Iz američkog vojnog proračuna sve više sredstava odlazi na tajne projekte. Posebno mjesto među njima imaju tajni projekti američkog ratnog zrakoplovstva

Takozvani crni projekti čije je postojanje toliko važno i osjetljivo da mora ostati tajno, trajno se nalaze u središtu ne samo stručne javnosti. Zbog njih na internetskom pretražniku Google službeno nepostojeća zrakoplovna baza “Area 51” ima više zahtjeva za pretraživanje nego zrakoplovna baza Edwards. Jedan od razloga je čovjekova fascinacija nepoznatim i tajnovitim. No, “crni projekti” američke vojske po svojoj su važnosti više od sporedne predstave. Od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća tajni su programi toliko nabujali da su dobili goleme razmjere unutar američkog obrambenog proračuna. Iako su se vojni proračuni većinom smanjivali nakon završetka razdoblja Hladnog rata američki izdaci za tajne projekte su ostali ili isti ili su se čak i malo povećali. U fiskalnoj godini 1999. tajni projekti istraživanja i razvoja američkog ratnog zrakoplovstva narasli su na oko pet milijardi američkih dolara, što je bilo oko 35 % ukupnih sredstava namijenjenih istraživanju, razvoju i nabavi nove opreme. Sadašnja administracija u Washingtonu nastavila je taj trend, a vjerojatno ga i pojačala nakon terorističkih napada 11. rujna. U jednom dijelu proračuna američkog ratnog zrakoplovstva namijenjenog istraživanju i razvoju operativnih sustava izdaci za tajne programe u fiskalnoj godini 2007. narasli su na 8,8 milijardi američkih dolara. To je dvostruko više nego što je odobreno za razvoj i ispitivanja projekta Joint Strike Fighter (F-35). U planovima potrošnje za 2007. američkog zrakoplovstva samo je za “selected activities” predviđen izdatak od čak 12,6 milijardi američkih dolara. Kratko zbrajanje pokazat će da su prikazani troškovi američkog zrakoplovstva za nabavu projektila za 900 milijuna manji od onih pokazanih u totalu. Tako ispada da je više od 40 % nabavke opreme američkog ratnog zrakoplovstva u fiskalnoj godini 2007. tajno, uz 36 % troškova vezanih uz istraživanja i razvoj. Tajni su se projekti uvukli i u stavke gdje ih ne bismo očekivali. Tako je na stavci operacije i održavanje 9,1 milijarda predviđena za troškove “drugih programa i obrambenih operacija, što je dvostruko više nego izdvajanja za osnovne borbene postrojbe američkog zrakoplovstva.

Projekti specijalnog pristupa
“Crni projekti” su sastavni dio takozvanih projekata specijalnog pristupa (special access programmes – SAP). Svaki program za koji se procijeni da je dovoljno osjetljiv, te je stoga njegovo postojanje tajno, svrstava se u kategoriju “nepriznati SAP”. Unutar te kategorije su izuzeti SAP-sovi o čijem se postojanju ne obavještavaju ni članovi Kongresa. U njihovom slučaju samo je osam osoba – predsjednik i glavni predstavnik oporbe iz svakog od četiri obrambena komiteta – upoznato s njihovim postojanjem. Ti izuzeti SAP-ovi su najcrnji dio “crnih projekata”.

