Jedan od osnivača akrogrupe “Krila Oluje” pukovnik Damir Barišić odlazi s pozicije njezina vođe, a na njegovo mjesto dolazi natporučnik Darko Belančić. Obojica su iskusni piloti i nastavnici letenja te zaljubljenici u akrobatsko letenje. U ovom usporednom razgovoru zanimalo nas je kako gledaju na svoje dosadašnje letenje u grupi te na buduće planove i izazove…

Pukovnik Damir Barišić na dužnosti je zamjenika zapovjednika Eskadrile aviona 93. zb HRZ-a i PZO-a te ujedno instruktor letenja, probni pilot i ovlašteni ispitivač na avionima Pilatus PC-9M i ZLIN 242 L. Vojnu karijeru započeo je 2000. godine, nakon diplomiranja, kao pripadnik 4. naraštaja pilota HRZ-a i PZO-a. U tih je 17 godina u HRZ-u i PZO-u ostvario ukupno 2250 sati naleta, od toga na Pilatusu PC-9M 2000 sati, a na avionima ZLIN 242 L 100 sati te Utva-75 150 sati. Pilot je akrogrupe “Krila Oluje” od 2004. do 2012. te od 2015. do 2017. godine. U tom je razdoblju s akrogrupom imao 121 službeni nastup, od čega 86 u ulozi vođe.
Natporučnik Darko Belančić na dužnosti je nastavnika letenja u Eskadrili aviona 93. zb HRZ-a i PZO-a, ujedno i instruktor letenja, probni pilot te ovlašteni ispitivač na avionima Pilatus PC-9M i ZLIN 242 L. Diplomirao je 2007. kao pripadnik 11. naraštaja pilota HRZ-a i PZO-a. Ostvario je ukupno 1650 sati naleta na avionima Pilatus PC-9M, ZLIN 242 L i Utva-75. Službeni je komentator akrogrupe od 2010., a njezin pilot od 2015. godine.

Osnivač ste, član i vođa “Krila Oluje”… Koje biste uspomene izdvojili iz tih triju razdoblja?
BARIŠIĆ: Kad je u pitanju osnivanje grupe, a i općenito u 13 proteklih godina, jedan je od ključnih događaja i uspomena bio prvi neslužbeni nastup buduće akrogrupe 23. srpnja 2004. u Zadru, u sastavu Franjić, Barišić, Doboš i Joković. Zahvaljujući kvalitetno i sigurno odrađenom nastupu, dobili smo suglasnost Zapovjedništva HRZ-a i PZO-a za službeno formiranje akrobatske grupe koja će godinu poslije, 5. kolovoza 2005., u jednakom sastavu biti predstavljena javnosti kao akrobatska grupa HRZ-a i PZO-a “Krila Oluje”.
Kao pilot na poziciji pratitelja, letio sam od 2004. do 2008. na pozicijama #2 lijevog pratitelja i #4 repnog / vanjskog lijevog pratitelja. Za to me razdoblje najviše vežu uspomene na pionirske pokušaje izvođenja manevara koji su bili prava rijetkost čak i na svjetskoj razini. Taj osjećaj odlaska na let u kojem ćeš pokušati nešto što nikad nisi vidio, niti ti ima tko pokazati jer gotovo nitko u svijetu to ne radi, a sve se temelji samo na teorijskoj razradi i relativno skromnom iskustvu u akrogrupi, zaista je neponovljiv osjećaj. Izniman je užitak i ponos danas gledati “Krila Oluje” kako izvode manevre po kojima su postala svjetski poznata i prepoznatljiva te znati da si bio jedan od onih koji su ih prvi izveli.
Kad je u pitanju pozicija #1 vođe akrogrupe, od ukupno deset službenih sezona s Krilima Oluje, šest sam proveo u ulozi vođe (2008. – 2012. i 2015. – 2017.). Predvodio sam grupu na 86 nastupa od ukupno 141 koliko je dosad ostvarila. Unatoč svim priznanjima i nagradama koje smo tijekom godina osvojili na nastupima u 14 europskih zemalja, činjenica da sam toliko puta svoje kolege uspješno odveo na nastupe i sigurno vratio doma njihovim obiteljima ipak mi pruža najveće zadovoljstvo. Uspomena koju mogu vezati uz to razdoblje svakako je neočekivani povratak na mjesto vođe “Krila Oluje” 2015. godine. Iako sam još pri prvom izlasku iz grupe 2012. smatrao da sam ostvario većinu svojih ambicija i planova vezano uz razvoj “Krila Oluje” i da se mogu povući iz grupe ostavljajući prostor mlađima, neočekivani povratak pružio je i grupi i meni priliku za iznimna ostvarenja i uspjehe.

