Iako sa zakašnjenjem, ratne mornarice su shvatile višestruku uporabljivost bespilotnih letjelica, od najvećih do najmanjih

Uporaba bespilotnih letjelica u izvidničkim, nadzornim, pa čak i borbenim zadaćama iznad mora mogla bi biti idealno rješenje, bez obzira na to jesu li one razmještene na brodovima ili u kopnenim bazama. Veliki dolet i pouzdanost omogućuju im djelovanje iznad oceanskih prostranstava, ali i u priobalnim vodama, gdje postoji velika mogućnost neprijateljskog djelovanja. Zadaće u kojima se već ovog trenutka bespilotne letjelice mogu uporabiti jesu izviđanje i nadzor mora. Iako se za tu namjenu mogu rabiti već operativne izvidničke bespilotne letjelice, sve više proizvođača razvija posebne modele prilagođene djelovanju iznad mora, daleko od matičnih baza na kopnu. Suvremeni pogonski sustavi omogućavaju velike dolete i povećanu nosivost, tako da se na izvidničke bespilotne letjelice mogu ugraditi potrebni radarski i elektrooptički sustavi motrenja, te satelitski ili drugi sustavi prijenosa podataka u realnom vremenu.

Drugu vrstu bespilotnih letjelica čine male letjelice, koje mogu djelovati i s manjih brodova. Najčešće s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja, te letjelice znatno povećavaju mogućnost nadzora mora, pružajući brodu s kojeg djeluju sposobnost brzog otkrivanja, identifikacije i nadzora plovidbe drugih brodova. Druga mogućnost djelovanja tih malih izvidničkih bespilotnih letjelica jest u priobalnim vodama, kao potpora radarskim i drugim sustavima motrenja smještenim na obali i otocima.

S obzirom na svoju cijenu, bespilotne letjelice pružaju znatne prednosti. Zbog toga ne začuđuje što ih sve više ratnih mornarica uvodi u operativnu uporabu ili barem razmatra takvu mogućnost. Dokazavši svoju vrijednost u djelovanjima iznad prostora bivše Jugoslavije, te dokazujući je još uvijek iznad Iraka i Afganistana, bespilotne letjelice su postale zanimljive i “konzervativnim” mornaričkim krugovima. U zadnjih pet godina, tri su bespilotna zrakoplovna sustava privukla posebnu pozornost stručnih krugova, ponajviše zbog pojačanog djelovanja iznad Iraka i Afganistana. To su RQ-7A Shadow tvrtke AAI Corporation, RQ-11A Raven tvrtke AeroVironment i MQ-5B Hunter tvrtki Northrop Grummna i IAI. Tijekom 2005. dvomotorni su Hunteri sami obavili više od 1300 zadaća iznad Iraka. Tijekom jedne takve zadaće jedan je Hunter otkrio skupinu iračkih pobunjenika u pripremanju zasjede na planiranom smjeru kretanja američke ophodnje u blizini Nadjafa. Zahvaljujući mogućnosti prijenosa slike i podataka u realnom vremenu, nadležno je zapovjedništvo odmah zapovjedilo izvođenje zračnih i minobacačkih udara.

Američka tvrtka Northrop Grumman Corporation nedavno je obavila prvi probni let modernizirane inačice bespilotne letjelice MQ-5B. Modernizirana inačica temelji se na dosadašnjoj platformi bespilotne letjelice RQ-5A, u odnosu na koju su provedena brojna strukturalna poboljšanja među kojima se ističe povećani raspon krila od 10,36 m, dok je starija inačica imala raspon od 8,84 m. Osim toga u zraku sada može boraviti 15 sati, a ranija je inačica u zraku mogla biti 12 sati. Također, povećan je maksimalni vrhunac leta koji sada iznosi 5760 m, a ranija inačica Huntera mogla se maksimalno popeti na 4800 m. U novi Hunter ugrađena je nova avionika, novi inercijalni/GPS navigacijski sustav LN-251, i novi motor. U odnosu na prethodnu inačicu, u MQ-5B se ugrađuje dizelski motor, koji letjelici omogućava bolje performanse poput veće brzine uspinjanja, veći dolet i viši vrhunac leta. Northrop Grumman je s prvim testiranjima novog motora počeo tijekom 2001., a otada do danas obavio više od 80 letova, s više od 260 sati letnih testiranja. Bespilotna letjelica Hunter i dalje će zauzimati vrlo važno mjesto u floti američkog ratnog zrakoplovstva, u kojoj je dosad s uspjehom obavila više od 14 000 sati leta u različitim misijama na području zemalja bivše Jugoslavije, te na području Iraka. Tijekom tog razdoblja potvrdila se kao vrlo važna i pouzdana ISR (Intelligence, Surveillance, Reconnaissance) i C3 (Command, Control, Communications) platforma, što je svakako utjecalo na donošenje odluke o modernizaciji letjelice. Upravljanje novim Hunterom obavljeno je preko prototipa nove zemaljske postaje One System, koja bi u skoroj budućnosti trebala biti standardna zemaljska postaja za upravljanje različitim tipovima bespilotnih letjelica što se rabe za potrebe američkih oružanih snaga.

