Prvobitno razvijeni kao lovci tenkova, jurišni su se helikopteri pokazali izvrsnim oružjem za asimetrično ratovanje, kako u planinskom području tako i u gradovima

 

Za blisku zračnu potporu ne trebaju se uvijek rabiti skupi i brzi mlazni jurišnici. Zapravo postoje situacije kad je uporaba jurišnika kao što je A-10 ili Su-25 otežana ili čak nemoguća, naročito u uvjetima asimetričnog ratovanja u urbanim područjima. Tad se u akciju zovu jurišni helikopteri čija je prednost što mogu letjeti vrlo nisko i vrlo sporo te pogoditi vrlo mali cilj (kao što je recimo točno određeni automobil u prometnoj gužvi). I dok se mali broj država odlučio za kupnju jurišnih aviona, mnogo više ih je kupilo jurišne helikoptere.

“Otac” svih modernih jurišnih helikoptera je Bellov AH-1 Cobra, za čiji je nastanak “zaslužan” Vijetnamski rat. Naime, američke su se posade transportnih helikoptera učestalo žalile kako nemaju dovoljnu zaštitu tijekom djelovanja. Kako su i topništvo i borbeni avioni bili previše neprecizni da bi mogli brzo i učinkovito neutralizirati sve prijetnje, pojavila se ideja o projektiranju borbenog helikoptera koji će štititi transportne tijekom leta i desantiranja snaga. Iako su transportni helikopteri UH-1 Iroquois (poznatiji kao Huey) često naoružavani strojnicama od 7,62 mm i nevođenim raketama zrak-zemlja kalibra 70 mm, to nije bilo dovoljno da ih zaštiti od prijetnji sa zemlje. Zato je američka vojska početkom 1965., nakon propasti Advanced Aerial Fire Support System (AAFSS) programa, zatražila prijedloge za hitnu izradu nove vrste helikoptera koji će štititi transportne helikoptere od trenutka polijetanja iz baze do povratka u nju. Na zahtjev su odgovorili Boeing-Vertol sa zajedničkim prijedlogom ACH-47A, Kaman Kaman sa HH-2C Tomahawk, Piasecki sa 16H Pathfinder, Sikorsky sa S-61 i Bell s 209. Osim što je bio koncepcijski najnapredniji, Bellov 209 je prvi put poletio već 3. rujna 1965., samo osam mjeseci nakon objavljivanja zahtjeva. Zbog toga je već u travnju iduće godine američka vojska naručila 110 Bellova 209. Prvi je isporučen pod novom oznakom AH-1G i imenom HueyCobras već u lipnju 1967. Od 1967. do 1973. Bell je isporučio čak 1116 AH-1G, koji su većinom završili u Vijetnamu.

AH-1Z Viper
AH-1 Cobra i danas se proizvodi za potrebe američkog marinskog korpusa u verziji AH-1W SuperCobra. Marinci u operativnoj uporabi imaju oko 180 AH-1W, od kojih će veći dio proći kroz program modernizacije na standard AH-1Z Viper. Taj 8,4 tone težak helikopter rabit će motore General Electric T700-GE-401 (isti kao i na AH-1W), ali će zato dobiti novu transmisiju i rotor sa četiri kraka napravljen od kompozitnih materijala, znatno učinkovitiji od prijašnjeg rotora sa samo dva kraka. Novi je rotor toliko učinkovitiji da je omogućio nošenje dvostruko više projektila i dodatnu količinu goriva od 379 litara. Znatno se povećao i borbeni radijus djelovanja sa 70,5 km kod AH-1W na čak 232 km. Piloti će dobiti Thales Top Owl ciljnik/prikaznik na kacigi pilota te elektrooptički ciljnik Lockheed Martin Hawkeye. Prvi od tri prototipa prvi je put poletio 8. prosinca 2000., a prvi serijski AH-1Z dovršen je u rujnu 2006. Ulazak u ograničenu operativnu uporabu (initial operational capability Đ IOC) planiran je tek za 2011. godinu.

