Potkraj XIX. stoljeća topništvo je već dostiglo vrlo visoke standarde. Ondašnja najbolja topnička oružja bila su u stanju pogoditi relativno male ciljeve na udaljenostima od 25 km i više. Takvi rezultati nisu ostavili konstruktorima topova mnogo prostora za razvoj nečega novog, osim u jednom smjeru: izrađivati sve veća topnička oruđa. Takva logika učinila je Kruppove topove gospodarima bojnog polja.

Carska Njemačka imala je tijekom I. svjetskog rata određenih uspjeha na polju uporabe topništva dugog dometa, posebice takozvanim Pariškim topom. Naručila ga je imperijalna carska mornarica te ga nazvala Kaiser Wilhelm Geschütz (Top cara Wilhelma). To teško topničko oružje povremeno je rabljeno od ožujka do lipnja 1918. tijekom njemačkih napada na Pariz koji su bombardirali iz šume Picardy udaljene gotovo 100 km od njega. Riječ je bilo o topničkom oružju s ožljebljenom cijevi s dubokim utorima u koje su se uvodili stabilizatori granate. Potpuno istu metodu primijenili su Nijemci ponovno na svojim dalekometnim topovima koje su rabili u II. svjetskom ratu: na K5 i na “strateškom” K12. Treba napomenuti da su se konstruktori tih dalekometnih topova našli pred dvostruko teškom zadaćom. Koliko je god konstrukcija tih oruđa bila prvorazredna tehnička zadaća, ništa manje zahtjevna nije bila konstrukcija granata za njih jer su morale udovoljiti brojnim zahtjevima. Zahvaljujući velikom inicijalnom barutnom punjenju granate tih topova bile su ispaljene u stratosferske visine u kojima su zahvaljujući manjoj gustoći i otporu zraka mogle znatno produljiti svoju trajektoriju, odnosno krajnji domet. Posljedica uporabe velikih inicijalnih barutnih punjenja i granata velike težine (mnogo težih od svih prijašnjih u topništvu) bila je vrlo brzo trošenje topovske cijevi. Indikativno je kako se topovska cijev kalibra 250 mm (10 inča) trošila toliko brzo da je već nakon 50 hitaca morala ići na strojno proširenje na veći kalibar, odnosno na novo ožljebljenje utora.

U kolovozu 1914. njemačka vojska napredovala je kroz Belgiju prema odrednicama operativnog plana Schlicffen. Osnovna zamisao svodila se na proboj kroz Belgiju i sjeverozapadnu Francusku radi zauzimanje Pariza. Na najvećem djelu svog napredovanja, točno prema predviđanjima, Njemačke snage nailazile su na vrlo mali otpor, osim oko grada Liega koji su okruživale utvrđene fortifikacije.

Njemačkih zapovjednici pozvali su u pomoć topništvo s opsadnim haubicama kalibra 420 mm. Operacija zauzimanja Liega trajala je duže od predviđenog roka, ali su na kraju Debela Berta i njezine “sestre” – kako su Britanci nazvali te haubice, donijele prevagu na bojištu. Te opsadne haubice nisu uvijek bile tako uspješne, što najbolje pokazuju rezultati njihove uporabe u poznatoj bitci kod Verduna. Uporabljene protiv tamošnjih armiranobetonskih utvrđenja postigle su mnogo manji učinak od onoga koji se od njih očekivao.

Gustav i Dora
Koncept novih topničkih oružja još je neko vrijeme bio aktualan, a onda je nastupila letargija koja je trajala nekoliko godina. Čak ni HWA (Heereswaffenamt -biro za razvoj i nabavu oružja njemačke kopnene vojske) nije forsirala nastavak njihovog razvoja. Kruppovi inženjeri i tehničari okrenuli su se razvoju mnogo realističnijih dalekometnih topova pod oznakom K5 i K12. Takvo stanje trajalo je sve do 1936. kad je Adolf Hitler posjetio rukovodstvo i proizvodne pogone Kruppa. Pripremajući se za rat, Hitlera je zanimala mogućnost proizvodnje teškog topništva sposobnog da sa sigurne udaljenosti uništi Liniju Maginot.