Strateške (vrlo velike) i operativne (srednje) izvidničke bespilotne letjelice idealno su rješenje za nadzor pomorskog prometa i ribolova (te drugih djelovanja) u i izvan teritorijalnih voda. To je shvatila i američka ratna mornarica te je pokrenula BAMS (Broad Area Maritime Surveillance) program. Projektom BAMS želi dobiti mogućnost da bespilotnim letjelicama 24 sata u kontinuitetu svih sedam dana u tjednu obavlja obavještajne i izvidničke zadaće nadzora sve do 3700 kilometara od baza smještenih na kopnu. Način na koji će se to ostvariti s obzirom na broj bespilotnih letjelica i njihove mogućnosti, prepušten je proizvođačima. Očekuje se da će mornarička bespilotna letjelica nositi radar sposoban klasificirati otkrivene objekte, elektrooptičke sustave, sustave za elektroničko izviđanje te, naravno, odgovarajuće sustave za prijenos podataka u realnom vremenu.

Američka ratna mornarica planira rabiti i kontrolirati BAMS letjelice iz više baza diljem svijeta, usklađujući njihovo djelovanje s novim mornaričkim patrolnim avionima P-8A Multimission Maritime Aircraft (MMA). Cilj je osigurati da i MMA i BAMS operatori mogu dijeliti iskustva stečena djelovanjem u istom području. To je u suprotnosti s politikom uporabe Global Hawkova američkog ratnog zrakoplovstva, čije se sve misije nadziru iz jednog središta – zrakoplovne baze Beale u Kaliforniji. Početno uvođenje u operativnu uporabu bit će iz jedne baze sve dok se ne postigne dovoljan broj letjelica koje će ispuniti prije spomenute zahtjeve. Nakon toga će se BAMS polako širiti na preostalih pet lokacija. Osnovna platforma je HALE (High-Altitude Long-Endurance) bespilotna letjelica koja se razvija na osnovama Northrop Grummanova RQ-4 Global Hawka (RQ-4N) i General Atomics Aeronautical Systemsova RQ-1B Predatora – nazvanog Mariner.

Northorp Grumman RQ-4N je mornaričkim potrebama prilagođena inačica RQ-4B Global Hawka. Inačica RQ-4B nastala je kao potreba da se isprave nedostaci uočeni na testiranju i u operativnoj uporabi RQ-1A, prije svega da se za 50 posto poveća nosivost kako bi se mogli ugraditi novi sustavi motrenja i prijenosa podataka u realnom vremenu. Dodatna nosivost iskorištena je i za postavljanje SIGINT (SIGnal INTelligence) sustava za analizu elektromagnetskih zračenja. U odnosu na originalni RQ-4A (dužine 13,5 m), RQ-4B je produžen na 14,5 metara. I raspon krila je povećan s originalnih 35,4 na 39,9 metara. Samo je autonomnost ostala jednaka – 36 sati. Osnovna namjena RQ-4N jest djelovati kao izvidnička potpora budućim mornaričkim patrolnim avionima Boeing P-8A Poseidon. Osnovno “sredstvo za rad” bit će mu radar AESA (Active Electronically Scanned Array), koji su zajednički razvile tvrtke Northrop Grumma Eletronic Systems i Office of Naval Research (ONR). Za identifikaciju i precizan nadzor otkrivenih objekata rabit će se infracrveni elektrooptički motrilački sustav Night Hunt-ER 11 tvrtke Northrop Grumma Eletronic Systems.

Marinera zajednički razvijaju tvrtke Lockheed Martin i General Atomics sa svrhom da američkoj ratnoj mornarici do 2013. daju operativan sustav. Zbog toga se isporuke prvih Marinera očekuju tijekom 2011. Ovi prvi Marineri svoj IOC (Initial Operational Capability) trebali bi ostvariti do kraja 2013. godine. Zasad se zna da je treći proizvedeni Predator B preuređen je u Marinerovu konfiguraciju te je dobio radom u koji će se smjestiti radar s mogućnošću motrenja u svih 360 stupnjeva. Taj je Mariner iskorišten u lipnju 2006. u vježbi Trident Warrior koja se održala uz obale Kalifornije.