Kako biste ukratko opisali svoj put od repnog pratitelja do vođe akrogrupe?

BELANČIĆ: Svaka pozicija unutar grupe ima svoje pluseve i minuse. Uvriježeno je mišljenje da se, što se više udaljavamo od vođe prema vanjskim pozicijama, odgovornost smanjuje, ali zahtjevnost tehnike pilotiranja se povećava. Vođa ima najveću odgovornost i to ne samo prilikom izvođenja programa, nego i u preletima koji u dosta slučajeva znaju biti zahtjevniji od samog nastupa. Pozicija repnog pratitelja po mojem je mišljenju najbolja pozicija u grupi i svakako ona s najboljim pogledom. Pruža savršen omjer zahtjevnosti letenja i određene doze odgovornosti kao vođe druge sekcije i sinkro para. Prelazak s repnog pratitelja na poziciju vođe bio je velika odluka i iskorak za mene jer osim letačkog dijela, pozicija vođe grupe zadire u organizaciju letenja, nastupa, stalne dogovore i potpuni angažman kako bi grupa funkcionirala. Međutim, prelazak na poziciju vođe vidim kao velik izazov i svakako ću nastojati ispuniti očekivanja.

Vaše mišljenje o Belančiću?
BARIŠIĆ: Natporučnik Darko Belančić, ili Bela kako ga mi zovemo, jedan je od najkvalitetnijih i sad već vrlo iskusnih pilota i nastavnika letenja u HRZ-u i PZO-u. U sastav “Krila Oluje” ušao je još 2010. u ulozi komentatora nastupa grupe, a kad je 2015. ulazio u sastav grupe kao pilot, bilo je teško odlučiti trebamo li biti sretni što smo dobili tako kvalitetnog pilota ili nesretni što smo izgubili vrhunskog i iskusnog komentatora. Ako bih trebao odabrati nešto po čemu je poseban, onda svakako mogu reći da je zasigurno najveći umjetnik koji su “Krila Oluje” imala u svojem sastavu. Za razliku, na primjer, od mene, kojem je kreativnost u prvom redu u funkciji pragmatičnosti i prilično matematički opisiva, Bela je istinska umjetnička duša i svestran kreativac te je upravo to ono što će, po mojem mišljenju, biti njegov ključni doprinos daljnjem razvoju “Krila Oluje”. Svakako mogu istaknuti još i njegove kvalitete vezano uz medijske istupe, što je vrlo bitno za ulogu vođe “Krila Oluje”.

Vaše mišljenje o Barišiću?
BELANČIĆ: Bare i ja poznajemo se niz godina i privatno i profesionalno te mogu reći da je izniman pilot, profesionalac i prijatelj. U grupi je od samih početaka i njegovo je znanje i iskustvo uistinu neprocjenjivo. Imati njega kao savjetnika i mentora cijelom timu daje određenu sigurnost jer se uvijek možemo osloniti na njega i njegovu pomoć.
Također, s obzirom na to da poznaje program do najsitnijih detalja, njegova je pomoć pri analizi vrlo vrijedna. O tome kolika je njegova posvećenost grupi i letenju dovoljno govori činjenica da je dolazio s godišnjeg kako bi pogledao naš jutarnji trening i pomogao nam u analizi.

