Brazilski razarači klase Allen M Sumner

Brazilski su razarači klase Allen M Sumner, iako nisu prošli kroz projekte modernizacija, ostali u operativnoj uporabi više od četrdeset godina

Kao najveća država Južne Amerike, Brazil se oduvijek osjećao sigurnim te mu razvoj oružanih snaga nikada nije bio prioritet, čak ni u vremenima kada su tom državom vladale vojne hunte. U takvim se uvjetima razvoj brazilske ratne mornarice nije previše razlikovao od razvoja drugih latinoameričkih država. U praksi je to značilo opremanje rabljenim ratnim brodovima koje su njihove matične ratne mornarice proglasile ili prestarim ili zastarjelim, te neperspektivnim za daljnju operativnu uporabu. Tako je, u skladu s tom politikom opremanja, tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u brazilsku ratnu mornaricu dospjelo i pet razarača klase Allen M. Sumner. Na taj je način brazilska ratna mornarica dobila velike ratne brodove sposobne za djelovanje na prostranstvima Atlantskog oceana, daleko od matičnih luka.

Klasa Allen M. Sumner
Klasa Allen M. Sumner (koja je često u stručnoj literaturi označena i kao klasa Sumner), projektirana je sredinom II. svjetskog rata kao osnovni višenamjenski brod američke ratne mornarice namijenjen protuzračnoj i protupodmorničkoj zaštiti nosača zrakoplova. Nastala je na osnovama klase Fletcher, koja se nije pokazala najpogodnijom za djelovanje na prostranstvima Pacifika. Posebice je pojačana topnička komponenta. Tako su umjesto pet jednocijevnih kupola s topovima kalibra 5 inča (127 mm) ugrađene tri dvocijevne kupole s topovima istog kalibra. Osobita je pozornost posvećena protuzračnoj obrani, te su stoga razarači klase Allen M. Sumner dobili snažno topničko protuzračno naoružanje koje se sastojalo od dva četverocijevna i dva dvocijevna topnička sustava kalibra 40 mm i čak deset topova kalibra 20 mm. Na osnovni trup klase Fletcher dodan je mnogo veći zapovjedni most u kojem je bilo dovoljno prostora za ugradnju tada najsuvremenijeg borbenog operativnog središta (Combat Information Center – CIC).

Iako je zadržan isti pogonski sustav kao i kod klase Flecher, novo oružje i oprema zahtijevali su veću količinu električne energije. Zbog toga su na razaračima klase Allen M. Sumner ugrađeni jači dizelski generatori koji su davali 400 kW struje. Povećanje broja posade zahtijevalo je i ugradnju drugog evaporatora. Sve je to dovelo do povećanja istisnine za 150 tona, što je pak za posljedicu imalo smanjenje vršne brzine za 3 čvora u odnosu na razarače klase Fletcher.
Sva ta unapređenja nisu bila dovoljna te su se razarači klase Allen M. Sumner pokazali nedovoljno učinkovitima na Pacifiku, ponajviše zbog premale autonomije i nemogućnosti praćenja nosača zrakoplova tijekom njihovog djelovanja na tamošnjim prostranstvima. Zbog toga su zamijenjeni razaračima klase Gearing (vidi Hrvatski vojnik broj 62). Problem je bio što je do trenutka kad su razarači klase Gearing ušli u operativnu uporabu porinuto ili je bilo u završnoj fazi opremanja čak 70 razarača klase Allen M. Sumner. Oni koji su bili u ranijoj fazi gradnje dovršeni su kao klasa Gearin. Uz to je dvanaest razarača klase Allen M. Sumner dovršeno kao brzi minopolagači. Tijekom II. svjetskog rata izgubljena su četiri razarača ove klase, dok je jedan teško oštećen. Tako su početak pedesetih godina prošlog stoljeća u operativnoj uporabi dočekala 53 razarača klase Allen M. Sumner.

