Tek kad sam stigao shvatio sam koliko sam se iscrpio. Staza je bila dulja. Što…
Barijere postoje, ali svladavaju se kad smo jedinstveni
Starenje i pobolijevanje braniteljske populacije te njezina rastuća potreba za palijativnom medicinskom skrbi sve su češći problemi s kojima se kao društvo suočavamo. U vremenu koje dolazi pitanja multidisciplinarne skrbi za hrvatske branitelje kao posebnu, ranjivu skupinu dobivaju prioritetnu važnost. Suočavanje s tim problemom odmah i sada, aktivno djelovanje, planiranje i preuzimanje odgovornosti jedini je put kojim kao zrelo društvo možemo braniteljima danas vratiti barem dio onoga što su oni dali boreći se i stvarajući ovu zemlju. Korak prema tome bila je Međunarodna konferencija “Palijativna skrb za hrvatske branitelje – Gdje smo?” održana u Pakracu
U Hrvatskom domu “Dr. Franjo Tuđman” u Pakracu održana je 9. i 10. prosinca Međunarodna konferencija “Palijativna skrb za hrvatske branitelje – Gdje smo?”. Konferenciju je organizirao Palijativni tim LiPa pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Požeško-slavonske županije, Grada Pakraca i Grada Lipika. Inicijativa Palijativnog tima LiPa prethodno je prošla na javnom pozivu Ministarstva hrvatskih branitelja za financiranje i sufinanciranje aktivnosti psihološkog i socijalnog osnaživanja te podizanja kvalitete življenja hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, članova njihovih obitelji te stradalnika iz Domovinskog rata kao i aktivnosti promicanja vrijednosti Domovinskog rata.
Što je palijativna skrb?
Medicinu dijelimo na preventivnu, kurativnu i palijativnu. Palijativna skrb, prema suvremenim definicijama, započinje trenutkom dijagnoze neizlječive bolesti s očekivanim smrtnim ishodom, a završava krajem razdoblja žalovanja nakon smrti bolesnika. Palijativna skrb afirmira život, smrt smatra normalnim procesom koji niti ubrzava, niti odgađa. Cilj palijativne medicine postizanje je najveće moguće kvalitete života oboljelog od neizlječive bolesti kao i članova njegove obitelji. U tom smislu palijativna skrb je interdisciplinarna, ukupna i aktivna skrb o bolesniku kojeg medicina ne može izliječiti, ali mu suzbijanjem bola, olakšavanjem socijalnih, psiholoških i duhovnih poteškoća osigurava dostojanstvo i najbolju moguću kvalitetu života do smrti.
Braniteljska je populacija zbog starenja, a pogotovo zbog posljedica pretrpljenih psihofizičkih trauma tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu te učestale kasnije socijalne izolacije prepoznata kao vulnerabilna društvena skupina u kojoj ubrzano raste potreba za palijativnom skrbi. No, kako doći do branitelja kojem treba pomoć? Kako branitelja upoznati s njegovim pravima? Koju vrstu palijativne skrbi on treba? Kako komunicirati i zadobiti povjerenje branitelja i članova njegove obitelji? I tko bi, na kraju, sve to trebao napraviti?
Tijekom dvodnevnog skupa tridesetak je sudionika – zdravstvenih i socijalnih radnika, psihologa, predstavnika braniteljskih udruga, ali i branitelja-volontera svojim izlaganjima pokušalo dati odgovore na brojna pitanja i pridonijeti boljem razumijevanju ovog, u našem društvu još uvijek nedovoljno aktualiziranog problema. Presjek stanja dali su i predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja te Ministarstva zdravstva.
