Završetkom ispitivanja prototipova potrebnih da taj helikopter uđe u serijsku proizvodnju, nije značilo da su najteži problemi riješeni. Najteža bitka za daljnji razvoj tog helikoptera tek predstoji, a to je bitka za tržište koje je i uvjetovalo njegovo postojanje

Tvrtka Denel Aviation svojim privatnim sredstvima uspjela je oživjeti taj projekt nakon ukidanja državne financijske pomoći. Rizik njezig ulaganja isplatit će se jedino ako SAAF i strani kupci naruče dovoljan broj letjelica kako bi se pokrili barem visoki troškovi razvoja, no kako sada stvari stoje, ta očekivanja nisu ispunjena. Najozbiljnije tome u prilog ide izjava jžnoafričke vade: “Ili će Rooivalk naći kupce ili se projekt zatvara”. Ipak, nije sve tako crno kako se čini jer postoje opravdani razlozi za optimizam. Ali vratimo se nekoliko godina unatrag.
Da bi se Rooivalk plasirao na strano tržište, kupac se morao uvjeriti da kupuje provjereni helikopter, a to je bilo ostvarivo jedino uvođenjem helikopetra u operativne postrojbe. Zbog toga je od isporuke prvog prototipa pa do prvog serijskog Rooivalka trebalo čekati tek šest godina. Tako je 6. siječnja 1999. godine, 16-oj eskadrili borbenih helikoptera SAAF-a smještenoj u bazi Bloemfontein, službeno je predan prvi od ukupno 12 AH-2 Rooivalka .
Posljednji EDM prototip predstavljao je krajnje planirani izgled traženog helikoptera, pa se na osnovi toga krenulo u serijsku proizvodnju. SAAF je prvobitno naručio 12 helikoptera s planom isporuke od 1998.-2001. godine tempom od četri helikoptera godišnje. Prva narudžba od 12 primjeraka izazvala je olakšanje u Denel Aviationu kao i sklopljeni dogovor 1997. godine s francusko-njemačkom grupom Eurocopter o zajedničkom marketingu kako Rooivalka tako i helikoptera Tiger.
Naime, taj dogovor dao je naslutiti da će izvozni program teći prema planu jer je Rooivalk trebao s Tigerom podijeliti tržište borbenih helikoptera. Rooivalk će tim putem biti predstavljen kupcima koji imaju zahtjeve za teškim borbenim helikopterom, dok će Tiger pokrivati tržište koje zahtijeva jeftiniji i manji helikopter (Rooivalk je za gotovo 50% teži od helikoptera Tiger). To je bio očiti pokušaj da se takvim načinom plasmana na svjetskom tržištu konkurira američkim i ruskim borbenim helikopterima koji su dosad ili vrlo niskom cijenom ili pak visokim stupnjem sofisticiranosti letjelice dominirali tržištem. U trenutku uvođenja Rooivalka u naoružanje SAAF-a, na svjetskoj sceni ozbiljni suparnici su mu bili helikopteri poput: AH-64D Longbow Apache, Eurocopter Tiger, Bell AH-1W/Z Super Cobra, Kamov Ka-50 i Mil Mi-28. AH-2 je među nabrojanim helikopterima bio ravnopravan suparnik, a od većine njih znatno je odskakao svojom bogatom i sofisticiranom opremom koja je omogućavala daleko učinkovitije obavljanje zadaća od svojih konkurenata. Da je u to vrijeme Rooivalk bio spreman za tržište, sigurno bi se već nalazio u zrakoplovstvima stranih zemalja, ali danas, ta njegova početna prednost sve više gubi u utrci s vremenom.

Što Rooivalk čini helikopterom budućnosti?
