Termini kao što su “bolja kontrola bojišta”, “povećani stupanj preživljavanja”, “zaštićena mobilnost”, “precizno djelovanje” i “smanjenja kolateralna šteta” opisuju tehnologije potrebne za asimetrično djelovanje. No, što točno znači asimetrični rat?

Odgovor nam može dati jedan primjer iz davne prošlosti. U ljeto 1755. britanski general bojnik Edward Braddock, profesionalni vojnik s 40 godina ratničkog iskustva, poveo je vojsku kako bi osvojio malu francusku utvrdu Fort Duquesne u regiji Ohio River (Sjeverna Amerika). Osnovu snaga činile su dvije britanske pješačke bojne, obučene u duhu tadašnjeg vremena za linijsko ratovanje koje se u to vrijeme posebno njegovalo u britanskoj vojsci. Uz njih su išli i američki dobrovoljci s vrlo skromnom ili bez ikakve vojne obuke. Dana 9. srpnja Braddockove snage napadnute su u šumici odmah pošto su prešle rijeku Monongahela, samo pet milja nadomak Fort Duquesene. Napad su izvele snage sastavljene uglavnom od lokalnih Indijanaca i francusko-kanadskih snaga organiziranih u narodnu miliciju. Naime, francuski je zapovjednik znao da u borbi na otvorenom neće imati nikakve šanse suprotstaviti se Britancima, pa je odlučio postaviti zasjedu. Boreći se jedan na jedan, koristeći se svim pogodnostima terena, francuske i indijanske snage uspjele su desetkovati protivnika koji nije imao iskustva u takvom načinu ratovanja. Na kraju su se Britanci povukli, zapravo razbježali, nakon što su vidjeli da je Braddock smrtno ranjen. Od 1459 Britanaca i pripadnika lokalnih snaga koje su krenule na Fort Duquesen ubijeno je ili ranjeno čak 977. Francuzi i Kanađani imali su samo devet mrtvih. Iako nitko nije zabilježio gubitke Indijanaca, vjeruje se da su bili istovjetni francuskim i kanadskim. Braddock je od posljedica ranjavanja umro nakon pet dana. Kroničar je zabilježio njegove riječi: “Sad ćemo znati bolje kako postupiti drugi put”. Braddockovo je tijelo, po zapovijedi general pukovnika Georgea Washingtona, zakopano na putu koje je njegova vojska teškom mukom probila kroz divljinu. Kako bi prikrili sve tragove ukopa i ovako demoralizirani, vojnici su još morali hodali i preko groba. Washington je znao da će protivnik tragati za tijelom kako bi ga uporabio kako dodatni dokaz pobjede.

Od tada su prošle 252 godine, a britanska se vojska ponovno suočava sa sličnim načinom ratovanja koji ne prihvaća borbu na otvorenom već pribjegava iznenadnim nekonvencionalnim napadima. Moderna britanska vojna definicija asimetričnog napada kaže: “akcija koju izvodi država ili nedržavna skupina (prijateljska ili neprijateljska), kako bi nadmudrili ili poništili snagu protivnika te iskoristili očite slabosti tijekom eksploatacije različitih vrijednosti, strategija, organizacija i sposobnosti. Takva je akcija sposobna, po namjeni ili izvođenju, postići neproporcionalni učinak, donoseći pokretaču prednost koju vjerojatno ne bi mogao ostvariti konvencionalnim djelovanjem”. Danas bi se reklo da je general Braddock posto žrtvom asimetričnog napada. Francuski je zapovjednik bio svjestan britanske dominacije u brojnosti, obučenosti i snazi topništva pa je mudro odabrao borbu na području na kojem su se njegove nekonvencionalne snage znatno bolje snašle nego britanska vojska.

Nedavno je, ili preciznije 18. siječnja ove godine, zamjenik načelnika stožera američke kopnene vojske general pukovnik Stephen Speakes izjavio pred jednim odborom: “Bojište se promijenilo iz linearnog, s relativno jasno definiranom crtom sukoba i pozadinom, u asimetrično koje više ne poznaje definiranu bojišnicu i pozadinu. Svaki uključeni vojnik mora u svakom trenutku biti spreman zapucati, pokrenuti se i komunicirati u tom dinamičnom okruženju. Stalno angažiran protivnik nastavlja razvijati sve složenija i ubojitija oružja kako bi napao naše slabe točke.”