AH-64 Apache

Iako je AH-1 Cobra prvi jurišni helikopter na svijetu, ovim djelom svjetskog tržišta dominira jedan drugi američki proizvod Đ AH-64 Apache. Apache je najuspješniji proizvod tvrtke Hughes Helicopters koja je s njim pobijedila u Advanced Attack Helicopter programu. Unatoč tom uspjehu tvrtka je 1984. prodana McDonnell-Douglasu, koji je pak 1997. spojio s Boeingom i nastavio s razvojem i proizvodnju Apachea sve do danas. Prvi je prototip prvi put poletio 30. rujna 1975., a IOC razina uporabe ostvarena je 1986. godine. Prvo “vatreno krštenje” AH-64A doživio je 1991. u Zaljevskom ratu, a danas se intenzivno rabi u Iraku i Afganistanu. U međuvremenu je Apache postigao i velik izvozni uspjeh. Za neku od inačica Apachea odlučili su se Egipat (36 komada), Grčka (32), Izrael (52), Japan (13), Kuvajt (16), Nizozemska (29), Saudijska Arabija (12), Singapur (20), Ujedinjeni Arapski Emirati (30) i Velika Britanija (67). Unatoč visokoj cijeni od oko 56,3 milijuna dolara po helikopteru, AH-64D dobro se prodaje i stranim kupcima, pa se dosad za njega odlučilo sedam kupaca. Za njega su zainteresirani i Pakistan i Singapur čije bi vojske rado kupile svaka po 30 AH-64D Apache Longbowa. Američka vojska je kupila 797 AH-64A i naručila 637 AH-64D Apache Longbowa s obavljenom pripremom za ugradnju radara Northrop Grumman/Lockheed Martin APG-78. Od tih 637 AH-64D čak će njih 597 biti modernizirani AH-64A, od kojih će 284 biti podignuti na standard Block I a 313 na Block II. Američka kopnena vojska namjerava od 2011. do 2017. sve svoje AH-64D Block I podignuti na Block II standard, a nakon toga i AH-64D Block III na Block IV standard. Block IV bi trebao uključiti nove motore i nove vrste oružja (directed-energy weapon), a helikopteri ove inačice trebali bi ostati u operativnoj službi i iza 2030. godine.

Tiger
Iako još uvijek ne toliko prodajno uspješan, najveći suparnik na svjetskom tržištu jurišnih helikoptera je europski Eurocopter EC665 Tiger. Prvi je prototip poletio u travnju 1991. Odluka o serijskoj proizvodnji donesena je 1999. na temelju narudžbe za 160 helikoptera, po 80 primjeraka za Francusku i Njemačku. Sastavljanje prvog serijskog primjerka započelo je u ožujku 2002. Do danas Francuska je dobila 40 Tigera inačice HAP (za paljbenu potporu) i 40 inačice HAD (višenamjenski jurišni helikopter). Njemačka je vojska pak dobila 80 Tigera u inačici UHT namijenjenoj protuoklopnoj borbi. Izvorni francuski i njemački planovi predviđali su kupnju čak 427 Tigera, ali kraj rata i nove političke okolnosti u Europi i svijetu tu su brojku reducirali na najvjerojatnije samo 220 primjeraka.

U prosincu 2001. Australija je naručila 22 Tigera u inačici ARH (Armed Reconnaissance Helicopter) i tako postala prvi strani kupac. ARH inačica temelji se na francuskoj HAP inačici. U rujnu 2003. i Španjolska je naručila 24 Tigera HAD.

Zanimljivo je da će svaki korisnik sa svojih Tigera rabiti različite protuoklopne projektile. Tako se njemačka vojska odlučila za sustav EADS-LFK Trigat-LR (vidi Hrvatski vojnik broj 153), a do njegovog ulaska u operativnu uporabu rabit će sustav MBDA Hot-3. Francuzi su odlučili da će zasad rabiti isključivo sustav Hot-3. Australska vojska već je sa svojih Tigera testno lasnirala projektile Lockheed Martin Hellfire, dok je španjolska vojska odlučila kupiti izraelska Rafael Spike-ER (vidi Hrvatski vojnik broj 152).

