Uvidjevši da su zakasnili s početkom razvoja vlastitih tenkova, Amerikanci su se prije kraja I. svjetskog rata okrenuli nabavi francuskih i britanskih

Prvi svjetski rat započeo je 28. srpnja 1914. objavom rata Austro-Ugarske Srbiji i ubrzo se pretvorio u statičan rat čija je glavna odlika bila tisuće kilometara rovova. Dotadašnja oružja i način djelovanja postali su neučinkoviti. Do početka I. svjetskog rata najpokretljiviji dio svake vojske bilo je konjaništvo. No ubojitost strojnica, rovovi opasani bodljikavom žicom i duboki krateri izazvani neprestanom topničkom paljbom učinili su konjaničke napade neučinkovitim. Jedini način za pomicanje crta bojišta bili su masovni pješački juriši, koji su redovito rezultirali stotinama mrtvih uz osvajanje nekoliko stotina metara terena. Naime, sustav rovova bio je tako gust i dobro uređen da ako bi pješaštvo i uspjelo doći do prvih crta, u pravilu više nije imalo snage nastaviti s daljnjim napredovanjem. Doprema novih snaga za nastavak napada bila je krajnje otežana zbog neprekinute snažne topničke paljbe.

Nemogućnost napredovanja, ni uz žrtvu tisuća vojnika, potaknula je glavne stožere svih zaraćenih snaga da potraže nova tehnička rješenja koja će “ratnu sreću” okrenuti na njihovu stranu. Prvu ideju za razvoj oklopnog vozila na gusjenicama koje će se probijati preko najutvrđenijih neprijateljskih položaja dao je general (tada pukovnik) Ernest Swinton još 1914. Od početne ideje do prve uporabe tenka u borbi nije prošlo puno vremena, posebice ako se u obzir uzme činjenica da je riječ o potpuno novom oružju. Prvi tenk uporabljen u borbama bio je britanski Mark I. Osamnaest takvih tenkova rabljeno je 16. studenoga 1916. u bici na Somi. Od tada do danas teče nezaustavljiv razvoj tenkova kao nositelja borbenih djelovanja kopnenih snaga.

Steam Wheel Tank prema današnjoj bi klasifikaciji prije bio borbeno vozilo na kotačima nego tenk
Kao što su “zakasnili” da se uključe u I. svjetski rat, Amerikanci su zakasnili i s početkom razvoja tenkova. U rat su ušli na strani Antante tek 6. travnja 1917. Otprilike u to vrijeme započeli su i s razvojem svojih prvih tenkova, ili odnosno borbenih oklopnih vozila, jer neki su rabili kotače. Prvo američko oklopno borbeno vozilo koje je dovoljno razvijeno da ga se moglo testirati bio je Holt Gas-Electric Tank. Izrada prvog i jedinog prototipa započela je 1917., a dovršen je početkom 1918. Zajedničkim snagama napravile su ga tvrtke Holt Manufacturing Company (danas Caterpillar) i General Electric Company (prema tvrdnjama Forbesa najveća korporacija na svijetu). No, unatoč današnjoj slavi obiju tvrtki, njihov prvi pokušaj izrade tenka baš i nije završio slavno.
Kao osnova uzeto je produženo podvozje Holtovog traktora gusjeničara. Na tu je osnovu postavljena velika kutijasta oklopna nadogradnja namijenjena smještaju posade, oružja i motora. Tijelo je napravljeno od čeličnih ploča debljine od šest do 15 milimetara spojenih zakovicama. Prednji dio je bio blago zakošen te je tenku davao izgled plovila koje se pogreškom našlo na suhom. Izvori se uglavnom slažu da je dužina ovog oklopnog vozila bila 5,03 m i visina 2,38 m. No dio izvora navodi da je širina bila 2,76 a dio 3,12 m. U svakom slučaju cijela je konstrukcija zajedno s oružjem težila 25 400 kg, što je bilo za nekoliko tona više nego što je prvobitno planirano. Vozilo su opremili benzinskim motorom Holt sa četiri cilindra i snagom od 67 kW (90 KS). No motor nije izravno pokretao gusjenice, već je služio za pokretanje elektrogeneratora.