Iako se prvobitni razvojni plan Rooivalka temeljio na potpunom borbenom helikopteru, svjetski trendovi pokazali su da je sve manje financijske opravdanosti za takav helikopter. Kako je u prošlom broju i navedeno, cilj SAAF-a je izgraditi malo ali napredno zrakoplovstvo koje će pokrivati široku lepezu zadaća. To nije samo namjera SAAF-a, već i većeg dijela vojnih zrakoplovstava svijeta koja su zbog sveopćeg smanjenja financijskog izdvajanja za vojsku primorana maksimalno iskorištavati svaku letjelicu u svom arsenalu za obavljanje raznovrsnih zadaća. Osnovne zadaće Rooivalka su: izviđanje, borbena pratnja transportnih helikoptera, bliska zračna potpora, duboko prodiranje iza neprijateljskih linija i dakako protuoklopna borba. Kako bi se prilagodili spomenutom trendu, Rooivalk nudi svoje mogućnosti i u ulozi policijske potpore za skupljanje podataka izviđanjem, ali i ometanje i prisluškivanje radioporuka. Isto tako pridodana mu je pomalo neobična zadaća nošenja vanjskog tereta (poput nekih inačica Mi-24) što proizvođač navodi kao važnu mogućnost u zadaćama traganja i spašavanja unesrećenih osoba ili pak transporta ratnog materijala u zone visokog rizika. Važna karkateristika koju proizvođač voli navoditi je njegov veliki dolet, koji je direktna posljedica specifičnih afričkih uvjeta i velikih površina djelovanja u tim predjelima. Veliki dolet navodi se kao polazna osnova za uporabu tog helikoptera i u ulozi pomorskih djelovanja, za što se opcionalno Rooivalk može opremiti i napuhavajućim plovcima i pripadajućim namjenskim naoružanjem. Naravno, to nije kraj razvojnog puta tog helikoptera za koji Denel Aviation najavljuje da će osnovni razvojni put završiti 2008. godine, čime će se zasigurno lepeza zadaća proširiti. Da bi helikopter poput Rooivalka uopće mogao ispuniti tako široki spektar zadaća, potrebno je imati dobru polaznu osnovu, tj. da već osnovna oprema helikoptera i njegove letne mogućnosti zahtijevaju minimalne preinake za raznovrsne tipove zadaća. Rooivalk raspolaže i više nego dobrom namjenskom osnovom koja u cjelini predstavlja izvrstan i visokosofisticirani helikopter.

Pilotska kabina i avionika
Iako mnogi prilikom čitanja specifikacija helikoptera gledaju podatke poput brzine, doleta, količine naoružanja i slično, pilotima je osim tih podataka svakako najvažnija opremljenost helikoptera raznim senzorima i sustavima koji će mu omogućiti uspješno i što lakše obavljanje zadaće, a koji dakako moraju biti što bolje ukomponirani u pilotsku kabinu, koja je uostalom i radno mjesto pilota. Upravo svojom izrazitom prostranošću i smještajem instrumenata i upravljačkih komandi Rooivalk nailazi na najbolje kritike.
Kako je sve veći broj stranih ali i južnoafričkih pilota letjelo na Rooivalku, tako su svi davali komentar kako su obje kabine napokon konstruirane po zahtjevima pilota, jer je dosad vrlo često bila praksa da su ljudi koji neće provesti svoj radni vijek u toj kabini “znali” kako kabina treba izgledati i čime treba biti opremljena.