Koji domaći, a koji inozemni nastup najviše pamtite?
BARIŠIĆ: Kad su u pitanju nastupi koji se najviše pamte, nije bio problem odlučiti. Od domaćih, to je nastup na aeromitingu u Lučkom 20. rujna 2008. godine. Ne samo zato što je to prvi miting na kojem sam predvodio “Krila Oluje” kao službeni #1 vođa akrogrupe (prethodno sam te godine, još kao #4, već vodio grupu na nastupima u Šibeniku i na Grobniku zbog bolesti pukovnika Franjića), nego zbog činjenice da sam se oženio ranije tog dana. Naime, tog sam dana oko 11 ujutro izgovorio sudbonosno “da” svojoj današnjoj supruzi, a onda otišao na posao i oko 14 sati poveo “Krila Oluje” na nastup na aeromitingu u Lučkom. Do prošle godine bilo bi teško izabrati najupečatljiviji inozemni nastup zato što smo predstavljali OSRH i Republiku Hrvatsku na gotovo svim najprestižnijim europskim aeromitinzima pred milijunima gledatelja, ali nakon srpnja 2016. nema nikakve dvojbe da je RIAT 2016 najznačajniji i najuspješniji nastup u povijesti “Krila Oluje”. Nakon svega godinu dana od resetiranja grupe u proljeće 2015. zbog odlaska tadašnje postave u Katar, otići s potpuno novom i za svjetske pojmove prilično neiskusnom postavom na najprestižniji svjetski vojni aeromiting te ondje u konkurenciji stotina najpoznatijih vojnih zrakoplova i pilota uzeti glavnu nagradu za sveukupno najbolji nastup, mislim da je izvan svake konkurencije, pa i pameti.
BELANČIĆ: Budući da smo dosad imali samo jednu sezonu međunarodnih nastupa, mogu biti iznimno sretan da je od ukupno dva aeromitinga na kojima smo imali priliku letjeti jedan bio RIAT 2016, gdje smo kao potpuni debitanti, godinu dana nakon prvog leta u grupi, na prvom međunarodnom mitingu osvojili najprestižniju nagradu za najbolji nastup u konkurenciji više desetaka vrhunskih grupa i pilota. Dobivanje takvog priznanja na takvom mitingu zaista je ostavilo neizbrisiv trag i nedvojbeno će RIAT držati prvu poziciju najdražih međunarodnih nastupa.
Što se domaćih nastupa tiče, u Hrvatskoj, nažalost, izbor i nije velik, ali prošlogodišnji nastup u Varaždinu, nakon povratka iz Velike Britanije, gdje smo nakon iznimnog uspjeha smireni i zadovoljni imali priliku letjeti pred domaćom publikom, svakako je nastup za pamćenje.

Kakvo je iskustvo letenja s pilotima akrogrupe “Frecce Tricolori”?
BARIŠIĆ: Iskustvo letenja s akrogrupom “Frecce Tricolori” doživio sam vrlo emotivno, prije svega kao ostvarenje dječačkog sna. Naime, još kao dječaku kadrovi nastupa svjetskih akrogrupa i posebno “Frecce Tricolori” bili su mi jedan od osnovnih motiva za poziv vojnog pilota. Usto, takav oblik suradnje “Frecce Tricolori” i “Krila Oluje” moja je želja već niz godina i stoga mi je posebno drago što sam to uspio inicirati i realizirati prije izlaska iz grupe. Istinski je užitak bio doživjeti njihov progam iznutra te zatim imati mogućnost pokazati svoju vještinu i naš program nastupa talijanskim kolegama.
BELANČIĆ: Letenje s Frecce Tricolorima plod je dugogodišnjeg prijateljstva i suradnje dviju akrogrupa. Drago mi je da su se angažman i iznimno zalaganje pukovnika Barišića isplatili, jer smo dobili uvid u njihovu organizaciju, letenje i pristup radu koji su gradili punih 57 godina. Let s njima vrlo lako mogu nazvati i ispunjenjem dugogodišnjeg profesionalnog sna. A kad na kraju našeg programa talijanski pilot iziđe iz aviona i pruži ruku uz riječi: “Vi momci niste normalni, svaka vam čast!”, onda mi to daje sigurnost i motivaciju, znajući da je grupa na dobrom putu.

