Kad je 13. svibnja 1949. iz zračne luke Warton u Lancashireu poletjela prva Canberra nitko nije mogao predvidjeti da će taj bombarder, koji ni po čemu nije bio poseban, ostati u operativnoj uporabi i šezdeset godina kasnije

Tvrtka English Electric osnovana je 1918. s namjenom proizvodnje klipnih i elektromotora, lokomotiva i tramvaja, ali i aviona. Iako je prvi pokušaj ulaska u područje proizvodnje aviona tvrtka napravila još 1926., tek je ozbiljnija proizvodnja pokrenuta neposredno prije II. svjetskog rata. U početku je (1938.) organizirana proizvodnja dvomotornog bombardera Handley Page Hampden da bi tijekom rata pokrenuli proizvodnju teškog (četveromotornog) bombardera Handley Page Halifax. Pri samom kraju rata English Electric je dobio proizvodnju mlaznog lovca de Havilland Vampire (vidi Hrvatski vojnik broj 23). Zbog gotovo nikakvog iskustva u projektiranju vlastitih aviona, što se posebno odnosilo na vojne avione s mlaznim pogonom, u Velikoj Britaniji nitko nije očekivao da će English Electric napraviti jedan od najpoznatijih aviona pedesetih godina koji je još uvijek u operativnoj uporabi.

Počeci
Kad je 1943. poletio prvi britanski lovac s mlaznim pogonom Gloster Meteor (vidi Hrvatski vojnik broj 11) i već iduće godine ušao u operativnu uporabu, sve su tamošnje tvrtke s iskustvom projektiranja i gradnje bombardera odlučile načiniti prvi britanski mlazni bombarder. Uz slavne tvrtke, kao što su Vickers, Avro i Handley Page, u tu se je “utrku” uključila i tvrtka English Electric, pravi autsajder. Kako je za takav tip aviona bilo zainteresirano i britansko ratno zrakoplovstvo ministarstvo za zrakoplovstvo i proizvodnju zrakoplova raspisalo je 1944. specifikaciju za prvi britanski mlazni bombarder. Tvrtka English Electric u svibnju 1945. dobila je ugovor E3/45 (kasnije je oznaka promijenjena u B3/45) po kojem je do kraja 1949. trebala isporučiti četiri prototipa. Zbog tako kratkog roka i neiskustva u projektiranju bombardera čelništvo se tvrtke odlučilo “igrati na sigurno” te predložiti konvencionalnu koncepciju aviona. U kratkom je vremenu okupljen tim od 260 ljudi na čije je čelo postavljen nekadašnji glavni projektant tvrtke Westland Aircraft William Edward Willoughby Petter. Tijekom 1947. ministarstvo je promijenilo specifikaciju kojom se tražila ugradnja vizualnog sustava ciljanja zbog čega je avion dobio trećeg člana posade – ciljatelja. Od samog početka novi je bombarder projektiran tako da mu brzina i visina leta bude usporediva s brzinama tadašnjih lovaca kako bi ostao izvan njihovog domašaja. Zbog toga su projektanti pokušavali napraviti što manji i lakši avion s čistim linijama, ali koji visoki stupanj upravljivosti i manevarske mogućnosti koje još nisu viđene na ni jednom bombarderu prije njega.

Završno sastavljanje prvog prototipa, poznatog kao A1, počelo je početkom 1949. da bi već 2. svibnja završen avion, s oznakom VN799, izvučen iz hangara u Wartonu kako bi obavio seriju testiranja motora i taksiranja. Sva su testiranja uspješno obavljena do 11. svibnja te je odlučeno da se A1 pripremi za prvi let. Zbog loših vremenskih uvjeta prva prilika pokazala se 13. svibnja (petak). Probni je let prošao bez većih problema i, nakon što su obavljene manje izmjene na vertikalnom stabilizatoru, odmah su nastavljena letna ispitivanja. Do kraja kolovoza 1949. A1 je postigao visinu leta od 12 200 metara i ostvario maksimalnu brzinu od 805 km/h. Nekoliko tjedana kasnije A1 je prvi put prikazan javnosti na zrakoplovnoj izložbi u Farnboroughu. Novi je bombarder, na prijedlog tadašnjeg australskog premjera Roberta Menziesa, dobio ime Canberra. Ostala tri prototipa, označena kao B1, poletjela su do kraja 1949. čime je English Electric zadovoljila uvjete ugovora te je mogla nastaviti s letnim testiranjima. Britansko je ratno zrakoplovstvo bilo zadivljeno novim bombarderom te su i prije završetka letnih testiranja naručili 132 aviona po specifikaciji s tri člana posade. U serijsku proizvodnju ušla je inačica B2 koja je u osnovi bila identična s A1/B1 avionima osim što je dobila stakleni nos za smještaj ciljatelja. Britansko je ratno zrakoplovstvo naručilo i inačicu PR3 namijenjenu izviđanju s velikih visina i inačicu T4 namijenjenu obuci. Prvi B2 poletio je 21. travnja 1950. Drugi je avion poletio u kolovozu, a prvi avion dovršen po serijskom standardu poletio je u listopadu iste godine. Nakon intenzivnih letnih testiranja i evoulacije Canberra B2 uvedena je u operativnu uporabu već u proljeće 1951.

