Američke podmornice klase R, S i NEFF

Podmornice klase R građene su tijekom 1917. i 1918. godina. One čine najbrojniju podmorničarsku klasu, započetu u SAD-u prije kraja I. svjetskog rata

Filozofija gradnje i konstrukcije podmornica klase R, S i NEFF poštovala je i pratila postulate primijenjene na prethodnoj, O klasi podmornica: ograničene taktičko?tehničke sposobnosti, ali znatno povećane razine pouzdanosti i operativnosti.

Za podmornice klase R svojstveno je da su na njima prvi put ugrađene torpedne cijevi za nova teška i mnogo moćnija Whiteheadova torpeda kalibra 533 mm (18 inča), koja su zamijenila dotad standardno upotrebljavana torpeda tipa Mark 7 Mod D kalibra 457 mm. Isto tako standardni dio njihova borbenog sustava postaje i pramčani fiksni top kalibra 76/50 mm, koji je zamijenio dotadašnji top 76/23 mm. Novi top je zbog gotovo dvostruko dulje cijevi imao veći domet, ali i znatno veću preciznost, što je bilo izvanredno važno kad je u pitanju bila potrošnja njegovih granata iz borbenog kompleta.

Američka ratna mornarica od brodograditelja je naručila 27 podmornica klase R. Kako se u narudžbi nekoliko posljednjih klasa bilo uvriježilo, tako je i u ovom slučaju narudžba realizirana kod dviju najznačajnijih kompanija koje su projektirale podmornice. Prvih dvadeset plovnih jedinica, od R-1 do R-20, izgrađeno je po projektima kompanije Electric Boat i nazivaju se Hollandovim tipom R. Ostalih sedam podmornica, od R-21 do R-27, projektirao je Lakeov projektni ured i poznate su kao Lakeov tip R podmornica. Ovisno o tipu i brodogradilištu koje ih je gradilo, izgradnja klase R počela je od travnja 1917. do ožujka 1918. Njih 15 je završeno do kraja rata, a 12 podmornica (10 tipa Holland + 2 tipa Lake) završavane su u roku od jednog do pet mjeseci po završetku rata. Najveći dio podmornica te klase predan je službeno u službu američke mornarice tijekom 1919. godine. Tek njih osam ušlo je u službu posljednjih mjeseci rata (6 tipa Holland + 2 tipa Lake).

Proizvodnja podmornica klase R bila je povjerena trima brodogradilištima: brodogradilišta Fore River u Quinciyu i Union Iron Works u San Franciscu izgradila su 14 odnosno šest podmornica Hollandova tipa R. Brodogradilište Lake Torpedo Boat Corporation izgradilo je svih sedam podmornica Lakeova tipa R.

U osnovi se radilo o vrlo sličnim projektima (naročito Lakeov) u usporedbi s prethodnicama iz kojih su tek vrlo malo modificirane. Osam podmornica klase R, koje su ušle u službu mornarice prije završetka rata, nisu imale priliku uspostaviti borbeni kontakt s neprijateljskim brodovima i podmornicama. Podmornice te klase bile su vrlo solidno građene pa su mnoge od njih ostale u službi sve do kraja II. svjetskog rata. Uspoređujući oba proizvedena tipa podmornica klase R, u praksi se, prema američkim podacima, boljim pokazao Hollandov tip R, premda je Lakeov tip R podmornice imao bolje i pouzdanije glavne dizelske motore.

Podmornice klase S
U vremenima kad je u Europi započinjao I. svjetski rat, u Srednjoj Americi je bio otvoren Panamski kanal, u čijoj je gradnji uvelike sudjelovala i inženjerija američke vojske i mornarice. Osim što je bio iznimno važan trgovački put, kanal je od samog začetka ideje imao najveću stratešku i vojnu važnost za SAD, jer je omogućavao brzo prebacivanje ratne flote iz Atlantika u Pacifik i obratno. Od početka aktivnog života te prevažne vodene prometnice, stratezi američke ratne mornarice spoznali su da u njezinoj obrani, osim površinske flote, moraju sudjelovati i podmornice. Upravo radi obrane Panamskog kanala pomno su analizirane taktičko-tehnička svojstva svih dotad izgrađenih klasa američkih podmornica. Analizom je potvrđena činjenica da ni jedna dotadašnja klasa ne zadovoljava i nije primjerena za tu zadaću zbog dva osnovna razloga: ograničene autonomije i nedovoljne kvalitete životnih uvjeta podmorničara.

