Nosači zrakoplova ponovno su najvažniji brodovi velikih ratnih mornarica, bez obzira na to bili oni tek nešto duži od 100 ili više od 300 metara

Avioni s nuklearnog nosača zrakoplova Charles de Gaulle djeluje iz Indijskog oceana po ciljevima u Afganistanu udaljenim nekih 1800 kilometara. Nosači zrakoplova jesu jedinstveni brodovi koji mogu djelovati protiv ciljeva na kopnu ne približavajući se obali, niti ulazeći u priobalno more. U zadnja dva desetljeća upravo se ova vrsta brodova pokazala najprilagodljivijom. Zapravo su (ponovno) postali najvažniji brodovi velikih ratnih mornarica, podjednako uporabljivi u mirovnim i u humanitarnim operacijama.

Ako imate dovoljno velik nosač, onda ga možete rabiti i kao sredstvo diplomatskog pritiska, kao što je američka vlada uporabila nosač USS John C. Stennis, poslavši ga u Perzijski zaljev kako bi Teheranu pokazala svoju odlučnost da djeluje protiv njegovih nuklearnih postrojenja. I u slučaju De Gaullea i Stennisa, riječ je o istoj vrsti ratnog broda, koji se rabi u najrazličitijim zadaćama.

Djelovanje višenamjenskih borbenih aviona Dassault Rafale F1/F2 (ta druga inačica ima poboljšane mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na zemlji) s francuskog nosača (proizvod korporacije DCNS) pokazuje jedan vid priobalnog djelovanja koji nije uvijek u središtu interesa stručne i šire javnosti, posebno u novije vrijeme kad se toliko govori (i piše) o tzv. litoralnim brodovima kao što su korvete, fregate i razarači. Unatoč tome, moderne mornarice već su odavno priznale važnost velikih nosača zrakoplova, a u zadnja dva desetljeća sve veći broj pokreće programe njihte ponovne gradnje. Kao najveći ratni brodovi na svijetu, nosači pružaju više mogućnosti. Osim očite ? uporaba borbenih zrakoplova, tu su i mogućnosti smještaja velikog broja ljudi, pa i zapovjednog osoblja potrebnog za koordinaciju, posebno najsloženijih operacija. Ugrađena komunikacijska, ali i motrilačka oprema (zajedno s izvidničkim zrakoplovima smještenim na njima) omogućuje nadgledanje i koordinaciju djelovanja na velikim udaljenostima. Zbog toga američka ratna mornarica namjerava u svakom trenutku u operativnoj uporabi imati barem tucet nosača. Francuska će, uz nuklearni Charles de Gaulle, uskoro izgraditi još jedan s klasičnim pogonom. Veliki povratak nosačima napravila je i britanska ratna mornarica, koja je počela graditi prvi od dva velika nosača s klasičnim pogonom. Ulazak u taj ekskluzivni klub najavila je i Kina kupnjom bivšeg sovjetskog nosača, ali i najavama da će uskoro započeti i gradnju prvog domaćeg nosača. Ništa manje plante nema ni indijska ratna mornarica, koja planira obaviti velik remont nosača INS Viraat (bivši britanski nosač) kako bi mu produžila operativni vijek, te željno očekuje isporuku ruskog nosača Admiral Gorškov, koji se trenutno modernizira kako bi mogao primiti MiG-te 29K. No, modernizacija se ponešto odužila pa se isporuka ne očekuje u kolovozu te godine (kako je bilo prvotno planirano) već barem godinu dana poslije. Osim toga, Indija je u poodmaklom stupnju razvoja svoga prvog nosača zrakoplova označenog kao IAC (Indigenous Aircraft Carrier), prvotno poznatog kao Air Defence Ship.

Nosač, to je …
Definirati nosač zrakoplova nije tako lako kako se isprva čini. Nisu svi brodovi s velikom ravnom palubom istodobno i nosači zrakoplova. Tako japanski IHI Marine, čija je kobilica postavljena u svibnju 2006., a porinut je u kolovozu 2007., ima punu istisninu od 18 000 tona i letnu palubu dužine 197 metara. Na desnom boku nalazi se nadgradnja (zapovjedni otok). Unatoč tome, službeno je označen kao razarač. Slično je i s britanskom klasom Invincible, koja je službeno opisana kao krstarica s ravnom palubom. Do raspada Sovjetski Savez je svoje nosače također klasificirao kao krstarice koje nose avione. Osim toga, tu su i veliki desantni brodovi koji također imaju ravne palube, a koji su po svojoj veličini slični japanskom Marineu i klasi Invincible. Jedina je razlika što su njihte palube prilagođene uporabi helikoptera. Jedan od takvih brodova jest britanski HMS Ark Royal.