Entuzijazam volontera
Unatoč jedinstvenom zakonodavnom okviru, praksa palijativne skrbi neujednačeno je zastupljena u različitim dijelovima Hrvatske – a tamo gdje je ima i gdje je dobro organizirana ona je gotovo uvijek rezultat iznimnog zalaganja i entuzijazma pojedinaca, najčešće volontera. U tome se posebno ističe rad mobilnog palijativnog tima Doma zdravlja Vukovar, koji je povezan s Humanitarnom udrugom “Branitelj pomaže branitelju” i Nacionalnom memorijalnom bolnicom “Dr. Juraj Njavro” Vukovar. O tim su iskustvima tijekom Konferencije govorili Ahnetka Stjepanović, glavna sestra – pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo Doma zdravlja Vukovar, te Željko Miškulin, predsjednik Humanitarne udruge “Branitelj pomaže branitelju”. Zanimljivo izlaganje o primjerima rada s hrvatskim braniteljima na području socijalne uključivosti i palijativne skrbi, psihosocijalne potpore i izgradnje osobnih kompetencija branitelja održao je Nenad Bunoza iz Udruge veterana 122. br HV Đakovo.
O važnosti boljeg povezivanja stručnjaka na svim razinama, a osobito koordinatora za palijativnu skrb i koordinatora za hrvatske branitelje u zdravstvenim ustanovama te savjetnika za palijativnu skrb pri područnim službama Ministarstva hrvatskih branitelja govorila je prof. dr. sc. Marijana Braš, prim., dr. med. (Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine – CEPAMET); na probleme palijativne skrbi za hrvatske branitelje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i lokalnoj zajednici upozorila je doktorica Vlasta Vučevac. Prof. prim. dr. sc. Silva Butković Soldo naglasila je potrebu individualnog pristupa, kao i uključivanja hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u društvenu zajednicu, dok je prof. prim. dr. sc. Ninoslav Mimica, dr. med., predstojnik Klinike za psihijatriju Vrapče, upozorio na problem sve većeg broja hrvatskih branitelja koji u mlađoj dobi od opće populacije obolijevaju od neurokognitivnih poremećaja. Ova pojava pripisuje se nizu faktora, od kumuliranog ratnog stresa, PTSP-a, trauma glave, komorbiditetnih tjelesnih i psihičkih bolesti do štetnih navika (pušenje, alkohol, droge, pretilost) i ranog odlaska u mirovinu. Doc. dr. sc. Lovorka Brajković, klinički psiholog i psiholog u palijativnoj skrbi, iznijela je podatke o povezanosti PTSP-a s razvojem malignih bolesti kod branitelja. Anesteziolog Mato Devčić, dr. med., ravnatelj Opće bolnice Koprivnica, iznio je pozitivna iskustva iz liječenja palijativnih bolesnika kroz dnevnobolničke kapacitete, dok je o životu kao nuspojavi životnih odluka na zanimljiv način progovorio doktor Goran Čičin Radin Sarajlić, spec. obiteljske medicine. U Konferenciju su se videovezom uključili prof. dr. sc. Christian Ostgate, predsjednik EAPC-a (European Association for Palliative Care), te doktor Goran Mijaljica, psihijatar, voditelj Centra za krizna stanja i traumu Poliklinike za djecu izbjeglice u Švedskoj.
Zaključci Konferencije
Tražeći načine da se potrebitima pruži bolja i dostupnija palijativna skrb, na Konferenciji u Pakracu doneseni su brojni zaključci. Zaključeno je kako su na području palijativne skrbi za hrvatske branitelje nužni iskoraci, bolja intersektorska i interdisciplinarna koordinacija i komunikacija te žurna izrada kvalitetnog Akcijskog plana palijativne skrbi hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, koji bi trebao postati krovni dokument postupanja. Mobilni palijativni timovi trebaju zaista postati interdisciplinarni timovi, i uz liječnika i medicinsku sestru u njih je potrebno uključiti psihologa, socijalnog radnika i fizioterapeuta te dodatno i prema potrebi stomatologa, duhovnika, ljekarnika i dr. U županijama u kojima ima više hrvatskih branitelja potrebno je povećati broj palijativnih timova.
