Kako su gusjenice, motori, topovi i drugi sustavi borbenih vozila predmet čestih održavanja i zamjena, njih je bolje sačuvati za borbu nego izložiti trošenju prilikom obuke. Zbog toga je u obuci potrebno imati upotrebljiva alternativna sredstva kako bi se sačuvalo vozilo i njegovi sustavi za operativnu upotrebu. Ova mogućnost sada doista i postoji u obliku modernih simulacijskih tehnologija i drugih sredstava

Kada govorimo o relativnim troškovima, američka kopnena vojska (US Army) je procijenila je da je odnos cijene uporabe pravog tenka Abrams u obuci u odnosu na upotebu specijaliziranog simulatora čak 32:1. Unatoč golemoj razlici u troškovima nitko ne bi predložio da se prava vozila nikad više ne koriste za obuku nego postoji sve veći konsenzus oko toga da bi dobro planiran sustav za obuku trebao uključivati niz sredstava za obuku, od jednostavnih do složenih i u isto vrijeme uključivati i pravu mjeru upotrebe pravih vozila u obuci. Simulacijska tehnologija je sada toliko snažna da može raditi gotovo sve pod uvjetom da su osigurani adekvatni resursi i da korisnik dobro poznaje tehnologiju, tako da se mogu napisati inteligentne specifikacije za sredstva za obuku.

Edwin Link je bio jedan od prvih inovatora u povijesti upotrebe simulatora kao obučnih sredstava u zamjeni za pravu opremu. Njegov Link Trainer bio je prvi put ponuđen za obuku pilota u instrumentalnom letenju još daleke 1929. Iako je bilo jednostavnijih pokušaja za vrijeme I. svjetskog rata, ponajprije u obuci pilota i ciljanja, ovo je bio prvi sofisticirani simulator na svijetu.

Link Trainer je imao kokpit koji je predstavljao neodređeni – generički avion s funkcionalnim instrumentima i upravljačkim kontrolama. Sve je bilo postavljeno na pneumatski pokretanu platformu s tri od ukupno šest mogućih osi – stupnjeva slobode (degree of freedom) kretanja. Link ovaj simulator nije uspio prodati tadašnjem američkom zrakoplovstvu sve do 1934., kada je niz nesreća nametnulo ovo rješenje. Poslije, za vrijeme II. svjetskog rata, proizvedeno je više od 10 000 Link Trainera i praktički su svi piloti između 1940-ih i dijelom 1960-ih bili obučavani u instrumentalnom letenju na tim simulatorima.

Danas postoji tzv. D razina kao standard zrakoplovnih simulatora koji su prihvaćeni u cijelom svijetu za obuku za putničke i velike vojne zrakoplove. U svijetu civilnih aviokompanija regulatorne vlasti kao što su Europska agencija za zračnu sigurnost (EASA) i američka Federalna zrakoplovna administracija (FAA) su dopustile simulacije D razine za “zero flight time” (bez pravog letenja) konverziju civilnih pilota sa jednog na drugi zrakoplov bez upotrebe stvarnog aviona. Ovo slikovito dočarava moć moderne simulacijske tehnologije.
No kakve sve ovo ima veze sa obukom za borbena oklopna vozila? Pa, neki simulatori za vojna vozila imaju pokretne platforme i modele postaja posade sa vizualnim i zvučnim podražajima. Po općoj konstrukciji oni su praunuci koncepta Edwina Linka te na razini suvremenih simulatora leta D razine. Ono što ih povezuje je zapravo tehnologija obuke, a ne sama uporaba. Na primjer; simulatori pomorske, kopnene i zrakoplovne opreme koji su postavljeni na pokretne platforme izvana su vrlo slični. Ovdje razlika nije u osnovnim sustavima simulatora već samo u modelima postaja za posadu.

