanaest je kupljeno plus opcija za dodatnih dvanaest), ali se ovaj ugovor ne može provesti jer je u međuvremenu Washington uveo embargo na isporuku oružja i opreme Venecueli, pa tako i na sustave koji se ugrađuju u Super Tucano. S Elbitovom avionikom Embraer prodaje Super Tucano po cijeni od 5,5 milijuna američkih dolara.
Zadnji prijedlog američkog državnog proračuna za fiskalnu godinu 2007. pokazuje da je pojedinačna cijena Raytheonovog T-6A Texan II u inačici za američko ratno zrakoplovstvo oko 6,5 milijuna američkih dolara. U tu su cijenu uključeni i pričuvni dijelovi te održavanje aviona. Tako mala nabavna cijena dobivena je zahvaljujući velikom broju naručenih aviona. Za fiskalnu godinu 2007. predviđena je proizvodnja 48 T-6A za američko ratno zrakoplovstvo i 21 za američku ratnu mornaricu. S tim avionima ukupne narudžbe Texana II dostići će 487 aviona od planiranih 782. T-6A opremljen je motorom PT6A-68 snage 820 kW i četverokrakom elisom. Strani naručitelji su Grčka (45 aviona, od kojih se neki mogu naoružati) i Nato Flying Training u Kanadi (26 aviona označenih kao CT-156 Harvard II). Inačica T-6B koja se sada nudi stranim kupcima ima poboljšan kokpit, novu avioniku tvrtke Canadian Marconi, 1553 databud i mogućnost nošenja oružja na šest podkrilnih nosača ukupne mase 1360 kg. Pojedinačna cijena tako opremljenog Texana II je oko 6,2 milijuna američkih dolara. Raytheon se nada da će Texana II prodati Čileu, Izraelu, Singapuru, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Raytheon T-6 nastao je na osnovi Pilatusovog PC-9 pokretanog motorom PT6A-62 snage 708 kW. Do danas je prodano više od 250 PC-9 u 14 država. Kako je postalo jasno da se Švicarska ne može nositi na svjetskom tržištu s američkom politikom podrške Raytheonu u prodaji Texana II, Pilatus je (zahvaljujući tantijemima od prodaje T-6) odlučio napustiti PC-9/T-6 kategoriju aviona i razviti znatno napredniji turboelisni školski avion. Rezultat je Pilatus PC-21 koji je donio znatno poboljšane letne mogućnosti s cijenom uporabe sličnom kao kod već postojećih školskih turboelisnih aviona. Napredna tehnologija donijela je i nove mogućnosti procesa uvježbavanja novih pilota. Avion su opremili motorom PT6A-68B snage 1195 kW koji pokreće elisu s pet krakova. Maksimalna brzina PC-21 na razini mora je oko 600 km/h, što znači da je nešto brži od Super Tucanoa i najbrži među svim turboelisnim školskim avionima. Takve perfomanse omogućavaju skraćenje procesa uvježbavanja pilota i dodatnu uštedu.
Prvi od dva prototipa PC-21 poletio je u srpnju 2002. a Pilatus trenutačno izrađuje osam predserijskih primjeraka, od kojih je prvi započeo letna ispitivanja u kolovozu 2005. Tvrtka će zadržati dva primjerka namijenjena daljnjem razvoju i letačkim demonstracijama, dok će preostalih šest (ako ih u međuvremenu ne proda drugim kupcima) prepustiti specijaliziranoj švicarskoj agenciji koja će ih rabiti za obuku švicarskih vojnih pilota (agencija već radi PC-7 i PC-9 avione). U tom slučaju PC-21 će zamijeniti BAE Hawk Mk 66 koji je zbog uštede povučen iz operativne uporabe. Razmatra se mogućnost da se piloti nakon uvježbavanja na PC-21 izravno prebacuju na švicarske F/A-18C/D Hornete, iako ostaje opcija da se kao međukorak iskoristi 50 švicarskih Northrop F-5E/F lakih lovaca. Prvi vjerojatni kupac za PC-21 je ratno zrakoplovstvo Abu Dhabia koje traži zamjenu za svojih 30 PC-7, a koji se rabe za obuku pilota prije nego što pređu na BAE Systems Hawk Mk 62/102 školske mlazne avione. Prema sadašnjim procjenama Pilatus bi sa svojim PC-21 mogao ponuditi bolje uvjete od svih drugih mogućih konkurenata.

