Iako prvi američki balistički projektil namijenjen uporabi sa strateških podmornica, Polaris je od početka bio uspješan program, što baš i nije bilo često s američkim oružjima za prijenos nuklearnog oružja

Najubojitiji stroj koji je ljudski rod do sada razvio jest podmornica s nuklearnim pogonom naoružana balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama. U ovoj kombinaciji ujedinjena su najučinkovitija svojstva nuklearne tehnologije. Prije svega, to je nuklearni pogon koji osigurava gotovo beskonačni doplov i nepotrebnost izranjanja podmornice na površinu mora. Zbog toga podmornica s nuklearnim pogonom može ostati u morskim dubinama mjesecima, skrivena od neprijatelja. Te odlike imaju i jurišne podmornice s nuklearnim pogonom, ali ipak nisu najubojitije oružje. Presudna razlika između jurišnih i strateških podmornica s nuklearnim pogonom u njihovom je naoružanju, prije svega u balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama.

Nakon II. svjetskog rata, velike sile, prije svega Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, započele su intenzivni razvoj nuklearnog oružja i sredstava kojima će ih prenijeti do ciljeva. Poslije malog lutanja, razvojem bombardera i krastarećih projektila, vrlo brzo se iskristaliziralo da su najbolje sredstvo za to balistički projektili. Oni su osiguravali velik domet, dostatnu preciznost, veliku brzinu djelovanja i, što je najvažnije, nemogućnost presretanja nakon što su lansirani. U početku su, zbog njihove veličine i tekućeg raketnog goriva, sve balističke projektile smjestili u pripremljene baze na kopnu. Ali to je značilo da neprijateljska strana zna poziciju projektila i da može poduzeti preventivne udare na njih kako bi postigla početnu prednost. Ukopavanjem lansera projektila duboko pod zemlju taj je problem tek djelomično riješen. Drugo je rješenje bilo razviti pokretne interkontinentalne balističke projektile koji će se stalno kretati te zbog toga neprijatelj neće znati njihovu poziciju.

Kao idealno rješenje odmah se pokazao smještaj balističkih projektila na podmornice. Prednosti podmornica bile su višestruke. Prva je bila što oceani i mora prekrivaju više od 70 posto Zemlje, a njihove su dubine idealne za skrivanje i najvećih podmornica. Osim toga, i Sjedinjene Američke Države i bivši Sovjetski Savez imaju izlaze na oceane, što je neprijatelju omogućavalo da ih napadne iz velike blizine. U početku je to bilo itekako važno jer su balistički projektili imali relativno malen domet. Jedini je problem bio što su dizel-električne podmornice imale mali doplov i malu autonomiju te su često morale izranjati da bi dopunile akumulatore. Svi su ti nedostaci riješeni razvojem nuklearnog pogona. Kad je Nautilus (prva podmornica s nuklearnim pogonom) dokazala učinkovitost novog pogona, sve su države koje su htjele zadržati ili steći status velesile započele razvoj strateških nuklearnih podmornica. U tome su, naravno, prednjačile Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez.

Početak razvoja
Veliki uspjeh njemačkih balističkih projektila V-2 potaknuo je nastavak njihova razvoja i nakon okončanja II. svjetskog rata. Zarobljeni stručnjaci odvedeni su u Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, gdje je njihovo znanje i iskustvo iskorišteno za razvoj novih oružja, ali i za školovanje tamošnjih stručnjaka. Početkom pedesetih godina, na osnovama njemačkih projekata iz II. svjetskog rata nastali su prvi balistički projektili čija je snaga raketnih motora bila dostatna za nošenje nuklearnih bojnih glava, a domet dovoljan za interkontinentalne letove. Jedini je problem bio uporaba raketnih motora s tekućim gorivom, koje je bilo izuzetno opasno za život i lako zapaljivo. Zbog toga je intenziviran razvoj raketnih motora s krutim gorivom, ali oni u početku nisu mogli dostići ni potisak ni domet leta motora s tekućim gorivom.