Gustav Krupp iskoristio je priliku i prezentirao Führeru koncept 800 mm dalekometnog teškog topa, čiji su nacrti već nekoliko godina skupljali prašinu. Ispravno ciljajući na Hitlerovu slabost prema grandioznom, Krupp ga je uspio pridobiti za taj projekt. Uz izričitu Hitlerovu potporu, HWA je s koncernom Krupp sklopila ugovor o izgradnji tri topa. Njihova izgradnja trebala je krenuti početkom 1937. a isporuka trećeg topa trebala je biti do početka 1940.

No, proizvodnja nije tekla onako kako su se u Kruppu nadali. Pri proizvodnji topovske cijevi dugačke gotovo 29 metara pojavili su se ogromni problemi koje nije bilo jednostavno riješiti. Zbog tih problema Krupp je probio sve dogovorene termine isporuke. Njemačka vojska je u međuvremenu pregazila Nizozemsku i Belgiju i krenula u osvajanje Francuske, jednostavno zaobišavši sa sjevera Liniju Maginot. Budući da na zapadnom bojištu više nije bilo ciljeva zbog kojih bi trebalo žuriti, radovi na 800 mm topu bili su ponešto usporeni. Tijekom 1941. završena je tek prva cijev teška 400 tona. Tad se pokazalo da proizvodnja zatvarača i kompliciranog postolja-kolijevke topa nije laka zadaća, pa se protegnula sve do 1942. Kad je napokon prvi primjerak bio završen, u dijelovima je na posebnoj željezničkoj kompoziciji prevezen do topničkog poligona Rügenwald, smještenog na obali Baltičkog mora. Tamo je bio sastavljen i pripremljen za testiranja kojima je nazočio Hitler s najbližim suradnicima. Testiranja su prošla iznimno uspješno. Prvi primjerak topa povijest će zapamtiti po imenu Teški Gustav kojim je kršten u čast utemeljitelja koncerna Krupp. Vrlo brzo pošto je njemačkoj javnosti predstavljeno novo oružje, slijedilo je kompletiranje i drugog istovrsnog topa koji je dobio ime Dora po supruzi glavnog inženjera-konstruktora Ericha Mullera.

Bombardiranje Sevastopolja
Tijekom 1942. ratna zbivanja su poprimila dramatičan tijek. Posebno se to može reći za razdoblje poslije 22. lipnja 1941., odnosno nakon napada Njemačke na SSSR. Za razliku od zapadnog bojišta gdje se za Kruppove gorostase nisu mogli pronaći ciljevi (jer je sve kapituliralo pred njemačkim snagama), na istoku ih je bilo u izobilju.
Teški Gustav rastavljen je na sastavne komponente, ukrcan na posebno konstruirane željezničke vagone i upućen prema poluotoku Krimu, gdje su njemačke snage držale pod opsadom grad Sevastopolj. Top je postavljen na odabranom paljbenom položaju, nekih 16 km sjeveroistočno od grada. Tijekom borbenog djelovanja na Krimu, Gustav je ispalio 48 granata (uključujući i onu najspektakularniju koja je prodrla u sovjetsko podzemno skladište streljiva na dubini od 25 metara) i svakako odigrao važnu ulogu u osvajanju grada.
Odmah nakon pada Sevastopolja njemačko vrhovno zapovjedništvo zapovjedilo je da se Gustav hitno pošalje natrag u Essen radi reparacije topovske cijevi i ponovnog žljebljenja.
Kao zamjena na sevastopoljsko bojište stigla je Dora. Prema dostupnim podacima i danas je još dvojbeno je li Dora sudjelovala u nekoj od tadašnjih kampanja njemačke vojske na Krimu, budući da su postrojbe Crvene Armije uskoro izvele protuudar kojim su prvo odbacile, a zatim i okružile njemačke snage. Nijemci su uspjeli izvući Doru. Od tada pa do kraja II. svjetskog rata nema vjerodostojnih podataka da su ti teški dalekometni topovi uporabljeni u borbi, premda postoje neke tvrdnje da je Gustav ponovno bio uporabljen u bitki za Lenjingrad, odnosno da je Dora bombardirala Varšavu nakon ustanka 1944.