Brz razvoj pomorske tehnologije, koji je uslijedio krajem četrdesetih i osobito tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća, uzrokovao je da američka ratna mornarica za svoje razarače klase Allen M. Sumner razvije više modela modernizacije nazvanih Fleet Rehabilitation and Modernization (FRAM). Kroz ukupno tri takva programa razarači klase Sumner postupno su dobili suvremene sonarne uređaje i torpedne uređaje za vođena protupodmornička torpeda. Dobili su i suvremene radarske sustave. Na krmenom dijelu broda našlo se prostora i za ugradnju hangara za laki helikopter. Tako opremljeni razarači klase Allen M. Sumner bili su namijenjeni protupodmorničkoj borbi.
Već sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća američka je ratna mornarica zaključila da su joj potrebni bolji razarači, te je počela projektirati i graditi razarače čija je konstrukcija bolje odgovarala uporabi raketnog oružja. Unatoč dolasku novih i boljih, razarači klase Allen M. Sumner ostali su u uporabi u američkoj ratnoj mornarici sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je počela njihova prodaja prijateljskim ratnim mornaricama. Kupci su bili ratne mornarice Brazila, Grčke, Irana, Južne Koreje, Tajvana i Turske. Interesantno je da je upravo brazilska ratna mornarica dobila čak pet razarača klase Allen M. Sumner. Ti su razarači, uz jedan razarač klase Gearing, donedavno činili okosnicu brazilskih ratnih brodova sposobnih djelovati na otvorenim morima Atlantika.

Brazilski razarači klase Allen M. Sumner
Pet donedavno operativnih brazilskih razarača klase Allen M. Sumner isporučeni su nakon što ih je američka mornarica modernizirala po programu FRAM I, što znači da su bili prilagođeni za protupodmorničku borbu. Brazilska ratna mornarica na njima gotovo da i nije učinila nikakve modernizacije te su sve do kraja operativnog vijeka ostali gotovo u identičnom stanju u kojem su i zaprimljeni. Razarači su nosili imena i oznake: Matto Grasso – D 34 (bivši Compton – DD 705), Sergipe – D 35 (bivši James C. Owens – DD 776), Alagoas – D 36 (bivši Buck – DD 761), Rio Grande del Norte – D 37 (bivši Strong – DD 758), Espirito Santo – D 38 (bivši Lowry – DD 770). Svi su porinuti u razdoblju od ožujka 1944. do travnja 1944. U sastav brazilske ratne mornarice ulazili su ovim redosljedom: Matto Croso – 27. rujna 1972., Alagoas – 16. srpnja 1973., Rio Grande del Norte i Espirito Santo – 31. listopada 1973. Prvi je iz flotne liste ispisan Matto Croso u srpnju 1990. Razarač Alagoas je iz flotne liste ispisan 30. lipnja 1995, a Sergipe 17. listopada iste godine. Razarač Espirito de Santo ispisan je iz flotne liste 2. veljače 1996., a Rio Grande do Norte ispisan je iz flotne liste 6. veljače iste godine.

Opis broda
Kao što je već spomenuto, razarači klase Allen M. Sumner građeni su kao eskortni brodovi nosača aviona, namijenjeni njihovoj protupodmorničkoj i protuzračnoj zaštiti. To je značilo da su morali zadovoljavati neke osnovne zahtjeve, kao što su velika brzina plovidbe, kako bi mogli pratiti nosače tijekom njihovog djelovanja, veliki doplov i dovoljno prostora za smještaj velikog broja protupodmorničkih i protuzračnih topničkih sustava.
Velika brzina, kako vršna tako i krstareća, ostvarena je uz pomoć snažnog pogonskog sustava i odgovarajuće konstrukcije trupa. Dužina razarača bila je 114,8 metara, a širina samo 12,5 m. Tako je dobiveno dugo i vitko tijelo koje je omogućavalo postizanje visokih vršnih brzina od čak 34 čvora pri punoj istisnini. Shodno tome gaz im je bio čak 5,8 m. Unatoč takvoj vitkosti trupa, stabilitet broda je bio zadovoljavajući, što je i omogućilo njihovu kasniju nadogradnju i modernizaciju. Nakon svih modernizacija brazilski razarači klase Allen M. Sumner imali su standardnu istisninu od 2200 i punu od 3315 tona. Interesantno je da, iako su projektirani tijekom II. svjetskog rata razarači klase Allen M. Sumner nisu imali oklop jer bi on dodatno povećao istisninu što bi pak smanjilo vršnu brzinu i doplov.
Za pokretanje razarača klase Allen M. Sumner uporabljen je parni pogon u kombinaciji parnih kotlova i parnih turbina. Ugrađena su četiri parna kotla Babcock & Wilcox, koja su pri temperaturi pare od 454 stupnjeva Celzijusa davali pritisak od 43,3 kg/cm2. Para je pokretala četiri parne turbine General Electric, ukupne snage 60 000 konjskih snaga. To je bilo dovoljno da se pri standardnoj istisnini postigne vršna brzina od 36,5 čvorova. Pri maksimalnoj istisnini vršna bi brzina pala na otprilike 32 čvorova. Procjenjuje se da je brazilskim razaračima klase Allen M. Sumner pri kraju operativnog vijeka, zbog starog pogonskog sustava vršna brzina pala na 30 ili manje čvorova.
Na razarače klase Allen M. Sumner moglo se je ukrcati 3460 barela goriva (15 743 litara). To je bilo dovoljno da ti razarači pri standardnoj istisnini od 2200 tona i pri brzini krstarenja od 15 čvorova preplove 6500 nautičkih milja. Pri punoj istisnini i istoj brzini krstarenja, doplov bi se smanjio na samo 3600 nautičkih milja. I po današnjim mjerilima to bi bila zadovoljavajuća autonomija djelovanja, tim prije jer brazilski ratni brodovi ne djeluju na oceanskim prostranstvima, već se uglavnom zadržavaju u blizini matičnih obala.
Konstrukcija razarača klase Allen M. Sumner tipična je za II. svjetski rat. Projektanti su morali u relativno malo prostora pronaći dovoljno prostora za smještaj snažnog topničkog oružja. U ovom slučaju ono se sastojalo od tri dvostruka topa kalibra 127 mm (dva na pramcu i jedan na krmi), te dva četverocijevna i dva dvocijevna topnička sustava kalibra 40 mm i deset topova kalibra 20 mm. Tijekom modernizacije razaračima su skinuti laki protuzračni topovi, a umjesto njih su ugrađeni dodatni protupodmornički sustavi.