Osnovne vrste simulatora

Kompletni višeposadni simulatori
Na vrhu ljestvice složenosti simulatora nalaze se kompletni višeposadni simulatori (full mission simulators). Kod oklopnih borbenih vozila oni mogu vjerno imitirati sve postaje za posadu te dočarati stvarnu sliku, zvuk i pokret. Na primjer višeposadni simulator kupole može biti povezan s posebnim simulatorima za vozače, a ovi opet mogu biti umreženi s drugima radi obuke voda ili veće postrojbe. Pri upotrebi standardiziranih veza postoji potencijal za povezivanje s ostalim umjetnim sredstvima za obuku i stvarnim vozilima. Tako se mogu provoditi ratne igre različitih tipova postrojbi sa različitom opremom. Ovo može uključivati ostale kopnene postrojbe iz pješaštva, inženjerije, posebnih snaga, topništva te također i druge entitete na bojištu kao što su avioni i helikopteri.

Na ovoj razini simuliranja i umrežavanja moguće je obučavati se za više operativnih scenarija nego što je to izvedivo sa pravim vozilima zbog neizbježnih ograničenja vezanih uz mjere sigurnosti na vježbalištima i pri upotrebi prave opreme.

Kupolni trenažeri
Ovakvi trenažeri imaju modele kupola sa svojim postajama za posadu i kontrolama. Neki imaju veliki omotani ekran sa vanjske strane za zapovjednika vozila kada se nalazi na otvorenom luku, a može se koristiti i za ciljnike oružja i periskope na kupoli. Kod jednostavnijih rješenja vanjski svijet se može vidjeti samo kroz TV ekrane na svakom ciljniku ili periskopu za obuku samo pod zatvorenim lukovima. Najjednostavniji sustavi nemaju vizualni sustav i ograničavaju obuku samo na upotrebu instrumenata i raznih prekidača i na drilove. No, sada su vizualizacijski sustavi postali toliko jeftini i učinkoviti da su “slijepi” trenažeri postali stvar prošlosti.

Trenažeri u odjeljcima
Ovakav trenažer je kompromis između višeposadnih simulatora i jednostavnijih stolnih trenažera. Svaki odjeljak ima jednu ili ponekad više postaja za posadu čiji izgled može varirati od iznimno jednostavnih do potpunih kopija stavrne postaje. Jednostavniji trenažeri imaju samo osnovne komponente kao što su upravljačke ručke i druge kontrole, ciljnike i prikaznike vanjskog svijeta. Ovo je vjerojatno najčešći oblik obučnog pomagala i jednostavno ih je napraviti i u prijenosnom obliku.

Simulatori vožnje
Vožnja je specifično područje obuke zbog vizualnih, zvučnih i podražaja pokreta potrebnih kod upravljanja vozilom te je ovdje slučaj sličan kao kod simulatora za pilote. Ako je potreban visok stupanj realističnosti potrebno je imati posebnu opremu prvotno razvijenu za zrakoplove kao što su upravljačke kontrole koje simuliraju opterećenje. Ovo područje simulacija, ukljujući obuku za vozače automobila i kamiona je nedavno doživjelo znatan rast. Uređaji variraju od stolnih, PC temeljenih sustava do onih sa potpunim kopijama vozačke kabine sa velikim ekranima za prikaz vanjskog virtualnog svijeta. Smatra se da su podražaji pokreta kod obuke vožnje korisniji nego drugdje te mnogi vojni simulatori vožnje imaju pokretne platforme na šest nogu (heksapod) kao kod simulatora D razine. Električno pokretane platforme postupno zamjenjuju hidraulične jer ne samo da nude manju energetsku potrošnju već imaju manju latenciju odnosno manje kasne u pokretanju i tako daju vjerniji podražaj stvarnog kretanja.

Slijedeće tvrtke poredane po abecedi nude različite simulatore vožnje. Iz Češke dolazi E-COM s pokretnim univerzalnim simulatorom primijenjenim u obuci za M-113 i T-72. U Francuskoj je prisutan Thales Training, a u njemačkoj EADS/Dornier, Krauss-Maffei Wegmann (KMW) i Rheinmetall Defence Eletronics (RDE). Poljska tvrtka ETC_PZL iz Varšave proizvodi simulator vožnje za T-72, a u Rusiji Murommashzavod Joint Stock Company proizvodi dinamičke simulatore za T-72, T-80, T-90 i BMP-1, -2, -3. VRM Company iz Slovačke proizvodi simulator za T-72 postavljen na heksapodnu platformu vlastite konstrukcije. Postoji još niz zemalja koje proizvode simulatore vožnje za borbena oklopna vozila kao što su Španjolska (Indra), Južna Afrika (ADS, Thales Group), Švedska (C-ITS Bofors, sada BAE Systems Bofors), Švicarska(Oerlikon-Contraves i RUAG) i Ujedinjeno Kraljevstvo (BAE Systems Insyte). U SAD-u mnoge tvrtke proizvode simulatore vožnje, većinom za automobile i kamione na civilnom tržištu dok vojne simulatore rade Enviromental Tectonics, Lockheed Martin Simulation, Training and Support i BAE Systems Ground Systems Division.