Jedna od rijetkih osoba koja bi mogla reći sve o “crnim projektima” američkog ratnog zrakoplovstva je brigadni general Paul Schafer, bivši pilot jurišnika A-10 i sadašnji direktor specijalnih programa u Undersecretary of Defence for Acyuisition, Technology i Logistics. Generar Schafer vodi Special Access Programme Co-ordination Office i izvršni je tajnik važnog Special Access Programme Oversight Committee (SAPOC).
Uz generala Schafera još je samo nekolicini dopušteno pristup podacima SAP programa, uglavnom onima na najvišim političkim dužnostima. Na odgovore kao što su: koliko je SAP programa ostalo nepoznato javnosti i koliko ih je izuzeto, te stoga o njihovom postojanju ne znaju ni kongresnici, odgovore mogu dati samo nekolicina ljudi – osam članova Kongresa (“velikih osam”), članovi SAPOC-a (uključujući i zamjenika ministra obrane) i, naravno, ministar obrane.
Neki analitičari vjeruju da se najveći dio sredstava namijenjenih “crnim projektima” troši na operacije obavještajnih službi kao što je Central Intelligence Agencie (CIA), National Securitiy Agency (NSA), National Reconnaissance Office (NRO) i mnogo novih malih postrojbi koje su “niknule” nakon napada 11. rujna. Neki od “crnih programa” čvrsto su povezani s područjem obavještajnog djelovanja. Dugotrajna anomalija u nabavi projektila za ratno zrakoplovstvo zapravo je bilo financiranje špijunskog zrakoplova. To financiranje se znatno smanjilo u fiskalnoj godini 2007. u odnosu na 2006. što pokazuje da je ostvaren napredak u razvoju problematičnog Future Imagery Architecture (FIA) projekta razvoja nove generacije radarskih i elektrooptičkih špijunskih satelita.

FIA je priznat projekt SAP-a. Kao i B-2 u njegovim danima, za razliku od rane generacije špijunskih svemirskih letjelica (kao što su Kennan i Crystal) ili satelita s radarom (Lacrosee i Onyx), postojanje FIA-e može se pratiti u javnim publikacijama. Njegov je proračun skriven, zajedno s proračunima za druge “crne projekte” koji su u tijeku, kao što su svemirska letjelica za elektroničko izviđanje (SIGINT), NOSS satelit namijenjen motrenju oceana i Misty radarski nevidljiv svemirski brod.
Proračun namijenjen “crnim projektima” dovoljno je velik da se iz njega mogu financirati tajni projekti kao i akcije američkih tajni službi. Uz to jedan od razloga zbog čega je baš proračun američkog ratnog zrakoplovstva odabran za financiranje CIA-inih i NRO-inih operacija je da su avioni i svemirske letjelice glavno “sredstvo rada” i zrakoplovstva i obavještajnih službi. Kako s njihove operacije često potpomaže zrakoplovstvo, prirodno je da se novac namijenjen špijuniranju osigura preko proračuna ratnog zrakoplovstva. Američko ratno zrakoplovstvo je glavna agencija za razvoj satelita i kad CIA nešto treba uglavnom se obraća njima za pomoć i potporu.

Aktivnosti u bazi Groom Lake
Opipljivi dokazi upućuju na to da se ubrzano razvijaju i “crni projekti” koji nisu izravno vezani s područjem špijunaže. Tajno središte za letna ispitivanja u Nevadi – koje se popularno naziva Area 51 – pravog imena Detachment 3 od the USAF Flight Test Center po svemu je sudeći vrlo prometno. To se može zaključiti po velikom broju letova kojima se prevoze inženjeri i tehničko osoblje iz Las Vegasa u bazu. Broj letova, u kojima se rabe Boeing 737 i Beech 1900, pokazuje da više od 1000 ljudi sudjeluje u poslovima u bazi Groom Lake. Aktivna je i manja zrakoplovna baza u Tonopah Test Range (TTR), koja je izgrađena početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kao baza za eskadrilu naoružana jurišnicima F-117A. Ona nije pod takvom razinom zaštite kao Groom Lake, te ju je lakše motriti s javnih područja. Unatoč tome TTR osigurava dovoljno hangara za čuvanje zrakoplova koji uglavnom djeluju noću.
Jedini pravi razlog zbog kojeg postoji baza u Groom Lakeu je testiranje zrakoplova čiji je izgled bitno drukčiji od “običnih”. Kako izgled nekog zrakoplova jako puno govori o njegovoj namjeni i mogućnostima (osobito kod radarski nevidljivih letjelica) tajnost izgleda je od velike važnosti. Klasični primjer za to je avion Have Blue – prethodnik F-117 Nighthawk. Da su ga strane obavještajne službe uspjele vidjeti njihovi su analitičari vrlo brzo mogli zaključiti da je riječ o projektu aviona s vrlo malim radarskim odrazom (radar cross-section – RCS). Kako nisu većina je svijeta smatrala da je projektiranje takvog aviona nemoguće te nisu nit razrađene protumjere. Tajna oružja ili modifikacije postojećih mogu se testirati i u zrakoplovnim bazama kao što je North Base unutar baze Edwadrs.
Što dalje od očiju
Nastojanja da se “crni programi” što duže zadrže tajnim dovode do velikog broja “pouzdanih” informacija o tome koji se avioni, svemirske letjelice i drugo oružje razvijaju i testiraju u Groom Lakeu, te u drugim bazama. Tijekom 2002. američko je ratno zrakoplovstvo otkrilo postojanje Boeingovog Brid of Prey letnog demonstratora koji je u razdoblju od 1996. do 1999. u Groom Lakeu obavio 38 ispitnih letova. Glavna zadaća programa Bird of Prey bila je testiranje tehnologije male radarske, ali i optičke zamjetljivosti. Taj trenutak otvorenosti prema javnosti ističe činjenicu da je zadnji “crni projekt” aviona koji je svojevoljno otkriven javnosti prije Bird of Preya bio Northorpov Tacit Blue niskozamjetni prototip. Projekt Tacit Blue pokrenut je još 1976. za vrijeme administracije predsjednika Forda.