Kako je razvoj raketnih motora s krutim gorivom bio spor, američka je ratna mornarica 1955. godine pokrenula razvoj svoga prvog balističkog projektila namijenjenog uporabi s podmornica, koji je trebao rabiti raketne motore s tekućim gorivom. Zapravo se radilo o derivatu kopnenog IRBM (intermediate-range ballistic missile) projektila AM-78/PGM-19 Jupiter pokretanog raketnim motorima s tekućim gorivom. Naravno da se mornarici nije svidjela ideja da se na podmornice ugrađuju spremnici s toksičnim i lako zapaljivim tekućinama, pa je već 1956. odobrila razvoj inačice Jupitera S s raketnim motorima na kruto gorivo. Osim što je mnogo manje opasno za rukovanje, kruto gorivo se čuva u samom projektilu te na podmornici ostavlja više prostora za smještaj ili drugih projektila ili druge potrebne opreme. Kako su studije pokazale da bi razvoj Jupitera S bio jednako težak, spor i skup kao i razvoj potpuno novog projektila, američka je mornarica 17. prosinca 1956. i službeno odlučila pokrenuti razvoj potpuno novog, namjenski projektiranog projektila za uporabu sa strateških podmornica. Novi je projektil nazvan Polaris.
Razvoj Polarisa dodijeljen je tvrtki Lockheed, a razvoj raketnih motora s krutim gorivom dobila je tvrtka Aerojet. Od samog početka mornarica je zahtijevala da se projektil prilagodi za lansiranje s uronjenih podmornica, što je značilo da će Polaris tijekom lansiranja morati izdržati opterećenja kojih nema tijekom lansiranja iz lansera na zemlji. Osim što lansiranje iz uronjenog stanja otežava otkrivanje podmornice sve do trenutka izlijetanja projektila, osigurava i stabilnost platforme (podmornice) koja se ne ljulja na valovima. Stabilnost podmornice pak izravno utječe na preciznost inercijskog navigacijskog sustava za precizno određivanje položaja lansiranja i preciznost pogađanja projektila.

Za Polaris je uporabljen i novi način označavanja. Umjesto davanja dugačkog niza slovnih oznaka za označavanje svrhe uporabe (recimo SSM-N- ili USM-N-), Polaris je dobio samo slovo A i brojku 1. Inačice će dobiti samo nove redne brojeve (A-2 i A-3).

Namjenski razvoj novog projektila od početka je donio prednosti. U odnosu na Jupiter S, Polaris A-1 je bio bitno manji i lakši, a to je značilo da će se na podmornicu moći postaviti veći broj lansera nego što je to prvobitno planirano. Osim toga, prilagođen je i način lansiranja. Naime, kako je zaključeno da bi lansiranje projektila paljenjem raketnih motora još dok su u podmornici bilo prerizično (čak iako bi cijela operacija svaki put bila izvedena uspješno), razvijen je način tzv. hladnog lansiranja ? projektil bi se izbacio iz okomite lansirne cijevi pomoću plina pod visokim pritiskom. Tek kad bi se projektil dovoljno udaljio od podmornice, upalili bi se raketni motori.
Prvo probno lansiranje Polarisa AX izvedeno je 24. rujna 1958. i bilo je neuspješno. Nakon pet neuspješnih lansiranja, prvo uspješno lansiranje obavljeno je 20. travnja 1959. Pritom je Polaris AX AX-6 preletio 500 kilometara. Iako je i nakon toga uspješnost lansiranja bila otprilike 50 posto, prvi prototip prvoga američkog mornaričkog balističkog projektila opremljen inercijskim navigacijskim sustavom Polaris A-1X uspješno je lansiran 21. rujna 1959. Testna lansiranja Polarisa A-1X trajala su i cijelu 1960. godinu, s tek nešto boljim uspjehom. Usprkos tome, američka ratna mornarica je u međuvremenu izgradila prvu stratešku podmornicu s nuklearnim pogonom USS George Washington (SSBN-598), namjenski projektiranu za nošenje Polarisa. Klasa George Washington nastala je na osnovi jurišnih podmornica klase Skipjack, kojoj je ubačena sekcija za smještaj 16 okomitih lansera projektila Polaris. Sekcija je ubačena u središnji dio trupa, odmah iza zapovjednog mosta. Tako je USS George Washington napravljen na osnovi podmornice USS Scorpion (SSN-589). Ukupno je napravljeno pet podmornica ove klase.

USS George Washington porinut je 9. lipnja 1959., a prvo uspješno lansiranje Polarisa s njega iz zaronjenog stanja obavljeno je 20. srpnja 1960. Već u studenom iste godine Polaris A-1 ušao je u operativnu uporabu, a sama je podmornica proglašena potpuno operativnom 30. prosinca iste godine. Još jedan veliki uspjeh ostvaren je 6. svibnja 1962., kad je USS Ethan Allen (SSBN-608) obavio prvo (i zasad jedino) lansiranje balističkog projektila s aktivnom nuklearnom bojnom glavom. Ovo testiranje Polarisa A-1 uspješno je obavljeno na pacifičkom poligonu unutar Operation Dominic serije nuklearnih testova. Zadnje probno lansiranje Polarisa A-1 obavljeno je 12. studenog 1965. Tijekom različitih testiranja ukupno je lansirano 122 Polarisa AX i A1, od čega je 33 bilo neuspješno, što daje uspješnost od 72,95 posto.