Uočivši da su dotadašnji Hollandovi i Lakeovi projekti dosegli svoje gornje limite, US Navy Department iznio je svoje zahtjeve i specifikacije za novu klasu podmornica. Temeljni zahtjevi kojima je nova klasa morala udovoljavati bili su sljedeći:
– površinski deplasman ne manji od 800 tona, podvodni oko 1000 tona;
– površinska brzina od najmanje 20 čvorova;
– podvodna brzina od 14 čvorova;
– površinski doplov ne manji od 5000 NM;
– podvodni doplov od najmanje 20 NM, uz brzinu ne manju od 11,5 čvorova.

Ostali važniji zahtjevi odnosili su se na povećanje borbenog kompleta pričuvnih torpeda i povećanje paljbene moći ugrađenih topova.

Već prije je bilo rečeno da američka brodogradnja i posebice strojogradnja u tom razdoblju nije mogla osigurati takvu razinu tehnologije, osobito u onim segmentima tehničkih zahtjeva koji su se odnosili na brzine i doplove podmornica. Osim toga, decidirani zahtjev koji je mornarica postavila i od kojega u početku nije željela odstupiti ni za dlaku bio je jasan pokazatelj da je američka podmorničarska brodogradnja počela lagano stagnirati i postupno zaostajati za europskom, posebice za njemačkom brodograđevnom industrijom.

Posjet njemačke podmornice U 53 američkoj pomorskoj bazi Newport na Rhode Islandu 1916. godine pobudio je divljenje i novi entuzijazam u američkim podmorničarskim krugovima. Posjet je bio organiziran na želju i u organizaciji vlade SAD. Nepobitno je da je nakon posjeta njemačke podmornice US Navy Department drastično izmijenio tehničke zahtjeve i specifikacije za novu klasu podmornica. Nije više bilo inzistiranja na zahtjevima koji se tehnički nisu mogli ispuniti.

Na raspisani javni natječaj javila su se tri konstruktorska ureda: Electric Boat, Lake Torpedo Boat i projektni ured vojnog brodogradilišta u Portsmouthu. Najboljim je bio ocijenjen projekt projektnog ureda Electric Boat, koji je dobio oznaku S-1. Drugim po kvaliteti ocijenjen je projekt brodogradilišta PNY (Portsmouth Navy Yard), pod oznakom S-3. Iz utrke za velike narudžbe ispala je Lakeova kompanija Lake Torpedo Boat, s projektom koji je nosio oznaku S-2.

Američka ratna mornarica je nakon završenog programa ispitivanja prototipova odlučila naručiti seriju podmornica koja bi bila sastavljena od 38 jedinica (poslije će ih biti izgrađeno 40). Lakeovu brodogradilištu, koje je “izgubilo” na natjecanju, bila je dodijeljena izgradnja nekoliko podmornica što ih je projektirao PNY.

Dok je izgradnja prve serije podmornica klase S još bila u tijeku, mornarica je odlučila naručiti i drugu seriju, od 14 podmornica. Podmornice iz prve serije počele su se graditi od 1917. godine (oba izabrana tipa) i najveći broj jedinica završen je do kraja I. svjetskog rata. Tek nekolicina završena je nakon kapitulacije carske Njemačke.

Podmornice klase S iz druge naručene serije bile su brojčano reducirane zbog završetka rata na šest jedinica koje je gradio Electric Boat, te na još četiri jedinice koje je gradilo Lakeovo brodogradilište po projektu PNY. Sve podmornice iz druge serije završene su i isporučene mornarici poslije rata. Nakon otkazivanja preostalih podmornica iz druge serije klase S, naručeni materijal i oprema iskorišteni su za izgradnju podmornica za Peru, koje su isporučene u razdoblju od 1926. do 1928. godine.

Ukupno je sagrađeno 25 podmornica klase S po projektu Electric Boat kompanije (tip Holland) do završetka rata i neposredno po njegovu kraju, i to u dvije serije. Označene su kao S-1, zatim od S-18 do S-41, te na kraju od S-42 do S-47. Od 25 podmornica iz prve serije, 13 podmornica je sagradilo brodogradilište Fore River, a ostalih 12 brodogradilište Union Iron Works. Do kraja I. svjetskog rata kompletno je završeno samo 16 jedinica prve serije. Ostalih 9 bilo je završeno u postotku od 70 do 85%. Kompletirane su nekoliko mjeseci nakon završetka rata. Drugu seriju sagradilo je brodogradilište Fore River.

