S vremenom je Pentagon napustio koncepciju sposobnosti vođenja dva istodobna veća sukoba (Major Theater War-MTW) s dostatnim resursima za njihovo održavanje uključujući i mogućnost okupacije glavnih gradova dva agresora i mijenjanja njihovih režima. Prevladalo je mišljenje da takva vojna strategija više odgovora vremenu posthladnoratovskog doba, dok sadašnji izazovi traže nove odgovore. Slijedom toga, transformacija američke vojske usmjerena je na postizanje šest postavljenih ciljeva: a) zaštita američkog teritorija i baza u inozemstvu; b) održanje vojne moći dostatne za eventualna prekooceanska ratišta; c) mogućnost dostatnog kažnjavanja neprijatelja; d) zaštita informatičke mreže od potencijalnog napada; e) uporaba informatičke tehnologije za uspješno djelovanje američkih združenih zapovjedništava; f) zaštita svemirskih kapaciteta od mogućeg neprijateljskog napada. Drugi prioritet je zaštita ljudi od budućih terorističkih napada, koju bi trebao osiguravati prikladan, pojačan sustav unutarnje sigurnosti.

Neposredno nakon terorističkih napada američka vlada rasporedila je danonoćno na sve zračne luke oko osam tisuća pripadnika Nacionalne garde, angažirala patrolne čamce i letjelice Obalne straže za nadzor luka, pojačala osiguranje u putničkim zrakoplovima. Bio je to prvi odgovor na nenadane napade. Odmah potom, odobrena su znatna sredstva za poboljšanje cjelokupnog sustava unutarnje sigurnosti u materijalnom i kadrovskom pogledu. Osnovan je Ured za unutarnju sigurnost koji surađuje sa svim saveznim agencijama, državnim i lokalnim vladama te privatnim sektorom u izradi nacionalne strategije za jačanje unutarnje sigurnosti. Njegov direktor, odgovara izravno i jedino predsjedniku Bushu. Usvojen je i novi antiteroristički zakon koji ovlaštenim službenim osobama daje veća ovlaštenja u borbi protiv terorizma. Program “Nagrada za pravdu” predviđa nagradu i do pet milijuna dolara za relevantne informacije koje će omogućiti hvatanje terorista ili spriječiti teroristički napad. Za Clintonove administracije dominantni unutarnjopolitički ciljevi, borba protiv recesije i učvršćenje ekonomske sigurnosti zemlje, spušteni su na listi prioriteta na treće mjesto. Pružanje ekonomske pomoći i pronalaženje novog zaposlenja radnicima koji su 11. rujna 2001. ostali bez radnog mjesta primarni je cilj. Slijedi borba za vraćanje povjerenja u sigurnost američkog tržišta, kapitala i usluga, te očuvanje jakog dolara na svjetskim burzama.

Prva faza globalne borbe protiv terorizma obuhvaćala je pretežito vojne operacije u Afganistanu, sa svrhom uništenja Al-Qaidine mreže i uklanjanja talibanskog režima s vlasti …
I predsjednik Bush neprestano ističe kako je terorizam sam po sebi višedimenzionalan, stoga je i spektar sredstava, metoda i planiranih akcija u borbi protiv njega najrazličitiji. No pojačan naglasak na naprijed navedene aspekte američkog društva sasvim sigurno će, na dulju stazu, ostaviti znatnog traga na cjelokupni američki razvoj, formiranje stajališta američkog javnog mnijenja i poimanja međunarodne uloge SAD-a.

Na vanjskopolitičkom planu novi američki prioriteti zapravo slijede zacrtane unutarnjopolitičke ciljeve. Borba protiv globalnog terorizma, koji za planere američke vanjskopolitičke strategije predstavlja “podivljalu civilizaciju” glavni je prioritet. Kampanja protiv terorizma obuhvaća tri glavne faze, ili kako neki autori navode, vodi se na tri fronte. Prva faza, obuhvaćala je pretežito vojne operacije u Afganistanu, sa svrhom uništenja Al-Qaidine mreže i uklanjanja talibanskog režima s vlasti. Druga faza odnosi se na obnovu Afganistana, pružanje humanitarne, političke i ekonomske pomoći novoizabranim afganistanskim vlastima i napaćenom narodu. Washington ističe da je Amerika i prije akcije u Afganistanu bila najveći donator pomoći Afganistanu.