Mangusta
Projektiranje AugustaWestland A129 Manguste za potrebe talijanske vojske započelo je u 1978., a prvi prototip prvi put je poletio 15. rujna 1983. Rađena po specifičnim zahtjevima talijanske vojske, Mangusta je najmanji jurišni helikopter od svih nabrojenih, s maksimalnom masom od samo 4,6 tona. Unatoč tome namijenjena je za obavljanje širokog spektra zadaća, od protuoklopne borbe, eskorta drugih helikoptera, izviđanja do borbe protiv drugih helikoptera. Za protuoklopnu borbu može se naoružati projektilima Lockheed Martin Hellfire ili MBDA Hot-3. Druge helikoptere obara vođenim projektilima Raytheon FIM-92 Stinger ili MBDA Mistral. Za blisku potporu snagama na zemlji opremljena je nevođenim raketama zrak-zemlja kalibra 81 i 70 mm, te trocijevnim topom kalibra 20 mm. Talijanska vojska namjerava kupiti 60 Mangusti. Od toga 45 “klasičnih” A129 i 15 moderniziranih A129 International. Iako se dokazala u sukobima i mirovnim operacijama u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Eritreji, na Kosovu, Makedoniji, Somaliji i Iraku, strani kupci baš i nisu zainteresirani za nju. Zasad je jedini strani kupac Turska koja je 30. ožujka ove godine objavila da će kupiti licencu za proizvodnju 52 A129 International. Vrijednost posla procjenjuje se na tri milijarde američkih dolara. Turski T129 u odnosu na originalni A129 International razlikovat će se po ojačanim nosačima oružja na koje će se moći postaviti 12 (umjesto izvornih osam) protuoklopnih vođenih projektila Hellfire/TOW (vidi Hrvatski vojnik broj 152). Na vrhovima nosača oružja bit će postavljena dva dvostruka lansera vođenih PZO projektila Stinger koji će ovdje biti u ulozi projektila zrak-zrak namijenjena obaranju protivničkih helikoptera. Kako bi se ostvarilo potrebno povećanje nosivosti za 20 posto bit će ugrađeni i novi, jači motori LHTEC T800. Najveće poboljšanje mogućnosti borbenih djelovanja donijet će ugradnja motrilačnkog i ciljničkog radara koji će turske tvrtke razviti u suradnji s izraelskim tvrtkama IAI i Elbit. Antenu radara postavit će na vrh glavnjače rotora, kao kod Apachea Longbow. Turski izvori tvrde da će taj radar moći otkrivati ciljeve na zemlji i vodi do udaljenosti od najmanje 30 kilometara.

Rooivalk
Denelov AH-2 Rooivalk nastao je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća da bi zadovoljio potrebe južnoafričke vojske u ratu u Angoli. Taj jurišni helikopter mase 8,75 tona projektiran je za uvjete djelovanja pri visokim temperaturama zraka i na velikim nadmorskim visinama. Zbog toga je dobio kao standardni dio opreme posebne filtere za zrak. Prvi je prototip prvi put poletio 3. veljače 1985. Južnoafrička vojska kupila je samo 12 helikoptera, pa je tvrtka Denel, kako bi spasila projekt, započela intenzivnu potragu za stranim kupcem. Nakon neuspješne potrage po Aziji, posljednja šansa je bio turski natječaj za novi jurišni helikopter. Nakon što je na njemu Rooivalk izgubio od Manguste, glavni menadžer tvrtke Denel Shaun Liebenberg 17. svibnja ove godine objavio je odluku o prestanku daljnjeg razvoja i nuđenja ovog helikoptera stranim kupcima. Jedino je pitanje što će biti s 12 Rooivalka koji su već u operativnoj uporabi u južnoafričkoj vojsci, s obzirom na to da će nakon ove odluke i njihovo održavanje znatno poskupjeti.

Mi-28N
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i gubitka tržišta Varšavskog ugovora ruski proizvođači jurišnih helikoptera polako izlaze iz krize. Kako bi kompenzirali gubitak domaćeg tržišta početkom devedesetih godina prošlog stoljeća okrenuli su se novim tržištima na kojima su se “sukobili” sa zapadnom konkurencijom i izgubili. Helikopteri kao što su Kamov Ka-50/52 i Mil Mi-28N čisto tehnički gledano mogu se nositi s konkurentima kao što je Tiger ili Apache, ali kako kupnja svakog oružja, pa tako i ruskog, za sobom povlači i mnoge političke posljedice, ruske su se tvrtke teško probijale na nova tržišta. Iako njihovi helikopteri za nižu cijenu pružaju istu kvalitetu, politički razlozi koče prodaju na europskom tržištu. S druge strane, iz čisto političkih razloga ruske su tvrtke u prednosti na nekim tržištima Azije i Latinske Amerike. Jedini je problem što tamošnje države još ne pokazuju veću zainteresiranost za kupnju jurišnih helikoptera.