Iako je termin “asimetrično ratovanje” suvremen, koncept je sam po sebi star koliko i ratovanje. Stratezi su se oduvijek trudili da protivniku nađu “slabu točku” i/ili način kako će ga pobijediti “neizravnim pristupom”. To je moglo uključivati nadmudrivanje neprijateljskih glavnih snaga ili napad na stanovništvo. Vojske su se oduvijek trudile da steknu asimetričnu tehničku prednost. Nabrojimo samo one najpoznatije: bojna kola, luk koji je mogao strijele izbaciti na veću udaljenost, topništvo, puške repetirke, tenkovi, avioni i krstareći projektili.

S druge strane, kroz povijest se konstantno ponavljalo pravilo da su se vojske velikih sila obučavale i opremale samo tako da se mogu suprotstaviti sličnim vojskama drugih sila. Podrazumijevalo se da će takve snažne snage bez problema moći svladati vojske manjih država. Primjer Sjedinjenih Američkih Država ukazivao je da je ta pretpostavka točna. Američka je vojska bez problema svladala konvencionalno organizirane snage Grenade (1983.), Paname (1989.), Afganistana (2001.) i čak dva puta Iraka (1991. i 2003.). Međutim, ta ista vojska je bila znatno manje učinkovita protiv protivnika koji su se koristili asimetričnom taktikom ratovanja, podjednako gerilskim ratovanjem i terorizmom. Takvi su primjeri Vijetnam, Libanon i Somalija. U ovim slučajevima državni i nedržavni protivnici nisu uspjeli pobijediti američke snage na bojištu. Umjesto otvorene borbe odabrali su taktiku uzrokovanja što više žrtava među američkim vojnicima. Veličina gubitaka na kraju je uvjerila američke medije, javnost i napokon političare da bi cijena pobjede bila daleko veća od koristi. Sličnim asimetričnim pristupom koriste se i pobunjeničke snage u Afganistanu i Iraku, nadajući se da će Amerikance i njihove saveznike uvjeriti kako bi konačna pobjeda uzrokovala preveliku žrtvu u životima njihovih vojnika. Očekuju kako bi nakon odlaska Amerikanaca i drugih stranih snaga lako pobijedili tamošnje sigurnosne snage i srušili vlade.

Američko ministarstvo obrane je u ožujku 2005. objavilo nacionalnu obrambenu strategiju (National Defense Strategy – NDS). U njoj se određuju četiri glavna izazova ili prijetnje američkoj sigurnosti:
1. tradicionalni izazovi koje stvaraju države razvojem svojih poznatih vojnih sposobnosti i snaga unutar dobro poznatih formi vojnim nadmetanjem i konfliktima
2. netradicionalni izazovi koji dolaze kroz uporabu “nekonvencionalnih” metoda kojima se želi parirati tradicionalnim prednostima jačeg neprijatelja
3. “katastrofalni” izazovi koji dolaze zbog nabave, posjedovanja i uporabe oružja za masovno uništavanje (Weapons of Mass Destruction – WMD) ili oblicima djelovanja koji imaju isti učinak kao i uporaba WMD-a
4. izazovi dezorganizacije koja nastaje zbog djelovanja protivnika koji je razvio i uspješno uporabio razarajuće tehnologije kojima poništava trenutačne prednosti američkih snaga u ključnim operacijskim područjima.

Isti dokument navodi kako se “može očekivati da sudionici svojim vještinama nastoje poboljšati svoje pozicije metodama i mogućnostima dobivenih od drugih”. Iste se prijetnje odnose i na države NATO saveza i na države koje su na bilo koji način u savezu sa Zapadnim državama. General pukovnik američkih marinaca James Mattis napisao je u časopisu Naval Institute Proceedings (broj za studeni 2005.): “Neregularne metode – terorizam, pobune, sukobi koji se ne pridržavaju međunarodnog ratnog prava, gerilski ratovi, ali i pokušaji suzbijanja narko mafije imaju zajedničku značajku – porast u pogledu sofisticiranosti te globalno prijeti američkim sigurnosnim interesima… Ne suočavamo se sa četiri različita izazova već s kombinacijom novih pristupa – stapanjem različitih modela i pogleda na rat. Ta dosad nezabilježena sinteza je ono što zovemo hibridni rat.”