Nakon II. svjetskog rata pojedini dijelovi Dore pronađeni su u okolici Leipziga, dijelova Gustava bilo je po čitavoj Bavarskoj, dok su komponente trećeg – nikad završenog topa pronađene u Kruppovoj tvornici u Essenu. Uvidom u zaplijenjenu njemačku dokumentaciju moglo se tek naknadno zaključiti u kojoj su mjeri to bila ekstremno skupa i neracionalna oružja. Cijena svakog topa premašivala je tadašnjih sedam milijuna Reichsmaraka, bez troškova gradnje specijalnih dvostrukih kolosjeka na paljbenim položajima, bez transportnih troškova prijevoza do bojišnice i bez troškova osoblja potrebnog za rukovanje, opskrbu i održavanje tih kolosa.

Na kraju ovog dijela posvećenog Gustavu i Dori treba spomenuti da je njemačka vojna industrija predlagala i konstruirala nekoliko inačica potkalibarskog streljiva kojim bi se povećao domet i unaprijedile tehničke karakteristike tih topova.

Prvi od takvih prijedloga predviđao je uporabu potkalibarske granate kalibra 520 mm, teške “samo” 1420 kg, koja bi imala domet od čak 113 km. Drugi se odnosio na uporabu 380 mm potkalibarsko-zalivenih granata dometa 145 km, a treći na uporabu reaktivnih granata koje bi mogle dosegnuti ciljeve i do 190 km. Zanimljivo je da se za te topove koncepcijski razrađivala streljivo čiji su projektili stabilizirani malim krilcima, a nalikovalo je strijeli. Poznati su pod nazivom Peenemünde Pfeilgeschoss. Nijedan od tih konceptualnih prijedloga nikad nije realiziran za Gustavov 800 milimetarski kalibar.

Gerät 040/041
Gustav Gerät topovi nisu bili jedino topnički razarač utvrda koje je bilo isporučeno njemačkoj vojsci. Mnogo uspješniji i znatno pokretljiviji bio je projekt samovozne teške haubice kalibra 600 mm koju je konstruirala i proizvodila pod nazivom Gerät 040/041 njemačka tvrtka Rheinmetall. Ta topnička oruđa bila su poznata i pod nadimkom Karl koji su dobila po generalu Karlu Beckeru – začetniku ideje o njihovoj konstrukciji.

To je teško kratkocijevno topničko oruđe više nalik teškom merzeru nego haubici, smještenom na šasiju velikog oklopnog gusjeničarskog vozila. Težina tog kompleksa bila je dobrih 124 tone pa se o njegovoj pokretljivosti može govoriti samo uvjetno. Ugrađeni Daimler-Benzov V12 benzinski motor sa 44 500 cm3 razvijao je 895 kW (1200 ks). To je bilo dovoljno da vozilo dugačko 11,15 m, široko 3,16 i visoko 4,78 m na dobroj podlozi postigne maksimalnu brzinu od tek skromnih 10 km/h. Bilo je oklopljeno čeličnim limovima debljine 12 mm, te raspolagalo spremnikom goriva od 1200 litara. Njegove pola metra široke gusjenice ostvarivale su pritisak na podlogu od 1,72 kp/cm2 pa se moglo ograničeno kretati dovoljno tvrdim terenima i cestama. Na duže relacije prevozilo se na dva posebno konstruirana željeznička višeosovinska vagona između kojih je “visjelo”.