Što to neki brod čini nosačem zrakoplova? Prije svega mogućnost uporabe borbenih aviona s klasičnim načinom polijetanja i slijetanja. Iako nose i helikoptere, oni su na njima tek kao pomoćno sredstvo. Na brodu mora biti i dovoljno velik hangar da se u njega smjeste, te tu održavaju, a na palubi mora biti mjesta za njihovu opskrbu gorivom i naoružanje. Prebacivanje zrakoplova između hangara (koji je u potpalublju) i letne palube obavlja se dizalima.

Osim uporabe aviona s klasičnim načinom polijetanja i slijetanja (CTOL), moguće je rabiti i one sa skraćenom stazom polijetanja i okomitim slijetanjem (STOVL). Iako će neki stručnjaci ustvrditi da obje vrste imaju svoje prednosti i mane (što je istina), ipak se mora reći da samo tip aviona CTOL pruža prave borbene mogućnosti kao i oni koji se rabe s kopna. STOVL borbeni avioni, barem do danas, rabili su se tek kao “izlaz u nuždi”.

CTOL avioni imaju veći borbeni radijus djelovanja i mogu nositi (znatno) više naoružanja. S druge strane, za polijetanje moraju rabiti katapulte (dosad parne, a u najnovije vrijeme elektromagnetske). Parni katapulti troše enormne količine pare i imaju ograničen broj lansiranja pa je broj polijetanja ograničen na otprilike 50 po danu. Elektromagnetski će trošiti manje energije i imati znatno veću pouzdanost, te broj lansiranja. Kako bi se ptećao broj lansiranja veliki su nosači dobili dva, tri ili čak četiri katapulta. Sovjetska ratna mornarica riješila je taj problem postavljanjem zakošene poletne rampe na pramac nosača i ugradnjom motora s kratkotrajno ptećanim potiskom. Osim toga na velikim nosačima zrakoplova sletna je staza zakrivljena u odnosu na uzdužnicu broda tako da avioni mogu istodobno polijetati i slijetati. CTOL avioni zahtijevaju i ugradnju velikog sustava za kočenje (arrestere), kočeće kuke na stražnji dio aviona, te ojačanu konstrukciju trupa i stajnog trapa kako bi izdržali naprezanja tijekom naglog zaustavljanja na kratkoj sletnoj stazi. Zbog stalnih naprezanja tijekom katapultiranja i arrestiranja životni vijek im je znatno kraći u odnosu na borbene avione ratnog zrakoplovstva.

STOVL borbeni avioni također trebaju pomoć tijekom polijetanja, iako u teoriji mogu i poletjeti i sletjeti okomito. Međutim, vertikalno polijetanje znači vrlo malo goriva i gotovo nikakvo naoružanje te se mogu rabiti samo za operacije bliske zračne obrane flote. Kako bi se otklonio taj nedostatak na nosače se postavlja zakošena poletna rampa (sky jump) koja omogućava polijetanje pri manjim brzinama. Kako ne trebaju katapulte ne postoji ni ograničenje u broju polijetanja pa nije rijetkost da se s jednog nosača obavi i 70 polijetanja u danu. Okomito slijetanje otklanja potrebu za ugradnju arrestera i zakošavanja sletne staze, pa zbog toga nosači koji rabe STOVL avione mogu biti znatno manji u odnosu na nosače namijenjene CTOL avionima.

STOVL borbeni avioni omogućili su gradnju relativno malih nosača zrakoplova kao što je tajlandski HTMS Chakri Naruebet istisnine 11 485 tona i dužine 182 metra. S druge strane su američki CTOL nuklearni nosači klase Nimitz istisnine 102 000 tona i dužine 317 metara. Svi ostali suvremeni nosači zrakoplova smjestili su se između te dvije krajnosti. U teoriji, što veći brod to i veća zrakoplovna skupina na njemu. U praksi, broj zrakoplova može biti znatno ograničen veličinom hangara i iskoristivom površinom letne palube. Španjolski SPS Principe de Asturias teoretski može ukrcati 29 aviona. Problem je što njih 12 ili čak 20 u svakom trenutku mora biti na letnoj palubi, izloženi štetnom utjecaju vremena i morske vode, što im skraćuje operativni vijek te znatno otežava njihovo održavanje. Ako se nosač prenakrca zrakoplovima, posada će imati velike probleme tijekom njihovog premještanja po hangaru i letnoj palubi. Kod malih nosača, što Asturias jest, veliku ulogu ima i stanje mora koje može dodatno otežati kretanje i premještaj zrakoplova. Zbog toga španjolska ratna mornarica na nosač Asturias najčešće ukrcava zračnu skupinu sastavljenu od deset STOVL borbenih aviona Harrier i do devet helikoptera.