Treća faza zamišljena je kao globalna borba protiv terorizma u svim njegovim pojavnim oblicima diljem međunarodne zajednice, a osobito u Iraku, Iranu, a posebno je naznačena kao sigurnosni problem Sjeverna Koreja. Svakako da prema svakoj od triju zemalja koje je predsjednik Bush spomenuo treba djelovati u skladu s njihovim specifičnim situacijama. Irak je najneposredniji izazov, koji treba obnovu, humanitarnu i ekonomsku pomoć te uspostavu civilnih institucija. Iran će zahtijevati najsofisticiraniji pristup, a Sjeverna Koreja, iako se na unutarnjem planu može usporediti s Irakom, u posljednje vrijeme daje naznake da traži nove načine djelovanja. Odmah nakon rujanskih terorističkih napada Washington je isticao, a svijet uglavnom prihvatio da je za ostvarenje tih ciljeva, nužna međunarodna koalicija koja će po broju sudionika i sredstvima kojima raspolaže nadmašiti sve dotad osnovane koalicije u međunarodnoj zajednici. Poziv na globalnu, multilateralnu akciju protiv terorizma “općenito”, prihvaćanje općeg političkog sporazuma i stvaranje globalne koalicije protiv terorizma upućen je i s plenarne sjednice Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1.-2. listopada 2001.

Isticanje višedimenzionalnosti fenomena terorizma, poziv na združenu akciju tradicionalnih američkih saveznika, ali i traženje novih partnera, metoda i oblika povezanosti i suradnje na političkom, diplomatskom, obavještajnom, financijskom, pa i vojnom planu, postavilo je smjernice nove američke vanjskopolitičke strategije. Pritom se američko vodstvo u toj novotržišnoj multilateralnoj akciji nikada nije dovelo u pitanje. Na zajedničkoj sjednici američkoga Kongresa u jesen pretprošle godine američki predsjednik Bush jasno je dao do znanja međunarodnoj javnosti da sve zemlje u svim regijama svijeta moraju odlučiti “jesu li, uz SAD, u borbi protiv globalnog terorizma ili su na strani terorista”.

Može se reći da je time predsjednik Bush postavio temelje uspostave jedne nove strukture međunarodne zajednice. Svaku zemlju koja nastavi ugošćivati ili na bilo koji način podupirati teroriste SAD će smatrati neprijateljskom zemljom. Borba protiv državnog terorizma, vlada koje teroristima pomažu u nabavi oružja za masovno uništenje, istaknuti su kao vitalni američki nacionalni interes. Članovi Bushove administracije često su isticali da Al-Qaidini simpatizeri imaju svoje ćelije u 60-ak zemalja diljem svijeta, no tri zemlje: Irak, Iran i Sjeverna Koreja, izdvojene su kao “prijeteće osovine zla” u kojima treba okončati državno pokroviteljstvo nad terorizmom. Te tri zemlje još su za Clintonove administracije viđene i osuđivane kao mogući izazivači svjetskog mira i sigurnosti. Državna tajnica Madelein Albright označila ih je kao “nepoćudne” zbog proliferacije nuklearnog i biološko-kemijskog naoružanja. No najjača i jedina globalna sila, SAD, tada još nije tražila od ostatka međunarodne zajednice da ih javno osudi niti poduzme konkretne mjere za slabljenje ili čak svrgavanje njihovih režima.
Drugi veliki pomak u određivanju američke vanjskopolitičke strategije nakon 11. rujna 2001. vezan je uz strukturu same Antiterorističke koalicije. Članovi Clintonove administracije u zahtjevnom procesu traženja optimalnih novih zemalja kandidata američkih posthladnoratovskih partnera ili saveznika uglavnom su se bavili pojedinom zemljom ili relativno malobrojnom skupinom zemalja određene regije. Pritom su u najvećem broju slučajeva američki ekonomski interesi, odnosno geoekonomija, bili dominantni u određivanju intenziteta povezanosti i oblika partnerstva s Washingtonom na regionalnom, odnosno globalnom planu.