Topnički sustavi
Iako su razarači klase Allen M. Sumner obilovali topničkim sustavima, ostao je samo jedan – Mk 38. Razarači ove klase dobili su tri dvostruke kupole, od kojih su dvije postavljene na pramac broda a jedna na krmu. Topnički sustav Mk 38 temelji se na topu Mark 12 kalibra pet inča (127 mm) i dužine cijevi 38 kalibara. Kombinacija njegove kvalitete i brzorastuće potrebe za protuzračnim topničkim sustavima tijekom sukoba na Pacifiku učinili su od Mark 12 najrasprostranjenijim topnički sustav na američkim ratnim brodovima tijekom II. svjetskog rata. Zapravo i nije bilo američkog razarača, krstarice i brojnog broda izgrađenih u razdoblju od 1938. do 1945. na kojem nije postavljen Mark 12 u jednoj od svojih inačica. Njegova je ugradnja, unatoč činjenici da je brzo zastarijevao, nastavljena sve do kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća. Praksa je pokazala da tako masovna uporaba jednog topa za sobom povlači i mnoge pogodnosti, prije svega logističke, ali i veliko pojednostavljenje procesa obuke brodskih posada.

Top je imao ručno punjenje, ali i mehanički pokretan zatvarač, što je uvelike pojednostavilo rukovanje i povećalo brzinu paljbe te omogućilo punjenje i pri velikim kutovima cijevi (što je kod protuzračnog topa čest slučaj). Bitan je pomak napravljen 1943. kada je u operativnu uporabu uvedena protuzrakoplovna granata s blizinskim upaljačem, koja je uvelike povećala učinkovitost samog topa. Razvoj topa Mark 12 započeo je 1932. a u operativnu uporabu ušao je već 1934. U početku se na brodove ugrađivao bez kupole, na jednostavno fiksno postolje koje je otežavalo gađanje ciljeva u zraku. Zbog toga je vrlo brzo razvijena jednostavna jednocjevna kupola na prstenu koja je omogućavala učinkovito usmjeravanje prema cilju po vodoravnoj i okomitoj osi. Kupola je omogućila i jednostavniji smještaj streljiva unutar nje, te zaštitu posade ne samo od neprijateljskog djelovanja već i od vremenskih nedaća. Sve je to dovelo do daljnjeg povećanja brzina paljbe. Ubrzo je razvijena i dvocijevna kupola koja je, uz prihvatljivo povećanje mase, donijela veliko povećanje vatrene moći. Razarači klase Allen M. Sumner dobili su najnapredniju inačicu dvocijevne kupole označenu kao Mk 38.