Pilotske komande su tipa HOCAS (Hands On Collective And Stick) na kojima se, kako i naziv govori, sve bitne funkcije nalaze na kolektivnoj i cikličnoj palici, smanjujući time zamor pilota kao i vrijeme reakcije na promjenu željenih parametara, a da pritom pilot ne skreće pogled u unutrašnjost kabine kako bi našao npr. neki prekidač naoružanja. Pilotska sjedala su dakako oklopljena i konstruirana tako da u slučaju udara helikoptera velikom vertikalnom brzinom u tlo, preuzmu na sebe, a zatim proslijede kinetičku energiju udarca na strukturu helikoptera. Kabina pilota (stražnja) i operatera oružanih sustava (OOS) u potpunosti su odjieljene radi minimaliziranja mogućnosti ranjavanja oba člana posade u slučaju pogotka ili požara u jednoj od kabina. Skepticizam jedino izazivaju vrlo velike staklene površine koje bočno “otkrivaju” pilota do struka, ali proizvođač tvrdi da su bočna stakla otporna na pogodak zrna od 12,7 mm (premda je to upitno), te da se uz zadržanu zaštitu pilota istodobno znatno povećala bočna vidljivost nužna pilotima tijekom leta. U današnjim uvjetima ratovanja sve je izraženija potreba za što većim vidnim poljem pilota jer ako se promatraju današnji sukobi, većina ugroze u geriliskim uvjetima ratovanja predstavlja pješaštvo naoružano prijenosnim PZO sustavima čija je većina napada iz stražnje polusfere helikoptera. Jasno je da je na takvim malim visinama leta i pri brzinama iznad 200 km/h, osim pravodobnog uočavanja cilja važno i vrijeme reakcije tj. što brži zahvat tog cilja i njegovo uništenje. U tu svrhu, posadi Rooivalka stoji na raspolaganju Thales Avionics TopOwl HMSD (Helmet-Mounted sight display), koji osim zahvata cilja ponajprije služi za prikaz letnih parametara kako za dnevno NOE (letenje na ekstremno malim visinama prateći konfiguraciju terena) letenje tako i za noćno letenje. HMSD je radi dobivanja potrebnih podataka spregnut sa senzorima koji se nalaze u dvije cjeline u nosu helikoptera. Pilot osim dobivanja podataka od tih senzora na HMSD-u istodobno usmjerava senzore TDATS-a kao i pomak topa u nosu helikoptera. Ispod nosa helikoptera nalazi se NightOwl žiroskopski stabilizirana turela tvrtke Sagem unutar koje se nalazi sustav detekcije i zahvata cilja te njegovog automatskog pračenja (TDATS). TDATS sjedinjuje FLIR s tri stupnja (odnosno širine kuta) promatranja koji može automatski obavljati traženje i praćenje cilja, pored kojeg se još nalaze i LLTV kamera te laserski daljinomjer. PNVS (pilot night vision system) se nalazi s gornje strane nosa helikoptera te je spregnut s kacigama oba člana posade (oba člana posade imaju Thales Topowl kacige), a trenutačno je u ponudi samo za izvozne inačice Rooivalka.

Cjelokupna avionika tog helikoptera je digitalna, a kontrolira je udvostručeni računalni sustav s već poznatom i vrlo raširenom MIL-STD-1553B sabirnicom. Zanimljivo je napomenuti da se ATE (Advanced Technologies and Engineering, poznat i po moderniziranoj inačici Mi-24 Super Hind) kao glavni proizvođač avionike odlučio za tu glavnu sabirnicu ponajprije zbog kompatibilnosti sa sustavima koji dominiraju svjetskim tržištem kako bi bili dostupniji i prihvatljiviji zainteresiranim stranim naručiocima (istom sabirnicom zbog istog razloga koriste se najnovije inačice i ruskog Mi-8/17 te modernizirani Mi-24).
Instrumentacijom obiju kabina dominiraju višenamjenski prikaznici u boji dimenzija 160 X 160 mm na kojima se osigurava prikaz kontrolni parametri leta, navigacijske podatke (uključujući i pomičnu mapu na prikazniku pilota), upozorenje o opasnosti (bilo da je riječ o vanjskoj ugrozi ili o kvaru na helikopteru), upravljanje naoružanjem te sve prikaze koje dobiva od TDATS.
Četverokanalni sustav autopilota posjeduje sustav automatskog zalebdenja na odabranoj poziciji i na odabranoj visini što je osobito korisno prilikom borbenog djelovanja, ostavljajući time više vremena posadi za pripremu i uporabu naoružanja ili pak drugih zahtjevnih sustava. Udvostručeno navigacijsko računalo osim standardnih navigacijskih senzora i instrumenata, obrađuje podatke koje dobiva od osmokanalnog GPS-a, Doppler navigacijskog sustava, radiovisinomjera (koji radi u J radiopojasu) i svesmjernog mjerača brzine kretanja helikoptera.
Svi relevantni podaci vezani uz let helikoptera mogu biti u realnom vremenu preneseni drugom helikopteru ili pak zapovjednom mjestu na zemlji, koji isto tako Rooivalku mogu tijekom leta dati sve potrebne podatke koji se na većini današnjih helikoptera moraju obraditi dok je helikopter na zemlji.