Nije samo američka ratna mornarica zainteresirana za izvidničke bespilotne letjelice koje bi rabila u zadaćama nadzora mora. Australsko ministarstvo obrane, za potrebe svoje ratne mornarice i obalne straže, ali i ratnog zrakoplovstva, pokrenulo je programe Coastwatch i Air 7000. Izvidnička bespilotna letjelica (ili letjelice) koje će proizaći iz ovih programa bit će nadopuna (u budućnosti čak i kao zamjena) za avione s posadama australskog ratnog zrakoplovstva koji se sada rabe za nadzor obale (dužine 37 000 kilometara) i priobalnog mora koje obuhvaća gotovo 15 milijuna četvornih kilometara. Kako su zahtjevi oba australska programa vrlo slični američkom BAMS-u ne začuđuje što su i odabrane bespilotne letjelice jednake. Mogućnosti svog RQ-1B Global Hawka Northrop Grumman je prikazao još u listopadu 2006. Pritom se kontrola leta, prijenos i obrada podataka obavljaju pomoću Northrop Grummanova Cyber Warfare Integration Network (CWIN) sustava. Tijekom 2006. godine, unutar programa Coastwatch, testirana je i bespilotna letjelica Mariner. Test je trajao četiri tjedna. Za to vrijeme je Mariner iznad North West Shelfa uspio obaviti letove u ukupnom trajanju 75,5 sati.

Kao treći konkurent pojavila se tvrtka AeroVironment koja je za program Aero 7000 ponudila svoju, još uvijek eksperimentalnu, bespilotnu letjelicu Global Observer prilagođenu vojnim potrebama. Global Observer ima mogućnost ostanka u zraku sedam dana, a specifičan je i po pogonu na tekući vodik (LH2 gorivo).

Vodeći britanski institut za razvoj novih tehnologija QinetiQ ključni je element novog britanskog projekta ASTRAEA (Autonomous Systems Technology Related Airborne Evaluation and Assessment). Unutar ASTRAEA programa razvija se HALE bespilotna letjelica velikog doleta, Zephir. Osim za izviđanja na velikim udaljenostima Zaphir će se rabiti i kao relejna stanica. Mase od samo 30 kilograma imat će električni pogon. Napajanje električnom energijom osiguravat će solarne ploče. Za dnevnog svjetla Zaphir će letjeti na visinama većim od 10 000 metara te u baterije prikupljati električnu energiju koju će rabiti za let po mraku. Visina leta u noćnim uvjetima ne bi trebala biti niža od 8300 metara. Po tvrdnjama QinetiQa takva vrsta pogona osigurat će autonomiju leta od čak tri mjeseca.

Sa srednjih visina
Dvije posebno zanimljive MALE (Medium-Altitude Long-Endurance) bespilotne letjelice namijenjene za djelovanje sa srednjih visina i na velikim udaljenostima prilagođene mornaričkim potrebama jesu Heron i Hermes 1500. Zanimljivo je da obje dolaze iz Izraela. Heron (Machatz) je proizvod tvrtke IAI-Malat, a Hermes 1500 tvrtke Elbit Systems. Obje letjelice imaju veliku autonomiju djelovanja. Hermes 1500 u zraku može ostati duže od 24, a Heron više od 40 sati. I što se tiče korisne nosivosti (elektroničkih sustava) ona je u vrhu MALE sustava srednjeg doleta. Tako Hermes 1500 može ponijeti do 350 kilograma, a Heron do 250 kg korisnog tereta, u ovom slučaju radare, elektrooptičke motrilačke sustave i sustave za prijenos podataka u realnom vremenu.

Specifičnost Elbitove bespilotne letjelice Hermes 1500 je što rabi dva klipna motora Rotax 914, pojedinačne snage 100 KS, smještena u gondolama ispod krila. Hermes 1500 trenutno je najveća letjelica iz obitelji Hermes te je namijenjena za izviđanje sa srednjih visina na velikim udaljenostima. Dugačka je 9,4 metra i ima raspon krila od 18 m. Maksimalne mase pri polijetanju 1650 kg i korisne nosivosti 350 kg Hermes 1500 može na visini od 10 000 metara ostati do 26 sata.