Opis Polarisa A-1 (UGM-27A)
Od samog početka razvoja Polaris je bio na rubu tadašnjih tehnoloških mogućnosti, te je postao tehnološka osnova za razvoj svih američkih balističkih projektila namijenjenih uporabi s podmornica. Najveći izazovi bili su razvoj potpuno novih raketnih motora s krutim gorivom, hladno lansiranje pomoću plina iz okomitih cjevastih lansera duboko ispod površine mora, kavitacija pri velikim podvodnim brzinama i zbog toga veliko opterećenje projektila tijekom prolaska kroz vodu, minijaturni inercijski navigacijski sustav koji je morao biti kompatibilan s navigacijskim sustavom podmornice, nove znatno manje nuklearne i termonuklearne bojne glave.

Polaris A-1 je dvostupanjski balistički projektil opremljen raketnim motorima A1P tvrtke Aerojet General. Zanimljivo je da su oba stupnja opremljena s četiri vektorizirane mlaznice za usmjeravanje leta. Dužina projektila bila je 8,7 m, a najveća širina 1,37 m. Masa Polarisa A-1 tijekom lansiranja bila je 12 700 kg. Zanimljivo je da se u stručnoj literaturi navode dva različita maksimalna dometa. Jedan je 1850 km, a drugi 2200 km. Nije rijetkost da se u istom izvoru, bez objašnjenja, navode oba izvora. Napredan inercijski navigacijski sustav razvila je tvrtka MIT, a proizvodnja je prepuštena General Electricu i Hughesu. Kao i kod dometa, i kod preciznosti (CEP) za Polaris A-1 navode se dva podatka. Prvi navodi da je CEP bio odličnih 900 metara, a drugi znatno slabiji, samo 1800 m. Ovaj drugi podatak je vjerojatniji, jer se CEP od 900 m navodi i za znatno napredniji Polaris A-3. Iako je Poseidon A-1 dobio termonuklearnu bojnu glavu W-47-Y1 mase 275 kg i snage 600 kT, tako slabi CEP ipak je bio prikladan samo za uništavanje velikih ciljeva kao što su gradovi. Ali i takav je bio odličan jer je glavna zadaća prvih strateških podmornica bila osigurati drugi udar, te na taj način odvratiti neprijatelja od započinjanja prvog.

Polaris A-2 (UGM-27B)
Kako je Polaris A-1 razvijen na brzinu (za samo četiri godine), s prioritetom da što prije uđe u operativnu uporabu bez obzira na borbene mogućnosti, svima je bilo jasno da će američka ratna mornarica vrlo brzo zatražiti razvoj poboljšane inačice. A Polaris A-1 pružao je izvrsne osnove za daljnji razvoj.

Tako je već 1959. godine, i prije okončanja razvoja Polarisa A-1, pokrenut razvoj inačice A-2. Prioritet tijekom razvoja A-2 bio je povećanje dometa kako bi se strateškim podmornicama omogućilo djelovanje što dalje od sovjetskih obala. Naime, iako se čini da je 2200 km velik domet, on ipak nije bio dovoljan. Da bi se osiguralo uništavanje nekih važnih ciljeva u dubini sovjetskog teritorija, podmornice klase George Washington morale su djelovati iz Sredozemnog mora, koje baš ne pruža velike mogućnosti skrivanja. Djelovanje iz Indijskog oceana, pak zbog premalog dometa nije bilo moguće. Kako bi se to otklonilo, američka ratna mornarica je tražila da A-2 dobije veći domet u odnosu na inačicu A-1. Drugi zahtjev, koji nije bio tako presudan, bio je poboljšanje preciznosti (CEP-a) kako bi se mogla nositi manja bojna glava.