Stolna trenažna pomagala
Ova su bazirana na PC računalima i u usporedbi sa po narudžbi rađenim simulatorima sa vjernim modelima postaja za posadu su prilično jeftinija. Pa ipak, da bi obuka imala nekog smisla morapostojati minimum upravljačkih i drugih kontrola koje su barem slične onima na pravom vozilu. U osnovi su ovo trenažeri za obučavanje za neki dio zadaće ili radnju (Part-Task-Trainer) koji se koriste prije prelaska na složenija sredstva.

Obučna središta za borbena oklopna vozila
Središta za obuku imaju po nekoliko istih ili različitih prethodno navedenih tipova simulatora smještenih u jednoj zgradi ili u kompleksu objekata koji su povezani u mreži. Evo nekih primjera:
GESI
CAE GmbH u Stolbergu (Aachen) proizvodi GESI (Gefechts-Simulation, borbena simulacija) sustav kod kojeg su povezani računalni terminali koji predstavljaju radne postaje posade. GESI koriste Austrija, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija i Norveška.

GUZ
Gefehtsubungszentrum (Središte za borbene vježbe) proizvodi Rheinmetall Defence Eletronics zajedno sa EADS/Dornierom i Diehl Groupom. U službi je njemačke kopnene vojske u mjestu Altmark, sjeverno od Magdeburga i omogućuje borbu različitim oružjem s kapacitetom od oko 2500 entiteta.

ELTAM
Simulator tenka Leopard2 tvrtke KMW
RDE proizvodi i ovaj sustav. ELTAM (Elektronisher Taktiksimulator für Mechanisierte Truppen) kompleks se nalazi u Thunu u Švicarskoj i ima četiri Leopard 2 i pet M-113 simulatora pod jednim krovom.

Leclerc umreženi sustav
U Francuskoj, Thales Training proizvodi umrežene i na platforme postavljene simulatore za sve članove posade za tenkove Leclerc i nalaze su u središtima za obuku u Canjuersu i Saumuru.

UK-CATT
UK Combined Arms Tactical Trainer smješten je u Warministeru, oko 150 km jugozapadno od središnjeg Londona. Ima 98 simulatora pod jednim krovom i koristi se od 2002. Uključuje 29 simulatora za tenkove Challenger II, 29 za bvp-e Warrior, 4 za motriteljske Warrior OPV, 8 za lake tenkove Scimitar, 16 za generička vozila i 12 simulacijskih sustava za pješaštvo. Sa kompjuterski generiranim snagama se upravlja preko 10 modela stožera borbene skupine i 24 radne postaje. Vježbe se provode pod vlastitom brigadnom zapovjednom strukturom postrojbe koja se uvježbava, a ne od strane osoblja Warministera koji su tamo samo da daju savjete o tome kako se sustav može koristiti. Postoji još jedan CATT u britanskom središtu za obuku u Sennelageru u Njemačkoj koji je povezan s ovim na Otoku. U planu je i umrežavanje sa drugim središtima.
Glavni ugovarač za UK-CATT je Lockheed Martin Simulation, Training and Support (LM-STS). Britanski podugovarač je AMS UK, sada BAE Systems Integrated Systems Technologies, a mnogi pojedini simulatori proizvedeni su u pogonu Insytea u Škotskoj.