Za razliku od drugih bespilotnih letjelica velikog doleta Heronova prva inačica koja je ušla u operativnu uporabu bila je namijenjena djelovanju iznad mora. Zbog toga su je opremili radarom EL/M-2022U koji je zajednički proizvod tvrtki IAI i Elta. Antena radara smještena je u radom ispod trupa i ima mogućnost motrenja u svih 360 stupnjeva. Mornarički Heron je dobio i Eltain sustav za elektroničko djelovanje te elektrooptičku turetu. Tako opremljen u operativnu je uporabu ušao još 2000. godine. Osim za potrebe izraelske vojske IAI Herone proizvodi i za potrebe indijske i turske vojske, ali u inačicama namijenjenima za djelovanje iznad kopna. Heron je i osnova za IAI-EADS-ovu bespilotnu letjelicu Eagle 1 koja se razvija za francusko ratno zrakoplovstvo za projekt SIDM (systeme interimaire de drones). Eagle 1 će biti MALE (Medium-Altitude Long-Endurance) bespilotna letjelica velikog doleta predviđena za djelovanje sa srednjih visina. Razvoj Herona još nije ni blizu kraju. Tako je radi povećanja njegova doleta tvrtka IAI već demonstrirala mogućnost uporabe motora na teško gorivo (razvijen na Fiatovu dizelskom motoru) snage 120 kW. Zbog Heronove konfiguracije u kojoj je motor blizu središtu letjelice u njega je lakše ugraditi teži motor nego u Predator kod kojega je motor na kraju trupa. Sljedeći korak u razvoju Herona je ugradnja turboelisnog motora na Heron TP ili Heron II. Tvrtka IAI je razvila Heron koristeći se isključivo svojim otkrićima i novčanim sredstvima. Kako bi zadovoljio zahtjeve što šireg kruga kupaca, IAI je razvio široku paletu bespilotnih letjelica, od mini bespilotnih letjelica, koje se uglavnom rabe nad kopnom, pa sve do velikih bespilotnih letjelica velikog i vrlo velikog doleta koje se rabe i nad kopnom i nad morem. I dok mini letjelice uglavnom rabe kopnene snage, ove druge su svoju primjenu našle u sve tri grane oružanih snaga.

Tvrtka Singapore Technologies Aerospace na osnovama svojim bespilotnih letjelica malog doleta Skyblade II i IV razvija koncept znatno veće Lalee letjelice koja bi mogla ući u kategoriju mase oko 5000 kilograma srednjeg dometa. Zasad nisu poznati precizniji podaci o doletu i nosivosti.

Bespilotne na brodovima!?
Sve prije spomenute bespilotne letjelice, iako su namijenjene za mornaričku uporabu, zbog svoje veličine moraju djelovati s baza na kopnu. Na sreću na tržištu postoji velik broj srednjih i lakih bespilotnih letjelica koje mogu djelovati i s brodova, pa čak i sa čamaca. Ovisno o veličini brodova u naoružanju, ali i budućoj namjeni, najmodernije ratne mornarice odabiru klasične ili helikopterske bespilotne letjelice. Bez obzira na način djelovanja (polijetanja i slijetanja), osnovne zadaće su im iste: dnevni i noćni nadzor morske površine, identifikacija otkrivenih objekata, njihovo praćenje te, po potrebi, navođenje paljbe (ISTAR ? Intelligence, Surveillance, Target Acquisition and Reconnaissance). Osim tih mogu obavljati i druge, više borbene zadaće, kao što su: motrenje neprijateljskih položaja i pozadine, otkrivanje i neutralizacija položaja neprijateljske protuzračne obrane (SEAD ? Suppression of Enemy Air Defences), elektroničko izviđanje (SIGINT/ELINT), procjena stupnja uništenja cilja (BDA ? battle damage assessment), otkrivanje mina te klasični nadzor prostora oko mornaričkih snaga. Ako se bespilotne letjelice naoružaju lakim streljačkim oružjem ili raketama zrak-zemlja mogu se rabiti i za zadaće zaštite snaga od brzih ciljeva kao što su čamci i manji brodovi.
Posebna prednost bespilotnih letjelica s okomitim polijetanjem i slijetanjem (helikopterskih) je u mogućnosti da djeluju i s manjih plovila, kao što su patrolni čamci. Iako imaju relativno mali domet znatno povećavaju brodske mogućnosti otkrivanja, identifikacije i praćenja ciljeva kao što su ribarice u krivolovu ili krijumčarska plovila koja plove vrlo velikim brzinama. Ako se opreme termovizijom postaju odličan sustav za traganje i spašavanje, ali i otkrivanje i praćenje požara. One veće moguće je i naoružati tako da se mogu rabiti i za ograničena policijska ili borbena djelovanja.