Bushov poziv na osnivanje globalne, multilateralne, velike Antiterorističke koalicije otvorio je mogućnost velikom broju zemalja, koje svojim gospodarskim, financijskim, diplomatskim vojnim i drugim resursima ili samim geografskim položajem prije nisu bile zanimljive američkoj politici, da ipak uspostave neki oblik suradnje sa svjetskom supersilom. Opredjeljujući se javno i odmah za Antiterorističku koaliciju, te nudeći suradnju Washingtonu na logističkom, obavještajnom, policijskom, diplomatskom, prometnom planu, upravo velik broj nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja sa svih kontinenata, uključujući i Hrvatsku, uvidio je svoju šansu, ne samo za uspostavu boljih odnosa sa SAD-om već i da više participira u novom svjetskom poretku. Pozdravljajući multilateralnu suradnju u borbi protiv terorizma Washington je objavio kako je svjestan da, poradi različitih kapaciteta, lokacija, unutarnjopolitičkih problema i vanjskopolitičke orijentacije, ne mogu sve zemlje jednako pridonijeti koaliciji. Prvi put nakon pada Berlinskog zida Washington je uvidio da, unatoč svoj svojoj neospornoj dominaciji i nadmoći u međunarodnoj zajednici, adekvatna borba protiv terorizma nužno zahtijeva multilateralnu akciju.

Antiteroristička kampanja iz temelja je promijenila kriterije budućih savezništva. Za vrijeme Hladnog rata, države su mogle birati između Sjedinjenih Država i bivšeg Sovjetskog Saveza, rukovodeći se uglavnom ideološkim razlozima. Sada one moraju definirati svoje stajalište u odnosu na samo jednu zemlju, ali jedinu preostalu supersilu i njezina često agresivna nastojanja u borbi protiv terorizma. S druge strane, borba protiv terorizma, odnosno antiteroristička koalicija odveć je širok pojam da bi se odmah mogao dobiti i precizan odgovor, iako se većina zemalja odredila protiv terorizma. Problemi su nastali kod definiranja samog pojma terorizma, što to konkretno znači, koje terorističke organizacije (ili pak države-sponzore) treba napasti (kojim intenzitetom) i s kojim dokazima. Neke zemlje su dobro naplatile ili će nastojati naplatiti svoj angažman u antiterorističkoj koaliciji, bilo preko traženja oružja novije generacije, bilo preko neke druge ekonomske beneficije. Za neke zemlje Washington će to učiniti već samim time imajući u vidu geopolitički položaj tih zemalja. Nedugo nakon 11. rujna State Department je notificirao Kongresu prodaju 45 ofenzivnih projektila SLAM-ER i 360 protutenkovskih raketa Javelin Južnoj Koreji. Ukinute su sankcije Indiji i Pakistanu. Neke zemlje južne Afrike također su bile u žarištu potencijalnih antiterorističkih saveznika, iako se za neke ne može reći da su demokratske.

Tu se dolazi do druge prekretnice u poimanju međunarodnih odnosa i vanjske politike, prilikom čega se uvijek ističe demokracija, ljudska prava i sl. Sada antiteroristička koalicija na čelu s Washingtonom traži stabilne političke saveznike koji mogu odigrati ovakvu ili onakvu ulogu u borbi protiv terorizma. Ovdje u obzir dolaze i zemlje s nerazvijenim demokratskim sustavima, ali one koje mogu u određenim uvjetima djelovati čak i odlučujuće ako se zna da upravo u nekima od tih zemalja postoji pogodno tlo za razvoj terorističkih ideja kao i utočišta terorističkim grupama i organizacijama. S druge strane, američki tradicionalni suparnici, Rusija i Kina, također ostaju u fokusu američkih stratega. Iako ih veže temeljno načelo borbe protiv terorizma za što su se Rusija i Kina deklarativno izjasnile, uočljive su i neke razlike.

