Unatoč činjenici da je većina dotadašnjih podmorničarskih konstrukcija bila američkog podrijetla, ni europski kontinent nije bio bez svojih važnih perjanica. Jedna od njih bila je i podmornica pod imenom “Resurgam” koju je konstruirao anglikanski svećenik George Wilhellm Garrett (1852.- 1902.)

Kad se 1870. pojavio fantastični roman Julesa Verna “20 000 lega pod morem”, povijest konstrukcije podmornica već je do tada zabilježila brojne konstruktore. Brojni pojedinci nestali su u plavim dubinama zajedno sa svojim podmornicama i ronilicama već na prvim testnim zaranjanjima. Ipak njihov rad i napori nisu mogli proći nezapaženo. Do pojave Vernovog romana gotovo sve vodeće države i vojne sile tog doba u većoj ili manjoj mjeri bile su zainteresirane za razvoj tog novog oružja. U tom pogledu ni Velika Britanija nije bila izuzetak, unatoč činjenici da su najviši krugovi britanskog Admiraliteta i Royal Navy s puno skepticizma gledali na te malene i čudno konstruirane podvodne ratne strojeve.
Godine 1877. na podmorničarskoj sceni se pojavljuje anglikanski svećenik, kapelan crkve u Manchesteru, George William Garrett. Uz svoju duhovnu službu G.W. Garrett je pokazivao veliko zanimanje za znanost (studirao je eksperimentalnu znanost na Trinity Collegu u Dublinu) i posebno su ga zanimali problemi podvodne navigacije. Ta problematika ga je toliko zaokupljala da se bacio svim svojim intelektualnim i fizičkim snagama na temeljito izučavanje tog problema. Te godine objavio je svoj prvi znanstveni rad pod nazivom “Primjena i poboljšanja podmornica i podvodnih čamaca u polaganju i uništavanju neprijateljskih brodova torpedima”. Tada se pod pojmom torpeda još uvijek nije podrazumjevalo oružje koje mi poznajemo pod tim nazivom. Riječ je bila zapravo o tegljenim ili na različitim nosačima učvršćenim minama koje su nosile neke podmornice i ronilice. Njegov rad je izazvao prilično zanimanje kod mnogih autoriteta u pomorskim krugovima.

Osim problemima podvodne plovidbe Garrett se također bavio problemom recikliranja i osvježavanja zraka u britanskim rudnicima ugljena. Pomno studirajući taj problem izradio je čak i jedan sustav koji je mogao reciklirati zrak i koji je nazvao “pneumator”. Iste godine Garrett je osnovao dvije međusobno povezane firme: “Garrett Sub-Marine Limited” i “Pneumatophore Company Limited” i pokušao preko njih svoje ideje komercijalno unovčiti i zainteresirati za njih prvenstveno britansku ratnu mornaricu. U to doba još nije bila zaživjela praksa da vlada ili mornarica naručuje i plaća projekte pa je Garrett morao vlastitim financijskim sredstvima sagraditi svoj prvi prototip podmornice. Da bi uspio izgraditi svoju prvu podmornicu Garrett se povezao s vlasnikom brodogradilišta Cochran & Co u Birkenheadu. Podmornica koja je tamo izgrađena u lipnju 1878. imala je dužinu 4,41 m i deplasman od približno 5 tona. Imala je mali kontrolni toranj i samo jedan hermetički poklopac za ulazak u podmornicu. Zbog malih dimenzija podmornica je bila namijenjena za jednog člana posade koji je ručno pumpao i ispumpavao vodu iz balastnih tankova, ali i pokretao kotač mehanizma koji je okretao propeler. Prva testiranja podmornice obavljena su u velikom plivajućem doku u Birkenheadu. Svom podvodnom prvijencu Garrett nije dao neko posebno ime, mada je poznata i pod nadimkom “Jaje” ko

Crtež Resurgama pod vodom
ji su joj nadjenuli brodogradilišni radnici koji su na njoj radili. Garrett je bio zadovoljan rezultatima koje je njegov prototip postigao na testiranjima, unatoč relativno skromnim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju za njegovu izgradnju.

