Premda je od siječnja 1992. trebalo izdržati i pobijediti u nebrojenim bitkama da bi se došlo do konačne pobjede u ratu i oslobađanja hrvatskog teritorija, mirne reintegracije Podunavlja, ulaska Hrvatske u članstvo NATO-a ili Europske unije – ostaje istina da sve te pobjede i elementarno pravo na sebe i vlastitu budućnost Republika Hrvatska gradi na pobjedi osvojenoj 15. siječnja 1992. – međunarodnom priznanju hrvatske neovisnosti i suverenosti

Kad je zemlji razorenoj ratnom agresijom, raskomadanoj neprijateljskim osvajanjima i njezinim ljudima mjesecima zatočenim po podrumima i skloništima, prognanim ili razbacanim po blatu rovova na bojišnicama širom zemlje osvanuo taj 15. siječnja 1992. – učinilo se kao da se dogodila neka konačna pobjeda i ona pravda koja kao davno dano praobećanje lebdi nad čovjekovom mukom i patnjom. Republika Hrvatska tog je dana postala međunarodno priznata, neovisna europska država.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tog je dana pred televizijskim kamerama izjavio: “Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaest stoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je međunarodno priznanje svoje neovisnosti očuvavši u tijeku cijele svoje povijesti, usprkos svim nedaćama, svoju nacionalnu samobitnost. Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet.”

Na tren prebačeni iz bolne ratne u neku novu stvarnost, ljudi su se na ulicama i trgovima hrvatskih gradova grlili, plakali i slavili. Premda je Domovinski rat još bio u punom jeku, a trećina zemlje bila pod okupacijom i izvan hrvatskog ustavnopravnog poretka, popis zemalja koje su se tih dana pridruživale priznanju Hrvatske bio je sve veći, i davao je novu nadu i polet.

Island prvi priznao

Republiku Hrvatsku priznale su 15. siječnja 1992. sve zemlje tadašnje Europske zajednice kao suverenu i samostalnu državu: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska, Velika Britanija, a istog dana svoje priznanje objavila je Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Ranije, u razdoblju od 26. lipnja do 14. prosinca 1991., Republiku Hrvatsku priznale su zemlje koje su se tad i same borile za međunarodno priznanje: Slovenija, Litva, Ukrajina i Latvija.

Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je svoju odluku donio 19. prosinca 1991., a istog dana to je napravila i Njemačka, no njezino je priznanje trebalo stupiti na snagu 15. siječnja, zajedno s drugim zemljama članicama EZ-a.

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., San Marino 14. siječnja 1992., a nakon zemalja Europske zajednice u 1992. nižu se i druge zemlje: priznanje Hrvatske objavila je Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja. Kruna međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode, koji je uslijedio 22. svibnja 1992.

Događajima koji su kulminirali 15. siječnja 1992. prethodila je dugotrajna diplomatska bitka koju je Hrvatska, uz obrambeni rat na svojem teritoriju, morala istodobno voditi na međunarodnom planu.

Različita tumačenja

Europski i svjetski političari na različite su, neusuglašene načine tumačili događanja na području bivše Jugoslavije i zagovarali različite načine međunarodnog reagiranja na njih. Nakon što je srbijansko vodstvo u listopadu 1991. odbilo prihvatiti nacrt za rješavanje krize koji je upućivao na reorganizaciju dotadašnje Jugoslavije u savez neovisnih i suverenih država, a koji je izradila skupina pod vodstvom britanskog ministra vanjskih poslova Petera Carringtona, pozitivno mišljenje o pravu Hrvatske na osamostaljenje dala je međunarodna Arbitražna komisija utemeljena od Vijeća ministara EZ-a i osnovana u rujnu 1991. u Haagu radi pružanja pravne pomoći Konferenciji o miru u bivšoj Jugoslaviji, kako bi se njezine odluke donosile u skladu s međunarodnim pravom.

Komisija, poznata pod nazivom Badinterova komisija, donijela je na zahtjev lorda Carringtona, predsjednika Konferencije o miru u Jugoslaviji, tijekom prosinca 1991. te siječnja 1992. nekoliko mišljenja o pravnim pitanjima koja su bila dvojbena i koja su sukobljene strane u Jugoslaviji različito tumačila. Na temelju tih mišljenja, uz uvjet potpisivanja sporazuma o prekidu vatre, članice Europske zajednice donijele su odluku o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske kao neovisne i suverene države.

Slaveći tu pobjedu, predsjednik Tuđman na glavnom je zagrebačkom trgu izjavio: “Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost!” I premda je od siječnja 1992. trebalo izdržati i pobijediti u nebrojenim bitkama da bi se došlo do konačne pobjede u ratu i oslobađanja hrvatskog teritorija, mirne reintegracije Podunavlja, ulaska Hrvatske u članstvo NATO-a ili Europske unije – ostaje istina da sve te pobjede i elementarno pravo na sebe i svoju budućnost Republika Hrvatska gradi na pobjedi osvojenoj 15. siječnja 1992. 

Lada Puljizević