Projekt Tacit Blue, kao i F-117, prethodio je velikoj modernizaciji baze u Groom Lakeu (koju je provela administracija predsjednika Reagana). U to su vrijeme izgrađene nove zgrade i nove poletno-sletne staze. Uvedena je i redovita linija s Las Vegasom (poznata kao “Janet”) koja je zamijenila povremene letove iz Nellisa, Burbanka i Palmdalea. Zbog toga se F-117 morao preseliti u TTR. S druge strane era predsjednika Reagana donijela je jednu novost – djelovanje u takozvanoj sivoj zoni. Ona je podrazumijevala da javnost zna za postojanje nekih projekata, ali uz minimalnu količinu dostupnih podataka. Projekti kao što su B-2, Advanced Tactical Figher i mornarički jurišnik A-12 Avenger II bili su krcati novim, tajnim tehnologijama. Unatoč tome nikada nije bilo planirano da ih se testira u “Area 51”. Velika bespilotna letjelica Quartz, koju su zajednički za potrebe National Security Agency razvijali Lockheed i Boeing nikada nije došla u fazu letnih testiranja. Zadnjih dvadeset godina tajna tehnologija uspješno je čuvana od radoznalih očiju, što je, u krajnjem slučaju i bila prvobitna ideja.
Unatoč svemu donekle je moguće identificirati neke programe koji se razvijaju unutar “crnog proračuna”. Jedan je tajna bespilotna letjelica američke ratne mornarice koja se spominje u proračunskim dokumentima za fiskalnu godinu 2007. Dio novca namijenjen tom programu osiguran je iz ugašenog programa Joint Unmanned Combat Air Systems (J-UCAS). Ovu bespilotnu letjelicu razvija tvrtka Lockheed Martin Skunk Works i gotovo je sigurno da je nastavak programa razvoja izvidničke bespilotne letjelice za vrlo velike visine (Penetrating High-Altitude Endurance – PHAE). PHAE je jedan od projekata Skunk Worksa koji je pokrenut nakon što je 1999. otkazan razvoj bespilotne letjelice RQ-3A DarkStar. Prekid razvoja DarkStara pokazuje ne samo razinu tehničkih problema s kojima se projektanti moraju nositi (prva se letjelica srušila tijekom drugog leta) već i limite troškova koje ne smiju prekoračiti. Krajnji je rezultat bila letjelica koja je mogla nositi samo malu masu senzora, dosegnuti “samo” 13 500 metara i u zraku ostati prekratkih osam sati.