Opis aviona i inačice

Kad je W.E.W. Petter prihvatio mjesto glavnog inženjera tvrtke English Electric već je imao spremne planove za gradnju mlaznog bombardera. Da bi zadovoljio uvjete specifikacije B3/45 zamislio je avion s ravnim širokim krilom koje je osiguravalo dobro ponašanje aviona na velikim visinama. Kao nekad Mosquito (koji je trebao naslijediti) i novi je bombarder trebao biti dovoljno brz da izbjegne lovce i nosi 3000 kilograma bombi na udaljenost od 1200 kilometara. Da bi to postigao Petter je zamislio dvomotorni mlazni bombarder, srednjokrilac, kojem će motore smjestiti u krila kao i kod lovca Gloster Meteor. I dok se to rješenje kod Meteora i nije pokazalo kao najbolje kod Canberre je funkcioniralo znatno bolje. Dva motora Rolls-Royce Avon 101 potiska 28,91 kN koji su mu osiguravali nosivost od 2772 kilograma i maksimalnu brzinu od 805 km/h. Avon su bili prvi Rolls-Roycevi motori s aksijalnim kompresorima koji su ušli u operativnu uporabu. Inačica B2 dobila je sustav za natpritisak u kabinama, a pilot i navigator su dobili izbaciva sjedala Martin-Baker, dok je ciljatelj morao iz aviona iskočiti sam.

Uzdajući se u veliku brzinu i visok plafon leta prve inačice Canberre nisu dobile topničke sustave za samoobranu. Tek će kasnije bombarderske inačice opremiti automatskim topničkim sustavima kalibra 20 mm. U početku su Canberre trebale dobiti radarski ciljnički sustav koji do ulaska aviona u operativnu uporabu nije bio gotov, pa je novom specifikacijom B5/47 određeno da će avion dobiti zastakljen nos s optičkim ciljnikom i trećim članom posade. Tako rekonstruiran avion bez teškoća je uveden u operativnu uporabu.

Tijekom letnih testiranja Canberra je iznenađujuće pokazala izvrsna svojstva i na malim i na velikim visinama, pri čemu je potrebno posebno istaknuti da je već prvi prototip dosegao visinu leta od 12 200 metara. Zbog toga će se Canberra tijekom vremena proizvoditi u čak 34 inačice, ne računajući inačice aviona proizvedenim u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovdje ćemo nabrojiti samo osnovne inačice Canberre proizvedene u tvrtki English Electric i kasnije u British Aerospace. Važno je napomenuti da dio izvora, između ostalog i britansko ratno zrakoplovstvo, inačice Canberra označava kao, recimo, B2 dok dio izvora istu inačicu navodi pod oznakom B.Mk.2.

