U novijoj hrvatskoj povijesti i kronologiji prijelomnih događaja Domovinskog rata posebno mjesto zauzima Borovo Selo, 2. svibnja 1991. i pogibija 12 redarstvenika. I ove su godine, 32 godine kasnije, obilježavajući obljetnicu stradanja hrvatskih branitelja, nekadašnjim Borovim Selom – danas Borovom – u dugoj Koloni sjećanja hodali oni koji ne daju da se žrtva zaboravi. Uz stare ratnike i one koji su na svojim leđima iznijeli rat ove su godine koračali i neki novi, mladi ljudi

U Borovo su 2. svibnja ove godine stigli i sudionici Memorijalnog biciklističkog maratona “Navik on živi ki zgine pošteno” Prevlaka – Ilok, koji su organizirali Biciklistički klub Metković i Udruga veterana 4. gardijske brigade Dubrovačko-neretvanske županije. U znak sjećanja na 12 hrvatskih redarstvenika krenuli su s daleke Prevlake, rta Oštro, da bi ga u cilju povezali s najistočnijim dijelom Hrvatske, Ilokom. Šesti je to takav maraton u kojem tisuću kilometara biciklima treba prijeći u šest dana, a broj sudionika svake je godine veći. Ove godine vozilo ga je njih 13 – branitelja, veterana, domoljuba. Među njima je bio Josip Vincetić, pripadnik Udruge 12 redarstvenika, sudionik događaja u Borovu Selu, kada je i ranjen. A s njima i uz njih, ravnopravni i u svladanim usponima i broju prijeđenih kilometara, i u viziji svrhe pothvata, vozilo je pet osnovnoškolaca iz Metkovića i Ljubuškog rođenih 2008. i 2009. godine: Lea Galić, Marko Talajić, Petar Grgić, Josipa Ivanković i Lara Bokšić. Na cilju, poslije svega, na pitanje “Zašto?” uglas kažu: “Da se ne zaboravi!”

Pokretač ove čudesne inicijative – pothvata spajanja generacija i ostvarivanja zajedničkih pobjeda u znak sjećanja na heroje Domovinskog rata je Dado Talajić, policajac iz Metkovića i biciklistički trener. Policijski je poziv, kaže, odabrao kada je vidio slike i vijesti o pobijenim hrvatskim redarstvenicima u svibnju 1991.: “Urezale su mi se u sjećanje, i danas su mi pred očima, obilježile su me i zato sam ovdje.” Prvi maraton, 2018., vozio je s još petoricom kolega, branitelja, a sina Marka uključio je 2020. – i otad je Marko svake godine u Borovu. Nakon što je prvi put uključio sina, počela su se interesirati i druga djeca u biciklističkom klubu, okupili su se roditelji, svi su počeli raditi na tome, organizirati, dogovarati, pa je i broj djece-maratonaca na stazi koja spaja krajnji južni i istočni dio Hrvatske godinu za godinom počeo rasti. Ove godine bio je najveći. Kao i prijašnjih godina, u šest etapa koje su trajale šest dana, maratonci su se putem zaustavljali i palili svijeće na mjestima gdje su spomen-ploče poginulim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata. Dočekivali su ih pripadnici lokalnih braniteljskih udruga. Dado Talajić kaže: “Čitavim putem, duž cijele Hrvatske upoznaju se djeca i branitelji. Braniteljima bude drago kada vide da djecu zanima, a djeci bude velika stvar što im branitelji pričaju.” Trsteno, Bistrina, Otok Sinjski, Knin, Udbina, Plitvice, Rakovica, Slunj, Cetingrad, Sisak, Slavonski Brod, Đakovo, Šarengrad, Borovo, Vukovar – samo su neka od mjesta u kojima su zastali, prisjetili se bitaka, stradanja i za žrtve zapalili svijeće. Sve su to oni i dokumentirali, fotografirali i snimali pa odmah stavljali na društvene mreže preko kojih su ih stotine pratile i za njih navijale. U želji da ih odmakne od mobitela i različitih ekrana, ali i želeći da, kako kaže: “Znaju tko su, što su, i istinu o onome što se događalo”, Dado Talajić okuplja djecu i mjesecima ih priprema za maraton. A njih je sve više koji jedva čekaju da se krene. “Ja znam da je njima zabavno da se malo maknu od kuće, da ne idu školu – ali isto tako znam da će im nakon ovog maratona i dolaska u Vukovar ostati nešto u glavi. Tako je bilo i s mojim sinom Markom. Kad je vozio prvi maraton, kad su mu pričali i pokazivali, on je upio svaku riječ, sve je zapamtio. Sada on mene ispravlja, kaže: ‘Ćaća, nisu svi poginuli kod spomenika, neki su poginuli ovdje’, pa mi pokazuje gdje. Mjesec dana prije maratona mi ne radimo ništa drugo nego samo pričamo o Vukovaru. On je cijeli u tome, a meni onda srce naraste”, uz osmijeh objašnjava trener i tata Dado Talajić. Branko Markota i Jakša Bulić pripadnici su Udruge veterana 4. gardijske brigade Dubrovačko-neretvanske županije, branitelji i sudionici Memorijalnog biciklističkog maratona. Branko već godinama vozi maraton, ali i sudjeluje u njegovoj organizaciji i logistici – od vode, hrane do brzog rješavanja tehničkih problema i popravljanja guma na biciklima, zadužen je za sve. O mladim snagama kaže: “Imaju nevjerojatno veliku želju i ne odustaju ni kada je teško, oni samo voze i voze.” Jakša Bulić, već iskusan maratonac na ovoj biciklističkoj trasi, objašnjava: “Puno je bolje kad idemo s mladima. Ovako, zajedno, mi ih učimo i mi smo njima poticaj da izdrže, ali i oni nama postaju poticaj da idemo dalje. Mi branitelji i naša žrtva smo temelj, djeca su budućnost – a ovim maratonom to dvoje spajamo.”