Iako je početkom operativne uporabe 1934. bilo nekih poteškoća s topom Mark 12, izvještaj sačinjen 1945. tvrdi da su se svi topnički sustavi opremljeni tim topom tijekom II. svjetskog rata pokazali pouzdanim, robusnim i preciznim oružjima. Tu je reputaciju zadržao i mornarički top Mark 16 koji je u operativnu uporabu ušao 1945., prekasno da bi ga ugradili na veći broj ratnih brodova. Zahvaljujući uporabi tada najsuvremenijih sustava za navođenja paljbe (razarači klase Allen M. Sumner su dobili sustav Mk 37 koji je bio i na većini drugih američkih ratnih brodova u razdoblju od 1939. do 1946.) Na primjer, tijekom vježbi borbenog gađanja, koje je 1941. imao bojni brod North Carolina (BB-55), izvješteno je da su tijekom uporabe topničkog sustava Mark 28 Mod 0 (dvocijevna kupola) mogli obarati leteće mete koje su letjele na visinama između 3700 i 4000 metara, što je bilo dvostruko bolje nego što su mogli topnički sustavi Mark 10 sa svojim topovima kalibra 127 mm i dužine cijevi 25 kalibara. Uporaba granata s blizinskim upaljačem kasnije je te mogućnosti samo dodatno povećala.
O vrijednosti kombinacije topa Mark 12 i sustava Mk 37 najbolje govori i priča o britanskom ratnom brodu HMS Delhi koji je tijekom 1941. i 1942. bio na remontu u njujorškom brodogradilištu. Tijekom remonta na Delhi su ugrađeni i topnički sustavi Mark 30 (jednocjevna kupola) i sustav za usmjeravanje paljbe Mk 37. Britanska je ratna mornarica bila impresionirana mogućnostima te kombinacije te je odmah naručila i veći broj sustava za ugradnju na svoje ratne brodove. Međutim, sve veće potrebe američke ratne mornarice onemogućile su daljnje isporuke.

Sveukupno je proizvedeno više od 8000 topova Mark 12, od čega je 2714 topova ugrađeno u dvocijevne kupole. Proizvedeno je i na milijune granata, te se procjenjuje da ih je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća u skladištima američke ratne mornarice bilo oko 720 000, koje je po vrlo povoljnoj cijeni mogla isporučiti “prijateljskim” ratnim mornaricama.
Pojava brzih borbenih aviona s mlaznim motorima te je topničke sustave tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća učinila zastarjelim. Iako su brazilski razarači klase Allen M. Sumner dobili radarski ciljnički sustav Western Electric Mk 25 Mod 3, čija je antena bila na nadgrađu iza zapovjednog mosta, njihovi topnički sustavi Mk 38 više nisu bili dovoljno učinkoviti protiv vrlo brzih aviona s mlaznim pogonom. Doduše, zadržali su učinkovitost protiv ciljeva na površini mora, koje su mogli pogađati na solidnoj udaljenosti od 17 kilometara. Ovisno o obučenosti posade brzina paljbe je bila između 15 i 22 granate po topu, što je davalo teoretsku brzinu paljbe od čak 44 granate po kupoli. Zajedničkim djelovanjem tri kupole na cilj se u jednoj minuti mogla spustiti “kiša” od čak 132 granate kalibra 127 mm.

Iako topnički sustavi Mk 38 u trenutku predaje razarača klase Allen M. Sumner brazilskoj mornarici nisu više bili učinkoviti protiv ciljeva u zraku, svi su brazilski razarači ove klase dobili radarske sustave za motrenje zračnog prostora velikog dometa. Osim razarača Espirito Santo, svi ostali brazilski razarači klase Sumner dobili su tijekom modernizacije radarske sustave Lockheed SPS 40 dometa motrenja 320 km. Razarač Espirito Santo imao je radarski sustav Westinghouse SPS 29 dometa motrenja 457 km. Antene tih radarskih sustava smjestili su na rešetkasti jarbol iza zapovjednog mosta. Kako im njihovo naoružanje nije omogućavalo djelovanje na ciljeve u zraku niti na srednjim, a kamo li na velikim udaljenostima, razarači su mogli poslužiti kao istureni radarski položaji koji su osiguravali radarski nadzor zračnog prostora za nosač zrakoplova Colossus.
Za otkrivanje ciljeva na površini mora rabili su radarski sustav Raytheon/Sylvania SPS 10.