Pristup Rusije, Kine i drugih aktera
Promjene izazvane terorističkim napadom na SAD uz sve ostale promjene u međunarodnim odnosima otvorile su i mogućnost za razvijanje američko-rusko-kineskih odnosa. Zajednička opasnost od terorizma bila je osnovna poveznica koja je mnogo brže nego što se moglo očekivati spojila predsjednika Busha i predsjednika Putina, koja je otvorila mogućnost za novo razvijanje američko-ruskih odnosa. Za Putina je bila bitna zajednička borba protiv terorizma, ali isto tako i želja za dobivanjem američke potpore za ulazak Rusije u WTO i ulazak američkih investicija u Rusiju. Mnogi su promatrači terorističke napade na Ameriku nazvali prekretnicom u odnosima Rusije sa Zapadom. I prije 11. rujna 2001. ruski je predsjednik Putin pokazao da je spreman surađivati s Europom i Sjedinjenim Državama, no brze javne osude najviših ruskih čelnika terorističkih napada na New York i Washington te potom bez okolišanja ulazak Rusije u Antiterorističku koaliciju dramatično su utjecali na stajalište Zapada o Rusiji. Prema riječima predsjednika Putina, svoju stratešku odluku o priključenju Rusije Antiterorističkoj koaliciji donio je slijedom “logike zajedničkih interesa Rusije, Sjedinjenih Država i europskih zapadnih demokracija”. (Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Ordzhonikidze izjavio je na Općoj skupštini UN-a 1. listopada 2001. godine kako je Rusija spremna za ?najtješnju međunarodnu suradnju među članovima međunarodne zajednice u borbi protiv pošasti 21. stoljeća – međunarodnog terorizma. Pritom prioritetna zadaća mora biti ?uspostava globalnog sustava za suzbijanje novih prijetnji i izazova, širenja vaza međunarodnog terorizma i transnacionalnog organiziranog kriminala, krijumčara droge, perača novca, krijumčara nuklearnog, biološkog i drugog opasnog materijala”, Embassy of the USA – Tjedni pregled, broj 32 (349), 10. listopad 2001, Zagreb, str. 9).

Naime, Moskva je bila svjesna da, iz različitih razloga, sa Zapadom nije uspostavila opseg suradnje predviđen zajedničkim NATO-ruskim aktom potpisanim 1997. godine. Upravo globalni fenomen terorizma poslužio je Rusiji da se svrsta na istu stranu s Washingtonom i ostalim članicama NATO-a te intenzivnijom međusobnom suradnjom pokuša izboriti ravnopravniji položaj u međunarodnoj zajednici. Borba protiv terorizma odgovara i jednoj i drugoj strani. S obzirom na to da je Rusija suočena sa Čečenijom i posljedicama tog sukoba, bilo joj je lako ponuditi pomoć i potporu Americi, očekujući zauzvrat da američka politika u sklopu svoje politike ljudskih prava ne ističe rusko ponašanje u Čečeniji. Putinu je više nego jasno da bez golemog stranog investitora nema napretka u Rusiji. Otvorena pitanja u uzajamnim odnosima (američki izlazak iz ABM, različit odnos dviju zemalja prema tzv. državama osovine zla, proširenja NATO-a) iako će i dalje utjecati na bilateralne odnose, ipak su tog trenutka u drugom planu. Uz sve otpore u obje zemlje političkih snaga koje smatraju da ne treba ići u razvijanje čvršćih američko-ruskih odnosa, parametri sadašnjih veza pokazuju da su dvije velike države, svaka iz svojih razloga, našle interes u podizanju razine odnosa.
Kina koja tradicionalno ima nešto drukčije tumačenje samog pojma terorizma, pa time i načina borbe protiv njega, vrlo se jasno ogradila od washingtonskih inicijativa vezanih za antiterorističku koaliciju ne prihvaćajući kako vokabular tako ni predvodničku ulogu Sjedinjenih Država u toj borbi. Pitanje Tibeta i Tajvana koje Kina postavlja kao strateško nacionalno pitanje, u sklopu čega tamošnje separatističke snage nerijetko povezuje s terorizmom, službeni Washington doduše naziva jednom Kinom, ali praktički i ne uvijek prešutno daje potporu tim snagama u borbi za ljudska prava i više političke autonomije. Isto tako, službeni Peking nikad nije skrivao ambicije oko vlastite promocije kao regionalne sile što je u izravnom sukobu s američkim nacionalnim interesima ne samo u Aziji već i globalno. Osim toga, Kina ima i dodatni poticaj – okončanje globalne terorističke prijetnje prije olimpijskih igara u Pekingu 2008.
Kako praksa uzajamnih odnosa u trokutu SAD – Kina – Rusija pokazuje već niz godina da bilo kakvo približavanje dvije države neizbježno ide na račun one treće, tako se i sadašnje “pragmatičko” savezništvo SAD-a i Rusije kad je riječ o terorizmu vrlo pomno analizira u Pekingu. Tim prije što iza antiterorističkog savezništva postoje određene najave i šireg sporazuma vezanog za National Missile Defense (NMD) kao još uvijek glavnog američkog vojno-tehnološkog projekta u 21. stoljeću.