Jedna od takvih helikopterskih bespilotnih letjelica je RQ-8A/B Fire Scout VTOL (Vertical Takeoff and Landing) Tactical UAV (TUAV) tvrtke Northrop Grumman. Zanimljivo je da je Fire Scout razvijan za potrebe američke kopnene vojske koja je od njega odustala 2002. godine. Godinu dana poslije Fire Scout je kupila američka ratna mornarica kako bi ih rabila sa svojih Littoral Combat Ship (LCS) korveta, ponajviše za motrenje obale i zaobalja. Svaki bi brod trebao nositi najmanje tri letjelice. U kolovozu 2005. Fire Scout je dobio novu oznaku MQ-8 kako bi se dodatno istaknule višenamjenske mogućnosti letjelice. Američka tvrtka Northrop Grumman koja proizvodi bespilotnu letjelicu RQ-8A razvila je nosače i posebne kontejnere koji se mogu postaviti na bespilotnu letjelicu. Pomoću tih nosača nova inačica Fire Scouta koja nosi oznaku MQ-8B može ponijeti 360 kg “korisnog” tereta, čime je znatno proširena iskoristivost te platforme. Temeljna nakana te modifikacije letjelice je mogućnost brze opskrbe (odjećom, medicinskim materijalom, streljivom, hranom, vodom, te ostalim materijalom) udaljenih manjih postrojbi na rizičnom terenu, pri čemu nema potrebe za izlaganje opasnosti ljudskih posada helikoptera, odnosno manjih aviona. Dolet letjelice s maksimalnom nosivošću iznosi 254 km, a s teretom od 136 kg dolet može biti do 365 km. Dizajn nosača predviđa da letjelica odmah nakon slijetanja sama odbaci kontejnere koje nosi na nosačima, tako da nema potrebe za prilaskom ljudstva, odnosno za istovar tereta, što u Northrop Grummanu smatraju praktičnom odlikom, posebice ako letjelica bude izložena neprijateljskoj paljbi. Unutar Systems Development and Demonstration (SSD) programa odabran je elektrooptički sustav motrenja Brite-Star tvrtke FLIR Systems. Za prijenos podataka u realnom vremenu zadužen je datalink koji radi u K frekfencijskom području te UHF/VHF radiosustavi. Posebni dio opreme je sustav za otkrivanje mina COBRA (Coastal Battlefield Reconnaissance and Analysis). On je razvijen na osnovi sustava Airborne Standoff Minefield

Detection System (ASTAMIDS). Za otkrivanje i praćenje osjetljivih pokretnih ciljeva na moru i kopnu u realnom vremenu rabit će se Synthetic Aperture Radar (SAR) s GMTI (Ground Moving Target Indicator) mogućnošću praćenja pokretnih objekata. Ta će mogućnost posebno doći do izražaja tijekom praćenja ciljeva kao što su samovozni PZO sustavi ili mobilni obalni lanseri protubrodskih vođenih projektila. Kao najvjerojatniji kandidat spominje se Lynx SAR radar tvrtke General Atomics koji je projektiran za rad u ekstremnim atmosferskim uvjetima i otkrivanje pokretnih, nepokretnih i maskiranih ciljeva na zemlji. U ožujku 2006., pod okriljem Beyond-Line-of-Sight Tactical UAV Communications Relay (BTCR) programa Fire Scout je pokazao mogućnost da se taktička bespilotna letjelica može rabiti i za kao relejna postaja za održavanje radijske komunikacije preko horizonta. Ostvarena komunikacija omogućila je ne samo klasičnu glasovnu komunikaciju već i datalink za prijenos podataka, pa čak i videoslike u realnom vremenu. Iako je u tom slučaju naglasak bio na uspostavi i održavanju neprekidne radiokomunikacije između snaga u pokretu i zapovjedništva njezino je značenje znatno šire. Naime, da bi izbjegli mogućnost napada s kopna, ratni brodovi, posebno veći kao što su veliki desantni brodovi, djeluju s položaja udaljenih od obale. A da bi održali izravnu komunikaciju s postrojbama na kopnu, sada rabe satelitske veze, koje su često preopterećene. Uporabom Fire Scouta kao relejne postaje brodovi bi mogli uspostaviti izravnu radijsku komunikaciju sa snagama na kopnu, neovisno o dostupnosti satelitskih kanala. U međuvremenu je, uz već sedam, američka ratna mornarica naručila dodatna dva sustava MQ-8B Fire Scout. Nove inačice Fire Scouta u punu operativnu službu u sklopu američke ratne mornarice trebale su ući do 2008., a u sklopu američke vojske trebale bi biti operativne do 2014. godine.

Tomislav JANJIĆ