Najveće STOVL nosače zrakoplova rabi britanska ratna mornarica. Njihova klasa Invincible ima 20 600 tona istisnine i bez problema može nositi zrakoplovnu skupinu od 24 zrakoplova. U osnovi, nosači klase Invincible projektirani su kao velike protupodmorničke krstarice koje su trebale nositi isključivo protupodmorničke helikoptere. S vremenom su radi samoobrane na njih ukrcani i STOVL lovački avioni Sea Harrier opremljeni radarom i vođenim projektilima zrak-zrak. Odnedavno, lovački Sea Harrieri su maknuti, a PZO zaštita je prepuštena razaračima i lovačkim avionima smještenim na kopnu. Umjesto Sea Harriera ukrcani su jurišnici Harrier, čija je osnovna namjena uništavanje ciljeva na zemlji (pružanje bliske potpore kopnenim snagama) te izviđanje. Za protupodmorničku borbu namijenjeni su helikopteri Merlin HM Mk1, koji mogu nositi i protubrodske vođene projektile Sea Skua. Kontrola zračnog prostora i površine mora povjerena je helikopterima Sea King ASAC Mk 7, koji omogućavaju otkrivanje ciljeva znatno iza horizonta brodskih radara.

Slična filozofija stvaranja zrakoplovne skupine primijenjena je i na drugim STOVL nosačima kao što je talijanski Giuseppe Garibaldi, španjolski Principe de Asturias i tajvanski Chakri Naruebet. Iako je indijski INS Viraat prvotno bio CTOL nosač, on je još za vrijeme služenja u britanskoj ratnoj mornarici (kao HMS Hermes) pretvoren u STOVL nosač. Najnoviji indijski nosači aviona ipak će dobiti CTOL konfiguraciju, ali će rabiti rusku Short Take-Off and Barrier Assisted Rectery (STOBAR) filozofiju primjene borbenih aviona. Kod STOBAR pristupa umjesto katapultova avioni polijeću pomoću zakošene platforme na pramcu, te klasičnih arrestera. Ruski nosač zrakoplova Admiral Kuznjecov (istisnine 58 500 tona) rabi zrakoplovnu skupinu načinjenu od 18 borbenih aviona Suhoj Su-33 (Flanker D) i četiri Su-25 (Frogfoot) jurišnika. Uz njih ukrcava 15 protupodmorničkih helikoptera Kamov Ka-31 (Helix) i dva Ka-31 leteća radara. Za razliku od ruskog nosača, indijski će nositi dvanaest MiG-ova 29K i šest Helix helikoptera. STOBAR način primjene rabit će se i na IAC nosačima istisnine 37 500 tona, ali će oni moći ukrcati dvostruko više helikoptera.

Veće je bolje
Većina STOVL nosača zrakoplova pokretana je plinskim turbinama, dok je većina CTOL nosača opremljena nuklearnim pogonom. Tako francuski Charles de Gaulle, istisnine 42 000 tona, može ponijeti dvanaest višenamjenskih borbenih aviona Rafale i par letećih radara E-2C Hawkeye. Uz njih ukrcava i nešto helikoptera namijenjenih traganju i spašavanju. Za obranu od podmornica de Gaulle se oslanja na pomoć razarača i fregata.

Tipičnu zrakoplovnu skupinu američkih nosača čini 48 višenamjenskih borbenih aviona F/A-18 Hornet, četiri aviona za elektroničko djelovanje EA-6B, te do devet protupodmorničkih helikoptera Seahawk. Odnedavno je u operativnoj uporabi i višenamjenska inačica MH-60R, sposobna za uništavanje ciljeva na zemlji, te zadaće traganja i spašavanja. Četiri parna katapulta omogućavaju lansiranje aviona svakih 20 sekundi. Najveći je problem što brodski hangar omogućava smještaj samo polovine ukrcanih zrakoplova, a ostali se moraju držati na letnoj palubi.