A tako dobivena struja rabila se za pokretanje dva elektromotora General Electric, po svaki motor za jednu gusjenicu. Dostupni izvori ne navode njihovu snagu. Cijeli ovaj pogonski sklop smješten je u stražnji dio vozila, zajedno sa složenim vodenim sustavom za hlađenje benzinskog i elektromotora.

Posadu je činilo šest vojnika. Uz zapovjednika tenka u njoj su bili vozač, ciljatelj topa, punitelj, te dva strojničara. Glavno oružje je bila laka haubica kalibra 75 mm smještena u prednji dio vozila. Na svaki bok smjestili su po jednu strojnicu s vodenim hlađenjem kalibra 7,62 mm.

Testiranja su pokazala da ovaj tenk, kako su ga Amerikanci nazvali, ima maksimalnu brzinu od tek 9,65 km/h, uz autonomiju od samo 50 kilometara. Prevelika masa je bitno ograničavala pokretljivost, a visoko težište činilo ga je prenestabilnim tijekom vožnje po neravnu terenu. Povrh toga velike okomite površine bile su idealne mete za topove. Kako se hibridni benzinsko-električni pogon pokazao preteškim i presloženim američka je vojska već nakon prvih testiranja odustala od Holt Gas-Electric tenka.

Steam Wheel Tank
Ovo je bio još jedan neuspjeli pokušaj tvrtke Holt da napravi borbeno oklopno vozilo. Iako je službeno označen kao tenk, zapravo je bio neka vrsta borbenog vozila na kotačima. Službena oznaka američke vojske bila je Steam Wheel Tank, ali su se rabile i oznake Three-Wheeled Steam Tank, označavali su ga i kao Holt Steam Tank i Holt 150 Ton Field Monitor.

Iako je u odnosu na Holt Gas-Electric Tank bio korak unatrag, potkraj 1916. američki su inženjeri imali potpuno slobodne ruke za razvoj svih vrsta oklopnih vozila. Uostalom, u to se vrijeme još uvijek nije znalo koja će se koncepcija pokazati najučinkovitijom u borbi. Steam Wheel Tank je bio treći teški tenk projektiran u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao osnova uzet je Holtov teški traktor s parnim pogonom. Naime, početkom XX. stoljeća u Sjedinjenim Državama su bili popularni veliki i teški parni traktori koji su bili pogodni za obradu nepreglednih polja. Osim što su bili lagani za održavanje, goriva je bilo napretek i bilo je jako jeftino. Ne treba biti previše kritičan prema američkim inženjerima, jer istodobno razvijali britanske i njemačke kolege.

Kao osnova poslužio je parni traktor s dva velika pogonska kotača promjera tri metra i jednim kotačem za upravljanje smještenim na stražnji dio vozila. Pogonski su kotači napravljeni isključivo od čelika kako bi se postigla što veća pokretljivost. Nije razvijen nov model, već je iskorišten najbolji postojeći. Na tu je osnovu postavljeno masivno oklopno nadgrađe od ploča debljine od šest do 16 mm spojenih zakovicama. Dužina vozila bila je 6,78 m, širina 3,07 m a visina tri metra. Zajedno s oružjem i streljivom masa vozila je bila 17 272 kg.

Oružje se sastojalo od haubice kalibra 75 mm smještena u prednji dio vozila. Na svakom boku nalazila se po jedna strojnica kalibra 12,7 mm. Posadu je činilo šest vojnika, istog rasporeda kao i kod Holt Gas-Electric Tanka.