Pogonska grupa
Kako je u prvom nastavku navedeno, od 1995. godine, u Rooivalk su se počeli ugrađivati lokalno prizvedeni motori Makila 1K2 s digitalnom kontrolom parametara rada. U odnosu na prvobitne motore koji su se nalazili na prototipovima, Makila 1K2 nudi bolje Hot-and-High karakteristike (u uvjetima letenja na visokim temperaturama vanjskog zraka i na većim nadmorskim visinama), a osigurava maksimalnu izlaznu snagu na polijetanju od 1845 KS i 2109 KS u izvanrednim uvjetima u vremenu od 30 sekundi. Smanjenje snage uzrokovano ugradnjom separatora (filtera) čestica nečistoća zraka i prigušnika toplinskog odraza na ispušnim cijevima motora ne narušava letne performanse Rooivalka. U slučaju otkaza jednog motora, drugi motor automatski izlazi na povišeni režim rada u kojem je slučaju maksimalna trajna snaga 2000 KS a izvanredna 2226 KS, nakon čega je potrebno obaviti detaljan pregled motora. I u uvjetima leta sa samo jednim motorom, taj je helikopter sposoban ostvariti vertikalnu brzinu penjanja od 5.7 m/s, što je dovoljan pokazatelj da će i s jednim motorom helikopter stići u svoju matičnu bazu makar letio u otežanim meteorološkim uvjetima.
Takva rezerva snage omogućuje Rooivalku zalebdenje na visini od 5545 m, odnosno 5850m s utjecajem zračnog jastuka. Motore Makila 1K2 odlikuje i ekonomičnost (jedno od postavljenih prioritetnih ciljeva prilikom razvoja motora zbog navedenih potreba velikog doleta tog helikoptera) koji s količinom goriva od 1469 kg u integriranim spremnicima osiguravaju dolet od 940 km (i trajanje leta od 3 h i 35 min) tj. 1335 km i 45 minuta rezerve (trajanje leta 6h i 50 min) s maksimalnom količinom goriva u potkrilnim spremnicima. Održavanje motora Makila 1K2 bit će olakšano korisnicima koji u svojem inventaru već posjeduju helikoptere koje pogone motori Turbomeca, budući da je 1K2 poboljšana inačica motora koji pogone helikoptere poput francuske Pume (što nije niti čudno budući da je i Rooivalk preuzeo veliki dio komponenti tog helikoptera).

Naoružanje i samozaštita
Nije nikakva novost da se prilikom konstruiranja suvremenog helikoptera, pod samozaštitu helikoptera pribraja i njegovo naoružanje, budući da djelovanje helikoptera sa što je moguće većih udaljenosti (izvan zone protuzračne obrane cilja) pridonosi posrednoj zaštiti letjelice. Osim visokog stupnja neposredne samozaštite koja se temelji na maloj vizualnoj zamjetljivosti, niskim akustičnim, toplinskim i radarskim odrazom helikoptera, Rooivalk unutar svoje bogate opreme posjeduje visokosofisticiranu elektroničku opremu koja na svjetskoj sceni ima malo konkurenata. Cjelokupan sustav signalizacije ugroze i sustav njezine neutralizacije sjedinjeni su u HEWSPS paketu (Helicopter Electronic Warfare Self-Protection Suite) koji u sebi sadrži: sustav detekcije radarskog ozračenja, laserskog zahvata te sustav izbacivanja radarskih i toplinskih mamaca koji se mogu izbacivati automatski, poluautomatski i dakako ručno. Sustav je moguće programirati kako prije leta tako i tijekom njega, postavljajući parametre rada sustava na osnovi očekivane vrste opasnosti i vrste misije unutar zone djelovanja. Sustav signalizacije radarskog ozračenja može signalizirati opasnost i prije nego što neprijateljski radar dobije mogučnost detekcije cilja. Isto tako, sustav je u mogučnosti razaznati vrstu ugroze, tj. koji mu protuzračni sustav prijeti ili koliko projektila i iz kojeg smjera mu se približava.