Protupodmorničko naoružanje
Nakon FRAM II. modernizacije, koja je obavljena još dok su brazilski razarači klase Allen M. Sumner bili u sastavu američke mornarice, brodovi su dobili povećane mogućnosti djelovanja protiv podmornica. Po današnjim normama te bi se mogućnosti klasificiralo kao samoobrambene, jer su ugrađeni protupodmornički sustavi malog dometa.
Osnovu protupodmorničkih sposobnosti brazilskih razarača klase Allen M. Sumner čini aktivni sonar SQS 40 ugrađen u trup broda. Taj je sonar namijenjen pretraživanju i napadanju podmornica na srednjim udaljenostima. Slično kao i kod radara, i u ovom slučaju brazilski razarači klase Allen M. Sumner nisu imali adekvatno naoružanje koje bi u potpunosti iskoristilo mogućnosti ugrađene elektroničke opreme. Naime, na sredini broda, na svakom boku po jedan, nalazio se trostruki torpedni aparat Mk 32 primjera 324 mm. Iz njega su se lansirala vođena protupodmornička torpeda Honeywell Mk 46 Mod 5. Iako nosi oznaku Mk 46 Mod 5 taj torpedo je u osnovi sasvim novi proizvod. Iako je u operativnu uporabu ušlo davne 1984., još uvijek se smatra vrlo modernim lakim torpedom. Namijenjen je lansiranju s brodova i zrakoplova. U prvom slučaju služi za samoobranu, a u drugom kao napadačko oružje. Ima moderan aktivno/pasivni sustav vođenja i bojnu glavu mase 43 kg. Maksimalna mu je brzina 45 čvorova, što je dovoljno da dostigne i najsuvremenije podmornice s nuklearnim pogonom. Jedini mu je nedostatak mali domet od samo 7320 metara, koji se penje na 11 000 metara ako torpedo vozi brzinom od 40 čvorova.
Na pramčanom dijelu broda, na svakom boku, ispod zapovjednog mosta, brazilski su razarači klase Allen M. Sumner imali protupodmorničke bacače Hedgehogs Mk 10 koji su se morali ručno puniti. Ti bacači sa 24 cijevi imali su domet od samo 250 m i bojnu glavu mase 13,6 kg te su bili neuporabljivi protiv suvremenih podmornica.

Zračna komponenta
Još tijekom modernizacija u Sjedinjenim Američkim Državama brazilski razarači klase Allen M. Sumner dobili su mogućnost nošenja lakog helikoptera. Tu su odliku zadržali i tijekom uporabe u brazilskoj ratnoj mornarici. Na razarače klase Allen M. Sumner tajvanska je ratna mornarica ukrcala lake helikoptere Bell JetRanager III. Upitno je koliko su se ti helikopteri mogli rabiti u borbenim operacijama jer nisu imali nikakve radarske ili elektrooptičke sustave motrenja. Helikopteri su vjerojatno rabljeni za izviđanje i vizualni nadzor otkrivenih plovila. Nisu imali veliku brzinu, tek 213 km/h, ali su mogli preletjeti udaljenost od 628 km. Za otkrivanje i identifikaciju više nego dovoljno.

Zaključak
Brazilski razarači klase Allen M. Sumner dobar su primjer kako se i brodovi stari četrdeset godina, na kojima je izvedena minimalna modernizacija, još uvijek mogu rabiti u vojne svrhe. Činjenica je da su ti razarači pri kraju svog operativnog djelovanja, a zbog nedostatka modernog raketnog naoružanja, mogli obavljati samo ograničene borbene zadaće. Zapravo su se brazilski razarači klase Allen M. Sumner tijekom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća mogli rabiti samo kao veliki patrolni brodovi, koji su zbog svoje velike vršne brzine mogli bez problema presresti bilo koji trgovački brod ili ribaricu. Nedostatak suvremenog raketnog naoružanja (prije svega vođenih protubrodskih projektila) i oružja namijenjenog bliskoj proturaketnoj obrani onemogućavao je uporabu tih razarača u bilo kakvim suvremenim pomorskim operacijama. Iako je u svom naoružanju imala (i još uvijek ima) suvremene protubrodske vođene projektile Exocet, brazilska je ratna mornarica procijenila da bi svako ulaganje u daljnje moderniziranje razarača klase Allen M. Sumner bilo neperspektivno. Interesantno je da je tajvanska ratna mornarica sa sličnim razaračima klase Chao Yang (američka klasa Gearing) došla do potpuno suprotnog zaključka (vidi Hrvatski vojnik broj 62).

Siniša RADAKOVIĆ