Prema knjizi narudžbi američkih brodogradilišta bilo je naručeno ukupno 15 podmornica klase S po projektnoj dokumentaciji Portsmoutskog vojnog brodogradilišta i koje su također bile građene u dvjema serijama. Do kraja rata završene su samo 2 podmornice. U visokom stupnju izgrađenosti od preko 85 % bile su 4 jedinice a njih 9 je bilo završeno tijekom 1920. i 1921. godine. Vojno brodogradilište u Portsmouthu izgradilo je ukupno 11 podmornica a preostale četiri Lakeovo brodogradilište Lake Torpedo Boat.

Podmornica SS 108 NEFF
Kako je vidljivo iz mnogih opisa američkih klasa podmornica sagrađenih od prijeloma stoljeća do kraja I. svjetskog rata, najveći problem njihove podvodne brodogradnje bio je nemogućnost realizacije dovoljno snažnih i u zadovoljavajućoj mjeri pouzdanih dizelskih motora. Ta ?rak-rana? američkih podmornica i noćna mora konstruktora i podmorničara uspješno je apsolvirana tek u razdoblju između dva svjetska rata, kad su Amerikanci usvojili njemačku tehnologiju gradnje dizel motora.

U godinama pred I. svjetski rat, na američkoj sceni pojavilo se novo brodogradilište, Los Angeles Submarine Boat Company iz Long Beacha, na čijem je čelu bio vrlo ambiciozni generalni direktor Cage. On je imao ozbiljne namjere revolucionirati i unaprijediti propulziju podmornice, naročito u podvodnoj plovidbi. Godine 1912. uspio je čak i pobijediti na natječaju američke mornarice za narudžbu podmornica (novogradnje broj SS 40 ? SS 47), ali je mornarica poništila taj natječaj s obrazloženjem da dotično brodogradilište nema dovoljno iskustva u izgradnji podmornica. Drugim riječima, na sceni je opet bio političko?vojni lobi koji nije želio iz ruku ispustiti izdašni financijski kolač, što su ga ionako dijelila dva glavna takmaca: kompanije Electric Boat i Lake Torpedo Boat. Treći igrač u igri nije im bio potreban.

Direktor Cage je u nastojanju da u propulziju podmornice uvede avangardne tehnologije predlagao ugradnju sustava koji bi podmornici omogućio zaron i plovidbu na operativnoj dubini pomoću dizelskih motora. Predloženi sustav je zapravo bio genijalan u svojoj jednostavnosti. U podmornicu je trebalo ugraditi određen broj visokotlačnih spremnika, u koje bi se komprimirao zrak za potrebe dizelskih glavnih i pomoćnih motora. Godine 1913. zaprepastio je podmorničarske krugove izjavom da je njegov eksperimentalni model tog sustava uspješno osigurao rad dizelskom motoru u potopljenoj i od površine izoliranoj komori u trajanju od čak 36 sati.

Početkom 1915. godine Cage je uspio od washingtonske administracije dobiti ugovor o izradi projekta za prototip podmornice s takvim pogonom. Glavni konstruktor po kojem je dotični projekt dobio ime bio je inženjer A. R. Neff. Američka mornarica željela se uvjeriti u tehničke mogućnosti i eventualne prednosti koje bi takav sustav propulzije mogao ponuditi. U tradicionalnoj maniri američke mornarice, projekt je dobio broj SS 108 (ubačen je među podmornice S klase). Vrlo brzo nakon završetka projekta, američki podmorničarski eksperti “secirali” su ga segment po segment. Za vrlo kratko vreijeme Tehnička komisija US Navy Departmenta donijela je konačni sud, u kojem su Neffovu sustavu propulzije zamjerena tri glavna nedostatka:
– velika buka koju bi proizvodio propulzijski sustav u podvodnoj plovidbi;
– ostavljanje na površini vidljivog traga ispušnih plinova izbačenih iz podmornice;
– ograničena autonomija i brzina podmornice u podvodnoj plovidbi (prema proračunima).

Na otklanjanju uočenih tehničkih problema inženjer Neff je radio sve do 1922. godine, kada je mornarica definitivno odlučila odustati od predloženog projekta propulzije. Podmornica SS 108 Neff nikada se nije s crtaćih dasaka projektnog ureda preselila na navoz nekog brodogradilišta.