“Resurgam”
Ohrabren uspjehom svog malog prototipa podmornice Garrett se odmah bacio na izradu nacrta za daleko veću podmornicu. Njegov novi projekt dobio je ime “Resurgam” što na latinskom znači “izronit ću opet”. Za razliku od prvog prototipa “Resurgam” je bio za to vrijeme impozantnih dimenzija. Bila je to podmornica čelične konstrukcije predviđena za tri člana posade. Osim razlike u dimenzijama i deplasmanu, glavna razlika u odnosu na prvi prototip tzv. “jaje”, odnosila se na ugradnju parnog propulzijskog postrojenja.
“Resurgam” je imao dužinu od 13,5 m, dijametar u najširem dijelu od 3,5 m i istisninu od gotovo 30 tona. Središnji dio njezina trupa bio je cilindričnog presjeka i duljine od 6,5 m na kojeg su se nastavljale pramčane i krmene sekcije duljine od 3,5 m vrlo šiljastih krajeva. Garrett je svoju drugu podmornicu opremio parnim strojem tipa “Lamm Tirelles” koji je mogao razviti 6 KS. Zanimljivo je da je Garrett preuzeo taj pogonski stroj jedne od parnih lokomotiva kojima su se u to doba već koristili u londonskoj podzemnoj željeznici. Povijesni podaci kažu da su troškovi izgradnje podmornice “Resurgam” iznosili 1538 funti, što preračunato u današnje cijene i nakupljenu inflaciju iznosi oko 75 000 funti.
Parni stroj je dobivao paru iz vodenog kotla, koji se ložio ugljenom i koji je proizvodio pregrijanu paru. Pregrijana para se skupljala u posebno konstruiranim spremnicima. Paru se moglo proizvoditi isključivo dok je podmornica bila na površini vode.

Prije zarona kotao bi se morao pogasiti, a stlačena para bi se sustavom cjevovoda i ventila dovodila u stap parnog stroja. Prema nekim podacima trebalo je ložiti parni kotao i akumulirati paru bar 12 sati da bi podmornica potom s pogašenim kotlom mogla ploviti 4 sata podvodnom brzinom od 2-3 čvora. Prema Garrettovim proračunima Regsuram je mogao zaroniti do dubine od 45 m. No iz povijesnih dokumenata ne može se sa sigurnošću ustvrditi da je njegova podmornica imala instaliran bilo kakav oblik dubinomjera. S obzirom na tu činjenicu, vrlo vjerojatno je da je “Resurgam” bio sposoban uroniti tek nekoliko metara ispod vodene površine.

Podmornica “Resurgam” je kao i prvi Garrettov prototip bila izgrađena u brodogradilištu Cochran & Co u Birkenheadu. Kad je konačno bila dovršena, trideset snažnih vučnih konja vuklo ju je 22. studenog 1879. godine na posebnom vagonu-kolijevci ulicama Birkenheada do mjesta na kojem je bilo moguće njezino porinuće. Porinuta je u vodu četiri dana kasnije, 26. studenoga 1879. Garrett je dobio poziv od Admiraliteta da dopremi svoju podmornicu u luku Portsmouth, na jugu Velike Britanije, gdje su planirali obaviti potrebna testiranja.
Umjesto planiranog transporta podmornice do Portsmoutha kopnenim putem, kako je planirao njegov partner iz brodogradilišta Cochrane – Garrett je odlučio do Portsmoutha stići vodenim putem, obavljajući određene testove tijekom plovidbe.
Garrett je svojim “Resurgamom”, zajedno s još dvojicom članova posade isplovio iz Liverpoola 10. prosinca 1879. i nakon 36 sati plovidbe stigao do Ryhla u sjevernom Walesu. Uvjeti u podmornici su bili daleko od dobrih. Neugodnost i klaustrofobičnost prostora samo su bile potencirane toplinom koju je isijavao parni kotao (30-40° C). Jedini izvor svjetla bilo je nekoliko svijeća. Osim toga, prema postojećim izvješćima navigacija je bila izrazito otežana pa je Garrett, čim bi se pokazala prilika izlazio iz podmornice i provjeravao kurs kod ribara koje su putem sretali. Zbog pogoršanja vremenskih prilika i teškog mora te nastalih oštećenja i kvarova na podmornici, Garrett je bio prisiljen pristati u luci gradića Ryhla.
Popravci su se otegnuli gotovo dva mjeseca. Garrett je odlučio da putovanje prema Portsmouthu nastavi u teglju jahte “Elphin” koja je imala parni pogon.
Jahta “Elphin” isplovila je 24. veljače 1880. iz Ryhla vukući u svom teglju podmornicu “Resurgam”. Garrett je ponovno imao nesreću s vremenom i nastalim tehničkim problemima. Prvo se, gotovo odmah po isplovljenju, pokvario parni stroj na jahti koja ih je teglila, a zatim se u tijeku najžešćeg nevremena prekinuo tegljeni konopac i “Resurgam” je bio nepovratno izgubljen u morskim dubinama.