Stalno naoružanje Rooivalka čini jednocijevni 20 mm top G12 (F2) koji se nalazi u pokretnoj kupoli ispod nosa helikoptera, s brzinom pomaka topa od 90°/sec. Usmjeravanje topa obavlja OOS preko upravljačkog pulta (za precizno gađanje) ili pak oba člana posade usmjeravanjem pilotske kacige u željenom smjeru (koji je nešto manje preciznosti ali se rabi kada je potrebna vrlo brza rekcija). U početku je bila planirana ugradnja 30 mm topa, ali se od njega odustalo u korist veće preciznosti 20 mm topa na udaljenostima do 2000 m (važno sa strateškog gledišta kada se rabi taj top kao precizno oružje za uništavanje udaljenih ciljeva a ne kao oružje samozaštite). Brzina opaljenja topa je 740 granata/min., a zrno na izlasku iz cijevi ima brzinu od 1050 m/s što omogućava daljinu gađanja od 4000 m. Helikopter nosi do 700 granata smještenih u dva odvojena bočna spremnika (uočljiva izbočenja ispod pilotske kabine), a zrno može biti pancirno, rasprskavajuće, klasično ili osvjetljavajuće.
Smještaj naoružanja na potkrilne nosače moguć je na po tri ovjesne točke svakog krila koje se u odnosu na prototipove razlikuju po tome što je ovjesna točka s vrha krila premještena ispod krila.
Od nevođenog naoružanja, posadi stoje na raspolaganju i Forges de Zeebrugge FZ90 rakete belgijske proizvodnje standardnog kalibra 70 mm. Te rakete zadržavaju iznimno dobru preciznost i na udaljenosti od 4000 m, gdje je brzina rakete 1250 m/s. Rakete se nalaze u 19-cijevnim M159 lanserima koji se postavljaju u parovima (maksimalno četri lansera na isključivo dva unutarnja nosača).
Glavna udarna snaga Rooivalka očituje se u protuoklopnoj raketi koja je ponos JAR raketne industrije. Riječ je o raketi Denel Kentron ZT-6 Mokopa. Mokopa je dalekometna raketa s poluaktivnim laserskim ili toplinskim navođenjem, dok se u slučaju zahtjeva stranog naručioca nudi i navođenje milimetarskim valnim radarom (kao npr. kod AH-64D Longbow Apache). Razvojni program te rakete poćeo je 1996. godine i to isključivo za ovaj helikopter, dok razvoj novih inačica i dalje traje što se ponajprije odnosi na sustav navođenja te povećanje dometa rakete. Dužina projektila je 1,80 m s promjerom od 178 mm i lansirnom težinom od 52 kg. Bojna glava se nudi u tri opcije: tandem HEAT (koja probija klasičan oklop do 1000mm), fragmentacijska i klasične penetracijska. Radi se i na inačici protubrodske rakete. Domet rakete ovisi o načinu navođenja rakete i iznosi od 5000 m pa do 10 000 m, a ukupno je moguč smještaj do 16 tih raketa na potkrilne nosače. Rabi li poluaktivni laserski zahvat cilja prije lansiranja tada je domet 5 km, u slučaju zahvata cilja nakon lansiranja je 7 km, dok je najveći domet od 10 km trenutačno moguć jedino ako je zahvat obavila druga osoba (npr. drugog helikoptera ili pješaštva).
Rastući trend razvoja helikoptera za zračnu borbu nije zaobišao ni Rooivalk kojem je od samog početka kao osnovno naoružanje za tu zadaću namijenjena raketa zrak-zrak MBDA (bivša tvrtka Matra Bae Dynamics) Mistral. Mistral je fire and forget raketa (“ispali i zaboravi”) srednjeg dometa s toplinskim navođenjem. Duljina rakete je 1,86 m, a težina na lansiranju je svega 18.7 kg, dok se domet rakete kreće od 5000 – 6000 m pri čemu raketa leti brzinom od 2,5 Mcaha.