Na vozilo je bila ugrađena haubica kalibra 600 mm čija je cijev bila dugačka 5,108 m. Haubica je bila namijenjena razaranju armiranobetonskih utvrđenja i zaklona. Za nju su bile razvijena teškorazarajuća i probojna granata. Teškorazarajuća bila je dugačka 2,511 m, težila je 2180 kg i punjena je s 348 kg eksploziva. Barutni naboj koji se koristio za njezino ispaljenje težio je 32 kg, što je na ustima cijevi davalo početnu brzinu V0 od 220 m/s i krajnji domet od 4,3 km. Druga granata bila je probojnog tipa. Po svojim gabaritima bila je znatno manja i lakša. Bila je dugačka 1,991 m i težila je “skromnih” 1700 kg, od čega je eksplozivno punjenje bilo od 280 kg. Inicijalno barutno punjenje težilo je 36 kg, što je bilo sasvim dovoljno za početnu brzinu na ustima cijevi od 285 m/s i maksimalni domet od 6,7 km. Da bi se povećao domet oruđa, njemački konstruktori razvili su inačicu Gerät 041 koja se od modela Gerät 040 razlikovala po kalibru od 540 mm, ali i po cijevi produljenoj na 6,240 m. Za tu inačicu rabile su se razarajuće granate dugačke 2,810 m, teške 1580 kg, s eksplozivnim punjenjem od 450 kg eksploziva. Zahvaljujući barutnom punjenju od 57 kg, početna brzina na ustima cijevi bila je 380 m/s, što je bilo dovoljno da se preko 1,5 tonu teška granata dobaci na udaljenost većoj od 10 km.
Oklopno vozilo koje je nosilo tešku haubicu moglo je pomoću hidrauličkog sustava “spustiti” šasiju na tlo i tako djelomično umanji učinak povratnog djelovanja na ovjes. Povratno-amortizirajući sustav bio je dvostrukog tipa: haubica je amortizirana unutar kolijevke u koju je bila postavljena, čiji se trzaj kompenzirao uzduž okvira šasije nosećeg vozila pomoću hidro-pneumatskih kompenzatora.

Elevacija cijevi mogla se podešavati od 0° do +70°, a traversa mu se kretala od – 4° do + 4°. U kompletu sa samohodnom haubicom tipa Gerät 040 isporučivano je i posebno oklopno vozilo, izgrađeno na šasiji tenka PzKpfw IV. Imalo je montiranu posebnu dizalicu i služilo kao transporter granata za Gerät 040. Moglo je ukrcati četiri granate od 600 mm koje su se pomoću dizalice prebacivale na haubicu. Posluživanje oruđa obavljala je posada od 20 vojnika.

Kompanija Rheinmetall izgradila je sedam takvih teških haubica, od kojih je šest u inačici Gerät 040 i jedna u inačici Gerät 041.

Prvi primjerak isporučen je 833. teškoj topničkoj bojni u studenome 1940. i dobilo je kodni naziv Adam. Do kraja svibnja 1941. isporučena su još tri, nazvana Eva, Thor i Odin. Sve četiri prvoproizvedene teške haubice poslane su u sastavu 833. Artillerie Abteilunga u napad na SSSR. Adam i Eva bili su pred Brest-Litovskom, gdje je Adam ispalio 16 granata. Na haubici Eva je kod ispaljenja prve granate došlo do njene eksplozije u cijevi, pa je kompletno oruđe poslano specijalnim željezničkim transportom na popravak natrag u Njemačku. Thor i Odin su raspoređeni na bojište ispred Lemberga. Thor je u napadnim operacijama uspio ispaliti četiri granate, a Odin je bio neuporabljiv zbog oštećenja gusjenica. Nakon popravka gusjenica Odin i Thor prevezeni su u lipnju 1942. na bojišnicu kod Sevastopolja, gdje su na utvrđenje i grad ispalili 197 granata, uzrokujući teška razaranja. U međuvremenu su, nakon prva četiri oruđa, do kolovoza 1941. završene i isporučene 638. Artillerie

Abteilungu još dvije teške haubice tipa Gerät 040 – Loki i Ziu.

Gotovo sva oruđa tog tipa uništena su ili zarobljena u posljednje dvije godine rata. Ziu je bio uništen tijekom borbi za vrijeme Varšavskog ustanka 1944. Loki je bio izgubljen tijekom njemačkog povlačenja kroz Mađarsku. Odin je uništen kada mu je potkraj 1944. granata eksplodirala u cijevi. Jedna od haubica poslana je gađati Pariz nakon što su ga Saveznici oslobodili. U napadu savezničkog zrakoplovstva pretrpjela je velika oštećenja, pa ju je dokrajčila vlastita posada. Dva preostala Geräta 040 zarobile su američke trupe u proljeće 1945. u Bavarskoj. Sedmi proizvedeni primjerak bio je izrađen kao inačica Gerät 041 u kalibru od 540 mm. Dobio je ime Fenrir. Koliko je poznato nije uporabljen u borbenim aktivnostima, nego je uglavnom služio za testiranje streljiva od 540 mm. Po završetku rata pronađen je na ispitnom poligonu Hillersleben kod Magdenburga.