Umjesto zaključka
Vrlo je teško tek u nekoliko nastavaka ovog feljtona opisati tako veliku podmorničarsku silu kao što je američka i k tome u jednom od njezina tri najintenzivnija razvojna razdoblja. Početkom XX. stoljeća prominentni američki pomorski lideri prepoznali su podmornicu kao vrlo veliku i opasnu prijetnju svim površinskim brodovima bez obzira na njihov oklop i naoružanje. Narudžbom prve podmornice za svoju flotu preselili su pomorsko ratovanje u njegovu treću dimenziju ? morske dubine.

Od trenutka nabavke i ulaska prve podmornice SS 1 Holland u sastav američke ratne mornarice započeo je vrtoglavi razvoj američkog podmorničarstva kako kvantitativno tako i kvalitativno. U samo desetak?dvanaest godina premošten je golem konstruktorsko-tehnološki jaz koji je omogućio da se podmornica sa svojih šesdesetak tona podvodnog deplasmana razvije u gorostasa od preko tisuću tona deplasmana sposobnog da preplovi i više od 4000?5000 NM. Ubojna moć podmornice strahovito je porasla. Prelazak s parnog na motorni pogon, prvo na benzinski motor a zatim i definitivno na dizelske motore, omogućio je ekonomičnu površinsku plovidbu i učinkovito i kontinuirano punjenje sve većih akumulatorskih baterija. Učinkoviti elektromotori velike snage i hidrodinamičan oblik lakog trupa omogućili su za ta vremena velike podvodne brzine, koje su prelazile i više od 11 čvorova. Primjena dvostrukog trupa omogućavala je tadašnjim podmornicama operativnu dubinu zarona preko 70 m. Sve je to postignuto u samo petnaestak godina. Potrebno je odmah istaknuti da su čitavo vrijeme Amerikanci jednim okom pratili što se na polju podmorničarstva događa preko Atlantika ? u Francuskoj, naročito u razdoblju od 1900. do 1910. godine.

Rane američke klase podmornica, posebice E, H, K, L, M, N, O i R klase, poznate su po svojim nadimcima “pig boats” (svinjski čamci) ne toliko zbog neobičnog oblika brodskog trupa i silueta nego mnogo više zbog životnih uvjeta koji su vladali na njima. Povećanjem njihovih dimenzija i deplasmana počelo se više voditi računa o tome da se posadama koliko-toliko osiguraju povoljniji uvjeti života i rada na podmornicama.

Tijekom I. svjetskog rata američke podmornice su uglavnom bile podijeljene na dvije operativne cjeline, ovisno o vrsti njihovih zadaća. Podmornice klasa N i O te dio podmornica klase E ostale su u američkim vodama s ciljem nadzora i ophodnje uz američke obale i s defenzivnim zadaćama u obrani pomorskih baza i trgovačkih ruta. Ostale podmorničarske klase bile su poslane na zadaće na europsko pomorsko bojište i srednji Atlantik, naročito poslije 1917. godine. Dio podmornica iz klasa K, L, O i E odlazio je na borbene ophodnje iz pomorskih baza na Azorskom otočju te iz zaljeva Bantry Bay u Irskoj. One su aktivno sudjelovale u naporima sila Antante da održe otvorenima pomorske rute prema europskom kopnu i Britanskom otočju.
Podmorničarskim stratezima SAD svakako treba odati priznanje za još jednu spoznaju. Riječ je o tome što su vrlo brzo uočili da podmornica mora biti sposobna pratiti površinsku flotu i zaštititi je od neprijateljskih podmornica. Zbog toga su prvi krenuli u razvoj flotnog tipa eskortne podmornice, koja će svojom brzinom, doplovom, naoružanjem, autonomijom i pouzdanošću pogona moći djelovati uz svoju površinsku flotu ili pak samostalno, daleko na oceanskoj pučini, bez potrebe za čestom logističkom potporom, koju je najčešće bilo i nemoguće kvalitetno organizirati. Podmorničarska flota SAD, iako je bila prva koja je formirana po suvremenim principima, dočekat će početak I. svjetskog rata tek kao četvrta po broju podmornica u službi i onih koje su se gradile na navozima domaćih brodogradilišta.

Igor SPICIJARIĆ