Od 2001. tvrtka Lockheed Martin nudi svoj projekt aviona koji bi u zraku mogao ostati 24 sata i imao nosivost od oko 1800 kg (kao U-2). Taj bi avion dosezao visine leta od 21 000 metara i imao bi vrlo mali radarski odraz. Istodobno je ista tvrtka razvijala malu bespilotnu letjelicu koja je imala letne mogućnosti kao i DarkStar. Ta je letjelica testirana iznad Iraka tijekom 2003. Razvoj nešto veće letjelice je u tijeku iako se vjeruje da je već naručen veći broj ovih letjelica koji pokreće motor General Electric J97. Jedna je stvar već sada sigurna – nova će bespilotna letjelica biti vrlo skupa. Neće biti mala da bi mogla nositi veći broj jako skupih senzora (kao U-2), a morat će imati i jako pouzdanu tehnologiju niske zamjetljivosti da bi mogla preživjeti 24 sata iznad neprijateljskog područja. Na visinu cijene će utjecati i činjenica da će se i letjelica i senzori proizvoditi u vrlo malim serijama. U sličnim su uvjetima nastali i djelovali rani “crni projekti” kao što su Lockheedovi U-2, U-2R, A-12 Avenger II i SR-71 Blackbird te AQM-91 Compass Arrow tvrtke Teledyne Ryan. Ti su projekti ostvarili kombinaciju mogućnosti djelovanja koju standardni zrakoplovi nisu mogli postići. Tako je SR-71A, koji je prvi put poletio 26. travnja 1962., mogao postići maksimalnu brzinu veću od 3220 km/h i letjeti na visinama višim od 26 000 metara. Uz to je imao i mali radarski odraz. Ta ga je kombinacija činila neuhvatljivim i nakon što je javnost saznala za njegovo postojanje. Takve letne mogućnosti nosile su sa sobom i visoku cijenu proizvodnje te komplicirano i skupo održavanje. Uz to su letjelice opremili kompliciranom i skupom opremom koja je dodatno povisila cijenu. Tako je potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća cijena programa Compass Arrowa bila nevjerojatnih milijardu američkih dolara. Za to se u to vrijeme moglo kupiti 24 “obične” bespilotne letjelice.

Svi su ti programi pokazali da je moguća tajna operativna uporaba letjelica. Kako je CIA dokazala sa svojim U-2, U-2R, A-12 i bespilotnom letjelicom D-21 moguća je višegodišnja uporaba izvidničkih (špijunskih) zrakoplova iznad neprijateljskog područja bez mogućnosti njihovog otkrivanja. Isto je dokazala i uporaba F-117 koji je bio u operativnoj uporabi punih sedam godina prije nego što je njegovo postojanje obznanjeno javnosti. Sadašnji program razvoja izvidničke bespilotne letjelice tvrtke Lockheed Martin pokazuje tendenciju vraćanja na ideje “crnih projekata” iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako je vrlo moguće da su se programi razvoja strateških špijunskih bespilotnih letjelica razvijali cijelo vrijeme, ali su uspješno ostali skriveni od javnosti.

Kuda vodi ovaj put?
Ako su programi “crnih bespilotnih letjelica” nastavljeni tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća to bi objasnilo svojevrsnu misteriju nekih tajnih zrakoplovnih programa te trošenje novca na modernizaciju baze u Groom Lakeu. Postavlja se pitanje, ako su programi tekli kontinuirano, kuda oni vode?
Vojni svemirski sustavi financiraju se unutar “crnih projekata” još od šezdesetih godina prošlog stoljeća i na njih se i danas troše velika sredstva. Najzanimljivije pitanje je nalazi li se unutar tih programa i vojna svemirska letjelica sposobna za višekratnu uporabu – svojevrsni vojni Space Shuttle samo znatno naprednijih mogućnosti. Razvoj i gradnja takvog sustava tehnički je moguća, ali njegova uporaba, pa i u malom broju, teško bi ostala tajna. Još je nevjerojatnije da bi se rabio iznad velikih gradova i/ili naseljenih područja, iako postoje izvješća da je takva letjelica viđena kako leti na maloj visini usred dana.