Najveći dio prostora unutar vozila potrošen je na smještaj kompliciranog parnog pogona. U stražnjem dijelu bila su dva parna kotla grijana kerozinom. Svaki je kotao pokreto jedan dvocilindrični parni stroj snage 55,9 kW (75 KS). Svaki je pogonski kotač pokretan jednim parnim strojem. To je bilo dovoljno da se vozilo pokreće brzinom od osam km/h. Nije ostao sačuvan podatak o autonomiji.
No ono što je bilo dobro za tamošnja polja, nije bilo dobro za francuska bojišta. Prvi je prototip dovršen u veljači 1918. Terenska su testiranja obavljena od ožujka do svibnja iste godine na poligonu Aberdeen (Maryland). Neka izvješća navode da je prototip zapeo u blatu nakon samo desetak metara, što je ujedno bio i kraj testiranja. To nije istina, jer se Steam Wheel Tank, unatoč svojoj masi, pokazao dosta okretnim. Pogotovo nakon što bi kotlovi dosegli radnu temperaturu te bi isporučivali dostatnu količinu pare. Iako je imao solidnu pokretljivost, naročito po tvrdom terenu, njegove su mogućnosti kretanja po mekanom i neravnom terenu bile bitno slabije u odnosu na gusjeničare. Zbog toga je napravljen samo jedan prototip. Bez obzira na to Steam Wheel Tank je vjerojatno prvo borbeno oklopno vozilo na kotačima koje je došlo na korak do borbene uporabe.

Steam Tank
Već je 1917. postalo jasno da Sjedinjene Američke Države kasne u razvoju borbenih vozila, pogotovo tenkova. Zbog toga je odlučeno da se američka vojska opremi tenkovima koji su razvijeni u Velikoj Britaniji i Francuskoj. No, ni taj pristup nije prošao bez američke ekstravagancije.

Američka je vojska bila očarana britanskim teškim tenkovima serije Mark. Zbog toga su odlučili da razmotre mogućnost licencijske proizvodnje tenka Mark IV, koji bi američki stručnjaci dodatno poboljšali. Tenk Mark IV je razvijen početkom 1917. godine, a u serijsku proizvodnju ušao je već u svibnju iste godine. U osnovi bili su to tek neznatno poboljšani tenkovi Mark I. Osnovna ideja bila je opremiti tenk znatno snažnijim pogonom kako bi mu se povećala pokretljivost. Kako su u to vrijeme benzinski motori imali skroman odnos zapremine i izlazne snage, odlučeno je da će se američki Mark IV opremiti parnim strojem. Začetnik ideje bio je general John A. Johnson, a glavni financijeri projekta bili su bankari Phelan i Ratchesky (dali su 60 000 dolara). Tehnička je potpora potražena u Stanley Motor Carriage Company koja se bavila proizvodnjom parnih automobila.
Za pogon su odabrani dvocilindrični parni strojevi pojedinačne snage 370 kW (500 KS). Svaki je parni stroj pokretao jednu gusjenicu a parom se opskrbljivao iz vlastitog parnog kotla. No, kako je trebalo dosta vremena da se parni kotlovi, iako su rabili kerozin, zagriju ugrađen je i benzinski motor snage 26 kW (35 KS). On je bio dostatno snažan tek za jako sporo pokretanje tenka po tvrdom i ravnom terenu.

U odnosu na izvorni Mark IV, američki Steam Tank je bio nešto duži (10,6 m), uži (3,8 m), ali zato viši (3,2 m). Zbog ugradnje velikog i teškog parnog pogona, masa je povećana na čak 50 800 kg. Zbog toga je, usprkos znatnom povećanju pogonske snage maksimalna brzina ostala gotovo pa ista kao kod Mark IV tenka ? šest prema 5,92 km/h. Povećana masa je dodatno smanjila pokretljivost pa je postalo jasno da je uporaba parnog pogona potpuni promašaj. Prva su testiranja započela u travnju 1918. Više je puta prikazan i u javnosti. Od tog se ubrzo odustalo nakon što se tijekom jedne takve promotivne vožnje pokvario. Prototip je čak prevezen u Francusku na testiranja. Ponajviše zbog promidžbenih razloga nazvan je America.