Razvijena ponajprije za razaranje armirano-betonskih utvrda, ta su oružja stvorena prema filozofiji pozicijskog ratovanja. Bila su namijenjena nesmetanom i polaganom pristupu prvim crtama opsade i relativno sporom ritmu paljbe (jedna granata svakih 15-20 minuta). Dinamika II. svjetskog rata bila je daleko od pozicijskog modela vođenja ratnih operacija. Nemogućnost brzog manevra te sporost logističkih operacija nisu im davale velike šanse da za uporabu na bojištu, ali ni za preživljavanje.

Dalekometni topovi Tipa K5
Praktičniji od Gustava i Dore pokazali su se dalekometni topovi tipa K5 u kalibru od 283 mm. Ispaljivali su granate težine 255,5 kg na udaljenost od 64 km. Između 1936. i 1945. njemačka industrija proizvela je 25 (planirano je 36) tih oruđa i bila su uspješno uporabljena u borbenim djelovanjima. Vjerojatno najpoznatije među njima bilo je Anzio Annie koju su Nijemci uspješno rabili za bombardiranje savezničkog mostobrana kod Anzia u Italiji 1944.

Poput Pariškog topa i topovi tipa K5 imali su duboko ožlijebljene cijevi, sa 12 desnonavojnih žljebova dubokih 7 mm. Granate koje su se ispaljivale imale su strojno urezane utore u koje su se umetale vodilice od mekanog čelika.

Namijenjeni su ih uporabi s posebno konstruiranih željezničkih vagona, ali za razliku od Gustava i Dore, mogli su se transportirati bez rastavljanja. Iz transportnog položaja u borbeni položaj mogli su se prevesti mnogo brže od svojih usporednika. Bila su to praktična oružja od kojih je možda bio bolji jedino nešto manji top K3 kalibra 240 mm, odnosno njegova poboljšana Kruppova inačica K4.

Vrlo uspješno rješenje konstrukcije tih topova nije spriječilo njemačke konstruktore da rade na projektima poboljšanja njihovih karakteristika, naročito na produljenju dometa. Jedno od takvih poboljšanja bilo je uvođenje u uporabu reaktivnih projektila (RAP granata) koji su nastali kao logičan nastavak pokušaja razvoja takvog streljiva za topove kalibra 150 mm. Testovi su pokazali da je veći kalibar granate praktičniji za primjenu reaktivnog punjenja. Maksimalni prosječni domet postignut RAP streljivom bio je 86,5 km i zapravo je riječ o prosječnom dometu na koji je palo 50% granata u zoni rasipanja pogodaka 3500×200 metara. Tolika zona rasipanja bila je prihvatljiva kad se ima na umu narav taktičke uporabe ovih topova.
Raketno-reaktivne granate nisu bile jedini topnički projektili razvijeni za topove K5. Znanstvenici iz Peenemündea bili su uključeni u program povećanja dometa tih topova. Za njih su projektirali i proizveli potkalibarski projektil Pfeilgeschoss kalibra 120 mm, težine 136 kg i duljine 1,8 metara. Ti topnički projektili ispaljivali su se iz glatko izbušenih cijevi u standardnom kalibru od 310 mm. Izborom adekvatnog barutnog punjenja vrhunac trajektorije ovog projektila koji je sadržavao 25 kg razornog eksploziva ulazio je u stratosferu a njegov maksimalni domet iznosio je gotovo 150 km. Ovaj topnički projektil svakako se može smatrati prethodnikom tzv FSDS (fin-stabilised, discarding sabot) tj. stabiliziranog streljiva s odbacivim omotačem koje je danas vrlo često u uporabi.

K12 – prekokanalski top
Kruppovi inženjeri nastavili su razvojni programa “brutalne sile” kojom bi mogli na jednostavan način ispaljivati granate na udaljenosti veće od 80 km jednostavnim redizajnom Pariškog topa. Rezultat tog razvojnog programa bio je top oznake K12 izrađen u kalibru od 211 mm. Na njemu je primijenjen potpuno identičan način ožljebljenja cijevi i uvođenja granate kao i kod topa K5. Prvi kompletirani top K12 (V) testiran je 1938. godine. HWA ga je proglasila operativno uporabljivim godinu dana poslije. Ispaljivao je 107,5 kg tešku granatu početnom brzinom od 1625 m/s na maksimalni domet od 115 km. Njemačka kopnena vojska je i službeno iskazala zadovoljstvo tehničko-taktičkim karakteristikama tog topa koji je s adekvatnim streljivom nadmašio domet postignut Pariškim topom i koji je bio ona mjerna točka koju su i vojnici i konstruktori željeli nadmašiti.