Profesionalni vojni novinari po cijeloj Zemlji u svojim tekstovima bave se definiranjima i implikacijama termina kao što su “hibridni rat”, “asimetrično ratovanje”, “pobune” i “terorizam katastrofe”. Iako se sama terminologija može razlikovati obrađuje iste prijetnje koje ćemo opisati u ovom tekstu. Najvažnija je da će oni koji rabe ovaj oblik djelovanja podjednako često napadati i vojne i civilne ciljeve. Nakon napada od 11. rujna na New York i Pentagon započelo je vrijeme “terorizma katastrofe”. I prije su obavještajne službe i zrakoplovne tvrtke bile svjesne terorističke opasnosti, ali njihova je pozornost bila usmjerena na mogućnost uporabe lakih PZO raketnih sustava kojima bi teroristi pokušali oboriti avione tijekom polijetanja ili slijetanja. Mogućnost uporabe putničkih aviona kao krstarećih projektila nitko nije razmatrao ozbiljno. Prije su terorističke skupine planirale svoje napade s naglaskom na sigurnosti operativaca koji ih izvode. Uz to, težili su privlačenju što veće pozornosti javnosti uz minimalne civilne žrtve kako ne bi izgubili njezinu potporu. Al-Quaeda i slične skupine imaju bitno drukčiji pristup. One teže napadima koji će izazvati masivne žrtve, služeći se teroristima koji su spremni žrtvovati se kao ljudi-bombe ili rabeći avione kao navođene projektile. To je, naravno, iz temelja promijenilo i pojam terorizma i način njegovog tretiranja. U takvim uvjetima uporaba kemijskog ili nekog drugog oružja za masovno uništavanje postala je vjerojatnom i najvećom noćnom morom obavještajnih i sigurnosnih službi. Nove su okolnosti stvorile i nove potrebe, jer je sve veći broj vlada diljem svijeta počeo ulagati velike svote u područje domovinske sigurnosti. Taj je proces obuhvatio kvantitativno i kvalitativno jačanje obavještajnih i sigurnosnih agencija, ali i kupnju novih sigurnosnih sustava.

Asimetrično djelovanje
Asimetrični napadi izvode se unutar širokog spektra vojnih operacija, od zadaća očuvanja mira pa do “pravih” borbenih djelovanja. Tako je nastao termin Three Block War koji je general američkih marinaca Charles Krulak uporabio u svom govoru “The Three Block War: Fighting in Urban Areas”. Iz tog govora izdvojili smo: “U jednom trenutku pripadnici naših snaga bavit će se hranjenjem i odijevanjem izbjeglica … u drugom momentu, razdvajanjem pripadnika dvaju zaraćenih plemena … na kraju, borit će se u ubitačnoj borbi srednjeg intenziteta – sve u jednom danu … i to u tri kvarta istoga grada.”

Iako se borba srednjeg intenziteta vježba u svim suvremenim vojskama, od sada se taj dio mora nadopuniti i obukom u asimetričnom ratovanju, ili bolje rečeno protiv njega. Obuka mora obuhvatiti ne samo Three Block War koji podrazumijeva djelovanje u urbanom području, već i mogućnosti asimetričnih napada na komunikacijske pravce koji su rastegnuti sve do baza u matičnim državama. Zbog toga američki marinski korpus već rabi koncept Four Block War koji obuhvaća psihološko i informacijsko djelovanje. General Mattis pojašnjava: “Taj četvrti blok je područje u kojem ne morate biti fizički prisutni ali u kojem komunicirate ili emitirate svoje poruke. Zbog toga naše kopnene i zračne marinske snage moraju imati alate i mogućnosti da prošire svoje poruke preko svih blokova.”