Da je došao do faze operativne uporabe Stam Tank bi poslužio kao samovozni bacač plamena. Uz to bio bi naoružan sa četiri strojnice. Posada bi imala osam članova.

Ford Three Ton Tank
U većini stručne literature nećete pronaći ni da je ovaj tenk uopće postojao, a kamoli podatke o njemu. To je jako čudno jer riječ je o uspješnom lakom tenku (bolje reći tanketi) koji nije bio bitno lošiji, ali ni bolji, od sličnih proizvoda svog vremena. Osnovna mu je namjena bila potpora pružiti paljbenu potporu britanskim i francuskim tenkovima koje je kupila američka vojska. Uz to trebao se rabiti kao traktor za vuču topova i streljiva, te postati osnova za samovoznu haubicu.

Bio je dugačak 4,16 metara, širok 1,68 i visok samo 1,6 m. Iako je napravljen od čeličnih ploča debljine između 13 i šest mm, masa mu je bila samo 3149 kg. Naravno, ploče su spojene zakovicama. Za pogon su ugradili dva benzinska četverocilindrična motora preuzeta iz Fordovog modela T, koji su zajedno davali snagu od 33,58 kW (45 KS). To je bilo dovoljno za sasvim solidnu maksimalnu brzinu od 12,87 km/h. Zapremina spremnika za gorivo bila je 57 litara. Zbog velike potrošnje motora autonomija je bila tek 30 km (neki izvori navode 55 km, a neki čak 60-70 km).

Posadu su činila dva čovjeka smještena u prednji dio vozila. Zapovjednik je istodobno upravljao i strojnicom kalibra 7,62 mm, dok je desno od njega sjedio vozač.

Na internetu je moguće vidjeti film o istodobno testiranju četiri tenka kojem je nazočio i Henry Ford osobno (vjerojatno je zbog toga i snimljen). Film u trajanju minute i pol pokazuje kako su ovi tenkovi imali dobru prohodnost i preko teških terena, ali i sklonost prevrtanju. No, kako su bili relativno lagani film pokazuje kako desetak ljudi bez veće muke (jedan s teniskim reketom u ruci) okreću tenk natrag na gusjenice. Jedan je prototip poslan i u Francusku kako bi se testirao u realnim uvjetima.

Zbog toga je američka vojska naručila “samo” 15 000 Three Ton tenkova, s dnevnom proizvodnjom od čak 100 primjeraka. No kako je rat ubrzo nakon narudžbe završio na kraju je Ford uspio dovršiti samo 15 primjeraka. Unatoč tomu, može se reći da je Ford Three Ton tenk prvo uporabljivo oklopno vozilo proizvedeno u Sjedinjenim Američkim Državama.

Skeleton Tank
Još jedan inventivni američki projekt bio je Skeleton Tank (ponekad se naziva i Spider Tank). Jedan je prototip tvrtka Pioneer Tractor Company napravila tijekom 1918. Namjera je bila napraviti lagani tenk koji će svojom pokretljivošću biti ispred britanskih tenkova slične veličine, ali zato znatno veće mase. Pod pokretljivošću ponajprije se mislilo na mogućnost prelaska preko rovova i preko terena izrovanih topničkim granatama. Kako bi se smanjila masa tenka, i tako postigla velika pokretljivost uz skromnu snagu motora, napravljena je cjevasta konstrukcija na koju je postavljeno podvozje. Dvočlana posada (zapovjednik/strojničar i vozač) i motor smješteni su u sredini vozila u posebnu oklopljenu “kocku”. Na vrhu je postavljena kupolica u kojoj je trebala biti strojnica kalibra 7,62 mm.