Potrebno je napraviti dobru evaluaciju i korekciju postojećih preventivnih sistematskih pregleda za branitelje. U tom kontekstu jedan je od zaključaka Konferencije da se sistematski pregledi za hrvatske branitelje dijelom “spuste” na primarnu zdravstvenu zaštitu i obiteljske liječnike. Također, sistematske preglede potrebno je proširiti te u njih uključiti procjenu neurokognitivnog stanja (Mini-Mental State Examination – MMSE), uz pregled stomatologa i dermatologa. Konačno, potrebno je uvesti obvezno izvještavanje o provedenom u županijski Zavod za javno zdravstvo, odnosno HZJZ.
Uzimajući u obzir činjenicu da je od početka Domovinskog rata prošlo više od 30 godina i da se događa neizbježna smjena generacija među zdravstvenim djelatnicima te da mladi stručnjaci nemaju dovoljno spoznaja i iskustva u radu s veteranskom populacijom, na Konferenciji je zaključeno kako je potrebno pokrenuti nove edukacijske programe za studente medicine, specijalizante, medicinske sestre na studiju sestrinstva te drugim studijima koji educiraju osobe za rad u pružanju palijativne skrbi (socijalni rad, psihologija, teologija, farmacija, fizioterapija, radna terapija i dr.) Potrebno je organizirati jedinstvenu edukaciju branitelja-volontera u palijativnoj skrbi, koristeći primjere dobre prakse, a koja bi se provela u svim županijama Republike Hrvatske te puno više uložiti u edukaciju i senzibilizaciju šire javnosti.
Ne moramo ići istom brzinom, ali moramo u istom smjeru
Prof. dr. sc. Veljko Đorđević, psihijatar s golemim iskustvom u pomaganju braniteljima; izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; osnivač i prvi predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održao je krajem prvog dana predavanje o komunikaciji u palijativi. Posebno se osvrnuo na važnost rada volontera u pružanju palijativne skrbi, i to pomoći koju branitelj može pružiti branitelju. Spominjući kao primjer hrvatskog branitelja, prvog redarstvenika Željka Miškulina, koji i sam ima dugu povijest ranjavanja i teških bolesti, a koji je unatoč tomu pokrenuo Udrugu “Branitelj pomaže branitelju” pa je danas s njezinim članovima volonter u mobilnom palijativnom timu i jedan od najvećih boraca za osiguravanje prava palijativne skrbi braniteljima na području Vukovara, profesor Đorđević rekao je: “Željko Miškulin sa svojom bolešću, ne jednom nego ne znam koliko njih, on vodi Udrugu ‘Branitelj pomaže branitelju’. Zajedno u ratu, zajedno u miru. Znate, postoje heroji koji su to bili u ratu, ali postoje heroji čovječnosti i danas, ovdje, kao što je Željko.”
Konferencija na kojoj je i Željko Miškulin govorio o svojim iskustvima rada s braniteljima pokazala je kako se nerijetko nepovjerljivi, socijalno izolirani branitelji do kojih je možda teško doprijeti puno lakše otvaraju onome za koga su sigurniji da će ih razumjeti. “Jako je teško raditi s čovjekom koji je razočaran, koji je pokušao suicid, koji ima PTSP. Ali kad bolesnom branitelju u kuću dođe čovjek s kojim je on bio na bojišnici, s kojim je proveo određeno vrijeme, s kojim je stvorio komunikaciju i zajednički odnos u smislu socijalnog kapitala među ljudima, onda se događaju sasvim drugi obrasci u komunikaciji, onda se može dogoditi da bolesni branitelj 15-20 minuta sam govori. Zbog ovoga što vi, branitelji-volonteri možete postići s populacijom hrvatskih branitelja, prije nekoliko godina educirali smo u Osijeku skupinu od više od 100 branitelja – da ih pripremimo, da ih naučimo što će raditi, kako će raditi u mobilnim palijativnim timovima. Branitelji se moraju aktivirati, educirati. Samo branitelj može dobro čuti svog suborca,” istaknuo je profesor Đorđević pa nastavio: “Samo oni koji uče mogu napredovati – tu mislim i na vas, branitelje-volontere iz udruga. Vi ste dio našeg tima. Vi ste ljudi koji nekad osvjetljavate put i nama koji se smatramo stručnjacima. Zato sam bio večeras ganut kada sam čuo što radite u Osijeku, Pakracu, Vukovaru. Znate, barijere postoje, ali barijere se svladavaju. Možemo ih svladati kada smo svi jedinstveni. Takvi smo bili u ratu, da nije bilo tog zajedništva ne bi bilo ni Hrvatske, takvi smo i danas u nogometu, evo zajedništvom smo danas pobijedili i Brazil! – isto takvo zajedništvo trebamo postići i u palijativi. Nitko ne bi smio biti izoliran. Ne moramo ići istom brzinom, ali moramo ići u istom smjeru: vratiti čovjeku dostojanstvo, vratiti život dostojan čovjeka.”