Ono što pak veže Rusiju i Kinu, svakako je identičan interes odricanja Sjedinjenim Državama prava na unilateralne poteze, pogotovo one koji se temelje na uporabi sile. Štoviše, i Kina i Rusija imaju određene političke i ekonomske interese u azijskom bazenu i nisu a priori spremne bezuvjetno pratiti američke diplomatske, a pogotovo ne vojne inicijative. Događaji oko Afganistana, ali i konstantni sukobi na azijskom jugu između Pakistana i Indije oko Kašmira, pokazuju nemogućnost unilateralnog djelovanja i nužnost uključivanja više subjekata kako iz regije tako i šire. Indija, koja je bila ozbiljno ugrožena ako bi se islamski fundamentalizam proširio i na njezino muslimansko stanovništvo, koje je čini drugom po veličini muslimanskom zemljom svijeta, priključila se antiterorističkoj koaliciji. Azijske zemlje, Japan i Koreja, kao demokratske i industrijski razvijene zemlje, priključile su se sličnom brzinom i odlučnošću kao zemlje EU. Naravno, u muslimanskom svijetu stajališta su bila podvojenija. Mnoge sekularne islamske države, iako duboko zabrinute zbog jačanja fundamentalizma, nisu zbog domaćega javnog mišljenja mogle izraziti otvorenu potporu Sjedinjenim Državama, a neke su vjerojatno čak i simpatizirale određene aspekte terorističkih ciljeva. Jedan dio zemalja uključio se u borbu protiv terorizma.

U ostvarenje tog cilja priključile su se i brojne međunarodne organizacije. Neke od njih čak su i redefinirale svoju strukturu. Tako je skupina najrazvijenijih zemalja svijeta plus Rusija, Grupa G-8 osnovala tzv. antiterorističku podgrupu. Teroristički događaji radikalno su promijenili europsko-američke odnose. Amerika je gotovo odmah dobila potporu svojih europskih saveznika. Britanski premijer Tony Blair preuzeo je vodstvo u stvaranju moralnog i političkog okvira za atlantsku antiterorističku suradnju. No, svima je jasno da je pritom imao i neke druge dugoročne ciljeve na umu: pokazati Sjedinjenim Državama britansko razumijevanje potrebe za transatlantskom slogom i kasnije iskoristiti učinke te politike na Washington kako bi sudjelovao u zadnjoj fazi europske integracije. Sada već bivši njemački kancelar Gerhard Schroder primijenio je sličnu politiku. U novom ozračju, u kojem je Europa dragovoljno istaknula mogućnost vojnog sudjelovanja, transatlantski odnosi dobili su nov, konstruktivan pravac razvoja, bar u prvom razdoblju antiterorističke kampanje.

Božo VUKASOVIĆ