Zbog toga je ponovno ekonomsko jačanje ruske države i mogućnost dobivanja novih narudžbi za rusku vojsku od presudne važnosti i za Mil i za Kamov. U ovom trenutku ruska vojska mora zamijeniti svoje stare Mi-24/35 novim jurišnim helikopterom Mi-28N. Zbog raspada Sovjetskog Saveza i kroničnog nedostatka novca u ruskom proračunu tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća razvoj Mi-28 otegnuo se preko svih rokova. Prvi je prototip prvi put poletio još 10. studenoga 1982. U listopadu 1984. rusko ratno zrakoplovstvo objavilo je da je za svoj novi jurišni helikopter odabralo Kamov Ka-50, ali da se istodobno nastavlja i razvoj Mi-28. Čak je u prosincu 1987. dopušten početak serijske proizvodnje Mi-28A. Prvi prototip Mi-28A prvi put je poletio u siječnju 1988. Do 1993., kad je program otkazan zbog nedostatka novca, Mil je uspio dovršiti još jedan prototip. Tijekom 1990. dogovoren je izvoz u Irak, ali je on zbog rata oko Kuvajta otkazan. Unatoč tome tvrtka Mil je uglavnom svojim sredstvima nastavila razvijati helikopter, pa je Mi-28N (N za noćni) prvi put javno prikazan 1995. Zahvaljujući novim elektrooptičkim motrilačkim i ciljničkim sustavima, a posebno radaru čija je antena postavljena na vrh rotora, Mi-28N je odmah privukao pozornost ruskog ratnog zrakoplovstva. Međutim, u to vrijeme ruski državni proračun nije imao dovoljno novca ni za održavanje postojećih helikoptera, a kamoli za kupnju novih. Zato je tek u ožujku 2004. prikazan drugi prototip s dorađenom elektronikom i novim rotorom. Do toga je došlo tek nakon što je godinu dana prije tadašnji zapovjednik ruskog ratnog zrakoplovstva službeno objavio kako će budući ruski jurišni helikopter biti Mi-28N, a da će se Ka-50 proizvesti u ograničenoj količini za potrebe specijalnih snaga. Iako je prvobitno planirano da se tijekom 2006. isporuči 10 serijskih Mi-28N isporučeno je samo sedam. Rusko ratno zrakoplovstvo se nada da će dobiti dovoljno novca da do 2010. kupi 50, a do 2015. 67 Mi-28N. U međuvremenu je tvrtka Mil razvila i izvoznu inačicu Mi-28NE Night Hunter. Poznato je da je ovaj helikopter ponuđen Kini kao nadopuna/zamjena za njihov WZ-10.

Ka-50/52

Iako se u početku činilo da Kamovljev helikopter Ka-50 ima svjetliju budućnost od Mi-28 na kraju je ispalo da je upravo on najveći gubitnik. Ka-50 je donio nekoliko revolucionarnih rješenja u svijet jurišnih helikoptera. Prvo je bilo uporaba kontrarotirajućih rotora, a drugo samo jedan član posade. Uz to pilot je dobio katapultirajuće sjedalo kao kod aviona. Prvi je prototip poletio još 17. lipnja 1982. Nakon što je 1994. Ka-50 odabran za glavni borbeni helikopter ruske vojske, svi su očekivali početak njegove serijske proizvodnje i prodor na strana tržišta. Serijska je proizvodnja i započela već iduće godine, ali je zbog nedostatka novca navodno dovršeno samo 16 primjeraka. Kako je u međuvremenu predstavljen Mi-28N Kamov je pokušao odgovoriti svojim Ka-52 Aligatorom Đ dvosjednom inačicom Ka-50 u kojem pilot i operater naoružanja sjede jedan pokraj drugoga. Iako je Aligator donio neka poboljšanja u odnosu na Ka-50 rusko ratno zrakoplovstvo ipak je odlučilo da Mi-28N bolje zadovoljava njihove potrebe. Zahvaljujući dobrim izvoznim rezultatima svojih mornaričkih helikoptera Kamov ima dovoljno novca da i dalje ulaže u razvoj Ka-50/52, što znači da bi u bliskoj budućnosti mogli izaći s nekim novim rješenjem.