Budućnost Rooivalka
Dok mnogi tvrde da Rooivalk, unatoč uzrocima koji su usporili njegov razvojni proces, ipak predstavlja helikopter koji će uzeti svoj dio tržišta borbenih helikoptera, drugi pak toj tezi pristupaju s određenom dozom skepticizma. Zanimljivo je da najviše tog skepticizma potječe upravo iz vojnih krugova južnoafričke vojske, pri čemu se najčešće pozivaju na dugo razdoblje pripreme već gotovog proizvoda u operativne postrojbe te visoku cijenu razvoja koja opravdanje može naći samo u uspješnoj vanjskoj prodaji. Do listopada 2004. projekt je stajao oko 700 milijuna eura, dok je daljnjih 200 milijuna potrebno da se Rooivalk pretvori u komercijalni proizvod. Iako je sudjelovao u natječajima za borbeni helikopter pojedinih zemalja, Rooivalk se još dandanas ne vodi kao operativni helikopter, budući da nije dovoljno izraditi sam stroj, već se za njega mora razviti taktika uporabe, sustav održavanja kao i opsežna ispitivanja koja prethode uvođenjem u operativne postrojbe. Trenutačno se Rooivalk nalazi u naoružanju samo SAAF-a u čijem se inventaru nalazi 12 primjeraka AH-2, a planirana je nabava ukupno 30 primjeraka. Svih 12 Rooivalka trenutačno rotira između baze Bloemfontein (matična baza 16. eskadrile) i tvrtke Denel u zračnoj luci Johannesburg, od kojih se 6 stalno nalazi u 16. eskadrili, dok će četiri pimjerka biti modernizirana novim blokom opreme, a preostala dva služe se kao probne letjelice. Rooivalk je predstavljen na natječajima za 91 borbeni helikopter Velike Britanije, Australije, a najnovije informacije govore i o eventualnom sudjelovanju tog helikoptera za još neodlučenu utrku borbenog helikoptera Turske. Zasad je jedino kraljevsko zrakoplovstvo Malezije pokazalo ozbiljne namjere kupnje Rooivalka s ukupnim zahtjevima od 30 primjeraka, ali se čak dva puta od toga odustalo zbog financijske krize u toj državi. Iako se za prezentaciju Rooivalka u Australiji znalo da predstavlja samo reklamnu kampanju, velike su se nade ipak polagale u Veliku Biraniju koja je prilično ozbiljno razmatrala taj helikopter (ukupno je u Britaniju dopremljeno čak 4,5 tona dokumentacije o Rooivalku). Na kraju je ipak zahvaljujući jednim dijelom i političkoj pozadini odabran AH-64D Longbow Apache, što je razočaralo vodstvo tvrtke Denel Aviation koja je polagala veliku nadu na osnovi 25% niže cjene od Apachea kao i nižu cijenu eksploatacije za gotovo iste borbene mogućnosti.
Razina opreme koju danas nudi Rooivalk nije vrhunac razvoja tog helikoptera jer proizvođač nudi uistinu široku lepezu opcionalnog naoružanja i opreme za strane naručioce pa ih je bitno i navesti:
• mogućnost ugradnje pulsno Doppler radarskog sustava
• samonapuhavajuće plovke za slijetanje na vodu
• VOR/ILS
• V3C Darter rakete zrak – zrak
• protuoklopne rakete Hellfire ili HOT 3
• ugradnja Makilla 1A1 ili 1K2 motora
• IFF transponder sa – S- modom
• sustav zaštite od udara u kablove dalekovoda
• sustav neovisnog punjenja gorivom na terenu
• Mokopa protubrodske rakete
• simulatori za upravljanje naoružanjem i
• simulator za cjelokupne misije
Kako se do sada već i dokazalo, Denel Aviation uz svoj proizvod osigurava i vrlo kvalitetnu logističku potporu i obuku kako letačkog tako i zemaljskog osoblja, pri čemu se naglasak stavlja na veliku fleksibilnost kako bi se zadovoljile želje kupaca. Moguće je očekivati, da će u slučaju slabe vanjske narudžbe Rooivalka, proizvođač biti primoran činiti i veće ustupke kako bi privukao kupce.
Ipak, Rooivalk je uistinu izvrstan teški borbeni helikopter koji unatoč svojoj nemaloj cijeni od oko 25 milijuna dolara, predstavlja opasnog suparnika na ovom vrlo zahtjevnom tržištu.

Zoran KESER