Doktorica Maja Grba-Bujević, saborska zastupnica i potpredsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu
Područja na kojima moramo još puno napraviti
“Odbor se, uz ostalo, bavi i hrvatskim braniteljima te posebno medicinom kod hrvatskih branitelja. Zato je i tema ove Konferencije vrlo interesantna. Mi u Odboru već se neko vrijeme bavimo palijativnom medicinom, a istaknuli smo da nam je posebno važna palijativna medicina kod hrvatskih branitelja i kod djece. To je onaj dio palijativne medicine koji u Hrvatskoj praktički i ne postoji i to su područja na kojima moramo još puno napraviti.
U palijativnoj medicini i skrbi za branitelje u Hrvatskoj ima primjera izvanredno dobre prakse, ali oni su vezani uz pojedina područja, pojedine ljude, oni su vezani uz entuzijazam pojedinaca i to nije dobro. Mislimo da u sustav treba uvesti organizirani oblik kako bi se svugdje braniteljima pružila skrb na isti način. Napor koji u tom smislu ulaže Ministarstvo hrvatskih branitelja za svaku je pohvalu. Branitelji su vulnerabilna skupina, u Domovinskom ratu prošli su krvav put koji je ostavio fizičkih i psihičkih tragova i sada dolaze na naplatu sve teške stvari u kojima i s kojima se živjelo. Međutim, važna je i suradnja samih branitelja jer, recimo, odaziv na preventivne braniteljske preglede nije zadovoljavajući, vrti se oko 37 posto, što je premalo. Važno je naglasiti, apelirati na branitelje da se odazovu na poziv za preventivni pregled jer ako uhvatimo bolest u samom početku izgledi za izlječenje puno su bolji.
Mobilni palijativni tim sastoji se, za sada, od sestre i doktora. Ja kao zdravstveni radnik mislim da tu ima mjesta za još neke, ali službeno priznate. Posebnu važnost u svemu imaju volonteri i mislim da bismo ih kroz zakonodavstvo trebali službeno uvesti u zdravstvene ustanove svih tipova. Uvjerena sam da bi branitelj-volonter koji bi bio u takvom timu, koji bi prije toga prošao potrebnu edukaciju, znatno olakšao rad palijativnom timu zato što branitelji neki puta drže svoje stvari za sebe i lakše se otvore drugom branitelju. To su stvari koje bi trebalo napraviti i ja ću o tome sigurno razgovarati s kolegama.”
Konferencija o palijativnoj skrbi za hrvatske branitelje održana u Pakracu bila je posvećena dragovoljki, braniteljici Domovinskog rata, medicinskoj sestri iz Lipika Mirjani Cahun, koja je preminula početkom prosinca u 59. godini života. Sebe je posvetila pomaganju drugima, sestrinstvo je bilo njezina profesija, ali i životna misija, a posebno se predano brinula o braniteljima.
TEKST i FOTO Lada Puljizević