Jedno takvo bio je Ka-50-2 Erdogan koji je 1997. Kamov razvio zajedno s Israeli Air Industries (IAI) za potrebe prvog turskog natječaja za novi jurišni helikopter. Turska je tada tražila najbolju ponudu za proizvodnju čak 145 helikoptera vrijednu oko četiri milijarde američkih dolara. Kako bi zadovoljio turske zahtjeve Kamov je razvio novu kabinu s dva sjedala u tandem položaju, a IAI je dao nasuvremeniju elektroničku opremu i naoružanje. Tako je ispod trupa postavljena uvlačiva kupola s topom 2A42 kalibra 30 mm. IAI-ova elektronička oprema omogućavala je uporabu širokog spektra naoružanja, od ruskih protuoklopnih projektila 9M120 Vihor, izraelskog NT-D Dandy (Spike-ER), pa do američkog Hellfirea. Za borbu u zraku Erdogan je mogao rabiti Stingere, Igle ili čak “prave” projektile zrak-zrak R-73 malog dometa s infracrvenim samonavođenjem. R-73 ima domet od 30 kilometara i njime bi se Erdogan mogao upustiti i u zračnu borbu i s avionima.

Na kraju je pobjedu odnio Bellov AH-1W SuperCobra, a Kamov i IAI su nastavili nuditi (bezuspješno) drugim potencijalnim kupcima kao što su Singapur, Finska, Kina, Indija, Malezija, Burma, Sirija, pa čak i Južna Koreja.

WZ-10

Poznato je da Kina već duže pokušava razviti svoj borbeni helikopter. Početak je bio WZ-10, razvijen na osnovi višenamjenskog helikoptera Z-10. Z-10 je razvijen u kooperaciji s Eurocopterom i Agusta Westlandom kao višenamjenski helikopter srednje veličine procijenjene mase oko 5500 kg. Na temelju fotografija procijenjeno je da mu je dužina oko 14,15 metara, visina 3,84 m.

Prvi je poletio 2003. Prvi prototip WZ-10 borbenog helikoptera poletio je početkom 2005. i procjenjuje se da je do listopada te godine nakupio više od 400 sati leta. Serijska proizvodnja mogla bi početi do kraja ove ili početkom iduće godine. O WZ-10 zna se vrlo malo. Jedina dobra fotografija tog helikoptera koja je dosad došla u javnost pokazuje kako je koncepcijski sličan talijanskoj Mangusti i kako je naoružan topom kalibra 30 mm. Ako uđe u operativnu uporabu naoružanje će se sastojati od najviše osam vođenih protutenkovskih projektila, najvjerojatnije HJ-10 (kineska kopija Hellfirea).

Naoružanje

Za blisku zračnu potporu od velike su važnosti topovi, naročito kod jurišnih helikoptera. Poželjno je imati topove što manje brzine paljbe kako bi se s jedne strane povećala preciznost a s druge smanjila potrošnja streljiva. Tako Ah-64 ima top Alliant Techsystems M230 Chain Gun kalibra 30 mm koji ima brzinu paljbe od 200 granata u minuti. Tiger su opremili topom Nexter Systems 30M781 kalibra 30 mm, brzine paljbe 750 g/min. Krajnost je AH-1Z s topom General Dynamics M-197 kalibra 20 mm i brzine paljbe 1500 g/min.

Za uništavanje različitih “mekanih” ciljeva rabe se i nevođene rakete zrak-zemlja kalibra 70 mm, kao što su CRV7 ili General Dynamics Hydra 70. Njihova je prednost velika gustoća paljbe i niska cijena, a nedostatak nepreciznost. Zbog toga se, naprimjer u Afganistanu, na otkrivene neprijateljske borce češće lansiraju laserski vođeni Hellfirei nego nevođene rakete. Zbog toga je u travnju 2006. tvrtka BAE Systems dobila ugovor za američku kopnenu vojsku razviti laserski navođene projektile APKWS-II. Riječ je o raketama Hydra 70 opremljenim jeftinim laserskim tražilima. U ožujku ove godine tvrtka Lockheed Martin javnosti je pokazala i svoj laserski navođeni projektil Direct Attack Guided Rocket (DAGR) za koji tvrdi da ima iste mogućnosti kao i Hellfire. DAGR se tako može lansirati i prije nego što se njegovo tražilo vezalo za cilj.

U ožujku ove godine objavljeno je da će Južna Koreja i Sjedinjene Američke Države surađivati na razvoju projektila Lowcost Guided Imaging Rocket (LOGIR) kalibra 70 mm, opremljenog infracrvenim sustavom samonavođenja. U “utrku” se uključila i tvrtka Kongsberg koja također razvija laserski projektil promjera 70 mm. Rusko ratno zrakoplovstvo već rabi projektil S-13L promjera 122 mm s laserskim navođenjem. Svi će ti projektili, uz već uobičajeno oružje, znatno povećati učinkovitost jurišnih helikoptera i aviona uz istodobno smanjenje cijene.

Dražen MILIĆ