I Velika Britanija razmatra mogućnost kupnje 60 PC-21 kako bi zamijenila svoje Tucanoe koje je po licenci napravila tvrtka Short. PC-21 bi se rabili unutar Military Flying Training System programa. Singapur traži zamjenu za svojih 27 ostarjelih Siai-Marchetti S-211 školskih aviona koje bi zamijenio s 20 znatno modernijih turboelisnih. U uži izbor ušli su PC-21, T-6B, Super Tucano i Aermacchi M-311 s turboventilacijskim motorom. Iako je moguća i klasična kupnja od proizvođača, Singapur razmatra mogućnost 20-godišnjeg ugovora s civilnim ugovaračem koji bi osigurao nabavu i održavanje aviona te izvođenje programa uvježbavanja s instruktorima singapurskog ratnog zrakoplovstva.

Bazični mlazni školski avioni
Moderni su turboelisni školski avioni, zahvaljujući većoj ekonomičnosti uporabe i sve boljim letnim odlikama, ukrali veliki dio tržišta koji su nekada pokrivali mlazni školski avioni. Dobar primjer za to je češki Aero Vodochody L-159 koji je kombinacija već iskušanog trupa (naslijeđenog od više od 2850 proizvedenih L-39) i modernog turboventilacijskog motora Honeywell F124 potiska 28 kN. Unatoč svemu samo je 18 L-159 u operativnoj uporabi (uz dodatnih šest u pričuvi) u češkom ratnom zrakoplovstvu. U prosincu 2005. Aero Vodchody potpisao je ugovor s češkim ministarstvom obrane od 25-godišnjem održavanju L-159 (i L-39) što bi moglo pomoći da se pronađu kupci za 47 L-159 koje češko ratno zrakoplovstvo više ne treba.
Znatno veći uspjeh na svjetskom tržištu postigao je kineski Hongdu K-8 koji je razvijen u suradnji s Pakistan Aerinautical Complexom. K-8 je prodan u Mijamar, Namibiju, Šri Lanku, Zimbabve i Zambiju, uz moguću prodaju Keniji. Najveći naručitelj je Egipat koji je kupio čak 80 K-8. Uz to Kina je kupila više od 100 a Pakistan 75 K-8. Izvozna inačica K-8 opremljena je motorom Honeywell TFE731 potiska 16,74 kN, a kupci mogu odabrati i inačicu s ukrajinskim motorom Progress AI-25TL potiska 16,9 kN koja je u uporabi u kineskom ratnom zrakoplovstvu. Najnovija inačica ima kineski motor Zhuzhou WS-11 istog potiska.

Proizvodnja argentinskog IA-63 Pampa pokretanog Honeywellovim motorom TFE731 potiska 15,6 kN sada je u rukama tvrtke Lockheed Martin Aircraft Argentina. Argentinsko ratno zrakoplovstvo ima dvanaest IA-63 koji se moderniziraju na standard AT-63. Modernizacija uključuje Elbitovu avioniku i pet podvjesnika za oružje. Do kraja 2007. argentinsko će zrakoplovstvo dobiti i šest novih AT-63, a očekuje se i narudžba šest dodatnih za argentinsku ratnu mornaricu.
Kao četvrto najveće ratno zrakoplovstvo na svijetu indijsko je dosad bilo veliko tržište za strane školske zrakoplove što će se ubrzo promijeniti. Naime, prvi od dva Hindustan Aeronautics (Hal) HJT-36 Sitara prototipa poletio je u ožujku 2003. Avion su opremili turboventilacijskim motorom GRTS Larzac potiska 14,2 kN. Hal trenutačno proizvodi dvanaest HJT-36 namijenjenih akrobatskoj skupini indijskog ratnog zrakoplovstva. Indijsko ratno zrakoplovstvo namjerava kupiti između 200 i 250 Sitarasa opremljenih Zvezda K-36LT katapultirajućim sjedalima i Saturnovim AL-55 motorima potiska 16,9 kN koje će proizvoditi tvrtka Umpo.
Unatoč nedostatku domaćeg (talijanskog) tržišta i činjenici da je prodano samo 58 primjeraka Siai-Marchetti S-211 (pokretanih motorom P&WC JT15D-4C potiska 11,15 kN) tvrtka Aermacchi nastavlja razvoj aviona M-311. Demonstrator avionike opremljen “Cockpit 4000” sustavom tvrtke CMC Electronics poletio je u lipnju 2005. Serijska inačica imat će motor JT15D-5C potiska 14,23 kN, ojačani trup i pet nosača za oružje.