Ipak, bez obzira na sve njegove tehničke prednosti i rezultate koje je pokazivao na poligonskim ispitivanjima, rezultati pokazani u stvarnim operativnim uvjetima nisu bili tako superiorni. To je bila posljedica gigantskih dimenzija i potrebitih sustava koje je takva konstrukcija zahtijevala.

Montaža ovog topa predstavljala je sama po sebi veliki problem. Za predočenje tog problema treba napomenuti da je duljina cijevi iznosila čak 157 kalibara što je gotovo za tri puta premašivalo duljinu usporedivih brodskih topova istog ili sličnog kalibra. Od usta cijevi do kraja zatvarača cijev topa K12 bila je dugačka preko 33 metra, točnije 33,34 metra. Sama ta činjenica ukazivala je na mogućnost da se cijev iskrivi ili čak i prelomi pod vlastitom težinom, pa je manipulacija s njom morala biti izuzetno pažljiva. Klinovi pomoću kojih se podešavala elevacija cijevi morali su biti postavljeni vrlo precizno u centru ravnoteže, inače bi namještanje elemenata za gađanje postalo izuzetno problematično, gotovo nemoguće. Topovi tipa K12 montirani su na nestandardni, posebno konstruirani željeznički vagon-kolijevku.

Vagon nosač topa naslanjao se svojim krajevima pomoću osovine na po dva para nosivih željezničkih vozila. Prednji par takvih nosača sačinjavala su dva četveroosovinska a zadnji par dva peteroosovinska vozila. Zbog operativnih zahtjeva na paljbenom položaju željeznička pruga bila je postavljena u obliku velikog luka tako da su lokomotive mogle cjelokupni topnički kompleks pomicati naprijed – natrag i postaviti top u smjeru željenih meta.

Ukupna duljina čitavog topničkog kompleksa K12, zajedno s višeosovinskim nosačima iznosila je 41 metar a težina je prelazila 309 tona. Namjena ovih topova bila je prvenstveno gađanje ciljeva preko kanala La Manche, na britanskom kopnu, posebice luke Dover. Dva topa K12 iz sastava 701. Eisenbahn Batterie operativno su djelovali u kratkom razdoblju koncem 1940. i početkom 1941. godine s paljbenih položaja u okolici Pas de Calaisa, preko Kanala po britanskoj grofoviji Kent i luci Dover. Najdulji domet koji je zabilježen s tih pozicija (prema britanskim izvješćima o štetama) iznosio je oko 90 km. Jedan od primjeraka topa K12 savezničke snage su zarobile tijekom operacija za oslobođenje Nizozemske.

Supertop V3
Topovi tipa K12 nisu bili jedina klasična topnička oružja velikog dometa koja su bila građena s ciljem bombardiranja južnih predjela Velike Britanije s europskog kopna. Među takvim projektima ističe se jedan koji je pod nazivom visokotlačne pumpe bio daleko od klasičnog pristupa razvoju takvih oružja. Odmah na početku treba reći da su osnovne ideje o projektu takvog topničkog oružja rođene 1885. godine u SAD. Američki inženjersko-konstruktorski dvojac Lyman i Haskell došli su na ideju da eksplozijom pomoćnih barutnih punjenja postavljenih periodički u posebne komore uzduž topničke cijevi pojačavaju pritisak barutnih plinova koji lansiraju granatu a samim tim povećavaju i njenu početnu brzinu na ustima cijevi.