Tročlana posada koju su uz Garretta činili George Price (mehaničar) i kapetan-navigator W.E. Jackson uspjela se spasiti u posljednji čas.
Potonuće i gubitak podmornice otjeralo je Garretta u poslovni bankrot jer nije bio u mogućnosti isplatiti pristigla novčana potraživanja i ranije nastale dugove. Njegova kompanija “Garrett Sub-Marine Limited” prestala je postojati.

Suradnja s Nordenfeltom
Nakon financijskog bankrota Garrett je neko vrijeme radio u brodogradilištu Milford Haven u južnom Walesu. Sve svoje slobodno vrijeme i nadalje je posvećivao konstruiranju novih i većih podmornica. Nekako u to vrijeme uspio je stupiti u kontakt sa švedskim milionarem i tvorničarem Thorsenom Nordenfeltom (1840.- 1920.).
Nordenfelt je još 1867. emigrirao iz Švedske u Veliku Britaniju gdje se bavio proizvodnjom oružja i vojne opreme. Osnovao je “Nordenfelt Guns and Ammunition Company Limited” koja je proizvodila strojnu pušku “Palmcrantz” te više vrsta brodskih topova u kalibrima od 37 do 57 mm. Kao uspješan proizvođač naoružanja fuzirao je u svoju kompaniju 1888. s poznatom kompanijom Maxim . Nordenfelt, koji je uz sve ostalo bio i promućuran trgovac, brzo je shvatio da Garrettove konstrukcije podmornica zajedno s njegovim naoružanjem mogu predstavljati proizvod za kojeg će se uskoro mnogi jagmiti na tržištu.

Garrett je uskoro postao partner u Nordenfeltovoj kompaniji “Nordenfelt Submarine Torpedo Boat Company”. Nordenfelt je poplaćao sve Garrettove dugove i stavio mu na raspolaganje znatna financijska i tehnička sredstva pomoću kojih se Garrett mogao upustiti u konstrukciju nekoliko novih tipova podmornica koje su redom imale znatno veće dimenzije, deplasmane i doplove više od 50 NM. Svi ti projekti imali su komercijalni uspjeh, jer su unatoč svojim ozbiljnim nedostacima bili prodani ratnim mornaricama Grčke, Turske i Rusije. Naravno, cijena potpore koju je Nordenfelt davao Garrettu bila je i u tome što su sve podmornice izgrađene u zajedničkoj kompaniji nosile Nordenfeltovo ime.
Bazirane na Garrettovim konstrukcijama, Nordenfeltove podmornice mogle su se pohvaliti jednom inovacijom: dobile su torpedno naoružanje.

“Nordrnfelt I”
Način na koji je podmornica “Resurgam” mogla akumulirati pregrijanu vodenu paru u posebno za tu svrhu konstruiranim spremnicima i poslije je iskoristiti za podvodnu propulziju, postala je ishodišna točka na kojoj su se temeljile sve ostale Garrett & Nordenfelt konstrukcije podmornica. Nordenfelt se za probleme podvodne plovidbe počeo zanimati i prije poznanstva sa Garrettom ali ni jedan od njegovih početnih projekata iz 1881. nije bio ni izdaleka uspješan. Taj program se pokrenuo s mrtve točke dolaskom Garretta i primjenom njegovih ideja i tehničkih rješenja. Njihova prva zajednička podmornica pod nazivom “Nordenfelt I” konstruirana je i izgrađena u Stockholmu 1885. Imala je izduženi oblik, poput cigare i bila je izrađena od čeličnih ploča. Bila je dugačka 19,5 m, široka 2,75 m. Visina podmornice iznosila je 3,35 m i istiskivala je cijelih 60 tona. Na sredini gornjeg dijela trupa imala je staklenu kupolu koja je služila kao kontrolni toranj i ujedno propuštala svjetlost u unutrašnjost podmornice pri plitkom zaronu. Za pogon se koristila parnim strojem. U površinskoj vožnji parni stroj je pokretao podmornicu na klasični način, a dim nastao izgaranjem ugljena odvodio se kroz dva cijevna ispuha smještena na krmi podmornice. Za potrebe podvodne plovidbe pregrijana para bi se akumulirala u posebnim spremnicima i pod pritiskom dovodila do pogonskog stroja sustavom ventila i parovoda.