---

Šesti Memorijalni biciklistički maraton “Navik on živi ki zgine pošteno” Prevlaka – Ilok organizirali su Biciklistički klub Metković i Udruga veterana 4. gardijske brigade Dubrovačko-neretvanske županije. Ovogodišnji sudionici maratona bili su: Dado Talajić, Branko Markota, Jakša Bulić, Mirko Luburić, Ivan Bokšić, Josip Jakelić, Joško Žarković, Josip Vincetić te osnovnoškolci iz Metkovića i Ljubuškog: Lea Galić (2009.), Marko Talajić (2008.), Josipa Ivanković (2009.), Lara Bokšić (2009.) i Petar Grgić (2009.).

---

Lea Galić, 2009., Metković, BK Metković

“Bilo je malo naporno, malo su boljela leđa, ali mogla sam voziti. Krenula sam na maraton radi Vukovara. Znam što se događalo u Vukovaru, pričali su mi Dado Talajić, moj trener, i Marko.”

Marko Talajić, 2008., Metković, BK Metković

“Vozim od 2020., od petog razreda, i ovo mi je četvrti maraton. Teško je kada je uspon, ali već znamo da poslije svakog uspona uvijek dolazi nizbrdica. O Vukovaru i Borovu Selu mi je nešto pričao tata, nešto sam saznao preko interneta, a nešto su mi pričali branitelji koji su tamo bili. A primijetio sam kako je braniteljima drago kad na obljetnici vide nas, mlade, koji ćemo se prisjećati toga. Draže im je kada vide nas mlađe, nego starije. Onda oni znaju kako sve što su radili nije bilo uzalud. Oni nas vole, a i mi volimo njih. Zato smo vozili.”

Petar Grgić, 2009., Ljubuški, BK Ljubuški

“Ovo mi je prvi maraton. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da ja to ne mogu. A onda kada su nas putem dočekivali, pljeskali nam, pozdravljali nas – onda sam bio sretan jer sam znao da smo i ja, i trener, i organizator, i svi skupa uložili puno truda, i sve se isplatilo. Nadam se da ću i sljedeće godine odvoziti ovaj maraton. I, da, hvala treneru što mi je ovo omogućio.”