Naravno, neka veća povećanja u dimenzijama nisu dolazila u obzir zbog ograničenog prostora u lansirnim cijevima na podmornicama, koje se nisu mogle povećati. Zbog toga je Polaris A-2 dobio tek nešto duži prvi stupanj (za 762 mm) te je ukupna dužina projektila bila 9,4 metra. Na taj je način potpuno iskorištena dužina lansirne cijevi. I dok je prvi stupanj i dalje izrađivan od čelika, drugi stupanj je napravljen od fiberglasa, čime mu je donekle smanjena masa. Smanjenje mase drugog stupnja značilo je veće ubrzanje tijekom lansiranja i povećanje dometa. Zbog svih tih promjena domet je povećan na 2800 kilometara. Promijenjena je i bojna glava. Umjesto W-47-Y1 rabljene su W-47-Y2 ili Y3 snage 800 kT. Ugrađen je i novi intercijalni navigacijski sustav kojim je CEP poboljšan na 1200 metara, što još uvijek nije bilo dovoljno za gađanje ciljeva kao što su bili ukopani lanseri interkontinentalnih balističkih projektila.

Prvo probno lansiranje Polarisa A-2 obavljeno je 10. studenog 1960. i odmah je ostvaren domet od 2560 kilometara. Ukupno je obavljeno 227 probnih lansiranja, od čega je samo 15 bilo neuspješno, tako da je Polaris A-2 dostigao pouzdanost od čak 93,39 posto. Uvođenje Plarisa A-2 u operativnu uporabu započelo je u lipnju 1962. na podmornicama klase Ethan Allen i Lafayett.

Polaris A-3 (UGM-27C)
Rad na trećoj inačici Polarisa Lockheed započeo je 1960. godine. I ovaj put glavni je cilj bio povećanje dometa i preciznosti. I dok je Polaris A-2 bio tek unaprijeđen A-1, Polaris A-3 je bio temeljno poboljšan projektil, koji je u sebi objedinio sva iskustva stečena tijekom razvoja prve dvije inačice, ali i novu tehnologiju koja je u međuvremenu razvijena. Kako bi se dodatno smanjila masa i time povećala iskoristivost raketnih motora, i prvi je stupanj napravljen od fiberglasa. Ugrađen je potpuno novi, precizniji inercijski sustav za navođenje, koji je uz to bio čak 60 posto lakši. Još značajnije poboljšanje postignuto je na planu preciznosti jer je CEP postao vrlo zadovoljavajućih 900 metara. Neki izvori navode CEP od samo 600 metara iako je to vjerojatno preoptimističan podatak.

Iako je konstrukcija raketnih motora prvog stupnja ostala gotovo ista, s četiri pokretne mlaznice, drugi stupanj je dobio potpuno novi raketni motor X-260 tvrtke Hercules. Novi raketni motor donio je jaču snagu, zahvaljujući uporabi jačeg goriva Be/Ng/Ap, ali i uporabu samo jedne mlaznice, koja je uz jednostavniju konstrukciju i manju masu davala veći potisak. Kako bi se konstrukcija mlaznice dodatno pojednostavnila, primijenjeno je načelo skretanja raketnog mlaza pomoću freona. Kod Polarisa A-3 stručna literatura pruža cijeli niz podataka o masi i veličini. Tako dio izvora navodi da mu je masa ostala ista (13 600 kg) kao i kod Polarisa A-2, što je ipak malo vjerojatno. Drugi izvori navode da je masa povećana na 15 880 kg, a treći da je masa bila čak 16 200 kg. Slično je i s dužinom projektila. Jedan dio izvora navodi podatak od 9,55 metara, što bi bilo povećanje od samo 10 centimetara u odnosu na inačicu A-2. Drugi izvori navode da je dužina bila čak 9,85 m. Zanimljivo je da se svi slažu oko dometa ? 4635 kilometra.

Za Polaris A-3 razvijen je potpuno novi povratni modul Mk 2 sa smanjenim otporom, dužine 1,37 metara i osnove širine 0,6 m. Ukupna masa modula bila je 140 kg, a unutar njega bila je termonuklearna bojna glava W-58 snage 200 kT. Tako veliko smanjenje snage bojne glave omogućeno je poboljšanjem CEP-a na samo 900 metara. Svaki Polaris A3 nosio je ukupno tri povratna modula Mk 2.

Prvo probno lansiranje Poseidona A-3 obavljeno je 7. kolovoza 1962. i bilo je djelomično uspješno. Naime, postignut je zacrtani domet, ali preciznost projektila baš nije bila zadovoljavajuća. Intenzivna probna lansiranja nastavljena su tijekom cijele 1963. i 1964. godine. Do 10. svibnja 1987. izvedeno je 271 probna lansiranje, od čega je samo osam bilo neuspješnih. Kako je uspješnost lansiranja bila odličnih 97,05 posto, američke oružane snage su strateške podmornice naoružane Polarisom A-3 smatrale jednim od najpouzdanijih oružja odvraćanja.