Noviji primjer takvog djelovanja je radiopostaja Rana-FM koju vode Kanađani, a koja svoj program emitira u afganistanskoj regiji Kandahar, u kojoj istovremeno djeluju postrojbe kanadske vojske. Kanađani ne taje da su kopirali američku ideju. Zanimljivo je da zbog sigurnosnih potreba postaja djeluje na tajnoj lokaciji u Kanadi.
Sir Robert Thompson, šef civilnog osoblja pri stožeru za vojne operacije britanske vojske za protupobunjeničke operacije u Maleziji (1948.-1960.) nabrojio je pet načela u svojoj knjizi “Defeating Communist Insurgency” objavljenoj još 1966. Tih pet načela su:
1. vlada mora imati jasne političke ciljeve,
2. sigurnosne snage uvijek moraju djelovati u skladu sa zakonom,
3. vlada mora imati sveobuhvatni plan koordinacije politike, sigurnosti (vojska, policija i obavještajne službe), ekonomije i socijalnog djelovanja,
4. mora se eliminirati politička subverzija,
5. sigurnosne snage moraju prije početka djelovanja osigurati svoju osnovu iz koje će djelovati.
Jednako tako malo je vjerojatno da će se organizirani kriminal eliminirati samo uporabom političke akcije, posebno u društvima s razvijenim civilnim slobodama. Isto tako je malo vjerojatno da će neutralizaciju asimetričnih (terorističkih) skupina moći obaviti vojnom akcijom. Za vlade je važno da javnosti mogu jasno objasniti što je krajnji cilj koji žele ostvariti. Viši koalicijski zapovjednici u Afganistanu i Iraku izbjegavaju riječ pobjeda, već kao svoj glavni cilj navode uspostavu stabilne vlasti s funkcionalnom vladom i vojnim snagama sposobnim osigurati nacionalnu sigurnost. U situacijama kad će postati jasno da asimetrične skupine ne mogu postići uspjeh samo vojnim sredstvima, doći će do opadanja potpore njihovom djelovanju i smanjenju broja pripadnika. Kako pokazuje primjer Malezije, to nije kratkoročni proces. Prekid sukoba ostvaren je tek nakon dvanaest godina. Isto tako, unatoč “Good Friday Agreementu” iz 1998. koji je donio prekid sukoba u Sjevernoj Irskoj (nakon 30 godina), London još uvijek nije objavio prekid terorističke opasnosti u tom trusnom području.

Thompsonova načela oblikovala su doktrine protupobunjeničke borbe ne samo u Velikoj Britaniji već i velikom broju drugih država. Njegovi su stavovi bili odlučujući za britansku politiku u Sjevernoj Irskoj. Terorističke skupine izvode asimetrične napade rabeći snajpere, zasjede, minobacače i improvizirane eksplozivne naprave (improvised explosive devices – IED). Sigurnosne snage odgovaraju sve novijim oblicima obavještajnog djelovanja. Uz to baze sigurnosnih snaga osiguravaju se sustavima za motrenje. Tako je novi optički ciljnik za standardnu jurišnu pušku razvijen s namjenom da vojniku pruži bolji uvid u situaciju, a tek potom da mu omogući veću preciznost paljbe, ako do nje uopće dođe. Neubojita oružja, kao što je kratka puška za ispaljivanje gumenih metaka, također su prošla proces poboljšanja. Pancirke su postale obvezni dio opreme sigurnosnih snaga kao i oklopljena vozila ili kabine. Razvijena su posebna vozila i prijenosni sustavi namijenjeni otkrivanju i ometanju IED-a s daljinskim radijskim aktiviranjem. Tu su i daljinski upravljana vozila tzv. wheelbarrow koja se razvijaju već desetke godina kako bi se omogućilo sigurno uništavanje bombi bez riskiranja života pirotehničara. Svi su ti sustavi britanskim snagama omogućili učinkovito djelovanje na područja bivše Jugoslavije tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Alati
Britanski primjer u kojem su tehnologije i sustavi razvijeni za Sjevernu Irsku uporabljeni u mirovnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji dovodi nas do problematike uporabe odgovarajućih “alata”. Palestinske militantne skupine razvile su taktiku iznenadnih udara nevođenim raketama zemlja-zemlja kako bi donekle poništile tehnološku nadmoć izraelske vojske. U nemogućnosti da smanje gubitke, bez obzira bile uključene u sukobe visokog ili niskog intenziteta, izraelske sigurnosne snage okrenule su se tehnologiji. Osim što su razvili različite pasivne oklope koji su samo djelomično poboljšali situaciju, svoj su interes usmjerili aktivnoj obrani. Rezultat je sustav Trophy (razvila ga je tvrtka Rafael uz pomoć tvrtki IMI i IAI/Elta). Rat na jugu Libanona tijekom 2006. samo je dodatno ukazao na potrebu razvoja ovog i sličnih sustava. Kako bi izbjegli blisku borbu s neprijateljem, i tako smanjili mogućnost gubitaka, izraelska se vojska oslanja na bespilotne letjelice (za izviđanje i usmjeravanje paljbe) te borbene helikoptere i njihove protuoklopne vođene projektile kojima gađa teroriste što se skrivaju u zgradama i vozilima. Korisnost uporabe borbenih helikoptera otkrila je i sovjetska vojska u Afganistanu tijekom osamdesetih godina.