– English Electric A1 – prvi prototip
– B1 – pretprodukcijski prototipovi. Dio izvora navodi da su proizvedena tri, a dio četiri prototipa. Do pogreške vjerojatno dolazi zbog uračunavanja i prototipa A1.
– B2 – prva proizvodna inačica s tri člana posade i turbomlaznim motorima Avon R.A.3 potiska 28.91 kN. Dobila je i dodatne spremnike goriva pod krilima.
– B5 – prototip druge generacije Canberra. Najveće promjene su ugradnja “mokrih krila” i turbomlaznih motora Avon R.A.7 potiska 33,32 kN.
– B6 – proizvodna inačica bazirana na B5 s 0,3 metra dužim trupom i mogućnošću ugradnje četiri automatska topa kalibra 20 mm
– B6RC – oznaka RC označava Radio Countermeasures, što znači da se radilo o posebnoj inačici namijenjenoj elektronsičkom djelovanju. Dio opreme smješten je u produženi nosni dio. Proizvedena su samo četiri primjerka.
– B(I)6 – privremena inačica namijenjena britanskom ratnom zrakoplovstvu
– B(I)8 – treća generacija Canberra razvijena na osnovi B6. Dobila je kapljičasti oblik pokrova pilotske kabine koja je pomaknuta na lijevi dio prednjeg dijela aviona. Posada je ponovno smanjena na dva člana (pilot i navigator-ciljatelj). Ostavljena je mogućnost postavljanja četiri topa British-Hispano kalibra 20 mm. Pod svako je krilo postavljen jedan nosač nosivosti 454 kilograma za bombe i nevođene rakete zrak-zemlja. Najveća novost bila je ugradnja LABS (Low-Altitude Bombing System) sustava namijenjenog za uporabu s nuklearnim bombama. Prvi primjerak inačice B(I)8 poletio je 23. srpnja 1954. Napravljena su 73 komada.
– B(I)12 – u osnovi B(I)8 ali prilagođeni potrebama novozelandskog i južnoafričkog ratnog zrakoplovstva. Novi Zeland je dobio 11, a Južnoafrička Republika šest.
– B15 i B16 – modificirani primjerci inačice B6 koji su dobili potkrilne nosače za bombe mase 454 kilograma

– B20 – u osnovi B2 s dodanim spremnicima za gorivo u krilima. Četrdeset i osam ih je po licenci proizvedeno u Australiji.
– B52 – četiri britanska polovna B2 koja su nakon remonta prodana Etiopiji.
– B56 – tri britanska polovna B6 koji su nakon remonta prodana Peruu.
– B(I)56 – tri britanska polovna B(I)6 koji su nakon remonta prodana Peruu.
– B(I)58 – inačica namijenjena djelovanju u toploj klimi razvijena za potrebe indijskog ratnog zrakoplovstva. Tvrtka Boulto-Paul proizvela je 65 komada.
– B62 – deset britanskih polovnih B2 koji su nakon remonta prodani Argentini.
– B66 – deset britanskih polovnih B(I)6 koji su nakon remonta prodani Indiji.
– PR3 – inačica za fotografsko izviđanje razvijena na osnovi B2.
– PR7 – inačica za fotografsko izviđanje razvijena na osnovi B6.
– PR9 – inačica za fotografsko izviđanje razvijena na osnovi B(I)8. Dobila je trup dužine 27,72 metra. Raspon krila joj je povećan za 1,22 m (na 20,66 m). Ugrađeni su i turbomlazni motori Avon R.A.27 potiska 44,6 kN. Proizvedena su 22 komada.
– PR57 – inačica razvijena na osnovi PR7 namijenjena indijskom ratnom zrakoplovstvu. Tvrtka Boulto-Paul proizvela je osam komada.
– PR67 – dva bivša britanska PR7 koji su nakon remonta prodani Indiji.
– T4 – prva inačica za obuku s dvojnim komandama.
– T11 – inačica namijenjena obuci radarista koji će letjeti na lovcima za sve vremenske uvjete.
– T13 – inačica razvijena na osnovi T4 namijenjena novozelandskom ratnom zrakoplovstvu. Napravljen je samo jedan avion.

– T17 – avion za obuku časnika za elektroničku borbu.
– TT18 – inačica namijenjena vučenju meta.
– T19 – isti avion kao T11, ali bez rada.
– T21 – avioni za obuku koji su nastali preradom bombardera B2 i B20.
– T22 – avioni za obuku navigatora koji će letjeti na bombarderima Buccaneer. Nastali su preradom aviona inačice PR7.
– T64 – dva britanska polovna T4 koji su nakon remonta prodana Argentini.
– U10 – daljinski upravljive mete nastale preradom aviona inačice B2. Naknadno im je oznaka promijenjena u D10.
– U14 – daljinski upravljive mete nastale modernizacijom U10. Naknadno im je oznaka promijenjena u D14.
– Shorts SC9 – jedan avion inačice PR9 s ugrađenim radarom Al.23 i infracrvenim motrilačkim sustavom namijenjen obuci posada za uporabu vođenih projektila zrak-zrak Red Top.