Kako bi dodatno smanjili cijenu osnovne obuke, neka ratna zrakoplovstva razmatraju mogućnost kupnje novih “very light (bussiness) jets (VLJ) aviona. Obično ih opisuju kao avione čija masa ne prelazi 4,5 tona i cijenom manjom od 5 milijuna američkih dolara. Američko ratno zrakoplovstvo razmatra uporabu VLJ aviona kao svestrane školske avione, ali i u zadaćama domovinske sigurnosti. Trenutačno jedini VLJ koji bi se mogao rabiti kao školski avioni je Javelin koji je razvila tvrtka Aviation Techology Group (ATG) uz pomoć Israel Aircraft Industriesa. Civilni Javelin Mk 10 (2005. cijena mu je bila 2,795 milijuna američkih dolara) prvi je put poletio u rujnu 2005. Na njegovim osnovama razvijena je vojna inačica Mk 20 s katapultirajućim sjedištima i dva motora Williams FJ33-4-17 pojedinačnog potiska 7,56 kN. Nepotvrđena izvješća navode da je Eads naručio osam Javelin Mk 20 kako bi osigurao uvježbavanje pilota francuske ratne mornarice. Izraelsko ratno zrakoplovstvo vjerojatno će kupiti Javelin kao zamjenu za zastarjele Tzukite (poboljšan Fouga Magisteri).
Vrhunac ponude bazičnih mlaznih školskih aviona čini Aermacchi MB-339 kojeg pokreće motor Rolls-Royce Viper potiska 19,8 kN. Razvijen na bogatom iskustvu uporabe MB-326 MB-339 pruža izvrstan odnos uloženo/dobiveno. Zbog toga je talijansko ratno zrakoplovstvo odlučilo 50 svojih MB-339 podvrgnuti procesu produženja vijeka trajanja. Aerimacchi na tržištu i dalje nudi svoj “fully digital” MB-339CD inačicu iako zbog prevelike potrošnje motora baš i nema veliki uspjeh.
Avion Craiova IAR-99 (rumunjska verzija Super Galeba) izravna je konkurent MB-339. Osim što rabi isti motor ima i nižu cijenu. Rumunjsko ratno zrakoplovstvo rabi ga za obuku pilota i blisku podršku trupama na zemlji. Inačica IAR-99C Soim dobila je naprednu Elbit avioniku koja uključuje Advanced Combat Training System (ACTS) koji omogućava izvođenje virtualnih zračnih borbi. Nakon isporuke prvih četiri modernizirana Soima rumunjsko je ratno zrakoplovstvo naručilo dodanih osam (pet moderniziranih i tri nova).