 

Američka ratna mornarica iskoristila je zadnji nosač klase Nimitz ? USS George H.W. Bush (SVN 77) kao prijelazno rješenje prema novoj generaciji nosača zrakoplova (zapravo letjelica jer će dobiti i bespilotne borbene letjelice) označenoj kao CVN-21. Prvi iz nte klase bit će USS Gerald Ford (CVN 78). Ulaskom u operativnu uporabu nosača USS Bush iz operativne će se uporabe povući zadnji američki nosač s klasičnim pogonom USS Kitty Hawk (CV 63). Dovršetak nosača USS Ford planiran je za 2015. godinu.

U odnosu na svog prethodnika USS Ronald Reagana (CVN 76), USS Bush će imati poboljšanu formu trupa i manji otok s integriranim antenama faznih radara. Tako će se dobiti više prostora na letnoj palubi te smanjiti inteferencija između različitih elektroničkih sustava. Izmijenit će se i konfiguracija letne palube kako bi se osigurao prostor za smještaj malenih servisnih centara, popularno nazvanih pit stop. Pit stopovi su namijenjeni obavljanju poslova redovitog održavanja zrakoplova, a dobit će i poluautomatske sustave za punjenje goriva i naoružavanje aviona. Tako će se bitno smanjiti vrijeme potrebno za povratak aviona u borbu, te će se otkloniti potreba da se oni prevoze u hangar ako nema težih kvarova. Proračuni pokazuju da će uporaba pit stopova za čak 20 posto ptećati broj mogućih zadaća na dan. Mnogo se očekuje i od uporabe elektromagnetskog katapulta (CVN 77 će dobiti samo jedan) i novih štitnika od vrućih plinova mlaznih motora. Dosad su ti štitnici rabili vodeni sustav hlađenja, dok će novi dobiti keramičke pločice slične onima postavljenim na Space Shuttleve zbog čega neće trebati hlađenje.

Posebna je pažnja posvećena smanjenju troškova gradnje i operativne uporabe. Ptećan je broj automatiziranih sustava za održavanje broda, prijevoz materijala i kontrolu oštećenja. Sve će to omogućiti smanjenje brojnosti posade, što će dtesti i do bitnog smanjenja operativnih troškova.
Kod nosača iz programa CVN 21, taj će proces otići još dalje te će dobiti dvofrekvencijski radar AN/SPY-3, originalno razvijen za razarače klase Zumwalt (DDG 1000). Tradicionalne parne katapultove, koji su imali spori proces rada i patili od čestih kvarova (tu je i problem korozije) zamijenit će elektromagnetski. Umjesto četiri nosač će rabiti samo tri dizala za letjelice, ali će zato dobiti poboljšana dizala za oružje. Na palubi će se postaviti i novi sustav za kočenje letjelica, a u potpalublju novi nuklearni pogon opremljen novim elektrogeneratorima, koji će davati od 250 do 300 posto više električne energije nego istovjetan sustav na nosačima klase Nimitz. “Višak” električne energije rabit će se za pokretanje energetskog oružja i neke vrste štita (vjerojatno elektromagnetskog).

Sve te izmjene omogućit će ptećanje broja polijetanja za dodatnih 25 posto. Još će se veći napredak ostvariti na području broja posade. Nosači klase Nimitz tijekom borbenog djelovanja zahtijevaju posadu od čak 4660 ljudi, dok će nosači iz programa CVN 21 trebat će samo 500 do 900 članova posade. Fleksibilni sustavi otvorene arhitekture omogućit će da se iz zapovjednog središta broda upravlja ne samo djelovanjima letjelica već i velikim združenim operacijama, tako da će ti nosači postati istinska pokretna zapovjedna mjesta. Mogućnost mrežnog ptezivanja u širu komunikacijsku strukturu omogućit će im i zapovijedanje združenim ili koalicijskim snagama, te pružanje potpore specijalnim snagama preko posebnih sustava veza.