Za Canberru se zainteresiralo i američko ratno zrakoplovstvo koje početkom pedesetih godina prošlog stoljeća nije u svom naoružanju imalo avion sličnim mogućnosti. Nakon što su kupili dva B2 odlučili su otkupiti licencu i u tvrtki Martin Company započeti vlastitu proizvodnju. Američki su avioni dobili oznaku B-57 Canberra. Prvi B-57 poletio je 20. srpnja 1953. Napravljeno je više od 400 B-57 u petnaest različitih inačica. Sjedinjene Države su 1959. dvadeset i četiri B-57 isporučile Pakistanu. Tako su indijske i pakistanske Canberre sudjelovale u Drugom ratu za Kašmir (1965.) i indijsko-pakistanskom ratu 1971. Pakistanski su B-57 ostali u operativnoj uporabi do 1985. dok indijsko ratno zrakoplovstvo i dalje rabi svoje PR57 i PR67. Tijekom rata u Vijetnamu manji broj B-57 je predan južnovijetnamskom ratnom zrakoplovstvu. Manji broj B-57 isporučen je i Tajvanu.

Operativna uporaba
Malo je bombardera koji su rabljeni u tako puno ratova. Iako su Canberre prekasno ušle u operativnu uporabu da bi se rabile u Korejskom ratu pred njima je bio buran “radni vijek”. Prva uporaba Canberra u vojnim operacijama počela je u srpnju 1955. unutar operacije Firedog u Malaji. Nakon što su ispitane mogućnosti uporabe Canberra u tropskim uvjetima (u bazi Changi u Singapuru) prebačene su u Butterworeth zrakoplovnu bazu u Maleziji. Do kraja 1960. u borbama u Maleziji sudjelovale su, uz britanske i australske i novozelandske Canberre.
Druga prigoda za dokazivanje Canberrinih borbenih mogućnosti pojavila se nakon što je 1956. Egipat nacionalizirao Sueski kanal. Kao odgovor na taj potez britanska, francuska i izraelska vlada odlučile su silom vratiti nadzor nad kanalom. Za tu je namjenu britansko ratno zrakoplovstvo odredilo čak 12 eskadrila opremljenih Canberrama, od čega je pet prebacilo na Maltu a ostale na Cipar. Rat (operacija Musketeer) je počeo zračnim udarima po egipatskim zračnim bazama koje su izvršile Canberre i Vailanti. Pritom je izgubljena jedna Canberra PR7 koja se previše približila Siriji te ju presreo i oborio sirijski MiG-15. Sueska je kriza bila ujedno i zadnja uporaba britanskih Canberra u borbenim operacijama, te su se znatno intenzivnije rabile izvidničke inačice.

Prva Canberra PR3 prvi je put poletjela 19. ožujka 1950. Zahvaljujući dodatnim spremnicima za gorivo povećao se i dolet. Isporuke u postrojbe započele su u prosincu 1952. U postrojbe je ubrzo došla naprednija inačica PR7, a potom i PR9. Zahvaljujući jačim motorima i većim krilima PR9 je mogao ostvariti visinu leta od 18 298 metara. Tijekom 1962. britanski su PR9 rabljeni za nadzor plovidbe sovjetskih brodova tijekom Kubanske krize. Veći broj britanskih Canberra PR7 i PR9 tijekom šezdesetih godina prebačeno je na Bliski istok kako bi ga nadgledale. Prvo su nadgledali sukob između Iraka i Kuvajta (od 1962. do 1964.) i između Saudijske Arabije i Abu Dabija tijekom 1970. Britanske su Canberre PR9 sudjelovale u dva rata protiv Iraka (1991. i 2003.) te u ratu u Afganistanu. Canberra PR9 ostala je u operativnoj uporabi unutar britanskog ratnog zrakoplovstva sve do 28. srpnja 2006. Canberre su sudjelovale u velikom broju lokalnih ratova, često rabljene od obje zaraćene strane, što ne čudi jer je prodana u osamnaest država: Argentina, Australija, Čile, Ekvador, Etiopija, Francuska, SR Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Indija, Južni Vijetnam, Južnoafrička Republika, Novi Zeland, Pakistan, Peru, Rodezija (Zimbabve), Švedska, Tajvan i Venezuela.