Zalihe komprimiranog zraka osiguravali su tročlanoj posadi boravak pod vodom do 6 sati. Osim glavnog porivnog parnog stroja na podmornici su bila ugrađena i dva manja parna stroja čija je namjena bila bočno pokretanje podmornice u horizontalnoj ravnini preko dvaju malih, pomoćnih propelera ugrađenih na oba boka podmornice. Ispitivanja podmornice “Nordenfelt I” obavljala su se u akvatoriju Landskrona u Švedskoj. Podmornica je u površinskoj plovidbi uspijevala postići brzinu od 4 čvora te zaroniti u nekoliko uspjelih pokušaja na samo desetak minuta. Prema podacima koje je demonstrirao Garrett, podmornica “Nordenfelt I” imala je površinski doplov od 160 NM a podvodni 15 NM. Zahvaljujući bočnim, pomoćnim propelerima mogla je zaroniti do 15 m dubine. Nordenfelt je već tada znao važnost dobre reklame pa je na predstavljanju svoje podmornice uspio dovesti i nekoliko okrunjenih europskih glava, između ostalih princa od Walesa te danskog kralja i kraljicu.

Pomorski i ostali vojni časnici iz gotovo svih europskih sila bili su također nazočni prezentaciji i ispitivanju podmornice. Zanimljivo je da su tom trodnevnom događaju nazočili i pomorski časnici iz Japana i Brazila. Unatoč brojnim tehničkim problemima koji su se dogodili tijekom ta tri dana, Garrett ih je uspješno riješio pa je podmornica poslije toga prebačena u Britaniju gdje su se ispitivanja i prezentacije nastavile. U tom razdoblju na pramac podmornice je ugrađena vanjska torpedna cijev za Whiteheadov torpedo. Također je na krmu postavljeno postolje za jedan mali top. Prezentacija tako naoružanog modela podmornice “Nordenfelt I” impresionirala je tadašnju grčku vladu koja je za 9000 – otkupila podmornicu. Nakon što je podmornica parobrodom prebačena u Grčku, obavljeno je još niz dodatnih ispitivanja i uvježbavanja grčke posade u zaljevu Salamina. Tako je podmornica “Nordenfelt I” postala prvom podmornicom sposobnom za lansiranje novog i strašnog podvodnog oružja – autonomnog i samopokretnog Whitehead-Lupisovog torpeda.

“Nordenfelt II & III”
Nakon što je grčka vlada kupila od Nordenfelta svoju prvu podmornicu, znatno se promijenila pomorska situacija u Egejskom moru. Kada se doznalo za tu kupovinu, u Istambulu je nastala uzbuna. Turski sultan je zapovjedio svome veleposlaniku u Londonu da hitno stupi u kontakt sa Nordenfeltom. Ostvareni kontakti rezultirali su potpisivanjem ugovora o kupnji dviju podmornica. “Nordenfelt Submarine Torpedo Boat Company” se obvezala da će za 11 000 po komadu isporučiti Turskoj dvije podmornice koje će se izgraditi u britanskom brodogradilištu u Chersteyu. Po ugovoru, podmornice su trebale biti izgrađene u roku od 2,5 mjeseca od zaključivanja ugovora koji je svečano potpisan 26. kolovoza 1886. Istim ugovorom bilo je specifirano da se završno sklapanje podmornica obavi u istambulskom brodogradilištu Taşkizak, nakon što tamo budu prevezene brodskim transportom. U konstrukciji tih dviju podmornica Garrett i Nordenfelt ponovno su se vodili istim principima kao i kod svoje prve podmornice “Nordenfelt I”, odnosno ishodišnim principima sa Garrettovog “Resurgama”.

Prema zamisli konstruktora, te podmornice, inače poznate kao tip “Nordenfelt II” i “Nordenfelt III”, imale su duljinu od 30,5 m i maksimalnu širinu od 3,6 m. Deplasman podmornice iznosio je 100 tona u površinskoj, odnosno 160 tona u podvodnoj plovidbi. Bile su opremljene parnim strojem od 250 KS – znatno snažnijim nego što je bio pogonski stroj kod inačice “Nordenfelt I”. Prema podacima brodograditelja podmornice su trebale imati površinski doplov više od 150 NM, a podvodni je trebao premašivati 12 NM. Uz to proračunata dubina zarona tih podmornica bila je 30 m. Osim povećanih gabarita i maritimnih sposobnosti (barem na papiru) najveća novost kod tih “turskih” podmornica bilo je njihovo opremanje s dvije torpedne cijevi koje su postavljene unutar pramca (umjesto s vanjske strane trupa kao kod “Nordenfelta I”) i s dva topa kalibra 35 mm, postavljenih na pramcu i krmi. U skladu s povećanjem količine naoružanja i opreme podmornica je konstruirana za posadu od 5 članova. Također, na obje podmornice su premješteni pomoćni propeleri za zaranjanje s bočnih strana na palubu podmornice (na pramac i krmu).