Kolika je važnost ovlaštenog ispitivača u procesu stvaranja mladih pilota?
BARIŠIĆ: Uloga ispitivača vrlo je značajna i odgovorna u procesu školovanja vojnih pilota. Ispitivači su oni piloti koji nakon svakog odrađenog segmenta obuke provode kontrolne i ispitne letove učenika letača te procjenjuju usvojenost elemenata i mogućnost daljnjeg nastavka obuke. Naše negativno mišljenje znači prekid nečije letačke obuke i rušenje nečijih životnih snova te nije lako takve odluke donositi kad smo i mi nekad bili u toj poziciji i znamo koliko im to znači u životu. Ali, na žalost, takve su odluke sastavni dio letačke obuke i cjeloživotne selekcije vojnih pilota. S druge strane, biti u prilici odobravati i pratiti nečije prve samostalne letove u životu posebna je privilegija.

Kako gledate na dužnost nastavnika letenja?

BELANČIĆ: Eskadrila aviona u prvom je redu školska eskadrila i zanimljivo je da određen broj ljudi vjerojatno niti ne zna da su svi piloti akrogrupe primarno nastavnici letenja. Za nas je letenje u grupi samo jedna od dodatnih zadaća. Najčešće se svodi na to da pripremu i letove za grupu odrađujemo između svojih primarnih zadaća obuke učenika letača.
Kad sam bio na obuci za pilota akrogrupa je bila miljama daleko, toliko daleko da nisam niti pomišljao da bih jednog dana mogao letjeti u grupi. Ali ono što sam znao bilo je da ću postati nastavnik letenja i ta mi se ideja uistinu svidjela. Učiti mlade polaznike kako letjeti nikad mi nije bio problem i, štoviše, iznimno mi je drago i ponosan sam kad netko od mojih kadeta uspješno završi obuku te na kraju završi kao pilot lovačkog aviona, kao što je slučaj s polaznicima iz RAFO-a.

Koji vam je najdraži tip vojnog zrakoplova? Pratite li novitete u tehnologiji?
BARIŠIĆ: Nemam najdraži tip vojnog zrakoplova. Kao pilot aviona, naravno, preferiram avione, a s obzirom na to da su lovački avioni elita svakog ratnog zrakoplovstva, onda se i moj interes kreće u tom segmentu. Novitete u zrakoplovnoj tehnologiji pratim, ali manje nego što bi to netko možda očekivao od vojnog pilota. Više sam fokusiran na svoje realno okruženje i potrebe nego na globalna tehnološka dostignuća.
BELANČIĆ: Kad sam prije gotovo 15 godina odlučio prihvatiti izazov i postati vojni pilot, nisam imao posebne želje na kojem bih tipu zrakoplova htio letjeti. Ali, da budem iskren, kad bi netko spomenuo vojno letenje, u glavi mi je bio lovački avion. Kad sam postao pilot, zavolio sam letenje, a ne određeni tip zrakoplova. Neispunjen mi je san letjeti na mlaznom lovačkom avionu. Marka aviona potpuno mi je nebitna.
To je kao da vam netko ponudi mogućnost da vozite formulu, a onda vas pita koji bolid hoćete, Ferrari ili McLaren? –Sasvim mi je nebitno.

Kako koristite slobodno vrijeme?
BARIŠIĆ: Do 2005. i osnivanja “Krila Oluje” hobi i prva ljubav u životu bili su mi sportski motori i motoutrke. Te sam godine i odvozio sve utrke nacionalnog prvenstva te bio vozač hrvatskog tima na jednoj utrci svjetskog prvenstva. Onda su došla “Krila Oluje” koja su postala i posao i hobi.
BELANČIĆ: Budući da svakodnevno letim, preostale dvije trećine dana nastojim potrošiti na stvari koje nemaju previše veze s letenjem. Međutim, bez obzira na moj trud, letenje je i dalje stavka koja mi se stalno vuče po mislima. Volim prirodu i planinarenje i svaki slobodan trenutak koristim sa svojom obitelji u šetnji i na zraku. Kad na izlet ponesem i fotoaparat, onda je to kombinacija koja me najviše opušta i puni baterije.

Domagoj Vlahović, Snimio Tomislav Brandt