Tijekom 1943. njemački inženjer Cönders, koji je radio u tvrtki Röchling Eisen und Stahlwerke koja se uz proizvodnju čeličnih konstrukcija bavila također i proizvodnjom streljiva predložio je izgradnju sličnog topničkog oružja. Zahvaljujući uspjehu koji je postigla jedna od njegovih ranijih konstrukcija, dobio je šansu da svoj prijedlog prezentira njemačkom ministru odgovornom za proizvodnju naoružanja i streljiva. Dobivši zeleno svjetlo vrlo brzo je izgradio umanjeni prototip oružja u kalibru 20 mm. Rezultati pokusa bili su zadovoljavajući. U tom trenutku u razvoj se uključio i Hitler koji je s interesom pratio izvješća o Cöndersovom napretku. Hitler mu je dao bezrezervnu podršku u usavršavanju topa te da se izgradi baterija od 50 komada koja će biti postavljena negdje u okolini Calaisa, odakle će moći bombardirati London.

Paralelno s nastavkom radova na usavršavanju supertopa, koji je u međuvremenu u službenim krugovima dobio kodni naziv V3, počela je potraga za pogodnim položajem za smještaj dvije baterije po 25 topova. Odabran je položaj kod Marquise-Mimoyecquesa, u blizini rta Gris Neza (vrlo blizu današnjeg južnog ulaza u željeznički tunel ispod La Manchea). Po dobivenoj dozvoli počeli su građevinski radovi za smještaj dviju 25-cijevnih baterija kalibra 150 mm koje su trebale ispaljivati krilcima stabilizirane projektile u obliku koplja koje je Cönders trebao usavršiti.

U međuvremenu Cönders je sagradio veliki prototip supertopa V3 na topničkom poligonu Hillersleben kod Magdenburga. Već krajem 1943. naišao se pred problemima proizvodnje prikladne granate i za djelotvornost čitavog sustava. Rezultati sa streljivom kalibra 150 mm nisu bili zadovoljavajući. Početna brzina na ustima cijevi topa bila je tek nešto viša od 1000 m/s što nije bilo dovoljno za planirane domete. Bez obzira na to nastavljeni započeti radovi na izgradnji jednocijevnog V3 topa duljine 150 metara u Misdroyu kod raketnog poligona Peenemündea. U međuvremenu su radovi na pripremi položaja u Pas de Calaisu usporeni zbog serije uspješnih bombarderskih akcija Saveznika a formiran je i poseban topnički bataljon koji je trebao opsluživati dvije baterije V3 topova.

Vrijeme je neumitno protjecalo, ali Cönders nije uspio razriješiti nastale tehničke probleme, što je počelo stvarati nervozu i nezadovoljstvo unutar HWA.
Sredinom ožujka 1943. HWA je u Misdroy poslala u inspekciju nekoliko visokih časnika. Pregledom stanja radova utvrdili su da je projekt zapao u krizu i da ga Cönders ne može dalje razvijati. HWA je preuzela nadzor u daljnjem razvoju projekta. Od tog trenutka stvari su se pokrenule s mrtve točke.

Početkom svibnja prototipni top izgrađen u Misdroyu postigao je znatno bolje rezultate te je postignut domet od 83 km. Tijekom te serije testova došlo je do havarije dviju pomoćnih komora koje su uništene u eksploziji. Odmah je naručene nove, a sljedeća ispitivanja zakazana su za lipanj 1943.
U međuvremenu je savezničko zrakoplovstvo uspješno bombardiralo paljbeni položaj kod Marquisa. Nakon što je taj položaj morao biti napušten, organizacija Todt uložila je ogromne napore u kamuflažu istočnog objekta i radova koji su se na njemu obavljali. U tome su uspijevali sve dok početkom srpnja 1943. kad su fotografski analitičari RAF-a zaključili da se na snimkama vidi dovoljno dokaza da su tamošnji građevinski radovi u završnoj fazi. Bombardersko zapovjedništvo poslalo je 6. srpnja 1943. na istočni položaj bombardere koji su paljbeni položaj V3 supertopa zasula penetrirajućim bombama. Jedan direktni pogodak u središte lansirnog položaja i još 6-7 vrlo bliskih pogodaka uništili su trud njemačkih građevinara tako da je i taj položaj bio napušten a radovi na njemu više nikada nisu nastavljeni.

Dva dana prije bombarderskog napada na Marquis, prototipni top u Misdroyu bio je ponovno isproban. U ispitivanju 4. srpnja ispaljeno je 8 granata od kojih su posljednje tri dostigle domete između 91 i 93 km. To je bio i kraj službenom ispitivanju ovog supertopa u Misdroyu, namijenjenog bombardiranju Londona.

Igor SPICIJARIĆ