Tako je dobiven tenk dužine 7,65 m, širine 2,65 i visine 2,89 metara. Zbog specifične konstrukcije imao je masu od samo 9145 kg. Pogon je osiguran s dva četverocilindrična benzinska motora Beaver pojedinačne snage 50 KS. Tako je dobivena odlična specifična snaga od oko 11 KS po toni. Ostalo je zabilježeno da je najveća brzina po neravnom terenu bila osam kilometara na sat. Još je bilo važnije da je bez obzira na težinu terena, pa iako je bio jako mekan, pokretljivost i dalje bila zadovoljavajuća.
Vozna testiranja obavljena su na poligonu Aberdeen, nakon čega je proizvođač dobio narudžbu za čak 1000 primjeraka. No, kako je I. svjetski rat ubrzo završio, narudžba je stornirana.

Six Ton Tank Model M1917
Jedini američki tenk koji je sudjelovao u borbama I. svjetskog rata zapravo je bio francuski Renault FT-17, za koji je kupljena licencija za proizvodnju koja je dodijeljena Fordu. Odluka o kupnji licencije donesena je jako kasno, tek u listopadu 1918., ali je zato narudžba bila čak 1200 primjeraka. Od toga je tek 31 dovršen do kraja I. svjetskog rata, a samo 10 ih je poslano preko Atlantika. No, unatoč završetku borbi u Europi, američka je vojska tek neznatno smanjila prvobitnu narudžbu. Tako je iz tvrtke Van Dorn Iron Works isporučeno čak 950 M1917 tenkova. Od toga je 374 bilo naoružano topom kalibra 37 mm, 526 strojnicom kalibra 7,62 mm, te još 50 tenkova s ugrađenom radiostanicom.

Iako je trebao biti vjerna kopija originala, M1917 se podosta razlikovao od FT-17. Prva je razlika bila što su metričke mjere promijenjene u Imperijalne. Najuočljivija je promjena u kupole koja je kod američkog tenka napravljena od čeličnih ploča spojenih zakovicama. Tako je dobivena oktagonalna (osmerostruka) kupola koja je bila tek nešto veća od originalne francuske. Slična je kupola rabljena i na manjem broju izvornih FT-17. Ono manje vidljivo bila je zamjena francuskog motora američkim četverocilindričnim benzinskim motorom Buda HU. Izvorni motor Renault imao je snagu od 29 kW, dok je američki davao 31,34 kW. Međutim, i ta mala razlika u snazi bila je dovoljna da se maksimalna brzina poveća na 8,9 km/h u odnosu na sedam km/h kod FT-17.

Na zahtjev američke vojske razvijena je i poboljšana inačica M1917A1. Ona je dobila pojačani šestcilindrični benzinski motor Franklin od 74,6 kW (100 KS) koji je bio opremljen i elektropokretačem. No, motor je bio znatno veći od Budinog te je zbog topa tijelo tenka produženo na 5,28 m. Jači je motor donio i skromno povećanje brzine na 16 km/h. Kako bi se povećala sigurnost posade, ugrađena je čelična pregrada između njihova prostora i motora. Na taj je način smanjena buka i vrućina u tenku. Nije poznato koliko je M1917A1 proizvedeno.

Kako nisu imali tenkove, francuska je vojska prepustila dio FT-17 američkim snagama nakon dolaska u Europu. Tako su na njima svoja prva iskustva u uporabi tenkova stjecali budući generali George Patton i John Pershing.

Kao zanimljivost spomenimo da je 1940. kanadska vojska kupila 250 M1917 po pojedinačnoj cijeni od 240 američkih dolara. Oni su dodijeljeni novoustrojenim kanadskim oklopnim snagama gdje su isključivo rabljeni za osnovnu obuku tenkova, prije njihova odlaska u Veliku Britaniju gdje su nastavili preobuku na suvremenije tenkove.

Mark VIII International Tank
Već je spomenuto da američka vojska u trenutku ulaska u I. svjetski rat nije imala tenkove. Kako prvi pokušaji da se stvori prvi američki tenk nisu bili uspješni, formirana je Anglo-američki komitet za odabir tenka koji je poslan u Francusku kako bi na licu mjesta napravili specifikacije za novi zajednički tenk. Rezultat je bio Mark VIII ili Liberty tenk.