CCTT
US Army Close Combat Tactical Trainer uključuje nekih 75 simulatora vozila i međusobno povezane radne postaje. Sutav podržava tkz. poluautomatske snage i uobičajene mogućnosti kao snimanje i kasnije reproduciranje te rasčlambu nakon djelovanja. LAN i WAN mreže omogućuju interakciju između simulatora u i izvan CCTT-a. Isporučitelj CCTT-a je LM-STS, a isporuka je počela 2002. i trebala je biti dovršena prošle godine.

Upotreba pravog vozila u obuci

Ugrađena obuka
Tzv. ugrađena (eng. embedded) obuka sada je vrlo aktualna kod modernih vojnih zrakoplova. Ovdje je simulacija sastavni dio letjelice i može obučavati upotrebu naoružanja bez da se mora koristiti pravo naoružanje. Isti princip se primjenjuje i kod borbenih oklopnih vozila gdje se za vrijeme proizvodnje ili modernizacije mogu dodati simulacije i druga trenažna oprema.

Uređaji za obuku na statičnim vozilima
Različiti se uređaji za obuku mogu spojiti sa pravim vozilom dok ono stoji, bilo na terenu kad se koristi pogon vlastitog motora vozila ili na nekoj lokaciji gdje je moguće koristiti generator za izvor energije. Neki sustavi su samodostatni i ne trebaju pogon od vozila, dok neki mogu osigurati energiju i za samo vozilo čime se izbjegava trošenje pogonskih sklopova vozila.Ovdje treba napomenuti da sustavi vozila moraju biti tako oblikovani da mogu sigurno i učinkovito raditi sa sustavom za obuku. Ciljnici, senzori i drugi sustavi vozila se često simuliraju. Kod ovakvog koncepta mogu se koristiti razmjerno jeftini standardni PC kompjuteri i ekrani jer nema potrebe da se pomiču zajedno s vozilom. Zbog istog razloga ih se ne mora testirati i certificirati za uporabu s glavnim sustavima vozila, osim za opću sigurnost dok je vozilo nepokretno.

Trenažna sredstva variraju od jednostavnih ekrana koji se pričvršćuju na ciljnike oružja, trenažera za uvježbavanje punjenja vježbovnim streljivom do potpunih vježbovnih sustava sa vanjskim računalima kombiniranim sa ekranima na vozilima. Ekrani omogućuju prikaz realistične okolice kroz normalne ciljnike na vozilu i u zadnje vrijeme ove se scene u potpunosti računalno generiraju što daje veliku fleksibilnost u prikazivanju realističnih sinergijskih bojišta.

Uređaji za obuku na pokretnim vozilima
Još jedan niz uređaja su i ovi koji se pričvršćuju za vozila i koji se koriste i u pokretu. Ovakvi uređaji moraju biti testirani i certificirani kao sigurni za situacije sa vozilima u pokretu. Ovaj niz uključuje uređaje koji ispaljuju laserske zrake umjesto pravog streljiva, mete svih vrsta i veličina, uključujući dvodimenzionalne mete tenkova u pravoj veličini koje se mogu gađati laserima ili vježbovnim streljivom te trodimenzionalne mete, neke na principu napuhavanja. Također postoje uređaji koji simuliraju učinak djelovanja oružja i uljučuju pirotehniku koja se na vježbama pali preko laserskih ili radio signala. S ovakvom opremom se mogu organizirati vrlo realistične vježbe koje uključuju pješaštvo, oklop, topništvo, zračnu potporu, itd i većina vojski svijeta ih koristi.

Vozila za obuku
Za potrebe obuke mogu se prilagoditi i prava vozila. U prošlosti su se u tu svrhu često koristila oštećena vozila ili vozila s pogreškama u proizvodnji. No, jasno je da je bolje imati specijalno konstruirano vozilo za obuku nego ovisiti o raspoloživosti navedenih vozila.

Specijalna vozila za obuku vozača
Za obuku vozača borbenih oklopnih vozila može se koristiti i “srezano” pravo vozilo (npr. tenk bez kupole). Alternativno se može upotrijebiti i jeftinija šasija sa vozačkim odjeljkom oblikovanim kao na vozilu za kojeg se provodi obuka. Često se prakticira da nekoliko vozača sudjeluje istovremeno na vozilu zato što više ne postoji potreba da ostatak posade bude na vozilu za obuku. Tako primjerice postoje specijalna vozila za obuku vozača za tenkove Leopard tvrtke KMW, za T-72 poljskog OBRUM-a i ruskog Kurganmashzavoda i za Challenger tvrtke BAE Systems Land Systems Weapons and Vehicles.