Josipa Ivanković, 2009., Metković, BK Metković

“Evo, s nepunih 14 sam prvi put vozila maraton. Bilo je puno bolje nego sam uopće očekivala. Mene je trener neočekivano pozvao u Vukovar i taj poziv mi je iznimna čast. Nadam se da ću doći i dogodine, da će nas biti još više. Nije teško kad imaš svoj cilj – a moj cilj je bio doći do Vukovara i sjetiti se naših 12 redarstvenika. O njima sam naučila od trenera i od Marka. Marko o tome zna skoro sve i zapravo me malo bilo sram što ranije o tom događaju nisam više znala. Ali, eto, sada znam.”

Lara Bokšić, 2009., Metković, BK Metković

“Drugi put sudjelujem na maratonu. Priču o Vukovaru i Borovu Selu počela sam otkrivati kada sam prvi put krenula na maraton i to je tada za mene bilo nešto sasvim novo. Nisam znala što se događalo 1991. godine. U školi smo to samo spomenuli. A onima koji završavaju osnovnu školu, mojim vršnjacima, poručila bih da malo razgovaraju sa svojim roditeljima o onome što se događalo i da se ovo nikada ne zaboravi.”

Prelazeći 1000 kilometara duž Hrvatske, sudionici Memorijalnog biciklističkog maratona mnogo su puta stali kraj spomen-ploča i odali poštovanje žrtvama Domovinskog rata. Zapalili su svijeće i u Borovu, na grobu obitelji Štefančić, u kojem su pokopane četverogodišnja Martina i njezina baka, ubijene rafalom u svojoj kući 1992. godine.”

---

Dado Talajić, biciklistički trener

“Ovo je šesti maraton koji vozimo u spomen na 12 redarstvenika i sve poginule branitelje. Prošle godine doveo sam troje djece, ove godine pet, a obećavam da će ih dogodine biti još više jer oni su ti koji će ovo nastaviti kad ja i ostali više nećemo moći – i budite sigurni da 12 redarstvenika neće biti zaboravljeno.”

---

Uz mnogo volje, upornost, čvrst motiv i psihofizičku snagu sudionika, za uspješan ishod biciklističkog maratona presudna je pomoć onih koji sudjeluju u njegovoj organizaciji. Mnogo je tu udruga proisteklih iz rata, gradova, općina, pojedinaca, obitelji, koji im pružaju ruke, pomažu, nahrane ih ili ponude prenoćište. Dado Talajić zahvaljuje svima, a posebno ističe Udrugu 12 redarstvenika, Humanitarnu udrugu “Branitelj pomaže branitelju” i Udrugu veterana 4. gbr bez kojih, kaže, ni dosadašnjih ni budućih maratona ne bi bilo.

---

Josip Vincetić imao je 24 godine kada je kao pripadnik Jedinice za posebne namjene Vinkovci 2. svibnja 1991. ušao u Borovo Selo. Bio je ranjen u rame, satima zlostavljan, pištolj na čelo, nož pod vrat, mlaćen i prestravljen – ali, očajnog li vremena! – bio je među sretnicima… jer iz Borova Sela ipak je izišao živ. Prije tog dana, prisjeća se, nikad se nije potukao, nije se pravo ni napio, a bio je krevet do kreveta, dijelio je spavaonicu, priče o nogometu i kasete grupe Status Quo s onima za koje je 2. svibnja 1991. u Borovu Selu sve stalo. S onima koji nisu imali sreće.

Poslije tog dana, u lipnju pristupa ZNG-u, 2. vinkovačkoj bojni 3. gardijske brigade Osijek. Brani vinkovačko i vukovarsko područje, pamti Kukuruzni put, Bogdanovce, Marince, Cerić i Nuštar. Nakon Oluje, u kolovozu 1995. odlazi u vojnu mirovinu s činom časničkog namjesnika kao 50-postotni ratni invalid. Onda dolazi djevojka Blanka, lijepa prognanica iz Vukovara, pa se kuće, pa raste kći Erika. Josip Vincetić danas živi u Rokovcima nedaleko od Vinkovaca i u NK Frankopan Rokovci – Andrijaševci trener je igrača, onih najmanjih, rođenih između 2014. i 2018. godine, pokretač i organizator nogometnog turnira za Limače U11, desetog po redu Frankopan kupa.