Mark VIII se nije bitno razlikovao od dotadašnjih britanskih tenkova serije Mark, ali je imao nekoliko poboljšanja. Tako je motorni odjeljak odijeljen od posade te je na taj način zaštićena od buke, smrada i topline. Naime, ratna su iskustva pokazala da tijekom borbenih djelovanja posada nema mogućnosti popraviti kvar na motoru, bez obzira na uzrok. Povećana je i debljina oklopa. Modificirana je i nadogradnja za zapovjednika i vozača, koja je dobila još malu nepokretnu kupolicu kako bi se povećala preglednost neposredno ispred tenka.

Tijelo tenka je dodatno produženo na 10,4 m čime je omogućen prijelaz preko rovova širine 4,6 m. Postavljene su šire gusjenice kako bi se smanjio pritisak na tlo i povećala prohodnost.

Prvobitni su planovi predviđali da će svaka strana napraviti 1500 ovih tenkova. Na kraju je britanska vojska dobila tek 24, a američka 100 Mark VIII tenkova. Tih 100 je proizvedeno od rujna 1918. do kraja 1920. u Rock Island Arsenalu. Ostalo je zabilježeno da je pojedinačna cijena tenka 1920. bila 35 000 dolara, što bi bilo oko 430 000 dolara po vrijednosti u 2006. Ostali su u operativnoj uporabi sve do početka tridesetih godina prošlog stoljeća. Nepoznati broj je 1940. prepušten Kanadi koja ih je, zajedno s 1917 tenkovima, rabila za obuku posada tenkova.

Umjesto zaključka
Prvi američki pokušaji da naprave uporabljiv tenk, nisu bili uspješni. No, do kraja I. svjetskog rata američka je vojska došla u kontakt sa suvremenim francuskim i britanskim tenkovima, koje je dijelom i sama rabila. Međutim, neposredno nakon svršetka I. svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države se povlače u izolaciju. To je značilo raspuštanje oklopnih snaga kao zasebnog oblika vojske, te su svi tenkovi preraspoređeni u pješačke postrojbe. Kao što ćemo vidjeti u sljedećim tekstovima, to je uzrokovalo veliki zastoj ne samo u razvoju tenkova već i njihove taktičke uporabe. Zbog toga ne čudi da američka vojska u trenutku izbijanja II. svjetskog rata nije imala ni jedan tenk koji bi se mogao “nositi” s najsuvremenijim njemačkim tenkovima.

	Holt Gas-Electric Tank	Steam Tank	Steam Wheel Tank	Ford Three Ton Tank	Six Ton Tank Model M1917	Mark VIII International Tank
Naoružanje	1×75 mm, 2×7,62 mm	1×75 mm, 2×12,7 mm	bacač plamena + 4 strojnice	1×7,62 mm	1×37 mm ili 1×7,62 mm	2×57 mm, 7×7,62 mm
Oklop	15 mm	16 mm	13 mm	13 mm	17 mm	16 mm
Posada	6	6	8	2	2	11
Dužina	5,03 m	6,78 m	10,6 m	4,16 m	5 m	10,4 m
Širina	3,12 m	3,07 m	3,8 m	1,68 m	1,9 m	3,81 m
Visina	2,38 m	3 m	3,2 m	1,6 m	2,3 m	3,12 m
Masa	25 400 kg	17 272 kg	50 800 kg	3149 kg	6580 kg	37 592 kg
Motor	67 kW (90 KS)	55,9 kW (75 KS)	373 kW (500 KS)	33,58 kW (45 KS)	32,34 kW (42 KS)	223,9 kW (300 KS)
Brzina	9,65 km/h	8 km/h	6 km/h	12,87 km/h	8,9 km/h	10 km/h
Autonomija	50 km	?	?	50-70 km	48 km	80 km

 

Srećko RADOVIĆ