Postoje opravdane sumnje da je takav sustav razvijan tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Neobična probijanja zvučnog zida iznad južne Californie i nekih drugih mjesta početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ostala su i danas neobjašnjena. Vodeći stručnjak za područje nadzvučnog leta, koji je ispitivao te događaje, zaključio je da su ih proizvele letjelice koje su pratile Shuttleov profil leta tijekom slijetanja. Uz te neobjašnjive događaje treba pridodati i pojavu nepoznatog aviona 1989. iznad Sjevernog mora. Očito su sva, ili barem velika većina ispitivanja izvedena iznad oceanskih prostranstava, gdje je vjerojatnost da će se naći neko stručno oko vrlo mala. U javnosti poznat kao Aurora SR-X ovaj je avion i danas ostao potpuna nepoznanica. Više izvora, uključujući i voditelje europskog svemirskog programa, upućuje na američki projekt National Aerospaceplane (NASP) koji je pokrenut 1986. te nenadano obustavljen 1992. Tako nagli prekid programa najuvjerljivije se može objasniti da je zapravo služio kao paravan za tajni program razvoja svemirske letjelice. Tako su preko NASP programa financirani napori razvoja i proizvodnje novih specijalnih materijala, ali i traženi načini da se dođe do pristupa stranim tehnologijama (na primjer francuskim kompozitima od silikonskih matrica koji mogu izdržati vrlo visoke temperature). Uz to su podaci o samoj letjelici koja se razvijala unutar NASP programa bili jako manjkavi. Pentagon se pobrinuo da se i u tom slučaju javnosti strogo ograniči pristup. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Sovjetski je Savez pokrenuo razvoj programa nadogradnji za presretač MiG-31 i razvoj novih projektila zemlja-zrak velikog dometa kako bi povećao svoje mogućnosti djelovanja protiv ciljeva koji lete na vrlo velikim visinama. Izvješće koje je objavljeno 2000. o djelovanju MiG-ova 25 protiv SR-71 koji su letjeli iznad Baltičkog mora sadrži i ovaj komentar: “Oko 1980. protuzračna obrana Varšavskog pakta uvela je nov kodni naziv za posebnu vrstu uzbune – Jastreb. Kasnije je Jastreb postao standardni poziv na uzbunu za sve objekte koji su letjeli na velikim visinama vrlo velikim brzinama.” Međutim, koliko je poznato, tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća nije postojala letjelica koja je mogla letjeti 1500 km/h brže i 6000 metara više od SR-71.

Letjelice velikih brzina
Tvrtka Lockheed Martin kontinuirano promovira ideju o gradnji letjelice koja bi letjela na velikim visinama brzinom od oko 6,5 Macha. Prvi korak prema tome bio bi X-zrakoplov veličine lovca (navodno imena Suntan) s dva turbomlazna motora za velike brzine i ramjetom. Cilj bi bio dokazati da bi takva letjelica bila praktična i uporabljiva kao i običan avion. Za pokretanje bi se rabilo “hydrocarbonsko” gorivo (američko ratno zrakoplovstvo je razvilo gorivo otporno na visoke temeprature) a tijelo bi napravili od konvencionalnih materijala. Letjelica bi polijetala i slijetala s klasičnih poletno-sletnih staza i imala bi permanentni pogon. Radarski bi joj odraz bio kao kod podzvučne letjelice (brze je objekte lakše otkriti ali teže pogoditi, dok je kod sporih obrnuto). Da bi se obranili od vrlo brzih letjelica morate imati protuzračne projektile vrlo velikog dometa i vrlo velike brzine leta te odgovarajuće lansirne položaje. Za otkrivanje sporih objekata s malim radarskim odrazom morate imati posebne nekonvencionalne senzore projektirane da vide vrlo male ciljeve na srednjoj udaljenosti. Trenutačno ne postoji sustav koji bi mogao istodobno djelovati protiv brzih ciljeva koji lete na vrlo velikim visinama i protiv sporih zrakoplova vrlo malog radarskog odraza.

Zaključak
Iako je to teško službeno potvrditi broj “crnih programa” američkog ratnog zrakoplovstva stalno se povećava, a usporedo s time i količina novca određena za njihovo financiranje. Poznato je da je tijekom 1999. u razvoju bilo čak 150 SAP-ova, a da je danas taj broj znatno veći. Istodobno se broj ljudi koji su zaduženi za njihov nadzor ne povećava.
Činjenica je da je američko ratno zrakoplovstvo ove godine povuklo U-2 iz operativne uporabe a da nije obznanilo kojim ga avionom ili nekom drugom vrstom letjelice zamjenjuje. Lako bi moglo biti da je prijedlog tvrtke Lockheed Martin o razvoju vrlo brze letjelice zapravo najava razvoja nasljednika letjelice koja je zamijenila U-2. Teško je reći kad će “obični ljudi” moći vidjeti nasljednika U-2 i dali će ikada.

Pripremio Domagoj MIČIĆ