Bez obzira na sav napredak tehnologije i uporabu najsuvremenijih sustava, asimetrično je djelovanje ponovno pokazalo svu vrijednost automatske puške, naročito tijekom djelovanja u urbanim područjima. Zbog toga su suvremene vojske zatražile od proizvođača kao što su Steyr Mannlicher (puška Aug), BAE Systems (SA80), Israel Weapon Industries (Tavor) i Hecler&Koch (G36) da svoja oružja opreme integriranim optičkim ciljnikom.

Nova uloga za tenkove
Zbog dugog vremena razvoja novih borbenih sustava ali i zbog nedostatka novaca da ih se u kratkom vremenu kupi potrebna količina, suvremene će vojske još dugo u asimetričnim sukobima morati rabiti već postojeće sustave, prilagođavajući ih novim potrebama. Tako su danski Leopardi 1 djelovali kao mirovna vozila u bivšoj Jugoslaviji, a Kanada je svoje Leoparde poslala u Afganistan. Iako tenk baš i nije idealno borbeno vozilo za mirovne operacije, ipak pruža i neke prednosti. Osim što posadi pruža visok stupanj zaštite i paljbene moći te zadovoljavajuću pokretljivost, opremljen je i suvremenim komunikacijskim sustavima koji mogu poslužiti i drugim postrojbama. Američka iskustva u Iraku pokazuju da su njihovi Abramsi idealni za nadzorne točke jer posadi pružaju visok stupanj zaštite od autobombi. Tako su marinci sve svoje M1A1 rasporedili na nadzorne točke i otamo ih miču samo ako su im potrebnih za neku drugu zadaću. Potrebu prilagodbe tenkova novim uvjetima prepoznali su i proizvođači, pa je tvrtka Dynamics Land Systems razvila prijedlog modernizacije i nadogradnje za svoje tenkove M1A1/A2. Istim je smjerom krenula i njemačka tvrtka Krauss-Maffei Wegmann kad je razvila inačicu Leopard 2 Peace Support Operations (PSO). Sličan je prijedlog za svoj Leclerc napravila i tvrtka Nexter.

Podmornice kao tajni agenti
I dok je uporaba tenkova u asimetričnim sukobima razumljiva sama po sebi znatno više iznenađuje što su se u te sukobe uključile i podmornice. Prvi je korak napravila američka ratna mornarica, preciznije Cooridnation Cell for Submarine Counter-terrorism Operations, razmotrivši mogućnosti uporabe nuklearnih podmornica u ratu protiv terorizma. Značajke nuklearnih podmornica su brzina, autonomnost i nevidljivost. Na tim osnovama za njih su namijenjene i tri primarne zadaće: obavještajno djelovanje, nadzor i identifikacija. Uz to, dodane su i borbene zadaće potpore specijalnim snagama i uništavanje ciljeva na zemlji pomoću krstarećih projektila Tomahawk. Najnovije američke jurišne nuklearne podmornice klase Virginia optimizirane su za djelovanja u plitkim priobalnim vodama i prilagođene pružanju potpore za pomorske, kopnene i zračne specijalne snage.
Uz to prve dvije od četiri balističke nuklearne podmornice klase Ohio vraćene su u operativnu uporabu nakon što su osposobljene za nošenje 154 krstareća projektila Tomahawk i do 60 pripadnika specijalnih snaga, s autonomijom od čak 90 dana.

Tomo JANJČEVIĆ