Argentina je svojih deset B62 i dva T64 uporabila tijekom 1982. u ratu za Falklande. Tako su, spletom sudbine, bombarderi proizvedeni u Velikoj Britaniji uporabljeni u operacijama protiv britanskih snaga. Dio je aviona rabljen u izvidničkim misijama za nadgledanje pokreta britanskih brodova tijekom prilaska Falklandima, dok ih je većina uporabljena u zadaćama bombardiranja britanskih snaga tijekom iskrcavanja ili napredovanja po otocima. Tijekom tog rata zabilježeno je 35 akcija argentinskih Canberra, od čega je 25 napada bilo na snage na zemlji. Oborene su samo dvije. Jednu je oborio Sea Harrier pomoću projektila AIM-9L Sidewinder. Druga je oborena protuzrakoplovnim vođenim projektilom Sea Dart. Australija je svoje Canberre u borbenim operacijama rabila dva puta. Prvi put su ih uporabili potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća u Maleziji. Drugi put australske su Canberre uporabljene u Vijetnamskom ratu od 1966. do 1971. Tijekom tog rata pokazale su se itekako korisnim bombarderima, ponajviše zbog “zastarjelog” optičkog ciljničkog sustava kojim su mogle napadati ciljeve leteći na velikim visinama, izvan domašaja protuzrakoplovnih topničkih i raketnih sustava. Zbog toga su napadi australskih Canberra često bili veliko iznenađenje za snage Sjevernog Vijetnama. Australske su Canberre tijekom Vijetnamskog rata izvele više od 10 000 borbenih zadaća izbacivši pritom gotovo 30 000 kilograma bombi. Pritom su izgubljena samo dva aviona. Australija je svoje Canberre povukla iz operativne uporabe 1982. godine.

Etiopija je svoje Canberre rabila tijekom 1977. i 1978. u Ogaden ratu. Taj se rat vodio za etiopsku pokrajinu Ogaden koja je trebala postati sastavnim djelom Velike Somalije. Rat je počeo 23. srpnja 1977. upadom somalijskih snaga u Etiopiju a okončan 15. ožujka 1978. nakon što su se somalijske snage, zbog vrlo velikih gubitaka, morale povući. Razvoj i uporaba američkog bombardera B-57 Canberra bit će opisani u posebnom tekstu.

Indijsko ratno zrakoplovstvo je jedini preostali korisnik Canberre, preciznije njezinih izvidničkih inačica. Iako bi se očekivalo da je indijsko ratno zrakoplovstvo svoje Canberre prvi put uporabilo u nekom od brojnih ratova s Pakistanom to nije tako. Indijci su svoje Canberre prvi put uporabili u Africi, u sklopu snaga Ujedinjenih naroda koje su se borile u Katangi. Tijekom Drugog rata za Kašmir 1965. Canberre su rabljene na obje strane, s tim da su Indijci rabili originalne britanske a Pakistanci američke B-57. Indijske su se Canberre tijekom tog rata proslavile u operaciji “Raid on Badin” kad je uništena najvažnija pakistanska radarska postaja opremljena radarom FPS-6 dometa 350 kilometara. Šest je Canberra napalo cilj i potpuno ga uništilo bez gubitaka. Indijske su Canberre intenzivno rabljene i tijekom Indijsko-pakistanskog rata 1971., između ostalog i za napade na Karachi, najvažniju pakistansku luku i pomorsku bazu. Izvidničke PR57 rabljene su i tijekom Kargil rata u Kašmiru. Tijekom jedne zadaće jedna je indijska Canbera PR57 dobila izravni pogodak projektilom FIM-92 Stinger u svoj desni motor ali se uspjela sigurno vratiti u bazu sa samo jednim motorom. Pakistanska uporaba Canberra bit će opisana u posebnom tekstu o B-57.
Još jedan rat u kojem su Canberre rabljene je građanski rat u Rodeziji (Zimbabveu) u kojem je sudljelovao i šest južnoafričkih B(I)12 bombardera.

Zaključak
Kad je 13. svibnja 1949. iz zračne luke Warton u Lancashireu poletjela prva Canberra nitko nije mogao predvidjeti da će taj bombarder, koji ni po čemu nije bio poseban, ostati u operativnoj uporabi i šezdeset godina kasnije, te da će ostati u operativnoj uporabi, doduše kao izvidnički avion, duboko u XXI. stoljeće, ili preciznije do 2006. Napravljene su 1352 Canberre (zajedno s proizvedenim u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama), a sve su proizvedene od 1949. do 1963. Posljednjih šest bile su B(I)12 za Južnoafričku Republiku. Prodane u šesnaest država Canberre su rabljene za najširi spektar zadaća: dnevna i noćna bombardiranja s visine ili iz brišućeg leta, označavanje ciljeva, izviđanja, elektroničko ratovanje, obuku, vučenje meta, a neke su i same poslužile kao daljinski upravljane mete. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća veliki je broj britanskih Canberra dobio mogućnost nošenja nuklearnog oružja što naravno nikada nije iskorišteno. Amerikanci su razvili i posebnu inačicu B-57F koju su rabili da bi iz zraka špijunirali bivši Sovjetski Savez.

Domagoj MIČIĆ