Neka od rješenja primijenjena na američkim nosačima USS George H.W. Bush i USS Gerald Ford primijenit će Velika Britanija i Francuska na svojim novim nosačima zrakoplova, koji se razvijaju unutar projekta Future Aircraft Carrier (CVF)/Porte-Avions 2 (PA 2). CVF/PA 2 bit će prvi britanski nosači zrakoplova opremljeni potpuno električnim pogonom baziranim na kombinaciji plinsko-električnih i dizel-električnih generatora. Po ugledu na američko rješenje, dobit će pit stopte. Prvi put će se i primijeniti koncepcija s dva otoka, koja bi trebala znatno ptećati korisnu površinu letne palube, te poboljšati strujanje zraka iznad letne palube kako bi se olakšala slijetanja. Prostor između dva otoka iskorišten je za smještaj dizala za zrakoplte.
Iako rađeni na osnovi istog baznog projekta britanski CVF i francuski PA 2 znatno će se razlikovati. Tako su se Britanci odlučili da njihov CVF, usprkos činjenici da će imati 65 000 tona istisnine, bude STOVL nosač sa zrakoplovnom grupom jačine oko 40 zrakoplova. Umjesto Harriera rabit će američke višenamjenske borbene avione F-35B Lighting II. Osim tridesetak Lightinga na CVF-e će ukrcavati i šest helikoptera Merlin i četiri Maritime Airborne Surveilance & Control zrakoplova. Iako je na pramcu predviđena ski jump rampa cijeli se projekt može prilagoditi ugradnji katapultova i arrestera.

To je bio glavni uvjet da se projektu pridruži Francuska koja je htjela klasični CTOL nosač kao nadopunu svom nosaču Charles de Gaulle. Tako će PA 2 dobiti dva katapulta i zakošenu sletnu stazu opremljenu arresterima. Zbog dodatne opreme istisnina mu je ptećana na 75 000 tona. Nosač će moći primiti do 32 Rafalea, tri Northorp Grumman Hawkeyesa i pet helikoptera NH Industries NH 90. Narudžba za gradnju dva britanska nosača datirana je 25. srpnja prošle godine. Prvi nosač HMS Queen Elizabeth trebao bi ući u operativnu uporabu najkasnije 2014., pod uvjetom da se razvoj F-35B uspješno okonča i da do tada uđe u operativnu uporabu. Ulazak drugog nosača HMS Prince of Wales planiran je za 2016. Uvođenje u operativnu uporabu francuskog PA 2 nosača također je planirano za 2014. godinu.

Svijetla budućnost
Za razliku od nuklearnih podmornica koje su dominirale oceanima tijekom hladnoga rata, a koje se danas moraju doslovno boriti za opstanak, nosači zrakoplova (letjelica) ponovno gospodare morima. Iako zasad rabe isključivo zrakoplte s posadama, u skoroj će budućnosti dobiti i prve bespilotne letjelice namijenjene izviđanju, ali i izvođenju borbenih zadaća. Uporaba bespilotnih borbenih letjelica donijet će velik napredak, istodobno na nekoliko područja. Njihovom uporabom u kriznim područjima znatno će se smanjiti opasnost od gubitka posada zrakoplova. Kako neće trebati prostor za pilota (kabinu), bit će znatno manje od sadašnjih borbenih aviona te će zauzimati i manje mjesta, što će dtesti do ptećanja zrakoplovne grupe. I ono možda najvažnije, imat će osjetno nižu nabavnu cijenu i troškte operativne uporabe u odnosu na sadašnje borbene avione. S druge strane uporaba bespilotnih letjelica (izvidničkih i borbenih istodobno) značit će i bitno veću potrebu za komunikacijskim sustavima jer bez obzira na stupanj autonomnosti bespilotne letjelice će uvijek trebati sigurnu vezu s nosačem. Taj se problem djelomično može riješiti uporabom posebnih zrakoplova namijenjenih kontroli i usmjeravanju bespilotnih letjelica.

Zanimljivo je i da se je samo britanska ratna mornarica opredijelila za razvoj STOVL nosača, dok su se sve ostale odlučile za CTOL nosače. Uspješnost britanske klase Queen Elizabeth ovisit će isključivo o uspješnosti Lightingte inačice F-35B, čiji razvoj kasni (uz neprestano povećanje cijene) te je već nekoliko puta predloženo da se i obustavi. S druge strane, Indija i Kina su se odlučile za sovjetsko/ruski STOBAR pristup. I dok su se Indijci opredijelili za uporabu MiG-ova 29K, Kinezi su za svoj budući nosač odabrali znatno sposobniji Su-33.

Tomislav JANJIĆ