Trenažni sustavi temeljeni na streljivu

Školsko streljivo
Za sigurno uvježbavanje punjenja oružja može se koristiti inertno streljivo. Ono ne samo da mora biti odgovarajuće veličine i težine nego i raspoređenost mase mora odgovarati pravom bojevom streljivu. Posebice je ovo važno kada se radi o ručnom punjenju velikih granata. Problem sa školskim streljivom je u tome što kod oružja koje se napinje i puni pomoću trzaja ili barutnih plinova mora postojati poseban mehanizam za pražnjenje oružja.

Vježbovno streljivo
Praktički svi proizvođači streljiva proizvode i vježbovno streljivo koje se sastoji od barutnog punjenja, ali ne i projektila i kao takvo ima vrlo malu zonu opasnosti od djelovanja barutnog punjenja. Time je omogućeno uvježbavanje i na manjim vježbalištima. Također, oružja koja rade na principu trzanja i odvođenja plinova mogu normalno raditi.

Streljivo smanjenog dometa
Ovakvo streljivo se može koristiti i na manjim vježbalištima, no sa druge strane mora se jako paziti da se slučajno ne pomješa sa bojevim streljivom punog dometa, a takvih incidenata je bilo.

Sustavi koji se umeću u cijev i potkalibarni uređaji
Potkalibarni vježbovni uređaji umeću se u cijev topa. Uređaj je jednake veličine kao i normalno streljivo i može imati pozadi mali sklop za okidanje. Ideja je u tome da uobičajeni drilovi rada s topom mogu uključivati punjenje i okidanje, ali se ne ispaljuje pravi projektil nego manji metak ili vježbovni metak. Kod oružja koje radi na principu odvođenja plinova mora se osigurati da ovakvo “streljivo” ima dovoljno snage da pokrene mehanizam ili treba imati automatski sustav pražnjenja u sklopu trenažnog sustava.
Primjeri ovakvog sustava je školsko streljivo od 40 mm firme Rheinmetall Waffe Munition koje je po sebi inertno, ali u sebi ima cijev koja ispaljuje vježbovno punjenje od 9 mm. Švicarski RUAG je zajedno sa Oerlikon Contravesom i Mauserom razvio SCORE (Sub Calibre Offers Realistic Exercises) sustav koji se koristi u vojskama Austrije i Švicarske. Riječ je o tenkovskim granatama kalibra 120 i 105 mm koje ispaljuju streljivo od 27mm sa traserom i koje navodno ima 4,2% cijene pravog streljiva. Nadalje, tu je izraelski Barel Insert System (BIS) od IMI-a za 120 mm topove sa glatkom cijevi i od iste tvrtke Inbore Subcalibre Training Device (ISTD) za tenkovske topove od 76 do 120mm. Oba ova sustavaispaljuju zrno od 25 mm učinkovitog dometa od oko 1500m. Dosta raširen sustav je američki AIMTEST tvrtke Apex. Koji se može koristiti umjesto standardnih NATO granata od 120 mm. Ispaljuje zrno od 12,7 mm i ima područje sigurnosti smanjeno sa 30 km za bojevo streljivo na manje od 7 km. AIMTEST je u upotrebi u Bahreinu, Brazilu, Danskoj, Grčkoj, Saudijskoj Arabiji, Španjolskoj i SAD-u.

Pitanje troškova
Odnos troškova uporabe simulacija i troškova korištenja pravog sredstva u obuci je osnovni čimbenik kod odabira pomagala za obuku.Stolni i jednostavniji uređaji u odjeljcima mogu biti razmjerno jeftini, ali realistični višečlani simulatori za tenkove ili borbene helikoptere stoje po nekoliko milijuna eura. Pitanje je kako se mogu opravdati veliki izdaci za opremu za obuku? Odgovor je u proračunima troškava u slučaju da se radi suprotno, i u naglašavanju činjenice da je sa simulatorima u obuci moguće napraviti više nego u stvarnosti bez ikakve opasnosti za vozilo ili posadu.