Napredni mlazni školski avioni
Avioni uključeni u najnapredniju vrstu pilotske obuke (napredno letenje i prelazna obuka na lovce) imaju cijenu koja se opasno približava cijeni lakih lovaca. Ako se izuzmu velike narudžbe kineskog i ruskog ratnog zrakoplovstva (koje zadovoljavaju domaći proizvođači), jedini veći programi koji bi mogli osigurati narudžbe od više stotina komada su Eurotraining i moguća zamjena za Northrop T-38 američkog ratnog zrakoplovstva.
Program Eurotraining donedavno nosi naziv Advanced European Jet Pilot Training (AEJPT) i – ako se ikada provede u cijelosti – obuhvatit će kadete jedanaest država koji će se uvježbavati u tri baze. Početno je planirano da AEJPT krene 2010., ali sadašnji planovi predviđaju početak programa tek 2015. Ostvarenje punih kapaciteta trebalo bi se ostvariti 2020. Kao privremeno rješenje Francuska i Španjolska stranim su korisnicima ponudile svoja središta za obuku u Cazauxu i Talaverau.
Jedan od favorita za AEJPT program je Aermacchi M-346 koji je ustvari derivat Jak-a 130. Pokretan je s dva Honeywell F 124 turboventilacijska motora potiska 28 kN. Prvi je prototip poletio u srpnju 2004. što znači da bi prvi serijski primjerci mogli biti dostupni do kraja ovog desetljeća. M-346 ima visok odnos potiska/mase i trebao bi omogućiti letenje pri visokim napadnim kutovima od 30 do 40 stupnjeva. To bi ga učinilo vrlo pogodnim za obuku pilota koji će letjeti na lovcima najnovijih generacija.
M-346 sa svojih 56 kN potiska ima i veliki potencijal kao jurišni avion, ali uporaba snažnih motora i najnaprednije tehnologije donijet će i visoku cijenu. Zasad se navodi cijena od 16 milijuna američkih dolara po avionu, iako će ona vjerojatno biti nešto veća kad se pokrene serijska proizvodnja. Nakon neuspjeha s Jakovljevim Aermacchi traži novog partnera s kojim će podijeliti troškove razvoja te povećati izglede da M-346 postane osnovni školski avion AEJPT programa. Grčko je ministarstvo obrane pristalo za 60 milijuna eura kupiti 20 postotni udio u programu te je time osiguralo oko 10-postotni udio u proizvodnji za tvrtku Hellenic Aerospace Industry.

Jak-130 je dobio dva slovačka motora PS DV-2S pojedinačnog potiska 21,6 kN, ali će inačica za rusko ratno zrakoplovstvo imati ruske motore Progress AI-222 potiska 24,5 kN. Prvi od četiri predserijska Jaka 130 poletio je u travnju 2004. Još se dvanaest proizvodi u tvrtki Sokol. Jakovljev trenutačno radi na razvoju jednosjedne inačice jurišnika. Uz moguću kupnju 200 Jak-130 aviona za potrebe ruskog ratnog zrakoplovstva prvi strani kupac postao je Alžir s narudžbom od 50 komada. Drugi izgledni kupac je Malezija.
Kineski Hongdu L-15 vrlo je sličan Jakovljevu 130 i rabi iste motore – AI-222. Tvrtka Hongdu je dio korporacija AVIC II (China Aviation Industry Corporation II) koja blisko surađuje s Jakovljevom. L-15 je prvi put javno prikazan na Air Show China 2004., a prvi od tri prototipa poletio je 13. ožujka 2006. Iako neka izvješća navode da je L-15 nadzvučan avion, vjerojatnije je da su mu letne odlike vrlo slične Jak-u 130.

Najuspješnija tvrtka na području naprednih mlaznih školskih aviona je BAE Systems čiji Hawk dominira svjetskim tržištem. Tvrtka nudi svoju zadnju inačicu Hawk opremljenu turboventilacijskim motorom Rolls-Royce Adour 951 potiska 29 kN kao najbolju opciju za AEJPT program, iako Velika Britanija nije njegov član. Noviji kupci Hawka su Južna Afrika (Mk 120), britansko ratno zrakoplovstvo (Mk 128), Bahrain (Mk 129) i Indija (Mk 132). Australija je odlučila svoje Hawk Mk 127 modernizirati novom avionikom, uključujući IAI radar simulatorom. Hawk se uspješno probio i na američko tržište gdje ga proizvodi tvrtka Boeing kao T-45A Goshawk.
Unatoč nedavnoj indijskoj kupnji 66 Hawka Hal je indijskom ministarstvu obrane predložio razvoj školskog aviona nove generacije – Advanced Jet Trainer (AJT). AJT bi bio derivat već spomenutog HJT-36 Sitara. Dobio bi dva motora i novo krilo koje bi mu omogućilo letenje na većim napadnim kutovima nego što to može Hawk. Hal predviđa pojedinačnu cijenu od 20 milijuna američkih dolara te se nada narudžbi od 100 AJT-a.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