I konačno, puno kasnije, nakon 32 godine, Josip na obilježavanje godišnjice stradanja svojih prijatelja dolazi u Borovo kao sudionik Memorijalnog biciklističkog maratona. Ima on nakupljenih godina, i bolna koljena, i taj bicikl koji ima daleko je od dobrog i sportskog kakav traže maratonski pothvati – ali usprkos svemu krenuo je s rta Oštro prema Iloku. Zašto? “Da im svojom prisutnosti, kao sudionik događaja u Borovu Selu, dam podršku, ali i da im pokažem zahvalnost, pogotovo mladima, što žele da se taj događaj i hrvatski stradalnici Domovinskog rata ne zaborave.” Josipove su tako bile spuštajuće i ravne dionice staze, podržavanje i motiviranje drugih sudionika, fotografiranje i snimanje.

I dok je tako pružao podršku mladima, oni su je davali njemu. A pobjednici su, na kraju, svi. “Podršku i motivaciju imao sam cijelim putem. Konstantno su me poticali i bodrili tako da sam izvlačio zadnje atome snage da izdržim što više i da određene dionice izvezem do kraja. To mi je puno značilo, posebno kod dionica na ulasku u Metković i Vukovar. Iako sam bio na izmaku snaga, njihov poticaj, ali i spoznaja zašto sam došao, dali su mi snagu da izdržim. Marko, Petre, Lara, Lea – i ovim putem vas pozdravljam i zahvaljujem na podršci. Poseban pozdrav ide mojoj imenjakinji Josipi – hvala ti za podršku, za vedrinu, za zezanciju, za pregršt fotki.”

On, stari branitelj, i oni – tinejdžeri rođeni puno poslije rata – jedni druge bodre i pomažu u pomicanju granica a sve zbog zajedničkog im cilja: da se ne zaboravi. Pitam Josipa jesu li ga mladi ispitivali o iskustvu Borova Sela i što im je rekao. Kaže kako im nije htio ni mogao ispričati sve, jer ipak su to djeca: “Nevoljko govorim o tome jer su to izrazito stresni trenuci, teške i mučne situacije. Pogotovo ih je teško prepričavati djeci, no ponekad se pitanja ne mogu izbjeći i oni žele znati. Zanima ih svaki detalj – od opreme do oružja, kako smo ušli, kako izišli, gdje sam bio ranjen. Puno toga im ne mogu reći, ali neke stvari i istinu moram. Moram im reći da mi nismo išli rušiti, paliti, ubijati i protjerivati, moraju znati da mi nismo išli u rat zato što nam se prohtjelo, nego smo morali ići braniti svoju domovinu.

Mladi su me često pitali je li o događaju u Borovu Selu snimljen film. To pitanje me rastuži. Rastuži me spoznaja da se vrlo malo zna o našim stradanjima, o Vukovaru, Borovu Selu, Nuštru, Kukuruznom putu, Dubrovniku, Petrinji i mnogim drugim mjestima. Na prste se mogu izbrojiti do sada snimljeni filmovi i materijali o Domovinskom ratu.”

“U pripremi akcije u Borovu Selu nismo očekivali da će tu biti nekog borbenog sukoba, i oprema koju smo nosili bila je u skladu s time. Ja nisam nosio cijeli borbeni komplet. U zaduženju smo dobivali šok-bombe. To su nesmrtonosne, gumene bombe koje služe zastrašivanju i rastjerivanju prosvjednika. Niti smo bili spremni za oružani sukob, niti smo dolazili s namjerom oružanog sukobljavanja. Naša je zadaća isključivo bilo oslobađanje naših kolega. A oni su bili spremni, pripremljeni i naoružani do zuba.”

---

Tekst i foto  Lada Puljizević, arhiva Memorijalnog biciklističkog maratona “Navik on živi ki zgine pošteno”