U svakom važnijem projektu nabave opreme, kako projekt odmiče javljaju se problemi. U pravilu bi dio financijskih sredstava za projekt trebao uključivati i ona za obuku, no kada se pojave problemi oni znače i povećanje troškova te se tako dolazi do iskušenja da se zakinu upravo sredstva za obuku. To bi trebalo izbjegavati. Postoje slučajevi kada je glavna oprema ušla u upotrebu, a da nije bila osigurana adekvatna trenažna potpora ili je čak uopće nije ni bilo. Oni koji donose odluke o rezanju sredstava za opremu za obuku trebali bi imati na umu da možda izazivaju probleme za prve korisnike i u ovom dobu u kojem je sve propisano nije nemoguće da se u slučaju nekakve nesreće nađu pod istragom ili čak pred sudom zato što nisu osigurali odgovarajuću opremu.

Kako bi se smanjila financijska i i administrativna opterećenja vojske u svijetu su sve popularniji koncepti privatne financijske inicijative (Private Financial Initiative – PFI) ili javno privatna partnerstva (Public / Private Partnership – PPP). U području obuke ovo je primjenjeno u obliku u kojem vojska-klijent plaća obuku pouzdanom komercijalnom ugovaraču, to jest ne nabavlja izravno simulatore i ostalu opremu koja je ovdje u vlasništvu civilne tvrtke. Civilni ugovarač podnosi početne troškove nabave te troškove održavanja i plaćanja instruktora, osim ako svi ili dio instrukora dolaze iz vojske. Tvrtki je ovdje cilj dugoročno osigurati profit kroz unaprijed ugovorene cijene za usluge kao što je vrijeme u simulatoru. U konačnici ukupni troškovi lako mogu biti veći za cijeli period PFI/PPP ugovora (uobičajeno 15 do 20 godina), ali će isplate biti ravnomjerno raspoređene kroz to vrijeme umjesto da se odjednom izdvajaju velika financijska sredstva pri nabavi i kasnije prilikom remonta ili modernizacija. Kroz bilo koji PFI/PPP ugovor bi trebalo osigurati je dogovorena procedura po kojoj civilni ugovarač može brzo reagirati prema neplaniranim vojnim okolnostima, a koje zahtijevaju promjene u obuci i kao takve naravno i plaćene. Na primjer mogućnost promjene i dorade baza podataka je nužna, a ulaz u bazu podataka klijenta morao bi biti dio ugovora.

Uopćeno rečeno: što je skuplja prava oprema, veće su koristi uporabe moderne simulacijske tehnologije. U uvodu teksta spomenut je odnos troškova simulator – tenk Abrams od 1:32. Ovako visok odnos objašnjen je time što oklopna borbena vozila, kada se učestalo koriste u vježbama ona trebaju čestu zamjenu gusjenica, motora, topovskih cijevi i drugih dijelova kao što su električni generatori i hidraulika. Odnos cijene simulator – zrakoplov za F-18 Hornet navodi se u veličini od 1:18, a za helikopter Blackhawk oko 1:15. Omjeri su manji nego kod Abramsa, ali još uvijek dovoljni da pokažu kako je obuka sa simulatorima bitno povoljnija. Osim toga, omjer cijena uporabe simulatora D razine i Boeinga 747 procijenjen je na ne manje od 1:42. Treba li još što dodati?

Zaključak
Nevjerojatno je važno ne slati u borbu vojnike, pilote i mornare ako nisu dobili najbolju moguću obuku za očekivani scenarij borbe. Simulacijska tehnika je sada sposobna modelirati realistične uvjete u borbi, ne samo one prognozirane već i čitav raspon od onih vjerojatnih fo onih najnevjerojatnijih. I kako planovi postoje da bi se izjalovili, nevjerojatni scenarij lako može postati stvarnost.

Naravno, takva oprema košta, ali pruža mnogo i u konačnici štedi novac, te ono najvažnije – bolje obučava vojnike.

Vedran SLAVER