Posljednji vojni ban Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije mnoge je godine svojeg života proveo u odori. Nakon sloma neoapsolutizma 1860. godine postao je kraljev namjesnik u svojoj domovini

Josip Šokčević (1811. – 1896.) potekao je iz vinkovačke graničarske obitelji, stoga nije čudno da se slijedom obiteljske tradicije i sam otisnuo u vojnički poziv. Vojnu akademiju završio je 1830. u Bečkom Novom Mjestu. Zbog svojih izvanrednih sposobnosti kontinuirano je i brzo napredovao u službi pa je 1848. u južnoj Galiciji, u gradu Lavovu, dobio čin pukovnika i imenovan zapovjednikom 37. pješačke pukovnije, koja je bila sastavljena uglavnom od Mađara. Tijekom Austrijsko-talijanskog rata (1848. – 1849.) njegova je pukovnija imala velike zasluge u osvajanju Venecije i kasnijem slamanju talijanskog pokušaja povratka izgubljenog teritorija. Vijesti o uspjesima na ratištu proširili su se vrlo brzo u najvišim bečkim vojnim krugovima pa je Vinkovčanin dobio čin general-bojnika. Mirnodopsko razdoblje također mu je donijelo napredovanje u vojničkoj karijeri i od 1849. bio je zapovjednik u Petrinji, a 1850. – 1854. u Srijemskoj Mitrovici. Titulu podmaršala zaslužio je 1857., a ubrzo je sa slavonske vojne granice prebačen u Vrhovnu vojnu komandu u Grazu.

Vole ga i kralj i narod

Tadašnji hrvatski ban Josip Jelačić (1801. – 1859.) sve se teže borio s bolešću pa je car Franjo Josip (1830. – 1916.) Šokčevića 1858. imenovao njegovim zamjenikom, vrhovnim kapetanom, guvernerom i zapovijedajućim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon Jelačićeve smrti Josip Šokčević postao je vrhovni vojni kapetan i zapovjednik Banskog generalata sa sjedištem u Temišvaru. Konačno je 1860. nakon niza vojničkih činova dobio i plemićku titulu baruna. Njegov vrhunac u vojničkoj karijeri, slijedom povijesnih okolnosti, vodio je i prema ostvarenju političke karijere. Nakon kratkog jednogodišnjeg banovanja grofa Ivana Coroninija-Cronberga (1794. – 1880.), na sugestiju bosansko-srijemskog biskupa Josipa Juraja Strossmayera (1815. – 1905.) Franjo Josip I. 19. lipnja 1860. dodijelio je Josipu Šokčeviću titulu bana Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Osim toga, Šokčević je postao doživotni član Carevinskog vijeća, general cjelokupne vojske u Trojednoj Kraljevini, vrhovni predsjednik banskog stola i guverner grada Rijeke. Josip Šokčević bio je idealna osoba za mjesto bana nakon sloma politike neoapsolutizma jer je uživao povjerenje bečkog dvora zbog iznimnih vojničkih zasluga, a istodobno vjerovao mu je i narod koji je u njemu gledao idealnog Jelačićeva nasljednika. Upravo je Šokčević bio jedan od najzaslužnijih za postavljanje kipa bana Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu 1866.

Igre Franje Josipa

Kako bi dodatno osnažio svoju popularnost u javnosti, jedna od prvih odluka bila je vratiti hrvatski jezik u javnu upravu i školstvo umjesto njemačkog. Ozloglašeni Bachovi husari napuštali su Hrvatsku jer je uvjet za ostanak na funkciji bilo učenje hrvatskog jezika i uljudan odnos prema narodu. Narodni stil odijevanja također je ponovno dopušten. Dolaskom bana Šokčevića oporavila se i hrvatska politička scena. Optimizam je donijela Listopadska diploma 1860. kojom je Franjo Josip uveo ograničenu ustavnost i reorganizirao Habsburšku Monarhiju. Šokčević je u studenom sazvao Bansku konferenciju na kojoj je sudjelovalo 55 hrvatskih uglednika. Zajednički cilj bilo im je donošenje novog izbornog zakona za Hrvatsku te prijedlog uređenja Habsburške Monarhije. Međutim, Franjo Josip I. Veljačkim patentom  1861. ponovno je krenuo u centralizaciju, instaliravši Carevinsko vijeće u Beču te umanjivši zemaljskim saborima važnost u donošenju odluka. Bez obzira na to, Šokčević je 1861. sazvao tzv. Veliki sabor Hrvatske. Njegova glavna zadaća bilo je rješenje pitanja državnopravnog odnosa Trojedne Kraljevine prema Austriji i Ugarskoj. U tom svjetlu istaknule su se tri političke stranke. Narodna stranka koja se uglavnom sastojala od nekadašnjih Iliraca zastupala je program federalizacije te približavanja Ugarskoj u želji za zajedničkim otporom bečkom centralizmu. Unionistička stranka zalagala se za bezuvjetan savez s Ugarskom u kojem bi Hrvatska imala tek simboličnu autonomiju. Stranka prava zalagala se za potpunu samostalnost Hrvatske dok bi s ostalim zemljama Monarhije imala tek zajedničkog vladara. Nakon nemogućnosti dogovora car je raspustio Sabor krajem 1861. godine.

Razočaranje i umirovljenje

Ban Josip Šokčević podupirao je Samostalnu narodnu stranku na čelu s Ivanom Mažuranićem (1814. – 1890.) koja se 1862. zbog nesuglasica u Narodnoj stranci izdvojila kao zasebna stranka. Njezin politički cilj bio je sklapanje dogovora s Austrijom prije nego se ona nagodi s Ugarskom. Šokčević je ponovno 1865. sazvao Hrvatski sabor kako bi učvrstio hrvatski položaj prije tektonskih unutarnjih promjena u Monarhiji, međutim bez prevelikog uspjeha. Nakon austrijskog poraza od Pruske u ratu za primat u Njemačkom savezu Franjo Josip I. prepao se mogućeg potpunog raspada Habsburške Monarhije. Stoga je s Mađarima pristao potpisati Austro-ugarsku nagodbu kojom je nastala potpuno nova državna tvorevina Austro – Ugarska Monarhija u kojoj su Mađari izborili veliku samostalnost, a s Austrijom su ih vezali  samo zajednički vladar, vanjski poslovi i vojska. Hrvatska je tako u potpunosti izbačena iz bilo kakvih dogovora o ustrojstvu Monarhije što je dovelo do sloma Mažuranićeve politike. Ban Šokčević bio je toliko razočaran razvojem događaja da je odmah zatražio da ga se razriješi banske časti.

Iduće je godine i službeno umirovljen iz vojske i tako se definitivno povukao iz cjelokupnog političkog i javnog života. Ostatak života proveo je uglavnom u Beču gdje je umro i pokopan 1896. Njegovi posmrtni ostaci 2002. preneseni su u rodne Vinkovce i nalaze se u grobnoj kapelici sv. Magdalene. Josip Šokčević ostat će upamćen kao vrstan vojskovođa i častan ban za čije je vrijeme Hrvatska doživjela gospodarski i društveni procvat. 

Tekst: Josip BULJAN;

Foto Mladen ČOBANOVIĆ