Brodogradilište u Chersteyu obavilo je svoj dio ugovora na vrijeme, nakon čega su podmornice transportirane brodom u Tursku. Završno sklapanje je obavljeno u brodogradilištu Taşkizak, smještenom na Zlatnom Rogu uz dosta problema zbog nekompetentnosti turskih brodograditelja. Podmornice su dobile imena “Abdülhamid” i “Abdülmecid”. Prva je porinuta u more 6. rujna 1886. a druga gotovo godinu dana kasnije, 4. kolovoza 1887. Na prvim ispitivanjima u površinskoj plovidbi podmornice “Abdülhamid” (koja su započela 5. veljače 1887.) uz samog sultana Abdülhamida, nazočilo je na desetke tisuća žitelja Istambula za koje je to bio pravi spektakl u Mramornom moru. Prva testiranja nisu bila obećavajuća jer su se ponovno ispoljile stare boljke Garrett & Nordenfeltovih konstrukcija: uzdužna nestabilnost, teško trimovanje podmornice, premali rezervni uzgon i loša manevarbilnost.

Nakon niza testnih plovidbi u akvatoriju Zlatnog Roga i Bospora, obje su podmornice zajedno isplovile 13. siječnja 1888. prema zaljevu Izmit gdje se trebalo obaviti probno torpedno gađanje. Tijekom plovidbe do zaljeva Izmit, na ruti dugačkoj 10 NM, uza sve napore turskih posada podmornice nisu uspjele zaroniti. Umjesto iz zaronjenog stanja, podmornice su torpeda morale ispaliti plutajući na površini. Lansiranje torpeda je ipak bilo uspješno. Nemogućnost podmornica da zarone na putu do ispitnog poligona u zaljevu Izmit nije bila posljedica samo nestručnosti i neuvježbanosti prvih turskih podmorničarskih posada nego i određenih konstruktorskih grešaka. Naime, kasnije se saznalo da se podmornica “Abdülhamid” nakon ispaljivanja prvog torpeda zbog poremećenog težišta i zatvorenih ventila na cjevovodu za trimovanje podmornice, jednostavno nagnula na krmenu stranu oko svoje poprečne osi. Uz to jedan od čamaca je tada prošao blizu podmornice a valovi nastali njegovim prolaskom prelili su se u podmornicu. Podmornica je brzo potonula a njezina prestravljena posada jedva se spasila. Uz pomoć ronilaca koji su komprimiranim zrakom ispirili balastne tankove i unutrašnjost podmornice, Garrettu je uspjelo podići podmornicu na površinu.

Nakon što je otegljena natrag u brodogradilište Taşkizak, otklonjeni su određeni uočeni nedostaci na njoj. Unatoč potapanju koje su konstruktori pravdali nesretnim slučajem, turska strana je isplatila Nordenfelta i uvrstila podmornice u otomansku ratnu mornaricu 22. ožujka 1888. Podmornica “Abdülmecid” nikada nije do kraja završena. Turske nevolje s njihovim prvim podmornicama nisu bile ni izdaleka završene. Među turskim mornarima uživale su ugled ukletih plovila pa nije bilo lako naći dragovoljce za njihove posade. Brojni “dobrovoljno privedeni” podmorničari znali su vrlo često dezertirati s njih. Pomanjkanje posada, njihova loša uvježbanost i nadasve nespremnost konstruktora, ali i turske države da uloži znatna sredstva u njihovo poboljšanje nagnala je na posljetku tursku mornaricu da digne ruke od njih. Podmornice su izvučene na suho i jednostavno prepuštene propadanju, koroziji i zubu vremena u nekom od zabačenih kutaka istambulskog arsenala. Unatoč svemu rečenom, ostaje činjenica da je turska mornarica bila prva koja je na regularnom testiranju uspješno lansirala torpedo koje je pogodilo svoj cilj.

