Francusku upravu u Dalmaciji zamijenila je 1813. godine habsburška, popraćena svim oblicima birokratskog i policijskog pritiska. Prvi koraci Beča svodili su se na ukinuće svega što je ostalo od Napoleona: francuski su zakoni zamijenjeni austrijskim, a teritorijalno-upravna podjela usklađena je s onom ostalih austrijskih pokrajina

Habsburški državnik Clemens Wenzel Lothar Metternich (1773. – 1859.) bio je od rujna 1814. do lipnja 1815. jedna od središnjih figura Bečkog kongresa, na kojem su europski državnici odlučivali o sudbini Starog Kontinenta nakon sloma Napoleona. Nakon te uspješne vanjskopolitičke epizode, nije čudilo što mu je car Franjo I. (1768. –1835.) ponudio da u njegovo ime upravlja unutarnjom politikom Monarhije. U idućem je razdoblju Metternich instalirao represivan apsolutistički sustav, koji neće zaobići ni jedan dio države pa tako ni Dalmaciju, koja je nakon kratkotrajne i prilično burne francuske vlasti drugi put došla pod austrijsku. Na čelu pokrajinske uprave providura je zamijenio namjesnik (nositelj civilne i vojne vlasti), kojem uz bok stoji Zemaljska vlada, a svi su podređeni vladi u Beču. Po upravnom ustroju pokrajina se dijelila na okružja sa sjedištima u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru. Okružja su se dijelila na kotareve, a oni dalje na općine. Okružna i kotarska središta imala su svoje općinske uprave i općinska vijeća. Na čelu općine bio je načelnik, a na čelu manjih naselja sindik. Pojedinim mjestima na području općina koja su imala najmanje dvadeset pet obitelji na čelu su bili glavari koji su se u Dalmatinskoj zagori zvali i kapetani. Kao metropola i administrativno središte pokrajine Zadar je bio i sjedište najviše sudbene instancije – Prizivnog suda (Tribunal).

Zasebno područje

Vladajući krugovi u Beču smatrali su izravnu kontrolu Dalmacije pravno sasvim opravdanom. Pozivali su se na državnopravnu tradiciju po kojoj je austrijski nadvojvoda bio istodobno i izabrani ”hrvatski kralj”, pa mu Dalmacija kao sastavni dio hrvatskog kraljevstva pripada po baštinskom pravu. Međutim, vlada je za svaku sigurnost nastojala izolirati Dalmaciju od sjevernijih hrvatskih zemalja kao njezina prirodnog etničkog i gospodarskog zaleđa. Bečka vlada favorizirala je talijanske doseljenike na štetu slavenskog stanovništva. Dalmacija je organizirana kao zasebno ekonomsko i carinsko područje, uključeno u austrijski gospodarski i carinski sustav. U takvo zasebno carinsko područje dopuštao se bescarinski uvoz samo za proizvode s užeg austrijskog područja, dok su se za proizvode iz ostalih krunovina u okviru Monarhije, pa i Hrvatske, plaćale uvozne i izvozne carine. Na taj je način bečka vlada Dalmaciju podredila svojem uvoznom monopolu. U skladu s takvom politikom u Dalmaciji se nije mogla razvijati bilo koja grana industrijske proizvodnje. Austrija je svu pažnju posvetila lukama u Veneciji i Trstu prema kojima je bila usmjerena njezina vanjska trgovina. Agrarna kriza, koja je izbila nakon sloma Napoleona, bacila je seljaka – kolona na rub siromaštva. Agrarna proizvodnja, s obzirom na zastarjela agrotehnička sredstva, jedva je zadovoljavala domaće potrebe.

Prava patricijata

Više od devedeset posto stanovništva Dalmacije činili su prigradski težaci, koloni i mnogobrojno, ali neusporedivo siromašnije i slabije obrazovano seosko stanovništvo Dalmatinske zagore. Uz birokraciju i kler, posebnu grupaciju stanovništva činili su gradski trgovci i obrtnici, koji su mahom bili doseljenici s Apeninskog poluotoka. Useljavanje je počelo još 1806., kad je vlast u Dalmaciji imao Napoleonov providur Vincenzo Dandolo (1758. – 1819.), a tu je praksu prihvatila i austrijska uprava u duhu svoje politike izoliranja Dalmacije od Hrvatske. Grupaciji povlaštenih pripadali su i ostaci dalmatinskog patricijata. Međutim, taj se sloj razočarao kad se restaurirana austrijska vlast, od koje se puno očekivalo, pokazala indiferentnom prema obnovi starih vremena.

 

Priznavanje plemićkih naslova starom dalmatinskom patricijatu bilo je uvjetovano podnošenjem posebne molbe i dugotrajnom administrativnom procedurom. Mnogi su od njih zbog toga odustali od pokretanja postupka za priznanje titularnog klasnog podrijetla. Ipak, sačuvali su svoje zemljišne posjede, a na njima i pravo na eksploataciju težaka, tj. kolona. Posebnu grupaciju po ekonomskoj moći, a još više po društvenom i političkom utjecaju, činilo je mnogobrojno više i niže svećenstvo. Dok je više svećenstvo većinom potjecalo iz redova doseljenih stranaca ili domaćih regenata, niže svećenstvo ­– brojnije katoličko i relativno manje brojno pravoslavno – potjecalo je iz naroda i uglavnom se držalo s narodom.

Studenti i revolucija

Vlada u Beču s Metternichom na čelu, opsjednuta strahom od revolucionarnih previranja u nemirnoj Europi, poduzimala je sve mjere opreza kako bi na području Monarhije, a posebno u Dalmaciji, spriječila prodor ideja koje su svojim duhom ugrožavale postojeći poredak. Javni život bio je zbog toga pod strogim policijskim nadzorom, a režim se osiguravao i time što je za ravnatelje srednjih škola postavljao šefove policije. Premda je austrijski režim na sve načine pokušavao zatomiti revolucionarne ideje, simptomi unutarnjeg previranja uskoro su se pojavili i u Dalmaciji. Bili su najprije potaknuti nemirima u susjednoj Italiji 1820., a zatim tzv. srpanjskom revolucijom 1830. u Parizu. Velike su glavobolje vlastima zadavali studenti iz Dalmacije koji su se školovali u Italiji, a praznike su najčešće provodili kod kuće šireći ideje koje nisu odgovarale režimu.

Ipak, revolucionarne ideje nisu utjecale na široke narodne slojeve u Dalmaciji. Događaji iz 1830. odrazili su se samo na uži krug obrazovanog dijela gradskog stanovništva, uglavnom stranog podrijetla. Usprkos tomu, buđenje nacionalne svijesti u idućim će godinama biti očitije, a sve će se više manifestirati prodiranjem ideja ilirskog pokreta, tj. narodnog preporoda iz kontinentalnog dijela Hrvatske.

Josip BULJAN