Polaris A-3 u operativnu je uporabu uveden u rujnu 1964. na podmornici USS Daniel Webster (SSBN-626) klase Lafayette. U lipnju 1963. američka ratna mornarica je odlučila uvesti nove oznake za svoje balističke projektile, tako da je Polaris A-1 označen kao UGM-27A, A-2 je označen kao UGM-27B, a A-3 kao UGM-27C.

Operativna uporaba
Razvoj programa Polaris nikako nije bio jeftin. Ukupni troškovi razvoja sve tri inačice bili su 2 231,900 milijuna dolara po vrijednosti iz 1961. godine. Cijena jednog A-3 godine 1965. bila je 1,460 milijuna dolara. Za potrebe američke ratne mornarice Lockheed Missile and Space Corporation ukupno je proizveo 1092 Poseidona, od čega je 87 iskorišteno za probna lansiranja. Najviše je proizveo Poseidona A-3 ? više od 640 primjeraka.

Kao što je spomenuto, Polaris A-1 u operativnu je uporabu ušao 1960. godine i u njoj je ostao vrlo kratko, jer je već 1961. u operativnu uporabu uveden Polaris A-2. Tako je zadnji Poseidon A-1 iz operativne uporabe povučen već u listopadu 1965. Američka ratna mornarica je s Polarisom A-2 opremila 13 strateških podmornica. Inačica A-2 ostala je nešto duže u operativnoj uporabi, zapravo sve do lipnja 1974., kad su i zadnji primjerci zamijenjeni novim balističkim projektilom Poseidon C3 (UGM-73). Polaris A-3 ušao je u operativnu uporabu 1964. i u operativnoj je uporabi ostao sve do listopada 1981. Polaris A-3 proizvodio se do lipnja 1968.

Iako je to neobično za ovu vrstu oružja, Polaris A-3 je ostvario i znatan izvozni uspjeh. Naime, nakon neuspješnih programa razvoja balističkih projektila Blue Streak, britanska je vlada odlučila kupiti američke balističke projektile za svoje strateške podmornice. Ugovor za isporuku potpisan je 6. travnja 1963. Britanska ratna mornarica svoje je Polarise A-3 postavila na četiri strateške nuklearne podmornice klase Resolution. U početku su britanski Polarisi A-3 rabili iste bojne glave kao i američki. Međutim, zbog želje da se britanskim Polarisima
dade veća mogućnost probijanja protubalističke obrane Moskve, od siječnja 1975. pokrenut je vrlo tajni program Chevaline. Uz dvije termonuklearne bojne glave snage 225 kT, postavljen je i veći broj lažnih mamaca i ometača kako bi se zbunila moskovska protubalistička obrana. Projektili koji su prošli kroz projekt Chevaline dobili su oznaku A3TK. Zbog povećane mase domet im je smanjen na 3610 km. Britanski Polaris A3TK u operativnu je uporabu ušao 1982., a 1996. zamijenjen je američkim balističkim projektilom Trident D5.
Još jedan potencijalni kupac Polarisa A-3 bila je Italija. Iako talijanska ratna mornarica nikad nije imala strateške nuklearne podmornice, odlučila je svoju krstaricu Giuseppe Garibaldi opremiti sa četiri lansera balističkih projektila. Nakon rekonstrukcije, koja je obavljena od 1957. do 1961. godine, tijekom 1961. i 1962. obavljeno je nekoliko uspješnih lansiranja Polarisa. Međutim, iz političkih razloga američka je vlada odbila isporučiti Polarise Italiji.

	Polaris A-1	Polaris A-2	Polaris A-3
Dužina	8,69 m	9,45 m	9,86 m
Promjer	1,37 m	1,37 m	1,37 m
Masa	13 000 kg	14 700 kg	16 200 kg
Brzina	12 900 km/h	12 900 km/h	12 900 km/h
Najviša visina leta	640 km	800 km	800 km
Domet	2200 km	2800 km	4600 km
Bojna glava	W-47 od 600 kT	W-47 od 600 kT	tri W-58 od 200 kT
Navođenje	Inercijsko	Inercijsko	Inercijsko
CEP	1800 m	1200 m	900 m

 

Tomo JANJČEVIĆ