“Nordenfelt IV”
Četvrta i ujedno posljednja zajednička konstrukcija tandema Garret & Nordenfelt bila je podmornica tipa “Nordenfelt IV”. Izgrađena je također u Britaniji u brodogradilištu Barrow-in-Furness. Bila je dugačka 38 m i široka u najširem dijelu trupa 3,65 m. U podvodnoj vožnji imala je 245 tona deplasmana. Po svom vanjskom obliku razlikovala se od svojih prethodnica. Njen središnji dio trupa bio je cilindričnog presjeka koji je prema svom pramčanom i krmenom kraju postupno prelazio u okomiti uski presjek u obliku noža. Gornja paluba podmornice bila je ojačana čeličnim oklopom debljine 25 mm koji je bio neprobojan za sve strojne puške tog vremena.

Propulzijski sustav bio je gotovo identičan kao i kod ranijih Nordenfeltovih podmornica. Pogonski parni stroj razvijao je gotovo 1000 KS i omogućavao podmornici nadvodnu brzinu od 15 i podvodnu brzinu od 5 čvorova uz teoretski doplov više od 860 NM. Imala je dva kontrolna tornja i posadu od čak 9 članova, od kojih je jedan bio kuhar.
Podmornica “Nordenfelt IV” patila je od gotovo istih problema kao i njene prethodnice prodane Grčkoj i Turskoj: longitudinalne nestabilnosti, otežane manevarbilnosti i nedovoljnog rezervnog uzgona. Unatoč svojim skrivenim nedostacima bila je izgrađena po narudžbi ruske carske ratne mornarice. Porinuta je u listopadu 1887. i nakon testnih ispitivanja u Solentu trebala je biti predana Rusima.

Na svoj put prema Petrogradu podmornica je krenula sredinom listopada 1888. u pratnji jahte “Lodestar”. Ploveći oko poluotoka Jutlanda na putu za Baltik doživjela je havariju i prodor mora u unutrašnjost, pa je posada morala prisilno pristati u Danskoj. Iako su nastala oštećenja i kvarovi bili popravljeni, ruska vlada ju je odbila primiti. Unatoč nastojanjima Nordenfelta da je po svaku cijenu isporuči, Rusi su ostali dosljedni svojoj odluci. Osiguravajuće društvo ju je na koncu moralo vratiti njezinim brodograditeljima Nordenfeltu i Garrettu.

Epilog
Neuspješna prodaja podmornice “Nordenfelt IV” izazvala je gotovo bankrot Nordenfeltove kompanije. Zbog nastalih trzavica došlo je do poslovnog razlaza Garretta i Nordenfelta. Nakon podjele zajedničkog kapitala Nordenfelt je emigrirao iz Britanije u Francusku i nastavio se baviti proizvodnjom oružja, ali ne i konstrukcijom podmornica.
George Wilhellm Garrett se još neko vrijeme pokušavao baviti konstrukcijom podmornica ali neuspješno jer nije uspijevao pronaći financijere za svoje projekte.
Nakon toga je emigrirao u Ameriku gdje se bavio poljoprivredom na svojoj farmi. Pred početak američko – španjolskog rata 1889. prijavio se u inžinjerijski korpus vojske SAD-a u čijoj je službi bio sve do konca rata, kada je demobiliziran u činu kaplara. Uzbudljivi život jednog od velikana podmorničarske povijesti, koji je u njoj ostavio veliki trag, završio je u veljači 1902. Umro je u New Yorku, siromašan i zaboravljen u svojoj 50. godini života.

TABELARNI PREGLED GARRETT & NORDENFELTOVIH PODMORNICA
	Resurgam	Nordenfelt I	Nordenfelt II i III	Nordenfelt IV
Izgrađena	1877.	1885.	1886. i 1887.	1888.
Brodogradilište	Cochran&Co.	Stockholm	Cherstey	Barrow
Deplasman	30 tona	60 tona	100 / 160 tona	245 tona
Duljina	13,5 m	19,5 m	30,5 m	38 m
Širina	3,5 m	2,75 m	3,6	3,65
Visina	–	3,35 m	–	–
Propulzija	Parni stroj	Parni stroj	Parni stroj	Parni stroj
Snaga	6 KS	~ 30 KS	250 KS	1000 KS
Brzina (n / p)	? / 2-3 čv	4 / 2 čv	8 / 4 čv	15 / 5 čv
Doplov (n / p)	?	160 / 15 NM	150 / 12 NM	860 / ? NM
Zaron	?	15 m	30 m	30 m
Naoružanje	nema	1 TC	2 x TC	2 x TC
			2 t x 35 mm	2 t x 35 mm
Posada	1	3	5	9
Napomena	potonula	Prodana Grčkoj	ProdanaTurskoj	Rusi je odbili preuzeti

 

Igor SPICIJARIĆ